Pecunia non olet , latinski je izraz koji u prijevodu znači „novac ne smrdi.“ Stari Rimljani prenijeli su čitav niz tradicija i običaja na moderno društvo, ali su također imali i neke neobične prakse i poglede na recimo mokraću. Urin se u doba drevnog Rima smatrao mnogo korisnijim nego što je to danas. Koristili su ga za pranje odjeće, pranje zubi, kao i za štavljenje kože. Drevne praonice rublja čak su imale velike keramičke posude koje su se nalazile na javnim prostorima i u kojima se skupljao urin. Pomalo neočekivano, ali ljudi su skupljali toliko urina da su vladari Rima, Neron i Vespazijan, uveli porez na urin u 1. stoljeću.

Dok danas bez razmišljanja puštamo vodu nakon obavljanja „male“ nužde, u drevna vremena urin se smatrao vrlo korisnom tvari. Naime, urin sadrži široku lepezu važnih minerala i kemikalija kao što su recimo fosfor i kalij. Rimljani su također vjerovali da će pranje zubi pastom načinjenom od urina i stijene poznate kao plavac, izbijeliti njihove zube i spriječiti njihovo truljenje. I doista, ovakva mješavina koristila se za pranje zubi sve do početka 18. stoljeća.

Javni WC u Rimu

Što se tiče Rima, najbolji i najskuplji urin na tadašnjem tržištu, bio je onaj iz Portugala. Navodno je to bio „najsnažniji“ urin na svijetu i stoga je bio i najčešći izbor za pranje zubi. Iako se mnogima vjerojatno gadi i sama pomisao na korištenje ovakve zubne paste, navodno je ona doista bila učinkovita.

Dakako, urin se nije koristio u svježem obliku, već bi se on ostavio vani na otvorenom kako bi se iz njega u kontaktu sa zrakom stvorio amonijak. U doba drevnog Rima, on se posebno koristio za pranje rublja jer je zbog amonijaka, bio također vrlo važan za tekstilnu industriju tog vremena. Urin se također koristio za izbjeljivanje vune i lana, ali i za štavljenje kože.

U prvom stoljeću, rimski car Neron počeo je naplaćivati porez na urin ili na latinskom „vectigal urinae.“ Ovaj porez bio je usmjeren na skupljanje urina na javnim mjestima, budući da su se niže klase tadašnjeg društva „olakšavale“ u malim posudama koje su se onda praznile u veće. Urin se također skupljao i u javnim zahodima u koje su odlazili pripadnici viših klasa. Oni koji su kupovali urin plaćali su porez, a urin koji se skupljao potom se koristio i reciklirao kao sirovina za daljnje kemijske procese.

Iako je porez s vremenom ukinut, on je ponovno uveden oko 70. godine, s dolaskom cara Vespazijana, koji je postao carem nakon građanskog rata koji je zamalo potpuno uništio Rimsko Carstvo. Dakako, nakon rata, Rimljani su gotovo u potpunosti ostali bez srebra u svojoj riznici. Poznat po svojoj pohlepnosti za novcem, ali i beskompromisnim porezima, Vespazijan je započeo s obnovom carstva. Razni porezi ponovno su nametnuti kako bi se skupila sredstva, a jedan od njih također je bio onaj za trgovinu urinom. Prvi javni zahodi za svo građanstvo uvedeni su za vrijeme Vespazijana, 74. godine.

Ubrzo nakon ponovnog oporezivanja trgovine urinom, rimski šaljivci počeli su zahode nazivati „vespazijancima.“ To je možda i jedan od razloga zašto je Vespazijanov sin, Titus, inače budući car, smatrao takav porez gnusnim. Rimski povjesničari Dio Cassius i Suetonius tako su zabilježili nepopularnost Vespazijanovog poreza navodeći u svojim povijesnim knjigama kako je uvijek kada bi Titus prigovarao na ovaj porez, Vespazijan uzeo zlatni novčić i rekao „Pecunia non olet,“ ili „Novac ne smrdi.“ Dakako, značenje te uzrečice bilo je da nije bitno odakle dolazi novac.

Vespazijanovi zahodi su unatoč prigovorima njegova sina ipak dobro došli Rimljanima. Možda je i najbolji dokaz tome moguće vidjeti u jednom od spomenika. Naime, jedan dio poreza na urin utrošio se i na izgradnju rimskog Koloseuma, koji je izgrađen za vrijeme desetogodišnje vladavine Vespazijana.

„Vespazijanac“  u Montrealu, Kanada, 1930.

Arhitektonska umijeća Rimljana ostavila su duboki pečat na svjetsku povijest, a tome je doprinjela i malo poznata priča o urinu i porezu na trgovinu istim. Iako je Vespazijanov porez svakako bio nepopularan među skupljačima urinom, proizvođačima tekstila i kožarima, taj isti porez doprinjeo stabilizaciji i razvoju carstva.

Današnji javni zahodi također naplaćuju uslugu korisnicima, pa bi se i to moglo smatrati jednim vidom „poreza na urin.“ Ipak, neki takav službeni porez danas bi vjerojatno bio pristojno ismijan. Ili možda ne?

Tunguska eksplozija je naziv za nerazjašnjenu eksploziju koja se dogodila 1908. godine u Rusiji, u blizini rijeke Tunguske. Događaj se katkad spominje i kao Velika sibirska eksplozija.

30. lipnja 1908. godine, očevici su vidjeli vatrenu kuglu kako leti nebom i unutar nekoliko trenutaka dogodila se snažna eksplozija u atmosferi.

Oko 7:17 ujutro po mjesnom vremenu, domicilno stanovništvo i ruski doseljenici u brdima sjeverozapadno od Bajkalskog jezera promatrali su snop jakog svijetla, gotovo jakog poput Sunca, kako se kreće po nebu. Desetak minuta kasnije, dogodio se bljesak i čuo zvuk sličan topničkoj paljbi.

Očevici bliže eksploziji iznijeli su iskaz da se zvuk kretao od istoka prema sjeveru. Zvuk su pratili udarni valovi koji su odgurnuli ljude na pod i razbili stakla prozora.

Eksploziju su registrirale seizmološke stanice diljem Europe i Azije. U nekim mjestima podrhtavanje tla je bilo jednako snažno kao potres jačine 5.0 na Richterovoj ljestvici. Također se kao nuspojava pojavila fluktuacija u atmosferskom tlaku koja je bila dovoljno jaka da se uočila u Velikoj Britaniji. Tijekom sljedećih dana, noćno nebo u Aziji i Europi je bilo tako osvijetljeno da su ljudi u Londonu mogli čitati novine po tom svijetlu.

Eksplozija je bila toliko jaka da je pobila većinu populacije velikih životinja kilometrima od zone udara, a stabla su bila sva porušena. Procjene o oslobođenoj energiji tijekom eksplozije sežu od 5 megatona, pa čak i do 30 megatona TNT-a, iako je 10 do  15 megatona najvjerojatnija stvarna jačina eksplozije, oko 185 puta jače o eksplozije atomske bombe u Hirošimi.

