Archive for 04/20/18

Arkaim kakvim ga arheolozi zamišljaju da je postojao

1987. godine sveučilište u Čeljabinsku je arheološkim istraživanjem otkrilo drevno utvrđeno naselje na ruskom južnom Uralu čiji postanak seže u 3. ili 2. tisućljeće prije Krista. Utvrda zvana Arkaim slovi kao ruski Stonehenge i smatra se starijom od samog Stonehengea.

Arkaim se često ocjenjuje kao najvažnije i najtajanstvenije arheološko nalazište u Istočnoj Europi. Nalazište je predmet mnogih sporova, što je opravdalo usporedbu sa Stonehengeom. Proteže se graničnim dijelom Čeljabinske oblasti na južnom Uralu, odnosno sjeverno od granice s Kazahstanom, ali ne radi se o kružnoj nakupini kamenja kao što je to Stonehenge.

Kod Arkaima je riječ o ostatcima drevnog naselja koje se sastojalo od sela opasanog dvama velikim kamenim zidovima u obliku kruga. Naselje se prostire površinom od 1800 m² i omeđeno je dvjema skupinama nastamba u kružnom rasporedu odvojenih ulicom i glavnim trgom u sredini. Ostatke je navodno otkrila 1987. godine nekolicina ruskih arheologa na oduševljenje čitave struke. Nalazište i tamošnji predmeti vuku porijeklo iz 17. stoljeća pr. Kr., a općeprihvaćeno je mišljenje da je izgrađeno prije četiri ili pet tisuća godina, što se podudara sa starošću Stonehengea.

Arkaim ima i drugi naziv – Grad svastike, ili još i Mandala grad. Nekoliko je razloga zašto se tako zove. Naime, raspored građevina oko centralnog trga ima oblik koji neumoljivo podsjeća na svastiku. Drugi razlog je taj što se vjeruje da je Arkaim bio dio Sintashta kulture, indo-iranskog porijekla davnih euroazijskih stepa, čiji žitelji su bili poznatiji još i pod nazivom Arijci.

Arkaim je uvelike zanimljiv i astronomima, kao i Stonehenge. Za Stonehenge se zna da je izgrađen za astronomsko promatranje, svojevrstan arhetip observatorija. Stonehenge je omogućavao promatranje 10 astronomskih fenomena koristeći 22 elementa, dok astronomi tvrdi da Arkaim omogućava promatranje čak 18 fenomena koristeći 30 elemenata, čime Arkaim dobiva i veću arheološko-astronomsku važnost od Stonehengea.

Prema tvrdnjama ruskog arheologa K.K. Bystrushkina, observatorij u Arkaimu pruža deset put veću preciznost od onog u Stonehengeu, preciznost koja je u tom vremenskog razdoblju bila nečuvena, a dostignuta je tek 2.000 godine kasnije u antičkoj Grčkoj.

Činjenica da su ovakve građevine namjerno građene kao astronomski observatoriji, pa čak i svojevrsni kalendari, prije nego je slično dostignuće ostvareno u velikih carstvima antike, poput Egipta ili Grčke, dovoljno govori o značaju ovih kultura te njihovoj sofisticiranosti.

No, Arkaim nije jedino takvo nalaziše u ruskim prostranstvima. Slične lokacije nepovratno su izgubljene industrijalizacijom nekadašnjeg SSSR-a, poput kamene tvrđave Sarkel, djelo kazarske kulture iz 830.-e godine, koja je potopljena zbog izgradnje umjetnog jezera Tsimyansk 1952. godine.

Mnoga slična nepoznata mjesta i dalje postoje, no nažalost nedovoljno istražena, ponajviše zbog nezainteresirane nekadašnje komunističke vlasti, te zbog nedovoljne suradnje akademske zajednice.

Danas je veoma popularna fraza prema kojoj „ne postoje rase; postoji samo ljudska rasa.“

Tehnički zapravo gledano, to je sasvim netočno, budući da su ljudi biološka vrsta, a definicija određuje vrstu kao:

… grupu prirodnih populacija rasplodno izoliranih od drugih grupa. Rasplodna izoliranost znači da se jedinke tih populacija iz nekog razloga međusobno spolno ne razmnožavaju, odnosno da njihovo eventualno potomstvo nije plodno.

