The big question the Louvre Museum inspires in most tourists is: When to go and how to avoid the lines? Why not try an afternoon visit on Wednesday or Friday (when the Louvre’s open till 9:45 PM) for a short, focused visit? Leave for a meal (their cafés are overpriced and of poor quality) and return with recharged batteries for a night stroll to another concentrated area. Tip: Your ticket allows you to enter the express lane.

If you stretched out all three wings into a straight line, the Louvre would run a whopping eight miles (14 kilometers). But 80% of visitors just come to take a photo of the Mona Lisa and then leave. There is so much more to see! Dating to 1190, the former palace is ginormous, but glorious — embrace its size, don’t let it intimidate you. And if you want to have an interactive visit dusting off the grandfather of museums, sign up for a themed Treasure Hunt at the Louvre. 
Below, our pick for 10 works of art that you must see on a trip to the Louvre.

Closed Tuesdays, open till 9:45 pm Wed & Fridays, all other days 9-6 pm; admission 15€

Leonardo da Vinci’s Mona Lisa (1503-1506) Seeing La Joconde is a thoroughly unpleasant experience because of the crowds. It’s arguably the most famous painting in the world, due in large part to the hullabaloo that went on in 1911 when she was stolen. Missing for two years, both French poet Apollinaire and Picasso were suspects, before Peruggia (the Italian thief and former Louvre guard) was caught. When hired by François I in 1516, Leonardo brought his treasured painting with him to Château d’Amboise (where he died three years later).

Winged Victory of Samothrace (190 BC, Ancient Greece) The Winged Goddess of Nike presides over the Louvre’s Daru stairs much as she’s perched on the prow of a ship (the grey marble implies the ship’s from Rhodes). Her Hellenistic form merits her place as one of the Louvre’s top three most important pieces. No imagination is necessary to see the wind blowing her cling-wrap thin material or to feel the power of her forward motion and sure-footedness. Meant to be viewed from one angle, note how the sculpture’s roughly hewn on the left. During WWII she was evacuated with the Mona Lisa, Michelangelo’s Slaves & Venus de Milo to Château de Valençay.

Michelangelo’s Dying Slave (1513-1516) Michelangelo’s Dying Slave was meant for Pope Julius II’s tomb, initially commissioned in 1505 and completed on a much-reduced scale in 1545. The writhing, twisting Slave is clearly in agony, standing here in Contrapposto (the figure standing on one leg which holds his weight, the other leg remains lax. This stance prompts the hips and shoulders to rest at opposite angles). This classical pose inevitably gives a curve to the entire torso as seen here. Can you stand in Contrapposto?

Venus de Milo (100 BC, Cyclades, Greece) Aren’t all beauties mysteries? This lady who we all know as the Venus de Milo could have well been an Amphitrite, who the island of Melos (now Milos) worshipped. Art Historians believe she’s a 100 BC replica, however she does have typical 5th Century BC details such as the harmony of her face, her aloofness and impassivity. But many details place her in the Hellenistic period (3rd–1st C BC), such as her spiral composition (You still standing in Contrapposto as you read this?), the fact that she’s 3D, her small breasts and elongated body and most importantly the thin veneer of material draped from her hips.

Lamassus (713 BC), Mesopotamia These protective genies have five legs which from the side appear only as four walking, from the front they’re still and standing “at attention” where pairs of these “Lamassus” guarded each gate to Sargon II’s Mesopotamian capital (at present-day Khorsabad). The city had 24-meter thick walls (the height of a redwood tree!). In the 19th C when the French council was sending these Lamassus back to the Louvre two heart-breaking shipping “incidents” caused much of the excavations to go missing: one through a boat sinking, another lost to pirates… a case for the next Indiana Jones…

Eugène Delacroix’s Liberty Leading the People, 1830 Here Lady Liberté (Marianne) champions the Tri-colored French flag (the red, white and blue symbolize Liberty, Equalityand& Fraternity). In fact this painting embodies France to such an extent that it was the face of the 100 Franc (before the € went into circulation in 2002 the currency of France was called the “Franc”.) Marianne is the national figure representing triumph of the French Republic over the monarchy, and as such she appears everywhere from small stamps and euro coins to an oversized statue presiding over Place de la Republique.

