Alberobello je mali grad u provinciji Bari u Italiji, poznat po svojim jedinstvenim ‘Trulli građevinama’ koje se od 1996. godine nalaze na popisu UNESCO-ve Svjetske baštine. 

Ovaj gradić, koji ima oko 11.000 stanovnika, je danas popularno turističko odredište koje posjetioce vrati više od 200 godina nazad kroz vrijeme, u razdoblje brutalne feudalne vladavine u ovom dijelu Italije.

Neobične Trullo građevine u Alberobellu datiraju iz 17. stoljeća, točnije, od 1644. godine kada je kralj Napulja poslao sakupljače poreza do regije Apulija, u blizini grada Alberobello. Iako je bila pod vlašću Španjolaca, Kraljevina Napulj je u to vrijeme bila moćna sila u Italiji, te jedan od najvećih gradova u cijeloj Europi.

Bojeći se Kraljevstva i velikih poreza, lokalni grof Acquaviva je došao na ideju da stvori feudalno naselje koje bi se moglo jako brzo srušiti i ponovo izgraditi kako bi se izbjeglo plaćanje poreza. Stanovnici su uskoro počeli graditi kuće bez veziva, isključivo od nepravilnih komada vapnenačkog kamenja iz okolnih polja, karakterističnog piramidalnog oblika, kupolastih ili kupastih krovova prekrivanih vapnenačkim pločama. 

Po potrebi, ove kuće su se mogle demontirati jako brzo, a kada kraljevi poreznici odu, nove bi se preko noći stvorile na njihovom mjestu.

Nakon nekoliko godina feudalnog nadzora od strane grofa Acquaviva, građani Alberobella su ga napokon uspjeli zbaciti s vlasti i dobiti kraljevski status grada od strane kralja Napulja. Iako više nisu morali slijediti grofovu ideju za Trullo kuće, stanovnici su ipak sačuvali stil gradnje do današnjeg dana. Trulli se danas mogu pronaći i u pojedinim dijelovima Njemačke gdje su u 18. stoljeću podignute kao kolibe vinogradara, a slične građevine se mogu naći i kod nas u Hrvatskoj gdje su služile kao pastirska skloništa još od prapovijesti.

Castel Meur, također poznata kao La Maison du Gouffre ili “kuća između stijena”, je šarmantna kućica izgrađena između dvije velike stijene koja još od 19. stoljeća privlači turiste u inače mirno malo selo Plougrescant u Francuskoj.

Malena kuća je izgrađena 1861. godine, u vrijeme kada građevinske dozvole nisu postojale i kada je svako mogao graditi po svojoj volji. 

Kako bi se zaštitio od surove klime i čestih oluja, originalni vlasnik je odlučio da izgradi svoju kuću između dvije velike stijene. Nakon njegove smrti u kući su živjeli njegovi potomci, a trenutni stanar je njegova unuka koja se vratila iz SAD-a u malenu kućicu nakon što je tamo prodala svoj business.

Kući je trenutno zabranjen pristup, jer se jedan japanski turista popeo na krov i pri tome ga oštetio… La Maison du Gouffre je sada ograđena zidom, i turisti je mogu posmatrati samo sa sigurne udaljenosti.

Tokom proteklog desetljeća, podzemne željeznice u Napulju, trećem po veličini gradu u Italiji, su pretvorene u predivne umjetničke galerije suvremenih umjetnika kako bi ova vrsta javnog prijevoza stanovnicima grada postala više privlačna.

Više od 100 umjetnika i arhitekti kao što su Alessandro Mendini, Anish Kapoor, Gae Aulenti, Michelangelo Pistoletto, Karim Rashid, i Sol LeWitt, je radilo na ukupno 14 stanica, pretvarajući ih u sistem podzemnih umjetničkih galerija. 

U napuljskom metru posjetioci sada mogu uživati u stalnim i privremenim umjetničkim izložbama, kao i izlaganjima muzeja poput Napuljskog nacionalnog arheološkog muzeja koji se nalazi iznad jedne od stanica, a u planu je da se posjetiocima u budućnosti obezbijede i besplatne knjige koje mogu čitati dok se voze ispod najvećeg urbanog centra južne Italije.

Otok Burano u Italiji možda jeste malen (trenutni broj stanovnika: 4.000), ali ga to ne sprječava da bude prepun šarma, kulture – i boje. 

Sa svojim kućama obojenim u dugine boje, ovaj grad je jedan od najposjećenijih i najfotografiranijih lokacija u Italiji.

Udaljen samo 40-ak minuta vožnje brodom od Venecije, Burano je staro ribarsko mjesto s ribarskom tradicijom koja seže još u rimsko doba. 

Grad se zapravo sastoji od četiri pojedinačna otoka, odvojena uskim kanalima, te povezana mnoštvom prekrasnih pješačkih mostova.

Burano su osnovali Rimljani koji su prve kuće ovdje gradili od vune i blata, a kasnije su ove jednostavne građevine zamijenjene kućama od opeke (cigle) kada je i nastala tradicija bojenja istih u jarke dugine boje. 

Niko zapravo sa sigurnošću ne može reći zašto su sve kuće u Buranu ovako obojene, ali prema jednoj priči, kada su se ribari davno vraćali s mora nisu mogli prepoznati svoje domove kroz maglu, pa su ih tada počeli i bojiti različitim bojama.