Međutim, početkom 20. stoljeća u tadašnjem Sovjetskom Savezu, došlo je do pokušaja dokazivanja da je ljudska vrsta mnogo više uključiva nego što se to smatralo.

Ilya Ivanovič Ivanov

Profesor i istraživač biologije, Ilya Ivanovič Ivanon, bio je specijalist za životinjsku reprodukciju te je prvi izvršio umjetnu oplodnju. Ta tehnika bila je osnova za njegov daljnji cilj – hibridizaciju. Ivanov je uspio križati nekoliko različitih tipova životinja: govedo i bivola, govedo i antilopu, zebre i magarce, štakore i miševe, miševe i zamorce, zamorce i zečeve itd.

Takvi eksperimenti poprilično su zamutili definiciju onoga što se smatralo „udaljenim vrstama“. Ipak, pod prirodnim nagonom, ove životinje unatoč mogućnosti međusobnog razmnožavanja, preferirale su to činiti isključivo unutar svoje vrste, osim pod djelovanjem neprirodnih utjecaja. Tu je svoju ulogu odigrao upravo Ivanov.

Godine 1910., na Svjetskom kongresu zoologa objavio je ideju spajanja ljudi i majmuna, što je mnoge poprilično šokiralo.

Je li to moguće? Ljudi i čimpanze imaju 98 posto sličnosti DNK. Dok ljudi imaju 23 para kromosoma, čimpanze imaju 24. Ipak, Ivanov je unatoč različitim brojevima parova kromosoma već uspio križati pojedine tipove životinja, pa je tim slijedom odlučio pokušati.

Majmunska posla

Usprkos neslaganju tadašnje znanstvene zajednice, Ivanov je krenuo naprijed te počeo prikupljati sredstva za ekspediciju u Afriku, gdje je namjeravao prikupiti nekoliko majmuna. Dokumenti pokazuju da su odluku podržali tadašnji vodeći ljudi boljševičkih vlasti.

Ivanov je u veljači 1926. otišao u Pariz. Slijedećeg mjeseca otputovao je u francusku koloniju Gvineju, u istraživačku postaju Kindia. Ipak, tamo nisu imali odraslih čimpanzi sposobnih za razmnožavanje, pa se Ivanov vratio u Pariz, gdje je usporedio svoje bilješke sa francuskim kirurgom imenom Serge Voronoff. Dotični je bio poznat po činjenici da je uspio presaditi tkivo s testisa majmuna na testise čovjeka.

U studenom iste godine, Ivanov se vraća u Afriku zajedno sa sinom, te su uspjeli okupiti nekoliko ženki čimpanza. Na otoku Conakry, pokušali su oploditi njih tri putem metode „turkey blaster“, odnosno ubrizgavanjem sjemena pomoću posebne šprice. Unatoč njihovim pokušajima, eksperiment nije donio nikakve rezultate.

Ovo je Ivanova navelo na pomisao da nešto radi krivu. Stoga se odlučio promijeniti pristup te je došao na ideju da žene ljudske vrste oplodi sjemenom čimpanze. To je namjeravao provesti na lokalnim ženama pod krinkom medicinskih pregleda. Ipak, kolonijalni guverner odbio je to dopustiti.

Više sreće nego pameti

Međutim, Ivanov nije želio odustati. Godine 1929., otvorio je istraživački laboratorij u gradu Sukhumi, u novoj politički nestabilnoj regiji Abhazija. Kasnije će upravo u tom laboratoriju biti provođena istraživanja utjecaja radijacije i cjepiva.

Za svoj eksperiment, Ivanov je dobio čak pet žena koje su se navodno dobrovoljno prijavile za oplodnju. Neki izvori tvrde kako je bilo riječ o zatvorenicama, pa je upitno koliko istine ima u „dobrovoljnom“ javljanju, posebice kad je riječ o Sovjetskom Savezu.

