Pet mjeseci od početka Prvog svjetskog rata, božićni duh pojavio se na možda najneuobičajenijem mjestu – krvavom zapadnom frontu. U seriji spontanih primirja, vojnici su polagali svoja oružja, razmjenjivali darove, pa čak igrali nogomet s neprijateljima.
Nakon ulaska Velike Britanije u rat u kolovozu 1914. godine, većina vojnika nadala se da će sukob trajati kratko te da će do Božića biti kući. Gotovo pet mjeseci kasnije, i nakon milijun žrtava, rat je i dalje bjesnio u rovovima, bez vidljivog kraja.
Bilo je prilično tiho na bojištu kad su britanski vojnici zamjetili blistavo svijetlo iznad njemačkih rovova, udaljenih stotinjak metara od britanskih položaja. Kroz redove bodljikavih žica moglo se primjetiti osvijetljeno božićno drvce, i to ne samo jedno, čitav niz rovova bio je osvijetljen.
Britanski vojnici osluškivali su što se zbiva u njemačkim rovovima, i shvatili su da Nijemci pjevaju božićne pjesme. Kad su Nijemci završili s pjevanjem, Britanci su počeli pljeskati, te su nastavili pjevati božićne pjesme, ovaj put na engleskom.
Kad je došlo božićno jutro, nešto još čudesnije se dogodilo. Na pojedinim područjima duž 800 kilometara prve linije, nenaoružani vojnici s obiju strana izlazili su iz rovova i polako pažljivo prelazili preko područja „ničije zemlje“, prepune zaleđenih leševa, srušenih stabala i kratera, kako bi jedni drugima zaželjeli sretan Božić.
„Rukovali smo se, zaželjeli jedni drugima sretan Božić i uskoro smo pričali kao da se znamo godinama“, piše britanski poručnik John Ferguson o susretu njegove jedinice Seaforth Highlanders i njemačkih postrojbi. „Smijali smo se i pričali s ljudima koje smo prije samo nekoliko sati pokušavali ubiti!“
„Gotovo uvijek su Nijemci bili ti koji su barem indirektno pozivali na primirje“, piše Stanley Weintraub u svojoj knjizi „Tiha noć: Priča o Božićnom primirju Prvog svjetskog rata“. To je dijelom bilo zbog toga jer su u to vrijeme Nijemci dobivali rat, a i mnogi njemački vojnici su prije rata radili u Velikoj Britaniji, te su znali engleski.
Vojnici su razmjenjivali poklone, kao što su cigarete, čokolade, kobasice, piće i razmjenivali priče o jadima rata. Ponegdje je čak „ničija zemlja“ postala poprište nogometnih utakmica.
Kako se noć počela bližiti, vojnici su se počeli vraćati u svoje rovove. Poneka primirja potrajala su čak do Nove godine. No, na većini položaja, rat se vratio već drugi dan.
U 8:30 u Houplinesu, kapetan Charles Stockwell iz Druge kraljevske velške pukovnije opalio je tri hitca u zrak i podignuo zastavu s natpisom „Sretan Božić“. Njegov kolega s njemačke strane podignuo je zastavu na kojoj je pisalo „Hvala“. Obojica su se popela na vrh svojih rovova i salutirali jedan drugom, nakon čega su se vratili u svoje rovove. Stockwell piše da je nakon toga Nijemac „opalio dva hitca u zrak – i rat se mogao nastaviti“.
Oružje je brzo zamjenilo božićne radosti, a zapovjednik britanskih postrojbi John French izdao je naredbu da se takva proizvoljna primirja više nikad ne smiju dogoditi. Kad je došao Božić 1915. godine, primirja se nisu vratila.
Oružje nije ponovno utihnulo sve do potpisivanja primirja 11. studenog 1918. godine. Božićno primirje 1914. ostavilo je velik utisak na mnoge vojnike, poput britanskog vojnika koji je idući dan u svojem pismu napisao: „Ne bih mijenjao jučerašnje iskustvo za najljepšu božićnu gozbu u Engleskoj.“