Kao potvrda toga, u blizini bazilike sv. Pavla izvan zidina, između kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, otkrivena je nekropola čiji ukopi pokazuju kontinuitet korištenja od drugog stoljeća prije Krista do četvrtog stoljeća poslije Krista. Najstarije pogrebne građevine uglavnom su kolumbarije, četverokutnog tlocrta, u čijim su unutarnjim zidovima isklesane male niše, u redovima od nekoliko katova, za polaganje cineralnih urna, koje su se postupno spajale jamama za ukope.
Iz analize brojnih nadgrobnih natpisa može se zaključiti da su ovdje pokopani ljudi pripadali ne baš visokim društvenim slojevima, poput carskih ili vojnih oslobođenika. Groblje koje se nalazi na Via Ostiense možemo promatrati pod krovom ispred bazilike, u kojem se nalaze kolumbarije, obiteljske grobnice i pojedinačni ukopi.
Zabrana koju je car Valerijan nametnuo kršćanima 257. godine da održavaju sastanke i posjećuju groblja rezultirala je razboritim prijenosom tijela apostola Petra i Pavla u Katakombe sv. Sebastijana , gdje su vjerojatno ostala do Konstantinova doba, kada su se, nakon što im je dana sloboda ispovijedanja kršćanstva, tijela dvojice apostola vratila u svoje grobnice.
Car Konstantin, na prijedlog pape Silvestra, tada je htio sagraditi baziliku na Pavlovom grobu, otvorenu 18. studenog 324., naravno mnogo manju od sadašnje i također orijentiranu u suprotnom smjeru, s ulazom na " Via Ostiensis ".
Tijekom izgradnje Bazilike sv. Pavla izvan zidina, grobljanski kompleks je očito uništen, s izuzetkom "Ispovijesti", odnosno grobnice u kojoj je pokopano tijelo apostola, koja je bila okružena i zatvorena u brončanu kocku dimenzija 5 lakata po stranici (otprilike 1,48 m).
Oko ove zaštite izgrađen je drugi zidani ograđeni prostor, zatvoren na vrhu mramornom pločom s natpisom „ PAULO APOSTOLO MART “.
Godine 386. tri cara, regent Teodozije, Arkadije i Valentinijan II., uputili su reskript rimskom prefektu Salustiju s nalogom da se, u dogovoru sa Senatom i rimskim biskupom, stvore uvjeti za izgradnju nove i veće bazilike u čast apostola Pavla, jer je drevna Konstantinova crkva već postala preuska za veliki protok hodočasnika.
Tri cara su također odredila da se ništa ne smije štedjeti za sjaj i veličanstvenost gradnje. Radovi na novoj bazilici sv. Pavla izvan zidina nastavili su bez odgode i 17. studenog 390. papa Siricije posvetio je novu zgradu, mnogo veću i istog oblika i dimenzija kao i sadašnja, čak i ako je dovršena 5 godina kasnije pod carem Honorijem, kako podsjeća natpis na vrhu trijumfalnog luka (na fotografiji iznad), iznad poprsja Krista: “ TEODOSIUS CEPIT PERFECIT ONORIUS AULAM – DOCTORIS MUNDI SACRATAM CORPORE PAULI “.
Novu baziliku izgradio je arhitekt Ciriade na grandiozan način, s pet brodova podijeljenih s 80 stupova, od kojih 24 potječu iz bazilike Emilija sa Rimskog Foruma.
Vani je izgrađen veličanstveni atrij s trijemom, fontanom u središtu i propilejama koje su se protezale do obala Tibera . Prva obnova dogodila se za vrijeme pontifikata svetog Lava Velikog zbog udara groma koji je oštetio krov i izazvao požar, događaj koji se pamti i na trijumfalnom luku, ovaj put duž svečanog kruga trijumfalnog luka: „ PLACIDIAE PIA MENS OPERIS DECUS HOMNE PATERNI – GAUDET PONTIFICIS STUDIO SPLENDERE LEONIS “.