Jedini kandidat za oplodnju na strani majmuna, bio je orangutan imenom Tarzan. Međutim, on je uginuo, pa se Ivanov za pomoć obratio kubanskoj nasljednici Rosaliji Abreu. Abreu je bila prva osoba koja je uspješno parila čimpanze u zatočeništvu te je imala veliki zvjerinjak u okolici Havane. Ivanov ju je upitao bi li nekoliko njenih muških čimpanzi moglo poslužiti za oplodnju spomenutih žena.

Abreu se isprva složila. Međutim, Ivanov je učinio pogrešku upitavši Charlesa Smitha iz Američkog udruženja za napredak ateizma, da mu pomogne oko financiranja projekta. Smith je bio popriličan showman, pa je prijedlog Ivanova objavio u novinama.

Rezultat je bio takav da se u sve upleo tada snažni i utjecajni Ku Klux Klan, koji je zaprijetio odmazdom protiv Abreu ukoliko bude sudjelovala u eksperimentu, kojeg su nazvali „abominacijom Stvoritelja.“ Abreu se nakon toga povukla.

Kraj (koji to nije)

Eksperiment je bio magnet za nevolje od samog početka, a kasnije su se u sve umiješali i političari. Krajem 1920-ih, na političkoj sceni zavladao je Lysenkoizam – politička kampanje protivljenja genetici i znanstveno-osnovanoj poljoprivredi – koju je predvodio Trofim Lysenko, direktor Akademije za poljoprivredne znanosti. Ivanov je zbog svojih eksperimentiranja uhićen te je poslan u interni egzil gdje je umro 1932. od srčanog udara.

Scena iz filma *Planet majmuna*. | Foto: Screenshot

Usprkos svemu tome, Ivanova nisu smatrali nekakvim šarlatanom u ono vrijeme. Dapače, njegova ranija istraživanja, prije egzibicije s križanjima majmuna i ljudi, dala su dobre rezultate, a također ih je i tadašnja vlast poticala putem ne baš beznačajnog financiranja. Štoviše, tadašnji Sovjetski Savez bio je već poznat po izgladnjivanju svojih stanovnika.

Iako priča sama po sebi nije bila neka velika tajna, ona je bila zaboravljena sve do početka 1990-ih, kada su se za javnost otvorile pojedine arhive.

Kineski znanstvenici su još 1981. ponovili eksperiment Ivanova, koji je bio uspješan. Tročlani tim znanstvenika uspio je oploditi ženku čimpanze, iako je nepoznato koja je metoda korištena. Slijedom Kulturne Revolucije, znanstvenici su poslani na rad na farmama, a oplođena čimpanza uginula je zbog zanemarivanja.

Motivi?

Većina će se logično zapitati čemu ovakvo igranje s prirodom. Prema nekim izvorima, Staljin je navodno izjavio jednom znanstveniku: „Želim novo nepobjedivo ljudsko biće, neosjetljivo na bol, otporno i indiferentno na kvalitetu hrane koju jede.“

U knjizi Reginalda Urcha, The Rabbit King Of Russia, spominje se nekoliko novinskih članaka iz Lenjingrada, koje je autor sažeo:

Zatadatak ekspedicije Ivanova bio je jednostavan. On je bio otići u Kongo i, ako je moguće, navesti francusku postaju Pasteur koja tamo djeluje pod vodstvom profesora Calmette da surađuje s boljševičkim znanstvenicima kako bi uhvatili nekoliko ženskih čimpanzi. Nakon toga, Ivanov i njegovo osoblje bi uložili napore da oplode te majmune umjetnim metodama i da majke s njihovim malim ljudskim majmunima dovedu u srce anti-božanskog društva u sovjetskoj Rusiji te dokažu da ‘Bog ne postoji’.

Prema drugim izvorima, „pozitivna eugenika“ trebala je poslužiti kako bi se dokazalo da se ljude može promijeniti na najradikalnije moguće načine, a s ciljem izjednačavanja svih ljudi u socijalističkom dizajnu sovjetskog društva.

