Šarolika i bogata staroslavenska mitologija u svom sadržaju imala je i nešto slično keltskim sirenama – rusalke. Ukratko, rusalke su bile prelijepe mlade žene koje su obitavale u svim vodama te uživale u mamljenju muškaraca.

Koncept rusalki potječe od drevne staroslavenske tradicije prema kojoj su mlade žene smatrane simbolima plodnosti. Te žene nisu se toliko uplitale u živote ljudi te su uglavnom smatrane donosiocima vode koja je usjevima osiguravala dobar urod, a šumama život, dok su rusalke u proljeće izlazile na obalu kako bi plesale na mjesečini.

Za vodene duhove vjerovalo se da pomažu urodu usjeva te ih se općenito tretiralo s poštovanjem. Ipak, u moderno doba pojavio se veliki broj mitova nepovezanih s plodnošću, već su upravo rusalke poprimile mračni epitet duhova koji uznemiravaju ljude.

Vodene nimfe bile su česta pojava u gotovo svim starovjerskim plemenima, a slična bića pojavila su se i u vjerovanjima starih Slavena. Međutim, porijeklo rusalki je raznoliko. Za njih se obično smatralo da su zapravo duhovi djevojaka koje su umrle nasilnom smrću. Ponekad je u pitanju bilo ubojstvo, ponekad samoubojstvo, ali najčešće je bila riječ o smrti izazvanoj utapanjem.

Priče o rusalkama obično se vrte oko žena koje su bile žrtve suprugove ili ljubavnikove nevjere. Neke rusalke navodno su za života skočile iz tih razloga u jezera ili rijeke, jer su u vrijeme nevjere bile i trudne.

Druge priče tvrde da su rusalkse sve djevojke koje umru kao djevice, bez obzira na način na koje su umrle. Prema nekim sasvim drugačijim vjerovanjima, rusalke su navadno sva bića nečiste duše odnosno svatko onaj tko je počinio samoubojstvo.

Za razliku od bogova, za rusalke se smatralo da imaju određen životni vijek. One su opsjedale jezera, rijeke, bare, močvare i svaku vodenu masu. Najčešće su opisivane kako mršava bića s velikim grudima, blijede kože i duge kose koja je bila plava, ali najčešće riđa. Njihove oči nisu imale zjenice, a ako je rusalka bila zle naravi, navodno su svijetlile zelenim plamenom.

Najčešće su nosile svijetle obične haljine načinjene od magle. Bile su prezentirane kao oličenja univerzalne ljepote, a čak su se mnogi divili i onim vrlo zlobnima koje su spominjane u staroslavenskim plemenima.

Svrha rusalki kao duhova razlikuje se ovisno o tome koji se dio Slavena promatra. Primjerice, tamo gdje su urodi usjeva bili plodni, a život bogat i ugodan, poput Ukrajine i područjima oko Dunava, rusalke su smatrane veselim i raspjevanim. Međutim, u oštra i teška vremena, rusalke su smatrane zlobnima. Ta neugodna bića tada bi ispuzala iz vode usred noći kako bi opsjedala muškarce, koje bi potom odvukla u smrt, na dno rijeka ili jezera.

Za razliku od mitskih sirena, za rusalke se mislilo da imaju noge i da mogu hodati po kopnu. Otuda i priče o njihovom plesu i penjanju na drveće. Svake godine, početkom ljeta, oko prvog tjedna mjeseca lipnja, slavenski narodi slavili su tjedan rusalki. Tijekom tog perioda bilo je zabranjeno plivati u bilo kakvoj vodi, jer to je značilo sigurnu smrt.

Za rusalke se vjerovalo da izlaze na obalu kako bi plesale i penjale se po okolnom drveću, a potom bi uvečer u kolu ponovno plesale na mjesečini. Svaki prolaznik koji bi imao nesreću svjedočiti nekom od ovih događaja, bio bi prisiljen plesati s njima sve dok ne umre od umora. Na kraju tjedna, gradovi i sela u blizini rijeka ili jezera održavali bi ceremonijalne pogrebe kako bi udovoljili rusalkama i vratili ih u vodu. Ove tradicije posebno su se održavale u Rusiji sve 1930-ih i represije od strane komunista.

Prije postojanja zemlje, neba i bilo kakvog života, postojala je jedino ogromna mračna praznina zvana Ginnungagap. Sjeverno od ovog prostora nalazilo se utočište hladnoće i leda Niflheim, a južno od njega dom vatre, lave i dima Muspelheim.