Great Sphinx of Tanis (Old Kingdom, 2600 BC, Old Kingdom) The Egyptian appellation for a sphinx was Shesep-Ankh, or “Living Image”, a symbolic representation of the close relationship between sun god (lion’s body) and king (human head). This one was inscribed with the names of the pharaohs Ammenemes II, Merneptah & Shoshenq. Excavated in 1825 among the ruins of the Temple of Amun at Tanis, it’s one of the largest sphinxes outside of Egypt.

Botticelli’s Venus with Three Graces (1483-1486) Fresco painting is a method of painting water-based pigments on freshly applied plaster so that the colors dry within the wall (when the plaster dries), thus becoming permanent. Botticelli painted this fresco on the walls of the Tuscan Villa Lemmi (along with the other pieces in this room – don’t miss Luini’s Adoration of the Magis nearby). Avoid getting trampled by the masses who are coming from Nike of Samothrace and nestle yourself in the corner to really inspect this treasure.

Law Code of Hammurabi (1792–1750 BC, Mesopotamia) Hammurabi’s Law Code is the longest surviving text from Old Babylon and is often considered the first written economic formula. Many laws are still in use, such as interest rates, fines for monetary wrongdoing, inheritance laws concerning how private property is taxed or divided. It’s also one of the earliest examples of the idea of presumption of innocence, requesting that both the accused and accuser provide evidence to make their cases. It’s most famous for its scaled punishments, adjusting an “eye for an eye, a tooth for a tooth” as graded depending on social status (of slave versus free man).

Gabrielle d’Estrées and Her Sister, The Duchess of Villars (1594) An anonymous painting from the School of Fontainebleau, these famous ladies are Gabrielle d’Éstrées (a favorite lover of Henri IV) and her sister, the Duchess of Villars. The fact that her sister is pinching Gabrielle’s nipple has often been taken as symbolizing the latter’s pregnancy with the illegitimate child of Henri IV (Cesar de Vendome). This interpretation is confirmed by the background scene of the young woman sewing – perhaps preparing a layette for the coming child. There are both Italian and Flemish influences, such as the intimacy of the background.

Jedan od najpoznatijih drevnih sportova (za koji ste sigurno čuli) su bile gladijatorske borbe – naoružani muškarci, obično robovi ili kriminalci, u areni jedni protiv drugih, ili protiv tigrova, lavova, krokodila…

Iako ozljede i smrtni slučajevi nisu bili rijetka pojava, gladijatori su ipak mogli steći veliko bogatstvo, slavu pa čak i slobodu kroz pobjede. Ali ovo nije bio jedini krvavi sport u povijesti, a u nastavku pišemo o 5 manje poznatih a jednako (ili više) nasilnih drevnih sportova.

Danas je polo omiljena zabava engleskih plemića i uglavnom gornje klase, a igra se s malom loptom veličine biljarske kugle, i nikad s ljudskom glavom ili glavom mrtve koze. No, to su ‘lopte’ s kojima je sve započelo… samo pod drugim imenom: bughazi.

Kada se polo prvi put počeo igrati početkom 5. stoljeća, bio je sve samo ne sport koji su igrali plemići, već konjanici perzijske vojske koji su našli zabavan način da poboljšaju svoje vještine. Izvorni polo se razlikovao od današnjeg u dvije stvari – lopta je bila glava mrtve koze, a timovi su se sastojali od po nekoliko stotina ili hiljada igrača na obje strane (za razliku od današnjih četiri vs četiri).

Vjeruje se da su prvi turnir osvojili turski konjanici koji su pobijedili Perzijance (igrali su sa glavom mrtve koze), a mongolski osvajač Genghis Khan je kasnije uveo popularnu promjenu: prije početka meča se odrubi glava protivničkog vojnika, i umjesto glave mrtve koze ona bude ‘lopta’.

Ullamalitzli je bio ceremonijalni sport koji su Asteci igrali nekoliko stotina godina prije evropskog otkrića Amerike. Igrala se tako što se dvije ekipe natječu koja će prva provući malenu gumenu lopticu kroz kameni obruč, a prilikom toga su za manevriranje loptom mogli koristit samo svoje kukove, koljena i kose kamene zidove. Kada jedna od ekipa postigne prvi gol, igra bi odmah završavala.