Većina eugeničara tog vremena imali su za cilj poboljšati fizičke i psihičke osobine ljudi, te su svoje ideje promovirali upravo kroz porast inteligencije i uklanjanje bolesti. Komunistička verzija eugenike nije dijelila taj cilj, budući da bi križanje ljudi i majmuna evidentno rezultiralo stvaranjem nove manje intelektualne vrste čija bi svrha bila robovanje vlasti, a koja ujedno nikad ne bi dovodila u pitanje samu etiku te vlasti.

Sljedbenici triju najpoznatijih monoteističkih religija – judaizma, islama i kršćanstva – uvjereni su kako su njihove dogme iskonske, u načelu zato što su „oduvijek bile tu.” Ipak, ukoliko nam pogled ode malo dalje u prošlost, stvari se počinju bitno mijenjati.

Povijest i teološka učenja

Povjesničari općenito vjeruju kako je perzijski prorok Zarathustra (grč. Zoroaster) živio između 1500. i 1000. g.p.n.e. na području današnjeg Irana. Neki izvori navode kako je živio i kasnije, oko 600. g.p.n.e. Međutim, svi se slažu kako su prije njega drevni Perzijanci štovali razna božanstva indo-arijskih religija, a sam zoroastrizam poprilično je povezan s vedizmom i hinduizmom. Neki vjeruju kako je zoroastrizam zapravo postojao davno prije nego li je Zarathustra odlučio aktivnije proširiti njegova učenja. Tako se spominje i period od 3000. g.p.n.e.

Zarathustra je kritizirao tu mnogobožačku praksu te je propovjedao kako postoji samo jedno božanstvo – Ahura Mazda, Gospodar mudrosti – kojega bi trebalo štovati. Ovim potezom, Zarathustra je na određeni način doveo do razdvajanja indijskih i perzijskih Arijaca, ali je i pokrenuo prvu monoteističku religiju. Ipak, svojim djelima imao je utjecaj na bitne ličnosti tog doba, pa je tako perzijski vladar Vishtapa postao također sljedbenik zoroastrizma, nakon čega se religija brzo počela širiti carstvom.

Ideja postojanja jednog vrhovnog boga nije jedina značajka zoroastrizma koju su preuzele tri najpoznatije monoteističke religije judaizma, kršćanstva i islama. Isto se dogodilo s konceptom dobra i zla, pakla i raja, sudnjeg dana i konačnog otkrivenja. Anđeli i demoni također svoj iskon nalaze u učenjima Zarathustre. Čak je i ideja postojanja Sotone fundamentalno potekla iz zoroastrizma.

Zapravo, čitava ideja zoroastrizma vrti se oko borbe između Ahura Mazde, odnosno sila svjetlosti i dobrote, te Angre Mainyjua (Ahrimana), koji predstavlja sile tame i zla. Na čovjeku je da odabere stranu koju će slijediti, ne prisiljavajući ga ni na što. Razlog tome je taj što se vjeruje kako je čovjek dobar ili zao po vlastitom izboru, a ne po prirodi.

Ovisno o svojim životnim djelima, prema načelima zoroastrizma, on nakon smrti odlazi na Most suđenja – Cinvata, gdje se odvajaju dobre i loše duše, a tamo ih dočekuju suci. Čovjek tamo susreće svoje unutarnje biće koje predstavlja sva njegova djela, misli i riječi. Ukoliko to biće – daena, poprimi oblik lijepe djevojke, čovjek odlazi u raj; ukoliko se pretvori u vješticu, odlazi u pakao.

Za razliku od osuđujućeg učenja kršćanstva, prema kojem su svi ljudi rođeni kao grešnici, zoroastrizam poučava da čovjek rođenjem spada u svijet pravednosti, te je kao stvorenje boga dobra i svjetlosti zapravo poslan na svijet kako bi širio dobrotu, pratio Ashu – kozmički poredak sveopćeg postojanja, i borio se protiv sila zla koje predstavlja Angra Mainyu.