Mraz i led Niflheima kroz njegove rijeke te vatreni plameni Muspelheima postupno su se proširili u Ginnungagap. Od sudara vrućine i hladnoće, došlo je do topljena leda, a kapljice su u ovom mračnom bezdanu stvorile Ymira, prvog od božanskih divova zvanih Jotuni. Ymir bijaše takav da mu se znoj tijekom sna pretvarao u druge divove.

Kako se led nastavio topiti, od njega nastade krava Audhumbla koja je Ymiru davala mlijeko, dok se sama hranila ližući slane ledene blokove.

Jednoga dana, iz jednog od tih ledenih blokova niknuli su dijelovi tijela prvog od bogova, Burija. Buri bijaše velik poput diva, a kasnije je dobio sina Bora, koji je oženio Bestlu, kćer diva Bolthorna. Polubožanska, poludivovska bijahu djeca Bora i Bestle, a oni im dadu imena Odin, Vili i Ve.

Odin i njegovu dvojicu braće smetalo je što su divovi brojčano nadjačali Aesire, pa su odlučili ubiti Ymira koji ih je stvarao. Većina divova utopila se u krvi Ymira, a samo dva diva su preživjela krvavu muku, Bergelmir i njegova žena, koji su pobjegli i nastavili stvarati divove.

Odin, Vili i Ve odvukli su Ymirovo tijelo do središta Ginnungagapa, gdje su od njegovih ostataka stvorili svijet.

Krv Ymira tvorila je oceane, rijeke i jezera. Meso njegovo postade kopno, kosti planine. Zubi mu postaše stijene, a kosa trava i šume. Od njegovih trepavica nastade Midgard. Mozak mu bijaše razasut u oblake, a lubanja postade nebo. Od iskri iz Muspelheima, trojica braće stvorili su zvijezde unutar Ymirove lubanje.

Iz bojazni da bi Ymirova lubanja mogla pasti na zemlju, Odin, Vili i Ve zamoliše četiri patuljka da drže lubanju na četiri strane svijeta. Patuljke prozvaše Nordi, Vestri, Sundri i Austri. Ostatak patuljaka stvori si dom u Svartalheimu, domu patuljaka, gdje su stvorili i Mjölnir, Thorov moćni čekić.

Noć i dan nastadoše od kćeri diva Nörvi koja se zvala Nott, a koja rodi sina po imenu Dagr. Nott i Dagr dobiše kočije koje po nebu vuku dva konja. Nottinu kočiju vuče konj Hrimfaxi, a Dagrovu Skinfaxi.

U konačnici, Odin, Vili i Ve hodaše zemljom te vidjevši dva drvena trupca, od kojih je jedno od jasena, a drugo od brijesta.

Odin je trupcima udahnuo život, Ve im je dao pokrete, um, inteligenciju, a Vill im dade oblik, govor, osjećaje i pet osjetila. Tako nastadoše prvi ljudi. Muškarcu nadjenuše ime Ask, a ženi dadoše ime Embla. Oni se nastaniše u Midgardu, zemlji ljudi i jednom od devet svijetova Yggdrasila.

Tematski park Puy du Fou nalazi se u selu Les Epesses, na zapadu Francuske, a čini se i kako je jedno poprilično tajnovito mjesto koje je tek unatrag par godina postalo popularna destinacija za turiste željne pogleda u povijest i tradiciju nekih europskih plemena i naroda.

Regija Vendee u kojoj se nalazi mjesto Les Epesses, tijekom Francuske revolucije bilo je područje naseljeno uglavnom katolicima koji su se protivili revoluciji. Godine 1794. navodno je vlast poslala vojnike iz Pariza da uguše pobunu lokalnih farmera koji su se okupili da zaštite svećenstvo koje je odbilo pokoriti se novim načelima. Sukob je rezultirao masakrom lokalnih stanovnika.

Ipak, pored krvave povijesti, priča o Puy du Fou započinje s Philippeom de Villiersom, tada 27-godišnjim studentom koji je tek 2007. kao predsjednički kandidat na izborima osvojio 2 posto glasova. De Villiers tvrdi kako je sukob iz 1794. zapravo bio tipičan primjer genocida provedenog u ime demokracije te da su zapisi o događaju namjerno izbrisani iz povijesnih udžbenika.

De Villiers je nakon otkrića ruševina starog renesansnog dvorca u selu Les Epesses, odlučio stvoriti originalnu vizuelnu kulisu povijesnih događanja koju je nazvao Cinescenie.