Tek dvadeset godina kasnije, 1927. godine, Leonid Kulik predvodio je prvu sovjetsku istraživačku ekspediciju kako bi istražio okolnosti ekspolzije u Tunguskoj.

Pri dolasku na mjesto eksplozije, prizor sa kojim je Kulik bio suočen, bio je zastrašujući. 

Čitavih dvadeset godina nakon eksplozije, čitavo područje koje je sezalo kilometrima u daljinu, bilo je devastirano.

Nije bilo kratera, već se u epicentru eksplozije nalazilo mnoštvo ogoljenih i spaljenih stabala, bez grana, koja su stajala uspravno, što je dodatno potvrdilo sumnje da do eksplozije nije došlo uslijed udara tijela u tlo, već da je leteća kugla, za koju se predpostavljalo da je meteor, eksplodirala u zraku.

Sljedeće ekspedicije došle su u Tungusku tek u 50-im i 60-im godinama prošlog stoljeća. Pronađeni su mikroskopski komadi silikata i magnetita sa velikim udjelima nikla u tlu i na stablima, što je upućivalo na to da se radi o tijelu izvanzemaljskog porijekla.

Godine 1930., britanski astronom F. J. W. Whipple iznio je teoriju da se radi o kometu, a ne meteoru, jer se komet sastoji od leda i zaleđenih plinova koji izgaraju pri ulasku u Zemljinu atmosferu i ne ostavljaju očite tragove.

No niti nakon više od sto godina stručna javnost i dalje nema egzaktan odgovor što se zapravo točno dogodilo tog dana u Tunguskoj.

Kada netko spomene Križare i križarske pohode, većina odmah pomisli na ratove protiv muslimana na području današnjeg Izraela tijekom 11. i 13. stoljeća. Međutim, križarski pohodi odvijali su se također i na sjeveru te sjeveroistoku Europe, a posljednji su poznatiji kao Baltički križarski pohodi.

Tema ovih pohoda na Baltiku još je uvijek relativno slabo poznata upravo zbog rijetkih prezentacija o njima u europskoj povijesti. Razlog tome vjerojatno leži u činjenici da su Križari često mačevima i sjekirama prisiljavali starovjerce na „preobraćenje“, te nisu donosili „ljubav, milost i prosvjetljenje“ kako se to pokušava predstaviti.

Okupacija baltičkih zemalja uglavnom je provedena od strane Križara iz bogatijih i većih zemalja Europe, a samim time nitko od njih nije govorio o sramotnim pokoljima nedužnih ljudi, kao niti o prijetnjama istim takvim pokoljima svima onima koji su odbijali prihvatiti novu religiju. Na ovim pohodima nije bilo herojstva, niti legendarnih bitaka u ime slobode i časti te bolje budućnosti.

Baltičke zemlje jedne su od posljednjih bastiona stare europske kulture, koja je ostala poprilično netaknuta unatoč prisilnom pokrštavanju, a zbog prirodne izoliranosti tih krajeva. Baltički narodi tradicionalno su vrlo konzervativni te ih je unatoč brzom širenju kršćanstva bilo teško promijeniti.

Slijedeći javnu opsjednutost ratovima i križarskim pohodima u središnjoj Europi, zajedno s nekoliko neuspješnih misija na Bliskom istoku, Katolička crkva i vladajuće militantne sile uskoro su otkrile da u Europi još uvijek postoj nepokrštene „poganske“ zemlje.

Europa je u to vrijeme bila preplavljena vojnicima, plaćenicima i drugim ljudima koji su tražili svoju sreću u materijalnim bogatstvima, a bili su spremni boriti se bilo gdje i s bilo kime za materijalnu nagradu. Postojale su također i vojne formacije poput Teutonskog reda, koji nije baš uspješno prošao u Svetoj zemlji u usporedbi s Templarima i Hospitalcima. Stoga su mnogi od njih odlučili okušati sreću u novoj sredini – na Baltiku.

Baltička „poganska“ plemena u to vrijeme bila su odvojena od ostatka Europe gustim šumama i močvarama te su živjeli svojim načinom života dugi niz generacija. Iako su se ratni sukobi često pojavljivali, oni nisu imali značajan utjecaj na tamošnju kulturu i život općenito.

TIjekom mnogih desetljeća, Vikinzi su pokušavali osvojiti baltičke zemlje i tamo uspostaviti svoju vlast. Međutim, njihovi napori nisu urodili plodom jer su ubrzo bili zbačeni ili prognani, a oni koji su ostali, izmiješali su se s lokalnim stanovništvom.

Ruska pravoslavna crkva također je željela osvojiti ova područja te pokrstiti baltičke starovjerce, ali i njihove misije su završile neuspješno. Bilo je također i ruskih vojskovođa koji su željeli prisvojiti baltičke zemlje kako bi mogli prikupljati porez, ali ni oni nisu uspjeli u svojoj nakani.

Poljski vojskovođe također su izveli broje napade protiv naseljenika na području Pruske, s ciljem proširenja vlastitih zemalja, dok su istovremeno pokušavali preobratiti neke od Prusa na katoličanstvo.

Sve u svemu, baltički narodi su često morali voditi bitke sa susjednim zemljama davno prije križarskih pohoda. Lokalna plemena ponekad su i međusobno ratovala zbog stjecanja imovine ili robova. Nerijetko su i brojni ratnici s Baltika upadali u susjedne zemlje kako bi pljačkali Poljake, Ruse, pa čak i Dance ili Šveđane.

Međutim, sve se to počelo mijenjati kada je 1193. papa Celestin III. pozvao na novi križarski pohod protiv „poganih“ na Baltiku te baltičkih Finaca.

Prvi katolički propovjednici došli su u Latviju 1180., u pratnji njemačkih plaćenika koji su slijedili stare vikinške trgovačke putove duž rijeke Daugave. Istovremeno su započeli sa svojim misijama preobraćenja i pokrštavanja među lokalnim narodom, gdje su počeli uspostavljati zajednice i graditi prve crkve.

U početku je cijela procedura tekla prijateljski te im je iskazana topla dobrodošlica od strane „poganskih“ plemena. Međutim, kada su Latvijci odbili preobratiti se na novu vjeru, svećenici su otkrili svoje prave namjere te su pozvali naoružane vojnike da im pomognu u ostvarivanju ovog cilja.

Godine 1189., Albert od Buxhoevedena bio je postavljen od nadbiskupa Hartwiga II. u Bremnu, za provođenje pokrštavanja baltičkih naroda. Kroz nekoliko godina, u Njemačkoj je okupio Križare kako bi krenuo u osvajanje, a u tome mu se pridružila i novoosnovana vojna formacija pod nazivom Bratstvo mača, koja je osnovana 1202.