Temelji i učenja zoroastrizma zapisani su u četiri knjige koja se naziva Avesta, a napisana je na staroiranskom jeziku te sadrži drevnu indo-arijsku kozmologiju, pravo, liturgiju molitve te ostala učenja Zaratustre.

Naglo širenje, pa nagli pad

Zoroastrizam je više od tisuću godina bio službena religija carstava pod vladavinom dinastija Ahemenida i Sasanida te za vrijeme Partskog Carstva. Unatoč vrlo brzom širenju unutar carstava, zoroastrizam nikad nije prihvaćen kao državna religija izvan utjecaja Perzijskog carstva.

Zarathustra umire u 77. godini života, a njegova ostavština održala se sve do muslimanske najezde u 7. stoljeću nove ere. Nakon pokoravanja, sljedbenici zoroastrizma sve više bivaju ugnjetavani, zbog čega se povlače iz gradova te odlaze u Indiju.

Veliki broj sljedbenika zoroastrizma podčinio se islamu pod prijetnjom smrću, što je rezultiralo dodatnim padom njihova broja na području današnjeg Irana. Vjeruje se kako danas u svijetu postoji tek oko 150.000 do 200.000 vjernika, dok ih je u Iranu između 10.000 do 20.000.

Unatoč vladavini islama, zoroastrizam je u Iranu službeno priznata religija, pa tako postoji i grad po imenu Yazd koji još uvijek sadrži takozvane „hramove vatre“. Ovdje vrijedi istaknuti kako štovatelji zoroastrizma nisu štovatelji vatre same po sebi, nego je ona dijelom njihove vjere iz jednostavnog razloga što simbolizira svjetlost i toplinu.

Veliki dio sljedbenika danas živi u Indiji, posebice u Mumbaiju. Tamo su poznatiji pod nazivom Parsi, a ujedno zauzimaju visoke pozicije u ekonomskim i političkim krugovima. Moć i bogatstvo stekli su tijekom 18. i 19. stoljeća, u eri ekspanzije trgovine.

Osim Indije i Irana, najveći broj zoroastrijanaca nalazi se u Londonu, ali i drugim dijelovima svijeta poput SAD-a i Australije.

Masivna statua muške figure, Kolos s Rodosa, bila je jedno od sedam čuda antičkog svijeta, izgrađena negdje oko 280. godine prije Krista.

Statua je ponosno stajala na grčkom otoku Rodos, a izgrađena je u čast boga sunca Heliosa. Ujedno je simbolizirala i uspješnu obranu otoka od opsade makedonskog vojskovođe Demetriusa Poliorketa u 305. godini prije nove ere. Prema legendi, narod Rodosa prodao je opremu koju su za sobom ostavili Makedonci, te su tim novcem financirali izgradnju Kolosa.

Statuu je dizajnirao grčki kipar Hares iz Lindosa, a ona sama je bila 33 metra visoka na 15 metara visokoj platformi.

Srednjovjekovni prikaz Kolosa, Martin Heemskerck

Stari zapisi ne otkrivaju puno o Kolosu. Rad na statui započeo je 292. godine prije nove ere, a navodno je izrađena od željeznih šipki na koje su učvršćene mjedene ploče koje su tvorile oplošje njegovog tijela. Unutrašnjost kipa postepeno je ispunjavana kamenjem kako su napredovali radovi. Kip je stajao na postolju od bijelog mramora, na ulazu u luku Mandraki.

Trebalo je dvanaest godina da se Kolos izgradi. Kip je stajao na svom mjestu 54 godine, dok otok nije zadesio snažan potres 226. godine prije nove ere. Potres je bio tolike jačine da je izazvao velike štete na cijelom otoku, uključujući i luku.

Ulaz u luku Mandraki, gdje se pretpostavlja da je Kolos stajao

Kip je također pretrpio ogromnu štetu, prelomio se u području koljena i čitav urušio. Prema zapisima grčkog geografa Straba, ostaci Kolosa ostali su ležati na tlu punih osam stoljeća.