Igra je bila popularna među narodima Meksika i Središnje Amerike i prije Asteka, a poznato je da su je igrali i Maye. Sam sport nije bilo toliko krvav… sve do samog kraja, kada se kapetan gubitničkog tima žrtvovao bogovima…

Mnogi oblici vikinških običaja i kultire i danas ostaju nepoznati, pa tako i o njihovom popularnom sportu knattleikru znamo poprilično malo. No, jedno je sigurno – bio je brutalan i nasilan, jer im je zapravo sport služio kao dodatni trening za borbu.

Iz nejasnih opisa u islandskoj “sagi”-povijesti Vikinga koja se prenosila usmeno stotinama godina prije nego što je konačno zapisana u 13. stoljeću,  njihov sport najbliže možemo opisati kao nasilan kriket. Glavna razlika između današnjeg i vikinškog kriketa je u tome što danas  igrači mogu očekivati ​​da će preživjeti do kraja utakmice. Vikinzi, s druge strane, nisu uvijek bili te sreće. Nekoliko zapisa govori o tome kako su u toku utakmica igrači ubijali jedni druge bez nekog posebnog razloga (vjerovatno su bili loši gubitnici…).

Drevnim Grcima možemo zahvaliti za Olimpijadu, najpopularniji sportski događaj na svijetu, ali im također možemo zahvaliti i što jedan od njihovih popularnih sportova nije preživio do danas. Pankration je bio jednostavan sport. Pravila su bila jasna – sve je dozvoljeno osim ubijanja protivnika, jer se to smatralo prekršajem, i mrtvi protivnik bi bio proglašen pobjednikom.

Dakle, ideja cijelog sporta je bila da toliko izudarate protivnika (nogama, rukama, glavom… čim god stignete) da ga što više približite smrti, a da ga pri tome ne ubijete. Najbolja opcija je bila da protivnički igrač od silnih udaraca izgubi svijest.

I da… natjecatelji su bili goli.

Jedan od najčudnijih (i opasnih) sportova u povijesti (koji se igra i dan danas) je sasvim sigurno godišnje natjecanje u kotrljanju sira koje se održava na Cooper Hill-u u Gloucestershireu, Engleska.

Pravila sporta su jednostavna: do 20 natjecatelja trči niz strmu, neravnu padinu za 3 kilograma teškim kolutom sira, pokušavajući ga uhvatiti prije nego što dođe do dna, 300 metara ispod. Tokom dana se odigraju četiri utrke, tri za muškarce i jedna za žene, a brojni povijesni zapisi, kao i moderni video zapisi svjedoče o opasnostima koje ovaj sport nosi sa sobom: desetine slomljneih kostiju i razbijenih glava – i to ne samo među natjecateljima, već i među publikom u koju se natjecatelji ‘zabiju’.

Niko nije siguran kako je započelo kortljanje sira, a vjeruje se da vuče korijene iz drevnih poganskih rituala plodnosti ili žetve.

Rane 1140. godine, Kralj Konrad III od Njemačke je nakon niza uspješnih vojnih kampanja stigao do dvorca Weinsberga kojim je vladao Vojvoda Welf VI, a nakon opsade, uspješno i zauzeo isti. Kako bi pokazao svoje milosrđe, Konrad je dozvolio svim ženama da slobodno napuste dvorac, te da sa sobom ponesu sve što mogu natovariti na leđa. A sve žene Weinsberga, umjesto da ponesu hranu i odjeću, pored začuđenog kralja su na leđima iznjele svoje muževe, sinove i braću kojima je prijetila sigurna smrt.

Kralj Konrad III, nećak Svetog Rimskog cara Henrika V, je 1140. godine stigao do dvorca Weinsberga u Bavarskoj u Njemačkoj. Iako nije imao naročito dobru odbranu, vladar dvorca Vojvoda Welf VI je ipak odlučio ne predati se tako lako, što je samo dodatno razljutilo kralja Konrada. Nakon kratkog vremena dvorac je pao u ruke njemačkog kralja koji je ovom pobjedom dodao još jednu regiju u svoje brzo rastuće carstvo.