Početkom 14. stoljeća, nakon godina bezbrojnih krvavih bitaka, današnja Latvija i Estonija osvojene su od strane njemačkih sila te su službeno preobraćene na katoličanstvo. Slijedećih nekoliko desetljeća ove zemlje nosile su naziv „Livonia“.

Međutim, unatoč službenom statusu „kršćanske“ zemlje, lokalni stanovnici nastavili su slijediti svoje drevne tradicije sve do početka 20. stoljeća! Budući da kršćanstvo nije bilo u potpunosti revno provedeno i uvedeno među baltička plemena, ona su bila u mogućnosti nastaviti s prakticiranjem svojih običaja. Iako su pokršteni uz prijetnju mačem, svećeničke propovijedi imale su slab učinak u pogledu usvajanja ove strane religije i posve drugačijih vrijednosti. Štoviše, latinski koji se tada službeno koristio kao jezik Katoličke crkve bio je također nepoznat među baltičkim narodima.

Dobar dio latvijskih plemena koja se nisu željela niti službeno odreći svojih starih vjerovanja, preselila su se u susjednu Litvu, gdje su nastavili pružati otpor Križarima.

Godine 1226., poljski grof Konrad zamolio je za pomoć njemački Teutonski red da mu pomogne u osvajanju Pruske, a zauzvrat im je ponudio dio osvojene zemlje.

Osvajanje Pruske završeno je tek nakon 50 godina bezbrojnih krvavih bitaka. Tijekom tog vremena izvorni Prusi koji su ostali nepokršteni završili su kao robovi ili su bili ubijeni te prognani. Borbe Prusa i Teutonaca bile su iznimno brutalne; neka od područja bila su u potpunosti istrijebljena!

Slično latvijskim i estonskim plemenima, Prusi se nisu tako lako predali i odrekli svojeg načina života i svojih vjerovanja. U mnogim slučajevima odabirali su prije smrt nego predaju.

Oni Prusi koji su se odvažili na pružanje otpora, otišli su u novo uspostavljeno Litvansko kraljevstvo te su se nastavili boriti protiv Križara zajedno s tamošnjim starovjercima.

Prazna Prusija uskoro je naseljena Nijemcima, dok su stari Prusi uglavnom ostali živjeti kao kmetovi te su se asimilirali u društvo i tako nestali iz povijesti. Kasnije su ovi njemački doseljenici sebe počeli nazivati Prusima te su oformili Kraljevinu Prusku koja je u potpunosti nestala nakon Drugog svjetskog rata.

U međuvremenu, dok su  Litvanci, Estonci i Prusi vodili krvave bitke protiv Križara, susjedni Litvanci imali su šansu oformiti svoje vlastito kraljevstvo. Uskoro se ono izdiglo do velike moći i postalo ozbiljna prijetnja i znak otpora prema križarskim okupatorima.

Nakon mnogih oružanih sukoba između Križara i Livonskih redova, neki od litvanskih grofova odabrali su pokrštavanje i prijelaz na kršćanstvo, u nadi da će zaustaviti krvoproliće. Međutim, napadi križara nisu prestali te su Litvanci ubrzo shvatili koliko su lažna i licemjerna bila kršćanska obećanja, te da su Križari isključivo željeli njihovu zemlju i dragocjenosti.

Veliki grofovi poput Mindaugasa i Gedeminasa u ogorčenju i gađenju odbacili su novu vjeru i vratili se staroj.

Teutonski vitezovi neuspješno su osvajali Litvu koja je tek 1386. službeno prihvatila kršćanstvo nakon što se veliki grog Jogaila oženio 11-godišnjom kraljicom Jadwigom od Poljske.

Litvanci su stupili u savez s Poljskom i konačno porazili Teutonski red u bitci kod Grunwalda 1410., čime su i službeno završili križarski pohodi protiv baltičkih naroda.

Gabrielle Bonheur Chanel, svima mnogo poznatija kao „Coco“, jedna je od najzapaženijih modnih ikona 20. stoljeća, a ujedno i vrlo uspješna poslovna žena. 

Ona je bila jedna od začetnica u svijetu dizajna, koja je promijenila stil ženskog odijevanja. Iako je umrla 1971., njeno ime i brand ostali su u vrhu svjetske mode.

Coco Chanel vjerojatno je ostala najzapaženija po takozvanoj „maloj crnoj haljini“, koja je postala svjetski modni hit, a isti odjevni predmet u raznim varijacijama nosi se i danas. Ona je ujedno bila tema mnogih filmova, biografija i povijesnih novela, od kojih su se svi fokusirali na njen neobičan karakter i dostignuća.

Međutim, iza njenog imena stoje i sumnje da je bila suradnik nacional-socijalista te njemačka špijunka za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Prema istraživanju pariškog novinara i autora Hala Vaughana, slavna dizajnerica navodno je bila žestoki anti-semit te simpatizerka nacional-socijalizma, te je radila za Abwehr – njemačku obavještajnu službu.

Vaughan je prošao kroz čitave američke i europske arhive, skupljajući informacije koje je 2012. objavio u knjizi Sleeping With the Enemy: Coco Chanel’s Secret War. Ova biografija opisuje Coco i njen put da postane najbogatija žena svijeta, a to je navodno brže ostvarila kroz oduzimanje židovske imovine i poslovnih poduzeća tijekom Drugog svjetskog rata. Mnogi drugi kritičari i teoretičari također su pokušali istražiti i potvrditi ovu teoriju.

Prema nekim dokumentima francuskog ministarstva, kao i dokumentima nacional-socijalista, Coco je bila njemačka špijunka s kodnim imenom „Westminster“ te dijelom obavještajne službe Abwehr, pri čemu je dobila i broj agentice: F-7124. Kodno ime bilo je povezano s njenom ranijom vezom s Vojvodom od Westminstera, najbogatijeg čovjeka Engleske u to doba, a čija je Coco bila ljubavnica tijekom 1920-ih. Coco je uživala u raskošnom životu takvog društvenog kruga, kao i u druženjima i prijateljstvu s mnogim značajnim osobama iz britanske elite, među kojima je bio i Winston Churchill.

TIjekom rata, Coco je najviše vremena provela u hotelu Ritz u Parizu, gdje je živjela u luksuzu. U samom hotelu boravili su mnogi agenti Trećeg Reicha, kao i vojno-političko osoblje, poput Hermanna Göringa ili Josepha Göbbelsa.

Nesumnjivo je danas da je Coco bila i ljubavnica njemačkog obavještajnog zapovjednika Gunthera von Dincklagea, koji je već 1920-ih špijunirao francuske vojne snage u Parizu kao „posebni ataše“ njemačke ambasade. Tada je zamolio i Coco da mu se pridruži u regrutiranju novih agenata s čime se ona izgleda složila.