Veliki trijumfalni luk Galle Placidije otvara se na kraju središnjeg broda i počiva na dva stupa od montorfanskog granita: u sredini je prikazano poprsje "Spasitelja" koji nema uobičajeni prekriženi aureol iza glave, već snop svjetlećih zraka, dok u lijevoj ruci drži štap.
Na njegovim stranama, visoko na nebu prošaranom svijetlim oblacima, nalaze se simboli četvorice evanđelista; na dnu, prema sredini, dva anđela raširenih krila klanjaju se u adoraciji, dalje 24 starješine prinose svoje krune Kristu, a ispod toga, sa strane, sv. Pavao i sv. Petar.
U blizini bazilike sv. Pavla izvan zidina nastala su dva samostana, kako se spominje u " praeceptumu " sv. Grgura Velikog od 25. siječnja 604., jedan za muškarce nazvan " S. Cesareo ad quatuor angulos ", a drugi za žene s pravom na " S. Stefano ", ponovno ujedinjeni za vrijeme pontifikata Grgura II., činili su jezgru opatijskog samostana sv. Pavla, koji se dugo vremena nazivao " Monasterium Ss.Stephani et Caesarii ad S.Paulam ".
Benediktinskim redovnicima bila je povjerena briga o obavljanju bogoslužja i danju i noću. Udaljenost crkve od grada i prije svega bogatstvo nagomilano tamo učinili su Baziliku sv. Pavla izvan zidina poželjnom metom za napade, poput onog Langobarda 739. ili Saracena 847., iz tog razloga papa Ivan VIII. sagradio je zid oko bazilike i okolnih zgrada, kako bi formirao selo koje je nazvano „Giovannipoli“ po imenu samog pape.
Citadela je bila toliko dobro utvrđena da je Henrik IV., koji ju je nekoliko puta napadao 1083. i 1084. godine, nije uspio osvojiti te je svoj gnjev usmjerio prema njoj uništavajući dugi trijem, izgrađen u 8. stoljeću, koji je spajao baziliku s „ Porta Ostiense “.
Mala monaško-feudalna država postala je izuzetno bogata jer je u 11. stoljeću, tijekom nasilne borbe između papinstva i Carstva, samostan odabrala Rimska kurija kao antagonista moći opatije Farfa, tada odane carevima: papinska bula Grgura VII. iz 1081. godine među posjedima „ Giovannipolija “ navela je ne samo mala sela i dvorce poput Fiana, Formella, Morlupa, Civitelle, već i goleme teritorije i feude u planinama Tiburtini, u Toskani, Abruzzu ili Umbriji.
Pred kraj 11. stoljeća, Grgur VII., već dobrotvor bazilike i samostana još od vremena kada je, još kao kardinal-đakon, bio njezin upravitelj, ne samo da je dao izvesti velike restauratorske radove na zgradi, već je crkvi osigurao i veličanstvena brončana vrata koja je ponudio Pantaleone di Amalfi Comite, a izlio ih je u Carigradu Staurachio di Chio: vrata, iako oštećena u požaru 1823., ostaju jedan od najzanimljivijih spomenika bizantske umjetnosti 11. stoljeća i danas krasi unutrašnjost Svetih vrata. Svaka od dvojih vrata podijeljena su po dužini na tri trake, svaka traka na devet odjeljaka, u kojima su prikazani likovi i scene iz „Novog i Starog zavjeta“, uz popratne natpise s objašnjenjima.
U 13. stoljeću, kada je umjetnost u Rimu divno cvjetala, Bazilika sv. Pavla izvan zidina bila je obilno obogaćena umjetničkim djelima: zapravo, prekrasni klaustar započet je 1205. godine djelom majstora „ Vassallectusa “ koji će nekoliko godina kasnije poduzeti izgradnju još jednog sličnog klaustra u crkvi S. Giovanni in Laterano. Radovi su nastavljeni do 1225. godine, a nakon pauze od oko 10 godina, nastavio ih je drugi majstor, također zvan " Vassallectus ", koji je završio veličanstveno djelo 1240. godine.