Ubrzo je započeo sa izradom scenarija koji je uključivao lokalnu obitelj Maupillier, a priča se odnosila na jednog vojnika u periodu koji se protezao od 14. stoljeća, pa sve do Drugog svjetskog rata.

Cinescenie je kao predstava u realnom okruženju po prvi put odigrana 1978., nakon što je De Villiers uspio okupiti oko 600 članova skupine L’Association du Puy du Fou, koja je pomogla kreirati stvarne događaje.

Iako je početak bio težak, šou je ubrzo postao pravi spektakl. Sve do 1989., predstave su se odvijale uz druga slična događanja u tematskom parku.

Danas se u Puy du Fou još uvijek odigravaju različite predstave povijesne tematike. Točnije, radi se o čak 26 različitih priredbi, među kojima su brojni mitovi i legende iz Srednjeg vijeka.

No, tu je i predstava nazvana jednostavno Vikinzi, koja opisuje događaje u rekonstruiranoj 1000 godina staroj utvrdi koju je napao poznati vikinški brod Drakkar. Priča započinje sklapanjem braka nedugo prije dolaska broda, nakon čega dolazi do ozbiljnih tenzija.

Među predstavama se našla i ona o Galima iz doba Rimljana, u kojoj se mogu vidjeti i borbe gladijatora ili utrke kočija u pravom Koloseumu. Priča je postavljena u doba cara Dioklecijana, čije carstvo je tijekom njegove vladavine bilo u velikom kaosu.

Sve predstave prepune su specijalnih efekata koji dočaravaju povijesnu zbilju.

Poznato je da pilići mogu „živjeti“ nekoliko minuta nakon što im je odsječena glava, ali jedan takav slučaj odskače u povijesti.

Perad ima ovakvu mogućnost preživljavanja zahvaljujući položaju mozga, koji se nalazi malo zabačen u lubanji. Dio mozga i moždanog debla odgovorni za vitalne funkcije nalaze se u dijelu vrata, pa kada piletu odrube glavu, tijelo još neko kratko vrijeme može funkcionirati. Međutim, postoji jedan slučaj u kojem je pilić bez glave poživio punih 18 mjeseci.

Pilić je prozvan Miracle Mike, a bio je star pet mjeseci te obitavao na jednoj farmi u gradu Fruita u Coloradu. Ipak, vlasnik farme, Lloyd Olsen, 10. rujna 1945. odlučio je da je došlo vrijeme da Mike postane nečija večera, te je piletu odrubio glavu.

Međutim, Mike je odbio umrijeti. Nakon što je tijelo nastavilo trčati neko vrijeme, spustilo se dolje kao da se ništa nije dogodilo. Mike je čak neuspješno pokušao tražiti hranu, a Olsen ga je ostavio na životu. Slijedećeg jutra pronašao je pilića kako spava te se odlučio istražiti koliko dugo će Mike preživjeti. Započeo ga je hraniti te mu davati vodu i mlijeko uz zrna kukuruza. Hranu bi mu stavljao direktno u grlo pomoću male kapaljke.

Mike je preživio jer je farmerova mačeta promašila vratnu venu, a pilić je izgubio i dio mozga koji očigledno nije bio odgovoran za funkcioniranje vitalnih funkcija tijela. Osim toga, Mike je postao poprilično nespretan. Međutim, uskoro su novine počele pisati o ovom „čudu“, a Olsen je dobio ponudu da krene na  pokaznu turneju kroz SAD.

Nakon što su krenuli na turneju, postali su vrlo slavni i poznati. Dobre zarade također nije nedostajalo jer su ljudi bili spremni platiti mnogo novaca kako bi vidjeli tad već pijetla bez glave. Tako je Olsen zajedno sa svojim pijetlom Mikeom zarađivao i do 4500 dolara mjesečno. Vrijednost Mikea također je procijenjena na 10.000 dolara.

Mike se počeo pojavljivati u vijestima i magazinima kao što su Time i Life. Punih 18 mjeseci trajalo je ovo putovanje kroz gradove SAD-a.

Dana 17. ožujka 1947., dok su Mike i njegov vlasnik provodili večer u hotelu u Phoenixu u Arizoni, Mike se ugušio na zrnu kukuruza. Olsen sa sobom nije imao potrebnu opremu da ga spasi, a nakon ugibanja Mikea završila je i turneja.

Olsen neko vrijeme nije želio priznati javnosti da je Mike uginuo, pa je medijima tvrdio da je prodao pijetla.