Godine 1943., Coco je otputovala u Madrid s Dincklangeom, kako bi dostavili osobno pismo njenom poznaniku, Winstonu Churchillu, tada premijeru Engleske. Pismo je Churchilla trebalo uvjeriti da obustavi neprijateljske odnose prema Trećem Reichu.

Mnogi se pitaju zašto je Coco surađivala s nacional-socijalistima. Pretpostavka je da je razlog tome njen anti-semitizam, što opet propitkuje, ali i podržava činjenica da je bila u prijateljskim odnosima sa židovskom obitelji Wertheimer. Godine 1924., Coco je zatražila financijsku potporu od Pierrea Wertheimera, kako bi proširila svoje dizajnersko carstvo. Iako joj je dao financijska sredstva, ona je ipak ostala s manje od 10 posto udjela u vlastitoj tvrtki. Tenzije su pritom nepobitno rasle jer je Coco prigovarala da ju se iskorištava.

Nacional-socijalisti su 1930-ih uveli rasne zakone, koji su se tijekom rata provodili na svim okupiranim područjima, pa je stoga za sve židove postalo nemoguće poslovati u Njemačkoj. Stoga je do 1941. dvije  trećine poduzetništva u vlasništvu židova prodano ne-židovima za male svote.

Coco je ove zakone vrlo pomno iskoristila kako bi se osvetila Wertheimeru, koji je u vlasništvu imao veliki dio Chanel parfema u to doba. Wertheimer je u konačnici pobjegao u SAD. Dana 5. svibnja 1941., Coco je napisala pismo dužnosnicima Trećeg Reicha, u kojem je zatražila da joj se vlasništvo Chanel parfema vrati u potpunosti: „Parfemi Chanel pravno su ‘napušteni’ od njegovih vlasnika. Ja imam neporecivo pravo na prednost. Profiti koje sam ostvarila od svojih kreacija od osnivanja poduzeća … su neproporcionalni.“

Prema Vaughanu, Coco je bila „savršena oportunistica“. Nacional-socijalisti su bili na vlasti, a Coco je težila ka položaju moći. To je bila priča njenog života. Ona nije vjerovala ni u što drugo osim mode i prelijepe odjeće; vjerovala je u svoje poduzetništvo i nije ju previše zanimao niti Hitler, niti politika.

Međutim, napori Coco Chanel bili su relativno neuspješni, budući da je Wertheimer prebacio veliki dio svojeg poduzeća drugom ne-židovskom prijatelju. Stoga je čitav brend Coco Chanel i danas u rukama židovske obitelji Wertheimer.

Coco je zbog svoje navodne suradnje s nacional-socijalistima bila ispitivana, ali nikad sudski procesuirana. Prema jednoj teoriji, razlog tome je navodno intervencija Churchilla i drugih britanskih aristokrata. Naime, svjedočenja Coco Chanel mogla su otkriti neugodne tajne koje je bilo najbolje ostaviti u ormaru.

Po završetku Drugog svjetskog rata, Coco je sedam godina provela u Švicarskoj sa svojim ljubavnikom Guntherom von Dincklangeom.

Godine 1954., ponovno je uspostavila poslovanje uz pomoć Pierrea Wertheimera, čovjeka kojeg je željela poslovno uništiti u vrijeme rata, a koji se ipak odlučio na pomoć. Modni biznis Coco Chanel procvao je kao nikad prije.

Coco Chanel je u 87. godini umrla u siječnju 1971. u hotelu Ritz u Parizu, čija je stanovnica bila sveukupno 30 godina.

Kada se spomene trgovina robljem i robovlasništvo, većinu će ti pojmovi asocirati na poznate događaje povezane s Afrikom i dvjema Amerikama te djelomično Europom, u čemu su kao robovlasnici dominirali Europljani. Međutim, trgovina robljem epohalnih razmjera odvijala se na afričkom i bliskoistočnom području mnogo ranije.

Arapska plemena vodila su trgovinu robljem na područjima sjeverne Afrike, zapadne Azije, jugoistočne Afrike te Europe. Glavnina trgovine odvijala se još u srednjovjekovno doba, a protegnula se sve do ranog 20. stoljeća.

Arapi su s robovlasničkom praksom i trgovinom robljem započeli nakon što su arapski trgovci ostvarili kontrolu nad obalom Svahili te morskim putevima preko Indijskog oceana u 9. stoljeću. Robovlasnici su tada porobljavali Bantu plemena na području današnje Kenije i Mozambika te Tanzanije, a odvodili su ih na obalu.

Povjesničari sugeriraju da je oko 17 milijuna Afrikanaca prodano u roblje na obali Indijskog oceana, na Bliskom istoku te na sjeveru Afrike. Oko 5 milijuna robova kupili su sami Arapi.

Tržnice robljem na sjeveru Afrike također su preprodavale europske robove. Europljane su u ropstvo odvodili uglavnom berberski gusari koji su napadali brodove ili vršili prepade u pomorskim gradovima Italije, Španjolske, Portugala, Francuske, Engleske i Nizozemske, pa čak i Islanda.

Muškarci, žene i djeca iz europskih zemalja porobljavani su u tako velikim brojkama, da su brojni pomorski gradovi napuštani.

Prema tvrdnjama nekih povjesničara, procjenjuje se da je između 1 i 1.25 milijuna Europljana završilo kao roblje u sjevernoj Africi od početka 16. stoljeća, pa sve do sredine 18. stoljeća. Trgovinu europskim robljem vodili su uglavnom trgovci iz Tunisa, Alžira i grada Tripolija.

Dio Europljana kao roblje su preprodavali marokanski trgovci na mediteranskoj obali, a u ovoj regiji je zarobljeno i preprodano oko 700 Amerikanaca između 1785. i 1815. godine.

Nakon što je trgovina europskim robovima završila oko 1850-ih, preprodaja robova iz Afrike prema islamskim zemljama znakovito se povećala, što je okončano tek europskom kolonizacijom Afrike oko 1900.

Arapska trgovina Bantu robovima, poznatim i pod imenom Zanj, na jugoistoku Afrike jedna je od najstarijih takvih praksi koja je preduhitrila europsku transatlantsku trgovinu robovima za punih 700 godina.

Muški robovi uglavnom su bili prisiljeni raditi kao sluge, vojnici i radnici. Ropkinje su se također prodavale kao služavke, ali i kao konkubine diljem bliskoistočnih i orijentalnih zemalja.

U trgovini su sudjelovali Arapi, ali i Afrikanci te Azijci, čime se trgovina protezala preko Perzije na daleki istok.

Arapska trgovina robovima trajala je od 7. stoljeća sve do 1960-ih. Povijesne zabilješke govore kako su robovi posebno bili zanimljivi u Arabiji i Jemenu tijekom 1920-ih.

