5. travnja 2019. cijeli je svijet bespomoćno gledao kako razorni požar prijeti uništiti jedan od najdragocjenijih simbola Francuske: katedralu Notre-Dame u Parizu. Danas pet godina nakon tragedije, zgrada je podignuta iz pepela, spremna ponovno dočekati vjernike i posjetitelje.
Ovo uskrsnuće je prilika da se osvrnemo na drugo vrijeme kada je Notre-Dame gotovo nestao: 19. stoljeće. Prijetilo joj je napuštanje i rušenje, ali je spašena zahvaljujući genijalnosti Victora Hugoa i njegovom romanu “Notre-Dame de Paris” , djelu koje je katedrali vratilo mjesto koje joj pripada u srcima Parižana i Francuza.
Katedrala u opasnosti u 19. stoljeću
Notre-Dame de Paris jedan je od najpoznatijih romana Victora Hugoa . Iako se radnja događa u 15. stoljeću, Hugo ju je objavio 1836. godine, u vrijeme kada je katedrala bila u vrlo derutnom stanju. Tijekom revolucije Notre-Dame je postao žrtva nekoliko vandalskih djela: uništeni su kipovi u portalima, kao i poznata Galerija judejskih kraljeva - na žalost uslijed neznanje revolucionari su mislili da su kraljevi Francuske. U toj strci srušen je i toranj.
Do kraja 1793. situacija se nije popravila. Kao dio politike dekristijanizacije, tada nova revolucionarna vlast je naredila da se zatvore sve crkve u Parizu. Notre-Dame nije bila iznimka, a jedno je vrijeme čak pretvorena i u... skladište!
Tek 1802. godine katedrala je vraćena za bogoslužje i obavljeni su neki hitni radovi, ali Notre-Dame je bio u tako lošem stanju da je čak bilo razmatrano i njeno rušenje. Svojim romanom Victor Hugo želi prenijeti svoja politička razmišljanja, a posebno svoju borbu za očuvanje baštine. Notre-Dame de Paris doživio je veliki uspjeh kod publike i pomogao svojim čitateljima da postanu svjesni vrijednosti katedrale, koja će na kraju biti pošteđena. Arhitekt Viollet-le-Duc je sredinom 19. stoljeća izveo veliki projekt obnove .
Quasimodo, duša Notre-Dame de Paris?
No, vratimo se romanu. Prvo izdanje je bio tada prilično pozamašan komad od čak 733 stranice u izdanju Pochea – a opet je imao ono nešto: romantika, spletke, povijest… sve je tu da očara čitatelja, uključujući likove koji su toliko simpatični da je jedan od njih – Quasimodo – postao i danas neodvojiv od Katedrale.Čuveni grbavac koji zvoni je naravno izmišljen lik, ali Hugo ga tako dobro opisuje da vjerujemo da je stvaran, kao u ovom odlomku:
” Ponekad biste se susreli s nekom vrstom žive himere u mračnom kutu crkve, koja čuči i mršti se: Quasimodo je to mislio. Ponekad biste pod zvonikom vidjeli ogromnu glavu i snop neurednih udova kako se bijesno njišu na kraju užeta: bio je to Quasimodo kako zvoni Večernju ili Angelus. Često se noću moglo vidjeti odvratno obličje kako luta po krhkoj, čipkastoj balustradi koja kruni tornjeve i obrubljuje apsidalni perimetar: bio je to grbavac Notre-Damea. Tada je,” pričali su susjedi, “cijela crkva poprimila nešto fantastično, nadnaravno, užasno; tu i tamo otvorene oči i usta; mogli ste čuti lavež pasa, guivere, kamene taraske koji dan i noć bdiju, ispruženih vratova i raširenih čeljusti oko monstruozne katedrale. A ako je bila božićna noć, dok je veliko zvono, koje kao da ječi, pozivalo vjernike na vatrenu polnoćku, tamnim pročeljem širio se takav zrak da se činilo kao da veliki portal proždire mnoštvo i ružičasti prozor gledao ih je odozgo. A sve je to došlo od Quasimoda. Egipat bi ga uzeo za boga ovog hrama; Srednji vijek vjerovao je da je on demon: on je bio njegova duša.
Toliko da je, za one koji znaju da je Quasimodo postojao, Notre-Dame danas napušten, beživotan, mrtav. Osjećate da je nešto nestalo. Ovo golemo, prazno tijelo; to je kostur; duh ga je napustio, vidi se njegovo mjesto i to je to. To je poput lubanje u kojoj još uvijek postoje rupe za oči, ali nema više pogleda. ”
I istina je da kada pročitate roman Notre-Dame de Paris, bacite novi pogled na katedralu, tražeći tračak Quasimoda kako se vrti u njezinim tornjevima. Dakle, Quasimodo, je zapravo duša Notre-Damea? Možda, jer iako je lik izmišljen, on je uvelike pridonio spašavanju spomenika – i zahvaljujemo mu na tome!
A danas gledamo Notre-Dame de Paris u njenom najsjajnijoj Gotičkom sjaju i neka to potraje još do vječnosti!
Jer Gotička se umjetnost pojavila iznenada, poput bljeska svjetlosti nakon višestoljetnog mraka srednjeg vijeka i u samo nekoliko godina dosegla vrhunac u mnoštvu novih elemenata bez prethodnih razvojnih etapa. Intrigantno je kako su graditelji, za koje se još uvijek ne zna odakle su sakupili svoja znanja, tijekom samo jednog stoljeća podigli stotinjak savršeno zamišljenih i zadivljujuće izvedenih katedrala a jedna je i Notre Dame de Paris.
Gotičke su katedrale jedinstvena sinteza matematičkih i astronomskih spoznaja, graditeljskih, umjetničkih i obrtničkih umijeća nadahnutih najdubljim religijskim osjećajima. Od samih početaka one izmiču pokušajima da ih se u potpunosti rastumači. Svojim podzemnim kriptama, zagonetnim labirintima, veličanstvenim portalima, stupovima i svodovima obasjanim magičnom svjetlošću vitraja, omogućavaju susret čovjeka sa samim sobom, usmjeravajući ga prema vječnosti.