Miracle Mike unatoč svemu postao je simbol grada Fruita, zbog čega mu je i podignut spomenik u znak sjećanja. TIjekom svakog svibnja u gradu se čak održava i svečanost pod nazivom „Headless Chicken Festival“.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Sjedinjene Američke Države su pokušavale osmisliti način na koji bi nanijeli dovoljno štete japanskom gospodarstvu kako bi prisilili Japan na kapitulaciju.

Premda se ovakav zadatak obično prepuštao vojnim inženjerima, tada se javio Lytle S. Adams, zubar iz Pennsylvanije i ujedno prijatelj prve dame Eleanor Roosevelt sa svojim prijedlogom.

Adams je primijetio da su tadašnje zgrade u Japanu bile građene od lako zapaljivog materijala poput drva, bambusa i papira. Sjetio se šišmiša koji imaju običaj tražiti zaklon na mračnim i teško dostupnim mjestima kao što su tavani ili krovne strehe. Predložio je ispustiti na tisuće bombicama opremljenih šišmiša iznad japanskih gradova. Nakon ispuštanja bi se razbježali i sakrili u zgradama pokrivši široko područje.

Adamsov plan je proslijeđen Bijeloj kući u siječnju 1942. godine, a Predsjednik Roosevelt ga je odobrio uz suglasnost vojnih stručnjaka. Budući da je u teoriji zvučao dobro, vojska ga je htjela čim prije provesti. Biološka svojstva šišmiša su svakako išla u prilog vojnom djelovanju: osim što je SAD obilovao šišmišima, teret koji bi premašivao njihovu tjelesnu težinu ne bi onemogućio let; hibernacija bi ih lišila potrebe za hranom, a po danu bi bili neprimjetni jer su aktivni tek noću.

Američka vojska je zatim započela projekt šišmiš bombi pod nazivom „X-zraka“. U ožujku 1943. godine odlučila se za meksičke slobodnorepe šišmiše (Tadarida Brasiliensis, iz porodice Molossidae). Spremnik u obliku bombe koji bi ih nosio se sastojao od 36 redom naslaganih ladica, a u svakoj je bilo mjesta za 40 šišmiša.

Što se tiče zapaljivih bombi namijenjenih šišmišima, Louis Fieser (otac napalma u ubojite svrhe) je izradio dvije inačice: jednu koja je težila 17 grama, a druga 28 grama. Spremnik sa šišmišima bi se ispustio iz bombardera na visini od 1,525 metara, a otvorio bi se pri visini od 305 metara zajedno s padobranom. Napad bi izvršilo 10 B-24 bombardera, a budući da je svaki mogao nositi do 100 spremnika, njihovim bacanjem bi se ispustilo 1.040.000 šišmiša koji mogu poharati grad.

Bombe su bile podvrgnute ispitivanju kasnije iste godine. Uslijedio je nesretni slučaj kada je pomoćna zračna baza Carlsbad blizu istoimenog grada u saveznoj državi New Mexico počela gorjeti. Šišmiši su bili slučajno ispušteni blizu vojne baze te su se uspjeli sakriti ispod spremnika goriva i zapaliti ga.

Razorna moć šišmiš bombi je time bila potvrđena, a vojska je ubrzo završila s ispitivanjima na posebnom vježbalištu u saveznoj državi Utah (tzv. Dugway Proving Grounds)  gdje su pripadnici Službe za ratovanje bojnim plinovima izgradili model japanskog grada kojemu su nadjenuli ime „Japansko selo“.

Ishod testiranja je bio izrazito uspješan, a naročito se svidio jednom od glavnih ispitivača koji je rekao sljedeće:

„Znatan broj požara se može izazvati usprkos sićušnosti oružja. Njegova glavna prednost je neopaženost pri dolasku do cilja koja omogućava nastanak i širenje požara, a da kućevlasnici i vatrogasci nisu odmah svjesni toga.“

Prema izjavama glavnog kemičara na vojnom vježbalištu, šišmiš bombe su bile učinkovitije od svih dotadašnjih istovrsnih bombi. Dok je obična zapaljiva bomba mogla prouzročiti od 167 do 400 požara, jedan spremnik šišmiš bombi bi izazvao od 3.625 do 4.748 požara.

Premda je bilo naručeno još nekoliko pokusnih bacanja za 1944. godinu, admiral Ernest J. King ih je mahom otkazao pozvavši se na prespor napredak. Šišmiše je uskoro trebalo zamijeniti daleko razornije oružje kojim bi se okončao rat: atomska bomba.