U Somaliji, Batnu manjine potekle iz Bantu skupina koje su se naselile na jugoistoku Afrike nakon širenja iz Nigerije i Kameruna, kasnije su zarobljene te su prodane u arapskoj trgovini robovima.

U periodu od 1800. do 1890., u roblje je prodano između 25.000 i 50.000 Bantu ljudi na tržnici robova u Zanzibaru na somalijskoj obali. Većina robova potjecala je iz etničkih skupina Majindo, Makua, Nyasa, Yao, Zalama, Zaramo i Zigua. Većina ih je došla iz Tanzanije, Mozambika i Malawija.

Tijekom druge polovice 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, robovi su se iz Etiopije brodovima slali na tržnice na arapskom poluotoku te drugdje na Bliskom istoku. Oni su se koristili uglavnom kao sluge, a neki su radili na poljima. Drugi su služili kao nosači, goniči stoke, pomorci, vodiči deva i zidari dok su žene služile kao pralje, pomagačice u trgovinama ili u kuhinjama.

Najbolje su prolazili oni koji su radili za dužnosnike kao tjelesni čuvari ili kao pomoćnici trgovaca. Većina njih čak je imala određene slobode te su neki i sami imali robove.

Etiopljanke su s druge strane bile poznate kao poželjne konkubine. One ljepšeg izgleda uživale su čak i u raskošnom životu te su bile ljubavnice vlastodržaca i drugih važnih osoba.

U Centralnoj Afričkoj Republici tijekom 16. i 17. stoljeća, arapski trgovci robljem počeli su širiti svoj posao na Saharu te prema rijeci Nil, gdje su načinjeni novi putovi. Robovi iz ovih dijelova slali su se brodovima na mediteransku obalu, u Europu, Arabiju te na zapad Afrike.

Arapska trgovina robljem na Indijskom oceanu, preko Crvenog mora te na Mediteranu, zavladala je mnogo prije nego su se Europljani pojavili na afričkom kontinentu kao trgovci robova.

Iako Kur’an ne promiče robovlasništvo niti trgovinu robovima, šerijatski zakon dopuštao je ovu praksu, ali i zabranjivao porobljavanje Arapa. Glavne mete za ropstvo bili su narodi koji su živjeli na graničnim područjima s islamskim svijetom.

Robovi su tako uglavnom dolazili iz središnje Azije, Europe, ali najvećim dijelom iz Afrike.

Premda se o povijesnim brojkama uvijek vode sporovi, kako među stručnjacima, tako i među općenito laicima, činjenice o arapskoj trgovini afričkim robovima su neosporne i nepobitne. Ropstvo je u svijetu uvijek bilo zastupljeno, a i dan danas u mnogim afričkim zemljama postoji ovakva praksa.

Svjedoci smo da se u vremenu izrazito osjetljivih diskusija često robovlasništvo koristi kao svojevrsna moralna ucjena i pokušaj nabijanja kolektivne krivnje za ono za što mnogi današnji narodi nisu krivi. Naprotiv, upravo Europljani su jedan od primjera koji je među prvima odbacio robovlasništvo kao primitivnu, nečovječnu i barbarsku praks

Tijekom Prvog svjetskog rata, vojnici svih zaraćenih strana koristili su puške dizajnirane za precizno pucanje na daljinu. Njemačka je imala Mauser, Francuska Lebel, Velika Britanija Lee-Einfeld, Rusija Mosin-Nagant, a SAD Springfield pušku. To su bila standardna oružja koja su adekvatno ispunjavala zadaću za koju su bila stvorena.

No već pred kraj rata postalo je jasno da se većina sukoba pješačkih jedinica odvija na udaljenostima manjima od nekoliko stotina metara, što je bilo neprikladno za oružje dizajnirano za veće udaljenosti. To je ponajprije bilo jasno Nijemcima, čiji su inženjeri dvadesetih godina prošlog stoljeća zaključili da bi puno korisnije bilo imati na raspolaganju oružje koje umjesto dalekometne preciznosti, prioritet stavlja na lako prijenosno oružje visokog intenziteta paljbe.

Do kraja tridesetih godina, njemačka vojna industrija uspjela je razviti kratki kalibar 7,92 mm. Novo oružje, opremljeno spremnikom sa 7,92 mm municijom, dizajnirao je Louis Schmeisser, te je dobilo naziv Maschinenkarabiner 42(H), koji je kasnije promijenio ime u Maschinenpistole 43 (MP 43). Prvotna testiranja pokazala su se kao izniman uspjeh, a kako je u to vrijeme bijesnio Drugi svjetski rat, te posebno teške borbe na istočnom bojištu, njemačka vojska je počela opremati svoje jedinice s ovim revolucionarnim oružjem koje se i u ratnim uvjetima pokazalo uspješnim. Zbog promidžbenih razloga, oružje je ponovno promijenilo naziv u Sturmgewehr 44 (StG 44), odakle je i proizašao naziv za ovu vrstu oružja – jurišna puška.

Luftwaffe je pak dobio svoju varijantu jurišne puške. Padobranci i specijalne postrojbe njemačkog zrakoplovstva počeli su se opremati inovativnim i posebno naprednim modelom pod nazivom Fallschirmjägergewehr 42 (FG 42), koji je bio svojevrstan hibrid puške i lagane strojnice, s plinskom komorom, dvonošcem i bočno postavljenim spremnikom. FG 42 je po mišljenju mnogih stručnjaka možda najnaprednija jurišna puška Drugog svjetskog rata.

FG 42 je bio poprilično efikasan, iako je imao svoje razvojne boljke, no zbog svoje sofisticiranosti i skupoće izrade nije mogao biti proizveden u velikim količinama u tako kratko vrijeme. Unatoč tome, njegov dizajn utjecao je na proizvodnju mnogih oružja nakon završetka rata.

Samo 7.000 primjeraka FG 42 proizvedeno je do kraja rata. S druge strane, StG 44 proizveden je u nekoliko desetaka tisuća primjeraka, te se pokazao kao iznimno efikasno oružje.

Samo jedan pogled na StG 44 dovoljan je da se shvati kako je ovo oružje preteča svih modernih jurišnih pušaka. Legendarni ruski AK-47 (kalašnjikov) je, jednostavno rečeno, masovno proizvedena kopija Sturmgewher 44. Njemački dizajneri htjeli su stvorili oružje koje najbolje kombinira kvalitete tradicionalne puške i lagane strojnice.

Lagane strojnice su naširoko korištene u Drugom svjetskom ratu, i njihova uloga bila je upućivanje velikog broja metaka prema neprijatelju, zadatak koji su odlično obavljale. Međutim, ta oružja koristila su municiju za pištolje (zato su Nijemci svoje modele i nazivali Maschinenpistole), te su bila ograničena glede dometa i preciznosti. Jurišna puška trebala je riješiti taj problem.

Uvođenje jurišne puške promijenilo je način ratovanja pješaštva. Jedinice se više nisu morale oslanjati na potporu teških strojnica. Mogle su se opremiti s dovoljno spremnika i same napasti, bez da se oslanjaju na potporu.