Unatoč tome što je kip bio porušen, i dalje je predstavljao atrakciju, te su mnogi dolazili na Rodos da bi vidjeli njegove ostatke. Plinije Stariji, rimski filozof, komentirao je da su rijetki ljudi bili u stanju rukama obujmiti palčeve kipa, štoviše, sami prsti Kolosa bili su znatno veći od većine poznatih kipova iz tog vremena.

Rodos je 653. godine pao u ruke Arapa, koji su rastopili ostatke kipa i prodali ih židovskom trgovcu iz Edese. Trgovac je navodno došao s 900 deva kako bi odnio teret.

Umjetnički prikaz porušenog Kolosa, Antonio Tempesta (Firenca 1610. godina)

Planovi za izgradnju novog modernog kipa Kolosa postoje u Grčkoj već neko vrijeme. Vladini dužnosnici 2008. godine su najavili plan gradnje novog kipa, koji ne bi bio prava replika već sasvim novi kip.

Prema ideji skupine europskih arhitekata koji su 2015. godine najavili svoj projekt gradnje modernog Kolosa, „novi Kolos obuhvaćati će obje strane ulaza u luku. Okrenut prema Egejskom moru, na vrhu uzdignute ruke držati će svijetlo koje će biti vidljivo ne samo brodovima u prolazu, već skroz to turske obale, udaljene 70 kilometara. Brodovi će uplovljavati u luku prolazeći između njegovih nogu.“ Predviđeni projekt koštao bi 283 milijuna eura. Hoće li u skorijoj budućnosti doista doći do ostvarenja tog ili sličnih projekata povratka Kolosa na Rodos, tek ostaje za vidjeti.

Riječ runa dolazi od nordijske riječi run koja označava misterij ili tajnu. Malo je toga poznato o porijeklu runskog pisma, a nitko zapravo ne zna tko ga je, kada i gdje izmislio.

Rune su simboli najranijeg pisma kojeg su koristili germanski narodi Europe, a naziva se Futhark. Runsko pismo korišteno je unutar germanskih jezika, ali prije svega u sjevernim krajevima Europe. Natpisi s ovim pismom pronađeni su diljem Europe, od Balkana, preko Njemačke, Skandinavije, britanskog otočja, pa sve do Islanda, a rune su korištene u periodu između 100. i 1600. godine.

Natpisi s runama pronađeni su čak i u Sjevernoj Americi, što potvrđuje činjenicu da su Vikinzi tamo kročili davno prije Kolumba. Danas se u sjevernoeuropskim zemljama uglavnom koristi latinica, ali u nekada je pismo izgledalo sasvim drugačije.

Najstariji poznati natpis ispisan runama datira iz 160. godine, a pronađen je u danskom mjestu Vimose. Na natpisu jednostavno piše „HARJA“.

Češalj izrađen od jelenjeg roga koji datira iz perioda od 150. do 200. godine, a pronađen je na otoku Funen u Danskoj. Natpis na Futharku glasi „Harja“. (Izvor: Wikimedia Commons)

Pronađeno je više od 4000 runskih natpisa i nekoliko rukopisa, a od toga ih 2500 dolazi iz Švedske. Mnogi datiraju između 800-ih i 1000-ih godina, tijekom razdoblja vladavine Vikinga. Runska pisma pronađena su na različitim podlogama poput kamenja, drva i metala. Slova su urezivana u novčiće, nakit, spomenike i kamene ploče.

Rune urezane u kost. (Izvor: Wikimedia Commons)

Rusnko pismo naziva se Futhark prema prvih šest runa, dakle f, u, t, h, a, r i k. Ono sadrži 24 slova, 18 suglasnika i 6 samoglasnika, a zapisano je po sustavu u kojem svako slovo označava određeni zvuk. Rune se mogu pisati u oba smjera te se također mogu okrenuti naopačke. Najranije rune sastojale su se gotovo isključivo od ravnih linija, dok su kasnije izgledale nešto kompleksnije, a neke od njih podsjećaju i na današnja moderna slova.