Unutarnji prostor okružuju četiri galerije podijeljene na uvale malim stupovima. Svaki raspon sastoji se od četiri mala luka koje podupiru dva stupa različitih vrsta: glatki, osmerokutni, isprepleteni, spiralni ili ukrašeni mozaicima. Dok su tri strane međusobno slične, četvrta, uz crkvu, bogatija je i pokazuje drugačiju izvedbu.
Ovdje su stupovi raskošniji, a na bazama se nalaze mala čudovišta i sfinge. Druge fantastične životinje, zajedno s biljnim motivima i raznim scenama, isklesane su između prstenova lukova, i s unutarnje i s vanjske strane. Ispod prekrasnog friza, latinski natpis s plavim slovima na zlatnoj pozadini proteže se duž tri strane koje nisu uz crkvu, a u prijevodu glasi: „ Ovo mjesto, ukrašeno takvim sjajem, okuplja svete milicije.
Ovdje monaška obitelj uči, čita i moli. Okružuje klaustar i stoga se naziva klaustar, od glagola zatvoriti. Ovdje se nalazi pobožna gomila braće koja se raduju s Kristom. Ovaj klaustar je najljepši u gradu po izgledu, dok iznutra sjaji pravilo monaške obitelji. Ljepota klaustra uljepšana je sa svih strana zlatom; nadmašuje sve ostale jer je izgrađen od divnih materijala. Ovaj je rad, slijedeći inspiraciju svoje umjetnosti, započeo Petar, rođen u Capui, kojeg je Rim kasnije počastio imenovavši ga kardinalom; ostalo je uredila, tijekom godina dok je bio opat, providonosna desnica Ivana .“
Ispod galerija sačuvani su brojni nalazi iz drevne bazilike sv. Pavla izvan zidina ili iz obližnje nekropole, poput prekrasnog rimskog sarkofaga s prednjom stranom i bočnim stranama ukrašenim reljefima koji prikazuju „Apolona i Muze“, „Apolona i Marsiju“ i „Apolona koji svira liru“.
U 13. stoljeću druga prekrasna djela krasila su Baziliku sv. Pavla izvan zidina, poput veličanstvenog ciborija (na fotografiji iznad) koju je 1285. podigao Arnolfo di Cambio. Četiri porfirna stupa s pozlaćenim kapitelima podupiru elegantnu konstrukciju: kapitele podupiru trolobni lukovi okruženi pilastrima i malim stupovima između kojih se otvaraju trolobne niše s četiri statue koje predstavljaju „Sv. Pavla“, „Sv. Petra“, „Sv. Timoteja“ i „opata Bartolomeja“, naručitelja radova.
U lukovima su i drugi likovi izrađeni u reljefu: „Adam i Eva“, „Abel i Kain“ i „Opat Bartolomej u činu prinošenja tabernakula svetom Pavlu“. Na okviru koji ograničava vrh trokrilnog luka postavljen je trokutasti timpanon, u čijem središtu dva anđela drže rozetu u letu. Četiri gotička tornja okružuju zabate, dok je vrh zgrade okrunjen manjom edikulom s piramidalnim tornjem i vitkim tornjevima sa strane. Na stranama timpanona, u podnožju bočnih vrhova, natpis glasi „ HOC OPUS FECIT ARNOLFUS CUM SUO SOCIO PETRO “, gdje se pretpostavlja da bi Pietro mogao biti Cavallini, koji je u istim godinama radio na freskama lađe. Ispod ciborija nalazi se oltar od bijelog mramora s porfirnim elementima i pozlaćenim bakrenim izdancima vinove loze.
Bijela mramorna balustrada okružuje oltar, dok dvostruko stubište od žutog numidijskog mramora i bronce vodi do "Ispovijedi", grobnice sv. Pavla. Sa strane ciborija nalazi se svijećnjak za uskrsnu svijeću (, pravi počasni stup visok oko 6 metara, ukrašen sa svih strana bareljefima u romaničkom stilu inspiriranim ukrasom sarkofaga i koji izražavaju priče iz "Novog zavjeta". Podijeljena na nekoliko područja trakama u kojima su ugravirani natpisi i potpisi dvojice mramornih radnika koji su ih izveli, svijeću je izradio Vassalletto u razdoblju oko 1170.