Već stoljećima svaka obitalj u Buranu ima svoju ‘zaštitnu boju’ kuće. 

Zanimljivo je i to da ako neko želi obojiti svoj dom, on mora poslati zahtjev vladi koja će mu odgovoriti koje boje smije koristiti.

Pored šarenih kuća, otok je također poznat i po čipki. Žene otoka su stručnjaci u radu sa čipkom još od 1400-tih godina, a postale su poznate kada je Leonardo da Vinci od njih kupio tkaninu koja je korištena na oltaru koji se nalazi u Duomo di Milano.

Prije nego što je nedavno očišćeno, fotograf Theo van Vliet je imao ju je priliku  posjetiti i fotografirati ovo ‘groblje automobila’.

Koliko god se sama šuma činila jezivom, priča iza njenog nastanka je još intrigantnija. 

Zapravo, niko sa sigurnošću ne može reći kako su svi automobili dospjeli ovdje. To ne znači da ne postoje razne priče o nastanku ovog ‘auto groblja’. 

Jedna legenda tvrdi da su ovi zahrđali, slupani automobili nekada pripadali američkim vojnicima.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, američkim vojnicima je bilo vrijeme da se ukrcaju na brodove i vrate kući preko oceana. Kada su se spremili za put, shvatili su da na brodovima nema mjesta za njihove automobile (koje su vjerovatno zarobili tokom rata), a šuma u blizini Chatilliona se činila kao idealno mjesto za njihovo privremeno čuvanje. 

Vojnici se nikada nisu vratili, a automobile je preuzela priroda…

Lokalni stanovnici opet kažu da ova legenda nije točna i da nema ništa romantično vezano za ovu šumu – groblje automobila u Chatillionu je otpad istovaren na jednu lokaciju, kao i svaki drugi na svijetu.

Freudenberg (Frojdenberg) je mali srednjovjekovni gradić koji se nalazi u njemačkoj saveznoj državi Sjeverna Rajna-Vestfalija, a koji zauzima površinu od 54,5 kvadratnih kilometara i u kojem živi nešto manje od 20.000 stanovnika.

Najpoznatiji dio Freudenberga je stari dio grada pod nazivom “Alter Flecken” koji se sastoji isključivo od polu-drvenih kuća – njih pedesetak. 

One su gotovo sve iste veličine i izgleda, a većina ih datira još iz 17. stoljeća, kada je grad morao biti obnovljen zbog velikog požara koji ga je zahvatio.

Alter Flecken i njegove kuće su poznate daleko izvan granica regije. Naime, centar grada je uključen u Kulturatlas des Landes Nordrhein-Westfalen (Kulturni Atlas države Sjeverna Rajna-Vestfalija) i priznat kao “Spomenik od međunarodnog značaja.”

Zbog svoga povijesnoga naslijeđa i okolnih šumovitih gorja, u Freudenbergu je turizam jako razvijena grana. Predivno blaga i nježna klima privlači brojne planinare i bicikliste koji mogu uživati u šetnji oko grada stazom dugačkom 160 km. 

Među ostalim aktivnostima možete posjetiti Muzej tehnologije i istražiti industrijsku povijest grada, Muzej umjetnosti, ili uživati u jednom od zanimljivih nastupa na otvorenim pozornicama (tokom ljeta).

Na kraju prekrasne šumske staze, na vrhu brijega u Karpatima, u blizini grada Sinaje u Rumunjskoj, nalazi se prekrasni Neo-renesansni Castelul Peleș (Dvorac Peleš).

Za kojega tvrde da je jedan od najljepših i najpoznatijih u Rumunjskoj. 

Izgradnju dvorca je naručio prvi Rumunjski kralj Karlo I. (Karlo I Rumunjski), a zvanično je otvoren 1883. godine.

Dvorac je izgrađen od drveta, kamena, cigle i mramora, a u njemu se nalazi više od 160 soba. Iako je većinom građen u stilu njemačke renesanse, na njemu se nalaze i brojni elementi koji pripadaju talijanskoj renesansi, gotici i baroku. 

Dvorac je okružen sa sedam terasa koje su bogato ukrašene raznim kipovima, bunarima od kamena i ukrasnim mramornim vazama.

Iako je prvobitno zamišljen kao Karlova ljetna rezidencija, dvorac je jedno vrijeme bio i službeni kraljevski dvor, i kao takav je ostao sve dok se posljednji Rumunjski Kralj Mihaj Rumunski, pod pritiskom komunista koji su preuzeli vlast u državi nije odrekao svoje titule, kada je Peleš zvanično zatvoren (1948). 

Dvorac je proglašen muzejom 1953. godine, a Kralj Mihaj Rumunski je ponovo vratio titulu 2011. i dvorac je ponovo vraćen u njegovo vlasništvo (i dalje je ostao muzej).

Organizirane posjete dvorcu su dozvoljene, ali su ture često ograničene na prizemlje, dok skuplji, potpuni obilazak uključuje i drugi sprat. 

Ulaz se naplaćuje, kao i dodatna naknada za fotografije.

Preporučujemo i ostale dvorce iz serijala “Najljepši dvorci svijeta”