U to vrijeme stvoreno je još nekoliko inovacija, poput infracrvenog ciljnika (nazvanog Vampir) koji se mogao namontirati na pušku, no čini se da nije bio često korišten. Prema saznanjima povjesničara oružja, vojni inženjeri eksperimentirali su i sa zakrivljenim cijevima koje bi omogućavale vojniku da puca iza ugla zgrade iz sigurnog zaklona. Taj izum u to vrijeme nije bio usavršen, te se nije koristio u borbi.

Ono što je sigurno, Sturmgewehr 44 je jedno od najutjecajnijih oružja proizvedenih tijekom Drugog svjetskog rata. Kao što je već rečeno, to je bio model na kojem su se kasnije temeljile ruske puške AK-47 i SKS.

Zapadne zemlje su bile nešto sporije u prihvaćanju ideje o jurišnoj pušci. Odgovor možda leži u tradicionalnom konzervativizmu američke i britanske vojske.

Amerikanci su tek šezdesetih godina prošlog stoljeća, naročito u Vijetnamskom ratu, počeli masovno koristiti jurišne puške, kao što je bio poznati M16 sa svojim 5,56 mm streljivom, čitavih dvadesetak godina nakon što su Nijemci proizveli Sturmgewehr 44.

Pet mjeseci od početka Prvog svjetskog rata, božićni duh pojavio se na možda najneuobičajenijem mjestu – krvavom zapadnom frontu. U seriji spontanih primirja, vojnici su polagali svoja oružja, razmjenjivali darove, pa čak igrali nogomet s neprijateljima.

Nakon ulaska Velike Britanije u rat u kolovozu 1914. godine, većina vojnika nadala se da će sukob trajati kratko te da će do Božića biti kući. Gotovo pet mjeseci kasnije, i nakon milijun žrtava, rat je i dalje bjesnio u rovovima, bez vidljivog kraja.

Bilo je prilično tiho na bojištu kad su britanski vojnici zamjetili blistavo svijetlo iznad njemačkih rovova, udaljenih stotinjak metara od britanskih položaja. Kroz redove bodljikavih žica moglo se primjetiti osvijetljeno božićno drvce, i to ne samo jedno, čitav niz rovova bio je osvijetljen.

Britanski vojnici osluškivali su što se zbiva u njemačkim rovovima, i shvatili su da Nijemci pjevaju božićne pjesme. Kad su Nijemci završili s pjevanjem, Britanci su počeli pljeskati, te su nastavili pjevati božićne pjesme, ovaj put na engleskom.

Kad je došlo božićno jutro, nešto još čudesnije se dogodilo. Na pojedinim područjima duž 800 kilometara prve linije, nenaoružani vojnici s obiju strana izlazili su iz rovova i polako pažljivo prelazili preko područja „ničije zemlje“, prepune zaleđenih leševa, srušenih stabala i kratera, kako bi jedni drugima zaželjeli sretan Božić.

„Rukovali smo se, zaželjeli jedni drugima sretan Božić i uskoro smo pričali kao da se znamo godinama“, piše britanski poručnik John Ferguson o susretu njegove jedinice Seaforth Highlanders i njemačkih postrojbi. „Smijali smo se i pričali s ljudima koje smo prije samo nekoliko sati pokušavali ubiti!“

„Gotovo uvijek su Nijemci bili ti koji su barem indirektno pozivali na primirje“, piše Stanley Weintraub u svojoj knjizi „Tiha noć: Priča o Božićnom primirju Prvog svjetskog rata“. To je dijelom bilo zbog toga jer su u to vrijeme Nijemci dobivali rat, a i mnogi njemački vojnici su prije rata radili u Velikoj Britaniji, te su znali engleski.

Vojnici su razmjenjivali poklone, kao što su cigarete, čokolade, kobasice, piće i razmjenivali priče o jadima rata. Ponegdje je čak „ničija zemlja“ postala poprište nogometnih utakmica.

Kako se noć počela bližiti, vojnici su se počeli vraćati u svoje rovove. Poneka primirja potrajala su čak do Nove godine. No, na većini položaja, rat se vratio već drugi dan.

U 8:30 u Houplinesu, kapetan Charles Stockwell iz Druge kraljevske velške pukovnije opalio je tri hitca u zrak i podignuo zastavu s natpisom „Sretan Božić“. Njegov kolega s njemačke strane podignuo je zastavu na kojoj je pisalo „Hvala“. Obojica su se popela na vrh svojih rovova i salutirali jedan drugom, nakon čega su se vratili u svoje rovove. Stockwell piše da je nakon toga Nijemac „opalio dva hitca u zrak – i rat se mogao nastaviti“.

Oružje je brzo zamjenilo božićne radosti, a zapovjednik britanskih postrojbi John French izdao je naredbu da se takva proizvoljna primirja više nikad ne smiju dogoditi. Kad je došao Božić 1915. godine, primirja se nisu vratila.

Oružje nije ponovno utihnulo sve do potpisivanja primirja 11. studenog 1918. godine. Božićno primirje 1914. ostavilo je velik utisak na mnoge vojnike, poput britanskog vojnika koji je idući dan u svojem pismu napisao: „Ne bih mijenjao jučerašnje iskustvo za najljepšu božićnu gozbu u Engleskoj.“

Usvojeno je mišljenje kako su Druidi u stara vremena prinosili ljudske žrtve bogovima. 

O tome svjedoče tri glavna izvora: rimski i grčki zapisi (posebno oni Julija Cezara), arheološki pronalasci „ritualno ubijenih“ ljudi iz doba Druida na nekoliko lokacija te mitske keltske legende o žrtvovanjima.

Međutim, niti jedan od ovih izvora ne predstavlja pretjerano pouzdani dokaz o žrtvovanjima ljudi, posebno ne kad su u pitanju rivali Druida, Rimljani. Nažalost, unatoč tome što se ritualna žrtvovanja danas ne čine pretjerano važnima, ona se uredno koriste od strane raznih vjerskih skupina kao „dokaz“ koji se upotrebljava za raspirivanje mržnje i neistina te licemjernog osuđivanja jedne skupine ljudi ili njihovih potomaka koji i dalje nose tradiciju, za navodnu uključenost u „mračne sotonističke rituale.“

Nekoliko rimskih i grčkih zapisa spominju kako su Druidi provodili egzekucije kriminalaca i ratnih zarobljenika u vjerskim svečanostima. Drugi zapisi daju specifične detalje o broju rituala koji su se navodno dogodili.

Rimski i grčki pisci međutim nisu direktno svjedočili ovim ritualima; njima su ih ispričali ili prenijeli trgovci, rimski vojnici i drugi izvori. Dakako, niti jedan od njih ne može se smatrati neutralnim ili objektivnim ni na koji način, a većina ih vjerojatno ne bi mogla posvjedočiti o detaljima druidskih rituala. Nažalost, većina priča iz davnih vremena daleko je od bilo kakve pouzdanosti.