Četiri reda od 20 velikih stupova dijele unutrašnjost bazilike na pet lađa: stupovi središnje lađe, široki 24,60 m, izrađeni su od bavenskog granita, visoki su 11 m i imaju opseg od 3,50 m u podnožju, dok su kapiteli u korintskom stilu iznad od bijelog carrarskog mramora i podupiru niz okruglih lukova. Serija portreta svih papa je poznata koji se proteže uz trabeaciju lađa i transepta, 265 mozaičnih rondela (uključujući novi i iluminirani onaj pape Benedikta XVI.), čija se originalna serija fresaka čuva u muzeju pripojenom Bazilici sv. Pavla izvan zidina. Godine 1348. strašan potres pogodio je Rim i razorio baziliku, potpuno uništivši cijelo utvrđeno selo (od kojeg ništa nije ostalo) i zvonik, koji je odmah obnovljen. U sljedećim stoljećima bilo je brojnih intervencija održavanja i restauracije, posebno nakon ozbiljne štete pretrpljene tijekom pljačke Rima 1527. godine.
Razdoblje sjaja nastupilo je za vrijeme pontifikata Benedikta XIII. i Benedikta XIV.: prvi je svoju pozornost usmjerio uglavnom na vanjski dio, naručivši arhitektu Antoniju Canevariju da obnovi vanjski trijem, koji se urušio 1. svibnja 1724., kako bi preuredio srednjovjekovnu fasadu s dvostrukim redom od po tri prozora i mozaicima koji su prekrivali drevne zidove.
Benedikt XIV. se umjesto toga uglavnom usredotočio na unutrašnjost, restaurirajući mozaik u apsidi i freske u središnjem brodu. Tijekom noći između 15. i 16. srpnja 1823. Bazilika sv. Pavla izvan zidina teško je stradala u bijesnom požaru uzrokovanom nepažnjom nekih tesara koji su u to vrijeme obnavljali krov. Uzbunu je podigao izvjesni Domenico Perna koji je putovao „ Via Ostienseom “ sa svojom stokom, ali nažalost to nije bilo dovoljno da spriječi pretvaranje bazilike u hrpu ruševina. Od drevne i slavne građevine ostali su stajati samo transept, trijumfalni luk, dio drevnog pročelja i klaustar; Cavallinijeve antičke freske su uništene, mozaici apside i luka su ozbiljno oštećeni, a pavonazzetto stupovi koji su podupirali glavni brod su kalcificirali zbog izuzetno visoke vrućine.
Stendhalov zapis daje nam ideju o tragediji: „ Posjetio sam crkvu sv. Pavla dan nakon požara. Imao sam dojam ozbiljne ljepote, tužne poput Mozartove glazbe. Bolni i strašni ostaci katastrofe još su uvijek bili živi; crkva je još uvijek bila zatrpana crnim, zadimljenim, napola izgorjelim gredama; osovine stupova, puknute cijelom dužinom, prijetile su da će se svakog trena srušiti. Rimljani, užasnuti, masovno su otišli vidjeti goruću crkvu. Bio je to jedan od najveličanstvenijih prizora koje sam ikada vidio .“
Nekoliko dana kasnije, papa Pio VII., koji je živio kao redovnik u San Paolu, umro je ne dobivši vijesti o katastrofi: teret obnove pao je na njegovog nasljednika, Lava XII. Papa, nesposoban podnijeti ogromne troškove, zatražio je financijsku pomoć od katoličkog svijeta putem enciklike od 25. siječnja 1825. „ Ad plurimas easque gravissimas “: tako su iz cijelog svijeta stizale novčane donacije, kao i dragocjeni materijali korisni za obnovu. Šteta je bila toliko ozbiljna da su neki predložili rušenje onoga malo što je ostalo i obnovu bazilike od nule; Srećom, prevladalo je mišljenje onih koji su željeli održati ono što je spašeno. Rekonstrukcija je povjerena arhitektu Pasqualeu Belliju, koji je odmah osigurao podupiranje nesigurnih zidova, kao i uklanjanje i restauraciju nekih umjetničkih djela. U ožujku 1833. Bellija je naslijedio Luigi Poletti, a u radu su ga podržavali Bosio, Camporese i Vespignani.