Pošto nisu odmah pristali na predaju i udovoljili njegovim zahtjevima, Konrad je odlučio da ubije ili zadrži kao zarobljenike sve muškarce koji su se zatekli u dvorcu, kao i da zapali sve i jednu građevinu. Ovu prijetnju su svi shvatili ozbiljno, jer je kralj bio poznat kao čovjek od svoje riječi, a pored toga, kao i svaki drugi vladar iz tog perioda morao je demonstrirati šta se dogodi onima koji odbiju  poslušati njegovu kraljevsku zapovijed.

Kralj je ipak bio dovoljno milostiv da dozvoli nekoliko muškaraca, predstavnika Weinsberga, da ga zamole da makar pusti njihove žene na slobodu, jer one nisu imale nikakve veze sa donošenjem odluka. Konrad je odlučio da udovolji ovom zhtjevu jer žene nije smatrao krivcima, svojim neprijateljima, a još manje prijetnjom.

U daljnjem činu milosti, kralj je dopustio ženama da sa sobom ponesu svoje najdragocjenije stvari, rekavš im da mu nije namjera da na cesti umru od gladi. Zatim im je dao rok da pokupe sve što mogu ponijeti na leđima i napuste dvorac kako ne bi morale gledati smrt svih muškaraca u gradu.

Kada je došlo vrijeme da napuste grad, žene su se okupile na kapiji, a zapanjeni kralj je shvatio da je nadmudren: Žene su zaista na leđima nosile ono što im je najdragocijenije, baš kao što im je i dozvolio… samo, problem je bio u tome što to nisu bli predmeti, već muškarci. Muževi, sinovi i braća.

Ovaj prizor je toliko zapanjio kralja da je odmah odlučio da ih sve pusti da slobodno napuste Weinsberg, a čak je odlučio da poštedi i sam grad nepotrebne paljevine.

Vjerovatno ste se kao mali igrali potrage za izgubljenim blagom ispred zgrade, u vrtovima i parkovima, ali ovo ponekad i nije samo dječija igra… Mnogi odrasli i dan danas tragaju za izgubljenim blagom vrijednim i stotinu triliona dolara, blagom za koje se ne zna da li uopće i postoji… Ponekad ove potrage završe i uspjehom… a ponekad, i sami lovci izgube život tragajući…

Ovu su samo neka od izgubljenih blaga za kojima ljudi još uvijek tragaju:

Njemački i ruski arhitekti su 1701. godine počeli sa izgradnjom veličanstvene sobe ispunjene jantarom (ili ćilibar, fosilna smola, koja se upotrebljava za izradu nakita i lakiranje) i ostalim draguljima kako bi je predstavili pruskom Kralju. Soba je 1717. godine konačno završena i predstavljena Petru Velikom, čija je supruga naredila da se u nju doda još više dragulja, te da se ista prebaci u drugu palaču. Nakon toga, legendarna Jantarna soba je imala još nekoliko putovanja do Drugog svjetskog rata…

1941. godine soba je bila u Tsarskoye selu, koje su napali i opljačkali nacisti. Iako su postojali određeni napori da se  Jantarna soba sakrije, Njemački vojnici su je ipak pronašli, demontirali i odnijeli u Königsberg, u Njemačkoj – gdje joj se izgubio svaki trag.

Nakon teških zračnih napada 1945. godine, vjerovalo se da je soba spaljena u jednom dvorcu, jer je u službenim zapisima pisalo da su pronađeni ‘žuti’ izgoreni ostaci. Međutim, mnogi ljudi su nagađali da je soba možda preživjela, ali se samo izgubila. Jedna od najpopularnijih teorija kaže da su je nacisti prevozili preko Baltika, kada je brod potonuo i ostavio je na dnu mora.  Najmanje jedan dio prostorije je čak i pronađen, a navodno je bio ratni trofej koji se vratio u Rusiju.

Zbog svoje jedinstvene ljepote, Jantarna soba, čija se današnja vrijednost procjenjuje na cca 250 miliona dolara, se prije rata nazivala ‘osmim svjetskim čudom’, a iako njezina sudbina može zauvijek ostati tajna, mnogi lovci na blago još uvijek ne odustaju od potrage.

Uz pomoć originalnih crteža i starih crno-bijelih fotografija, Replika Jantarne sobe je napravljena 2003. godine, a posvećena je Vladimiru Putinu i njemačkom kancelaru Gerhard Schröderu tokom proslave 300-te godišnjice grada Sankt Peterburga.