Neki klasični tekstovi, a kasnije i mali dio kršćanskih zapisa o druidskim žrtvovanjima bili su čak i dobronamjerni te su dolazili iz pouzdanih izvora. Najveći dio činjenica u njima djeluje donekle realistično. Međutim, kao i s rimskom predodžbom o rano-kršćanskim misama, oni ne znače preciznost.

U ranim danima kršćanstva, Rimljani su čuli za kršćanske obrede u kojima se „pila Kristova krv“ te su se izvodili neobični rituali s novorođenčadi. Danas se ovi ritualni činovi smatraju tek simbolikom. Međutim, Rimljani tada, a kršćani danas, ne smatraju „poganske“ rituale Druida i drugih starovjerskih skupina nimalo „simboličnim.“

Dana 1. kolovoza 1984., poprilično netaknuti ostaci ljudskog bića pronađeni su u Walesu. Nazvani su „bog-body“, a radilo se o mumificiranom truplu čovjeka koji je bio simultano utopljen, zadavljen i batinan. Budući da na ostacima nisu pronađeni tragovi samoobrane, pretpostavilo se da je riječ o ritualnom ubojstvu, a zbog same starosti tijela, da je i riječ o ljudskoj žrtvi druidskog rituala.

Stotine sličnih trupala pronađeno je diljem Europe u sličnom stanju. Danas, iako se činim mogućim i izglednim, postoji previše pretpostavki, a premalo čvrstih dokaza. Glavna kategorija drugih mogućnosti je da ova tijela ni po čemu nisu povezana s Druidima, s obzirom da zapisi ne spominju rituale takvog tipa.

Smrt ovih ljudi mogao je biti rezultat djelovanja nekih sasvim drugih religija, kultova, kriminalnih bandi te niz drugih mogućih počinitelja. Pronađena tijela tek su dokaz da je u doba Druida bilo ubijanja ljudi na specifične načine, ništa više ni manje od toga.

Zamislimo samo slijedeću priču:

„Osuđena osoba čeka izvršenje smrtne kazne, a dok jede svoj posljednji obrok, vjerski predstavnik daje mu svoju podršku. Osuđenika vode iz pritvora te ga dovode na mjesto pogubljenja. Tamo, pored vjerskog vođe koji se moli i promatra, osuđenik je pogubljen prema posebnom protokolu.“

Ovakav zapis može se referencirati na ubojstvo u vrijeme Druida, a mogao je biti i opis egzekucije zatvorenika u SAD-u, koji se odvija i u današnje doba na određeni način, prema posebnim protokolima. U oba slučaja postoji osoba ima vjersku ulogu, uključen je svojevrsni ritual i osoba je ubijena. Znači li to da su zatvorenici u SAD-u ubijeni u ritualnim činima? Predstavlja li takva egzekucija svojevrsno „ljudsko žrtvovanje“ s kršćanskim motivima? Dakako, danas će se to mnogima učiniti apsurdnim ili smiješnim, jer „kršćanstvo je oduvijek tu“, a smrtne kazne su jednako tako već dugi niz godina dijelom američkog pravosudnog sustava, na što su se mnogi navikli.

Jednako tako je apsurdno i tragično osuđivati i štoviše, pretpostavljati, da su Druidi ili neke druge vjerske skupine starog doba, prinosili ljudske žrtve u svojim ritualima, posebice ako se uzme u obzir propaganda od strane suparničkih vjerskih plemena, što je u to doba, kao i u doba svakog sukoba, uobičajeni način zastrašivanja ili demoniziranja suparničke skupine.

Jedan od važnih izvora, koji se nerijetko zaboravlja, je i onaj iz keltskih legendi. S malo znanja o njima, netko tko ne pripada Druidima vrlo malo može reći o tome, a čak i neki moderni Druidi koji imaju tek osnovne spoznaje, ignoriraju te legende jer im se čini kako one indiciraju ljudsko žrtvovanje. No, mitovi o žrtvama i dalje se mogu smatrati samo  – mitovima.

Jedan od najpoznatijih rituala je takozvani ritual prijelaza, u kojem je osoba ili više njih zaključana u kuću nakon čega se kuća zapali. Međutim, ono što većina ljudi ne zna je da su takve kuće imale na zidu slabu točku koja bila toliko slaba da je čovjek vrlo jednostavno mogao probiti zid i izaći van iz nje. Nadalje, takve kuće građene su isključivo kako bi se zapalile, a ne kako bi vatra zahvatila i one u njima.

U drugim mitovima spominju se i dalje simbolične ljudske žrtve, rituali „ponovnog rođenja“ (koji se mogu povezati i s Kristovim uskrsnućem). Međutim, niti jedna od ovih priča ili legendi ne predstavlja dokaz niti govori o prinošenju ljudskih žrtava.

Zaključak je da su brojne predrasude o starim vjerama plod određene zavisti ili straha modernih vjerskih fanatika te njihove potrebe za dvoličnim osuđivanjem drugih, dok se istovremeno krvavu povijest vlastite vjere zanemaruje i licemjerno gura pod tepih.

Rimljani, a podjednako kasnije i kršćani, bili su žestoki protivnici Druida, pa nas ne trebaju čuditi rimski zapisi niti kršćanski napadi.

Međutim, ovdje se ne radi o obrani jedne skupine ili vjerskog opredjeljenja, niti o danas učestaloj „reviziji“ povijesti, već o svjesnom i razumnom sagledavanju činjenica koje svjedoče ili ne svjedoče određenim događajima. U ovom slučaju, Druidi su mogli provoditi egzekucije ratnih zarobljenika ili kriminalaca u ritualnim žrtvovanjima, a to je jednako tako mogla biti i obična lažna propaganda. U oba slučaja, radi se tek o špekulacijama i nagađanj

Tijekom Drugog svjetskog rata, sve strane razmatrale su provođenje raznih operacija koje bi rezultirale velikim brojem žrtava suparnika. Neke od njih su i provedene, demonstrirajući užase rata. Godine 1942., Britanci su započeli s planiranjem Operacije Vegetarijanac, koja bi rezultirala milijunima mrtvih Nijemaca te prouzročila razarajuću glad i kontaminirala veliko područje Europe. Ipak, tijek rata zaustavio je izvođenje same operacije, no već tijekom priprema došlo je do ozbiljnih problema.

U proljeće 1942., kada je veliki dio Europe već bio pod kontrolom Trećeg Reicha, Britanci su strahovali kako bi Njemačka mogla izvršiti invaziju na britansko otočje. U to vrijeme, biološko naoružanje smatralo se jednim od najjačih aduta kojim bi se nekoga prisililo na predaju.