Radovi su napredovali toliko brzo da je Grgur XVI. 5. listopada 1840. mogao posvetiti oltar Ispovijedi, ali tek je za vrijeme pontifikata Pija IX., točnije 10. prosinca 1854., posvećena Bazilika sv. Pavla izvan zidina u prisutnosti 50 kardinala, 40 nadbiskupa i 97 biskupa, čija su imena uklesana na velikim mramornim pločama postavljenim u apsidi.
Između 1854. i 1874. Filippo Agricola i Nicola Consoni pobrinuli su se za mozaik na pročelju, podijeljena u tri zone: prva, unutar timpanona, na zlatnoj pozadini predstavlja „Krist koji blagoslivlja između apostola Petra i Pavla“; druga traka prikazuje „božansko Janje na Rajskoj gori“, iz koje teku četiri rijeke koje aludiraju na Evanđelja, dok sa strane 12 janjaca (tj. apostola) izlaze iz svetih gradova i odlaze utažiti žeđ u vodama koje teku u podnožju brda; treći, zatvoren između prozora, prikazuje četiri glavna proroka, „Izaiju, Daniela, Ezekiela i Jeremiju“. Ispred pročelja, ukrašenog s dvanaest stupova od ružičastog bavenskog granita, između 1892. i 1928. godine izgrađen je grandiozni kvadriportikus dizajnirao Vespignani, a stvorio Guglielmo Calderini. 150 bijelih mramornih stupova, s monolitnim tijelom i korintskim kapitelima, potječu s jezera Maggiore, a posebno iz kamenoloma Baveno i Montorfano.
U Rim su dopremljeni vodom na velikim teglenicama koje su iz jezera, uz Ticino, Naviglio i Pad, stigle do Jadranskog mora, a zatim, nakon što su oplovile Italiju, uzšle Tiberom i istovarile svoju dragocjenu robu točno ispred Bazilike sv. Pavla izvan zidina: prijevoz je trajao dobre 4 godine. Stranice trijema duge su 70 metara, a sjeverna i južna strana zatvorene su izvana zidom prekrivenim travertinom. Zapadna strana, kako bi se omogućio pogled na pročelje, ima kolonadu, a 13 stupova podupiru kapitele u korintskom stilu.
U središtu trijema nalazi se kip sv. Pavla, isklesan iz jednog bloka carrarskog mramora od strane kipara Giuseppea Obicija, a predstavlja apostola ogrnutog plaštom koji mu prekriva glavu, u lijevoj ruci drži mač izvađen iz korica na prsima, a u spuštenoj desnoj ruci stišće knjige koje simboliziraju doktrinu. U narteksu, ukrašenom poligonalnim paneliranim stropom, nalaze se tri ulaza u baziliku. Dvije edikule okružene polukrugovima s kapitelima zauzimaju prostore između ulaza, u kojima se nalaze kipovi sv. Pavla, s desne strane, i sv. Petra s lijeve strane, izrađeni od bijelog mramora od strane Gregorija Zappalà.
Ulaz s desne strane su Sveta vrata s prethodno spomenutim bizantskim vratima, dok velika središnja brončana vrata imaju križ istaknut dugim izdankom vinove loze izrađenim od srebrnog intarzija s kojeg su obješeni ovali. Unutra su slike apostola i simboli evanđelista. Vrata su flankirana pilastrima s poprsjima anđela, a na vrhu se nalazi timpanon s tondom s prikazom glave sv. Pavla.