Lost Dutchman’s Gold Mine je, prema legendi, vrlo bogat rudnik zlata skriven u jugozapadnom SAD-u. Rudnik je dobio ime po njemačkom imigrantu Jakobu Waltzu, koji ga je navodno otkrio u 19. stoljeću, i njegovu lokaciju sa sobom odnio u grob (“Nizozemac” je tada u Americi bio čest izraz za “Njemac”).

Oko 1845. godine, Jakob Waltz je stigao iz Njemačke u Ameriku i vrlo brzo ‘obolio’ od Zaltne Groznice (velike potrage za zlatom). Priča kaže da je radio kao obični rudar u rudnicima u Arizoni,  sve do 1870. godine kada je otkrio rudnik koji je bio izuzetno bogat zlatom. Prema legendi, Waltz je ostavio i nekoliko tragova na mjestu gdje se nalazi rudnik, a obećao je da će najmanje jednu osobu tamo dovesti dok je živ, iako to nikada nije učinio. Ovi maleni komadići zagonetke su inspisirali tisuće ljudi u potrazi za izgubljenim rudnikom ‘Nizozemca’, a ovaj lov na blago još uvijek traje.

Ako rudnik doista postoji, ili nikada nije pronađen ili je danas neki poznati rudnik sa drugim imenom. Bez obzira, na tisuće ljudi svake godine krene u potragu  u Superstition Mountains u Arizoni, uprkos činjenici da postoji šansa da se neki od njih nikada ne vrate kući…

Nije rijedak slučaj da lovci na ovaj rudnik jednostavno nestanu, ili da ih neko pronađe bez glave ili sa metkom u leđima (posljednji smrtni slučaj se desio 2010). Ovi bizarni slučajevi samo dodaju dozu misterije koja okružuje izgubljeni rudnik zlata, jer neki vjeruju da je uklet, a drugi opet da ga je neko već pronašao, te da je spreman čak i ubiti druge kako bi lokacija i dalje ostala tajna.

1795. godine, tri tinejdžera su otkrila da je je zemlja na jednom dijelu Oak otoka (Nova Scotia, Kanada) drugačija, to jest mekša nego na ostalim dijelovima. Pošto vjerovatno nisu imali šta drugo raditi, oni su odlučili da na tom mjestu počnu kopati i da vide šta će se desiti. Na njihovo iznenađenje, otkrili su niz kamenih ploča sa oznakama koje su jednostavno tu morale biti zakopane.

Nastavili su kopati, a na svaka 3 metra su nailazili na slojeve trupaca (od stabala), te konačno napustili svoj hobi na dubini od oko 10 metara.

Vijest o njihovom otkriću se brzo proširila i uskoro je počeo lov na zakopano blago, iako niko i nije znao da li ono uopšte i postoji. Nekoliko skupina se uputilo na otok kako bi okušali svoju sreću, a jedna od njih je toliko iskopala zemlje da je čak uzrokovala poplave i veliku štetu na otoku. No, prije nego što su odustali, otkrili su kamen sa čudnim simbolima koji su prevedeni kao kao “četrdeset stopa ispod leži zakopano 2.000.000 funti.”

Kamen sa simbolima je nestao u 20. stoljeću, niko nije siguran u njegovu autentičnost, niti u prijevod, ali potraga za zakopanim blagom na otoku Oak još uvijek traje.

Gotovo su svi čuli za bogato ukrašena Fabergéova jaja, kolekciju uskršnjih jaja koje je napravio Karl Petar Fabergé za ruske careve u periodu od 1885. do 1917. godine. No, da li ste znali da iz Carske kolekcije nedostaje 8 jaja… svako od njih vrijedno i više od 30 miliona dolara?

Od 65 poznatih Fabergéovih jaja, 57 ih je preživjelo do današnjih dana; a od 50 poznatih jaja iz ‘Carske kolekcije’, za 42 su poznate lokacije i vlasnici, a od preostalih 8 imamo samo slike i dokumentaciju.

Tokom Drugog svjetskog rata japanska vojska je redovno pljačkala Aziju kao bi prikupili dodatno bogatstvo za financiranje rata. Vojnici su pljačkali kuće, banke i hramove u potrazi za bilo kakvim dragocijenim predmetima.