Uvidjevši katastrofalne posljedice bacanja atomskih bombi na Hiroshimu i Nagasaki dr. Adams je ustrajno tvrdio da su njegovi šišmiši bili bolje rješenje za okončanje rata. 

Prije 40 godina, tijekom arheoloških iskapanja u blizini današnjeg hotela Slavonija u Vinkovcima, pronađena je neobična posuda zajedno s još nekoliko drugih artefakata. Iako arheolozi isprva nisu mogli odrediti što znače neobični ukrasi na posudi, kasnije je utvrđeno kako se radi o kalendaru.

Posuda pronađena 21. ožujka 1978. datira iz perioda Vučedolske civilizacije od prije 2600 godina p.n.e., a da se radi o kalendaru, utvrdio je poznati hrvatski arheolog Aleksandar Durman. Do otkrića je došlo tek nakon iskapanja slične posude u blizini Vukovara.

Ukrasi na posudi predstavljaju kalendar utemeljen na astralnom simbolizmu i relevantnim zviježđima za sva četiri godišnja doba. Za razliku od sumerskih ili egipatskih kalendara, ovaj kalendar nije zasnovan na kretnjama Sunca ili Mjeseca, već na zviježđima Oriona, Kasiopeje, Blizanaca, Riba, Labuda i Blizanaca.

Tijekom Vučedolske kulture, koja je prosperirala zapadno od Dunava između 3000. i 2200. g.p.n.e., godina je započinjala proljetnim ekvinocijem, kada bi se Orionov pojas nakratko pojavio posljednji put na zimskom nebu, nestajući idućih nekoliko mjeseci. „Nestanak“ Oriona na proljetni ekvinocij danas se odvija 50 dana kasnije, zbog izmijenjene precesije.

Iako je indo-europska Vučedolska civilizacija cijenila Sunce kao i brojni drugi narodi svijeta, ono se nije uzdizalo i zalazilo na istim mjestima tijekom godine, kao na ekvatoru. To je brojnim narodima sjeverne hemisfere otežavalo određivanje početaka godišnjih doba.

Zviježđe Orion vrlo lako se prepoznavalo na noćnom nebu, budući da su ga formirale tri svijetle zvijezde poredane u liniju. U području Vučedolske civilizacije, Orion bi „potonuo“ ispod horizonta i nestajao tijekom ljetnih mjeseci.

„U vremenu Vučedolske kulture, pojas Oriona, koji je dominantno zimsko zviježđe, potonuo bi ispod horizonta točno na 21. ožujka, obilježavajući tako proljetni ekvinocij,“ rekao je Durman. Tako jednostavnim uočavanjem nastao je i kalendar koji se protezao na cijelu godinu.

Kalendar je na posudi razdijeljen u četiri reda, od kojih svaki simbolizira jedno godišnje doba.

Red najbliži dnu posude predstavlja proljeće. Nažalost, posuda je djelomično oštećena te se ne mogu vidjeti svi kvadranti svakog reda, no ipak se mogu vidjeti obrisi Sunca i pojas Oriona.

Drugi red predstavlja ljeto, a u njemu se očituju zviježđa Plejade, Kasiopeje i Labuda – jednako važna zviježđa koja su koristili i Grci. Tijekom ljeta, zviježđe Kasiopeje formira pet zvijezda tvoreći slovo „W“. Kako prolazi godina, zviježđe se okreće sve dok u zimu ne tvori slovo „M“.

Prema grčkom mitu, kraljica Kasiopeja osuđena je na vezanje za svoj tron gdje će se dovijeka okretati na nebu jer je tvrdila da je njena kćer ljepša od bogova.

Treći red predstavlja jesen, a prikazuje zviježđa Plejada, Blizanaca i Pegaza. Četvrti red red predstavlja zimu, a simbolizira ga zviježđe Kasiopeje okrenuto za 180 stupnjeva te zviježđa Pegaza, Plejade te povratak Oriona.

Danas vjerojatno mnogi još uvijek ne znaju kako su Vinkovci podignuti na prostoru poznatom kao najstarije naselje u Europi, koje datira od prije 8300 godina. Toj činjenici ide u prilog i slaba promocija jednog od ključnih mjesta razvoja indo-europske civilizacije. Ipak, ne treba gubiti nadu zbog te činjenice, već učiniti više na promoviranju onoga što ove prostore čini itekako zanimljivima i pomalo mističnima.