Protupročelje je ukrašeno sa 6 velikih alabasternih stupova, visokih 8 metara, koje je egipatski potkralj Mohamed Ali 1840. godine darovao papi Grguru XVI.: dva središnja podupiru arhitrav na kojem se, uz dva klečeća anđela, nalazi veliki mramorni grb Pija IX. Zvonik, ponovno obnovljen, projektirao je sam Poletti i podignut oko 1840. godine, više ne sa strane pročelja kao prethodni, već smješten u stražnjem dijelu bazilike, u liniji s apsidom.
Zvonik, dovršen tek 1860. godine, ima pet katova, iako prva dva, s kvadratnim tlocrtom, čine bazu ostala tri, redom s kvadratnim, osmerokutnim i kružnim tlocrtom. Drugi kat krase dva sata smještena na sjevernoj i južnoj fasadi. Dvanaest polustupova s dorskim kapitelima ukrašava pročelja trećeg kata, dok polustupovi s jonskim kapitelima ukrašavaju četvrti kat; Mali kružni hram, monopter sa šesnaest stupova s korintskim kapitelima, čini gornji kat, iznad kojeg se nalazi globus s križem na vrhu. Zvonik sadrži sedam zvona, od kojih četiri pripadaju prethodnoj bazilici. Problemi bazilike tu nisu završili jer je 23. travnja 1891. eksplozija barutane Forte Portuense razbila vitraje koje je 1830. izradio Antonio Moroni: na njihovo mjesto postavljeni su vrlo tanki listovi alabastera koje je donirao egipatski kralj Fuad I.
Na lijevoj strani Bazilike sv. Pavla izvan zidina nalazi se ulaz koji vodi u poprečni brod, a prethodi mu trijem poduprte s 12 stupova, 2 od cipollina i 10 od himecijevog mramora: pripadali su drevnoj teodozijanskoj bazilici, što je istaknuto na vrhu tijela prvog stupa s desne strane unutarnjeg reda natpisom koji kaže: „ SIRICIUS EPISCOPUS TOTA MENTE DEVOTUS “, jasna referenca na papu Siricija koji je posvetio baziliku 390. godine. Nakon što prođemo ulaz, odmah se nalazimo u poprečnom brodu, ukrašenom, na dva kraja, s dva grandiozna oltara iz 19. stoljeća, ukrašena zelenim malahitom i plavim lapis lazulijem, koje je Nikola I. od Rusije darovao papi Grguru XVI.; Slike iznad dva oltara naslikao je Agricola, ona s desne strane prikazuje „Uznesenje Djevice“, dok ona s lijeve strane prikazuje „Obraćenje sv. Pavla“ i naslikao ju je Camuccini.
Pročelje trijumfalnog luka okrenuto prema ovom brodu prikazuje neke fragmente drevnih mozaika pročelja: u sredini, Krist u štitu kojeg nose u trijumfu dva anđela; sa strane simboli sv. Marka i sv. Luke te likovi sv. Petra i sv. Pavla.
Ispred luka je apsida, u čijem su središtu postavljena četiri kanelirana stupa od frigijskog mramora, iznad kojih se nalazi bogata entablatura. Između dva središnja stupa, podignuta na pet stepenica, nalazi se papinska stolica od bijelog mramora na kojoj se na zlatnoj pozadini nalazi bareljef "Predaje ključeva" autora Teneranija. Iznad, u niši, nalazi se freska Vincenza Camuccinija koja prikazuje „Sv. Pavla uznesenog u treće nebo“. Veliki mozaik u apsidi datira iz 13. stoljeća i napravljen je kako bi zamijenio stari iz 5. stoljeća, oštećen zubom vremena. Mozaik je podijeljen na dva područja: u gornjem dijelu prikazan je „Krist, okružen sv. Petrom, sv. Pavlom, sv. Andrijom i sv. Lukom“, koji, sjedeći na prijestolju, blagoslivlja desnom rukom, a u lijevoj drži knjigu. Papa Honorije, koji je naručio djelo, prikazan je kako kleči, vrlo malen, pred nogama kolosalnog Krista, kako bi pokazao svoju poniznost. U donjem dijelu, unutar velikog mozaičnog pojasa, nalazi se križ ukrašen draguljima okružen s dva anđela, deset apostola te svecima Matijom i Markom. Sa strane apside nalaze se četiri kapele, po dvije sa svake strane.