Zbog sve žešćeg napredovanja njemačke vojske, Britanci su započeli sa razvojem vlastitog biološkog oružja, koje je za cilj imalo uništiti njemačku naciju, gospodarstvo i okrenuti rat u njihovu korist.

Premjer Winston Churchill, koji će krajem rata biti zaslužan za stvarni holokaust u Dresdenu i drugim njemačkim gradovima, zaposlio je dr. Paula Fildesa, direktora odjela biologije u tajnom vojnom pogonu Porton Down. Fildes je trebao pronaći način iskorištenja nekog od bioloških agensa kako bi zaustavio njemački ratni stroj.

Fildes je ubrzo došao na ideju bacanja stočne hrane kontaminirane bakterijom Bacillus anthracis,koja uzrokuje antraks, na njemačke pašnjake. Popularno zvani „stočni kolači“, prema Fildesovom mišljenju, gotovo trenutno bi izbrisali opskrbu mesom i posljedično uzrokovali enormnu brojku mrtvih uz katastrofičnu kontaminiranost tla sporama antraksa.

Britanska vojska prihvatila je plan i tajno započela proizvodnju pet milijuna kontaminiranih „stočnih kolača“ koji su trebali biti bačeni na Njemačku pomoću specijalno uređenih 12 bombardera.

U zimu 1942. i proljeće 1943., Britanci su odlučili testirati svoje novo oružje na otoku Gruinard u Škotskoj, koji je bio u privatnom vlasništvu. Vlada je preuzela vlast nad otokom i obećala vlasnicima da će ga moći ponovno kupiti po cijeni od 500 funti nakon što testiranje bude završeno.

Na otok je dovedeno krdo ovaca, a mala eksplozivna naprava postavljena je pored „stočnih kolača“ kontaminiranih bakterijom. Pritom je korištena velika količina spora zbog čijeg su raspršivanja ovce uginule u nekoliko dana. Međutim, istraživači koji su provodili testiranje ubrzo su shvatili da je mala eksplozija kontaminirala čitavi otok koji je potom stavljen u karantenu na neodređeno vrijeme.

Testiranje je zamalo dovelo do katastrofe Britanaca koju su namijenili Nijemcima. Kontaminirane lešine ovaca su zakopane, ali jedna od njih završila je nekako u moru i otplutala do škotske obale. Jedan nesretni pas pojeo je dio te lešine i prenio smrtonosnu bolest na nekoliko drugih pasa, koji su potom bolest proširili među stokom i lokalnim kućnim ljubimcima.

U konačnici je oko stotinu lokalnih životinja umrlo od antraksa, dok su vlasti uspjele staviti područje u karantenu prije nego li se zlokobna bakterija proširila na ljude. Vlasti su stanovnicima nadoknadili štetu, ali je istina dugo ostala skrivena, sve do sredine 1980-ih, kada su dokumenti o incidentu pušteni u javnost, pa su i spomenuti stanovnici konačno saznali što i tko im je pobio stoku.

Debakl na otoku Gruinard nije spriječio Britance da nastave s Operacijom Vegetarijanac. Do projeća 1944. pet milijuna „stočnih kolača“ bilo je spremno za izbacivanje na Njemačku. Posebno preuređeni bombarderi čekali su samo Churchillovu zapovjed, koja srećom nikada nije došla budući da su Saveznici uspjeli nadjačati Nijemce i natjerati ih na povlačenje.

Pet milijuna kontaminiranih „stočnih kolača“ konačno je završilo u spalionici. Međutim, otok Gruinard ni danas se ne smatra pogodnim za život ljudi.

Većini je poznato kako su prije tisuću godina Vikinzi već naveliko plovili morima u otvorenim drvenim brodovima, a pritom su zašli i u dotad neistražena područja sjevernih krajeva. Dugo vremena znanstvenici su se pitali kako su Vikinzi znali kamo točno idu.

Prema sagama iz tih vremena, Vikinzi su koristili sunce, zvijezde, vjetar, ptice, pa čak i kitove kako bi se orijentirali. No, sage su spominjale i takozvani „sunčev kamen” – magični kristal koji je Vikinzima pokazivao put dok sunca i ostalih orijentira nije bilo.

Dugo vremena mnogi su smatrali kako je sunčev kamen samo legenda, prema kojoj je taj magični predmet njegovom korisniku omogućavao da na misteriozan način sazna gdje je Sunce, neovisno o tome koliko bilo oblačno. Kamen je omogućavao određivanje položaja Sunca čak i kad se već spustio sumrak.

Sunčev kamen koristio se u kombinaciji s posebno izrađenom pločom danas zvanom Uunartoq disk, što je prethodilo korištenju kompasa koji funkcionira na principu zemljinog magnetskog polja.

Ipak, moderna znanost je dugo vremena odbacivala ovakve legende, budući da nije postojao nikakav materijalni dokaz za postojanje sunčevog kamena. Sve do trenutka kada je pronađena olupina elizabetanskog ratnog broda Alderney, koji je potonuo 1592.

Iako je brod plovio mnogo godina nakon Vikinga, on je još jedan u nizu onih koji su plovili u doba kada kompas još nije bio sasvim pouzdana sprava. Među navigacijskom opremom broda pronađen je i – sunčev kamen, koji se očito koristio kao za korekciju ili potvrđivanje položaja Sunca, odnosno smjera kretanja broda.

Analizom pronađenog predmeta, utvrđeno je kako je riječ o Islandskom kristalu (eng. Icelandic Spar), odnosno o prozirnom obliku kalcita. Osobina ovog kristala bila je da na poseban način lomi svjetlost koja prolazi kroz njega, odnosno, da funkcionira kao prizma. Preciznije, ukoliko se s jedne strane kristala nalazi jedna točka, na drugoj se mogu vidjeti dvije.

Ovisno o položaju kristala, dvije točke bile su različite oštrine. Međutim, u trenutku kada je kristal usmjeren prema suncu, umjesto dvije, vidjela bi se samo jedna točka.

Točan način funkcioniranja prikazan je u videu:

Sličan princip, s malo drugačijom metodom, prikazan je i u videu koji možete pogledati ovdje. Demonstracija počinje oko 31. minute.

U kombinaciji sa spomenutim diskom, sunčev kamen tvorio je svojevrsni kompas, pomoću kojeg se čak mogla odrediti zemljopisna širina. Dio ove ploče pronađen je na Grenlandu 1948. koje se zove Uunartoq, po čemu je i disk dobio ime. Isprva se smatralo kao je tek riječ o nekom dekorativnom predmetu. Naknadno je utvrđeno da se disk koristio upravo za orijentaciju.

Isprva skeptični znanstvenici dokazali su točnost ove metode određivanja položaja Sunca, čime je sunčev kamen izgubio svoju mističnu o magičnu stranu. Ipak, dokazano je da su Vikinzi prije tisuću godina bili daleko ispred svog vremena.