1944. godine, viceadmiral Takehita je prevozio plijen iz Singapura na Filipine. Međutim, Amerikanci su napali Filipine, zbog čega  je veliki dio blaga ostao ‘zarobljen’ na kopnu jer su Japanci morali brzo pobjeći i spasiti živu glavu. Svi oni koji su ostali i pomogli da se blago zakopa su poginuli. Ovo je ujedno i dio priče koji nam govori da je Yamashitino blago možda ipak samo legenda – jer, zašto bi Japanci prevozili blago na Filipine kada su već tada znali da Amerikanci spremaju veliki napad?

Ipak… u cijeloj priči možda i ima istine. Jedan filipinski vojnik je pronašao pećinu ispunjenu sanducima sa zlatnim polugama i draguljima. On je uzeo nekoliko poluga zajedno sa zlatnim kipom Buddhe, a ubrzo je nakon toga i uhićen. Prije nego što je suđenje završeno, vojnik je pronađen mrtav.

Dok neki tvrde da su Filipinci pronašli blago i još uvijek ga drže u tajnosti, drugi su opet skeptici i tvrde da ono uopće ne postoji… treći ga još uvijek traže i njegovu vrijednost procjenjuju na 100 triliona američkih dolara.

Vražiji Toranj (Devils Tower), koji se na sjeveroistoku države Wyoming, SAD, naglo uzdiže iznad obala rijeke Belle Fourche, pravi je primjer tzv. kratera u obliku kruške. Sastoji se od fonolita, tvrdog eruptivnog kamenja koje je tu oblikovalo okomite stupove.

Ovaj prvi proglašeni Nacionalni Spomenik Sjedinjenih Država se uzdiže 386 metara iznad okolnog terena, a sam vrh se nalazi na 1.559 m iznad razine mora. Indijanci su za njega imali brojna imena, od kojih je možda i najpoznatije bilo “medvjeđi brlog”, ipak, 1875. godine pukovnik Richard Irving Dodge je pogrešno protumačio jedan od naziva “Toranj Zlog Boga”, i preveo ga kao “Vražiji Toranj”.

Jedna poznata legenda o nastanku Vražijeg Tornja kaže da su se dvije djevojke igrale kada su primijetile divovskog medvjeda. Pokušavajući pobjeći od njega, popele su se na vrh obližnje stijene, gdje su molile da budu spašene. Stijena je odjednom porasla visoko u zrak, a medvjed je na kraju otišao, ostavljajući na njoj tragove svojih oštrih pandži.

Vražiji Toranj već dugo vremena privlači ljubitelje prirode i planinare, a u posljednjih nekoliko godina, oko 1% posjetitelja (od 400.000 godišnje) se popnu na njegov vrh, uglavnom koristeći tradicionalne tehnike penjanja.

Casa Terracota je neobična kuća izgrađena od gline ispečene na visokim temperaturama kako bi postala otporna na vodu i štetu od potresa, a pri tome zadržavala ugodnu klimu u gotovo svim vremenskim uslovima. Izgradio ju je kolumbijski arhitekta Octavio Mendoza koji je naziva “najvećim komadom keramike na svijetu.”

Kuća, mještanima poznata kao “Casa de Flintstones” (Kuća Kremenka) se nalazi u Villa de Leyvau, kolonijalnom planinskom selu, 150 km sjeverno od Bogote u Kolumbiji. Octavio Mendoza (64), arhitekta, umjetnik i aktivist za zaštitu okoliša je proveo većinu svog života projektujući razne kuće, zgrade i crkve, a na planiranju i konstrukciji Casa Terracote je radio punih 14 godina.

Casa Terracota koristi solarne panele, opremljenja je kupatilom kao i svaka druga kuća, ima dvije etaže, a sav namještaj je izrađen od gline. Čak je i posuđe napravljeno od blata koje je Mendoza iskopao u blizini kuće, a zatim ispekao u keramičkoj peći.

U kući niko ne živi, jer je arhitekt zamislio da ona bude isključivo ‘model’ koji može ljudima pokazati da je moguće koristiti prirodne resurse, kao što je glina, i napraviti savršeno udoban dom bez uobičajenog cementa, drveta ili čelika. Svi posjetitelji su dobrodošli, a cijena posjete košta oko 3.50 dolara.