Kapelu posvećenu sv. Stjepanu izgradio je Poletti zajedno s transeptom, a ukrašena je mramorom dijelom uzetim iz prethodne bazilike. Pravokutnog je tlocrta, ukrašen kipom sveca od bijelog mramora, s palmom, simbolom mučeništva, naslonjenom na njegovu lijevu ruku, a s obje strane nalaze se porfirni stupovi s korintskim kapitelima koji podupiru bogatu trabeaciju.
U kapeli Presvetog Sakramenta nalazi se drveni Raspeće, za koje se vjeruje da ga je izradio Cavallini, isprva smješten između glavnog oltara i apside, ali ga je potom papa Benedikt XIV. svečano postavio u ovu kapelu 5. svibnja 1724. U jednoj od niša nalazi se kip koji prikazuje „Sv. Brigidu“, pripisan Stefanu Madernu, jer je, prema predaji, Raspeće okrenulo glavu prema svetici udubljenoj u molitvu. Kapela San Lorenzo izgrađena je između kraja petnaestog stoljeća i prve polovice šesnaestog stoljeća i u njoj se nalaze prekrasne korske klupe koje je dizajnirao Calderini, a izradio intarzer Alessandro Monteneri iz Perugije, u kojima fantastične životinje i čudovišta, koja tvore naslone za ruke u krugu, također ukrašavaju naslone zajedno s anđelima, cvjetnim i fantastičnim elementima. Za oltar je Francesco Coghetti naslikao veliku oltarnu sliku s prikazom „Mučeništva sv. Lovre“, koja je kasnije postavljena u sakristiju. Na njegovo mjesto postavljen je reljef iz petnaestog stoljeća s protufasade drevne bazilike i pripisan školi Andree Bregna.
Kapelu sv. Benedikta izgradio je Poletti, a ukrašena je mramornim kipom sv. Benedikta, prikazanim kako sjedi s pastoralnim štapom u desnoj i pravilom u lijevoj ruci.
Uokolo se proteže visoki stereobat prekriven antikno zelenom bojom na kojem počiva 12 sivih mramornih stupova iz iskapanja provedenih između 1811. i 1812. na području drevnog Veia: kupio ih je Lav II., smjestio ih je u vatikanska skladišta, a zatim ih je 1835. donirao Grgur XVI. za obnovu.
Ispred ove kapele nalazi se neobična posuda za svetu vodu koju je izradio Pietro Galli, Thorvaldsenov učenik, a koju je izradio za vojvotkinju od Bauffremonta, ali ju je 1860. godine darovao Piju IX., koji ju je dao postaviti u transept. Dječak se penje stepenicama podnožja i pruža desnu ruku kako bi navlažio prste svetom vodom, dok se lijevom drži za nosač umivaonika. S druge strane postolja je krilati demon, koji pokriva lice lijevom rukom, poražen dječakovom gestom.
U središtu bazena nalazi se brončani grb Pape. Vrata su povezana sa „Salom Gregoriana“, nazvanom tako jer se u njoj nalazi veliki kip Grgura XVI., djelo Canovinog učenika Rinalda Rinaldija i postavljeno ovdje jer je papa ovdje sjedio diveći se restauratorskim radovima na bazilici sv. Pavla izvan zidina.
Vrata ispred kipa povezana su sa sakristijom, iz koje se ulazi u malu kapelu u kojoj se čuvaju dragocjeni relikvijari, kako je primijetio Giovanni Rucellai, hodočasnik 1450. godine: „ u sakristiji spomenute crkve vidimo vrlo drevnu Bibliju, napisanu rukom samog svetog Jeronima, a ti redovnici je drže kao relikviju. A dalje u spomenutoj sakristiji ruku svetog Stjepana i ruku svete Ane, mali križ od drveta Kristova križa, malo koštane prašine svih apostola, željezni lanac kojim je bio vezan sveti Pavao i komad štapa svetog Pavla i mnoge druge relikvije svetaca .“