Porijeklo Futharka

Zbog sličnosti s mediteranskim pisanjem, mislilo se kako je Futhark adaptacija bilo grčke ili etruščanske abecede, a njegovo porijeklo počinje mnogo ranije od prapovijesti sjeverne Europe. Najraniji zapisi na Futharku nemaju fiksni smjer pisanja, već su napisani s lijeva na desno ili s desna na lijevo, što je bilo obilježje vrlo rane grčke ili etruščanske abecede prije trećeg stoljeća prije nove ere. Po jednoj teoriji, runsku abecedu razvili su Goti. Dva natpisa, Negau i Maria Saalberg, napisana su na etruščanskom pismu, ali na germanskom jeziku i datiraju iz drugog i prvog stoljeća prije nove ere, što daje obol teoriji o etruščanskom porijeklu.

Primjer etruščanskog teksta uklesanog u kamen. Ploča je otkrivena na brdu San Marco u Italiji 1822., dok potječe iz perioda 3. ili 2. stoljeća prije nove ere. (Izvor: Wikimedia Commons)

Stari Futhark – najstariji runski rukopis

Stari Futhark smatra se najstarijom verzijom runskog rukopisa,a korišten je u dijelovima Europe koji su bili dom germanskim narodima, uključujući Skandinaviju. Jezik koji je tada bio u upotrebi smatra se pretkom današnjih jezika Engleske, Nizozemske, Njemačke, Danske, Norveške, Švedske i Islanda. Kako su se jezici mijenjali, sve veći broj germanskih skupina ih je prihvaćao, a Futhartk je postao način prijenosa govora u pismo.

Najraniju verziju Futharka koristili su Goti, a to pismo poznato je kao gotske rune, te je korišteno sve 500. godine, kada ga je zamijenilo abeceda temeljena na grčkom pismu. Stari Futhark korišten je sve do 550. godine diljem baltičkog područja. Za razliku od ostalik oblika runa, vještina čitanja starog Futharka izgubljena je sve dok ponovno nije otkrivena dešifriranjem 1865., što je učinio Norvežanin Sophus Bugge.

Noviji oblik Futharka, razvio se na temelju starog tijekom dugogodišnjeg perioda, te se razvoj zaustavio oko 800. godine, početkom doba Vikinga. Umjesto prvotnih 24 slova, noviji Futhark imao ih je 16, jer je 9 izvornih slova izostavljeno. Novi Futhark je također podijeljen na dva tipa: kratki (švedsko-norveški) i produženi (danski). Takvo pismo bilo je glavna abeceda Norveške, Švedske i Danske tijekom vikinškog doba, a uvelike je zamijenjeno latinskom abecedom oko 1200. godine, što je bila posljedica preobraćenja skandinavskih naroda na kršćanstvo. Futhark se nastavio koristiti u Skandinaviji još dugi niz stoljeća, ali do 1600. godine postao je većim dijelom zaboravljen, uz iznimku pojedinih znanstvenika tog doba, koji su ga proučavali.

Tajna vjerska formula?

Budući da rune datiraju iz pretkršćanskog doba sjeverne Europe, one su postale povezane s „poganskom“ ne-kršćanskom povijesti, pa se uz njih veže i određena mističnost. Značenje riječi dovelo je do velikog broja teorija koje su povezivale porijeklo runa s upotrebom u kultovima. Kada je biskup i misionar Wulfila preveo Bibliju s grčkog na vizigotski u četvrtom stoljeću, također je riječ „mysterion“ preveo kao „runa.“ Dakle, po jednoj teoriji, jedno od najstarijih proto-nordijskih ili proto-germanskih značenja riječi bilo bi „vjerska misterija“ ili „tajna vjerska formula.“

Rukopis iz 1300., koji sadrži najstariji i najbolje očuvani tekst Skanskog zakona.

U popularnoj kulturi, rune se mogu vidjeti kao znakovi koji posjeduju mistične ili magijske značajke. Najčešće se pojavljuju u određenoj literaturi, filmovima ili video igricama koje se bave fantastikom.

Pretplati se na: Postovi ( Atom )