Alcázar de Segovia (Alcázar od Segovie) je bajkoviti srednjovjekovni dvorac koji se nalazi u starom španjolskom gradu Segovia, nastalom još u 2. stoljeću prije nove ere.

Alcázar je, poput mnogih dvoraca u Španjolskoj, prvobitno izgrađen kao arapska utvrda, a podignut je na ostacima rimskih utvrda. Prvi put je spomenut 1120. godine, oko 32. godine nakon što su kršćani zauzeli grad Segoviu. Dvorac je kasnije služio kao kraljevska palača, državni zatvor, Kraljevski Artiljerijski Koledž i Vojna akademija, a također je bio i inspiracija za Pepeljugin dvorac.
Preporučujemo i ostale dvorce iz serijala “Najljepši dvorci svijeta”

Oblik Alcázara nije bio poznat sve do vladavine kralja Alfonsa VIII (1155-1214), a vjeruje se da je prije njega utvrda bila napravljena uglavnom od drveta. Alfonso je zajedno sa svojom suprugom odlučio da dvorac pretvori u primarnu rezidenciju, a tada su postavljeni i prvi kameni temelji za zidove koji su vidljivi i danas.

Za vrijeme vladavine kralja Ivana II (1405-1454), Alcázaru su dodani tornjevi i istočne kule, a također je proširen i jarak koji ga okružuje. Značajne promjene su se desile i tokom vladavine Filipa II (1558-1598) kada su na tornjevima napravljeni kosi krovovi. Nakon toga, centar španjolske vlasti se preselio u Madrid, a Alcázar je postao državni zatvor. Od 1764. do 1862. godine, dvorac je pripadao Royal Artillery College-u, a 1862. godine u velikom požaru je uništen veći dio strukture. Oko dva desetljeća kasnije, ponovo je obnovljen ali u daleko romantičnijem stilu od svoje prethodne verzije. 1898. godine, nakon restauracije, španjolski vojni arhiv je prebačen u Alcázar, a u njemu se čuva do današnjeg dana.

Alcazar de Segovia je uređen oko dva glavna dvorišta: veće je El Patio de Armas, a manje, el Patio del Reloj. Danas posjetitelji mogu istražiti dvanaest dvorskih soba koje vežu ova dvorišta, a svaka soba je intrigantna mješavina gotike, romanike i maurske arhitekture.

Pored Alcázara, u Segoviji se mogu pronaći brojne značajne povijesne građevine, kao što su stare rimske crkve, samostani i manastiri, gotička katedrala, akvedukt, gradska vrata sv. Andrije…

U sred egipatske pustinje nalazi se neobična formacija koja na prvi pogled može izgledati kao da su je napavila neka vanzemaljska bića, ali ‘Pustinjski Dah’ je ipak ovozemaljska umjetnička kreacija za koju je odgovorno nekoliko umjetnika.

Pustinjski Dah je projekt umjetničkog teama D.A.ST. Arteam. koji su 1995. godine osnovali Danae Stratou (umjetnik), Alexandra Stratou (industrijski dizajner i arhitekt) i Stella Constantinides (arhitekt), a svrha je bila stvaranje ovog nevjerovatnog projekta.

Pustinjski Dah zauzima područje od 100.000 m2, a smješten je u istočnomm dijelu Sahare, u El Gouni, Egipat. Prilikom izgradnje, premješteno je 8.000 m3 pijeska kako bi se stvorili precizni konusi koji čine čine dvije odvojene spirale koje se kreću iz zajedničkog središta. Centar spirale je bazen pun vode promjera 30 metara, oblikovan kao slovo W.

Izgradnja Pustinjskog Daha je dovršena u ožujku 1997. godine. Instalacija još uvijek postoji, ali se postepeno raspada… a ostat će vidljiva sve dok je pustinjski vjetar u potpunosti ne izbriše.

Radoznalost nas je odvela u Svemir, ali isto tako i u dubine još uvijek neistraženih oceana. Ali da bi upoće mogli posjetiti ove lokacije, potrebna nam je tehnologija. Rakete, podmornice, svemirska i ronilačka odijela…

Dok nam današnja tehnologija pruža mnogo veće mogućnosti da istražujemo oceane, pioniri i rani istraživači su se morali zadovoljiti primitivnim uređajima i odijelima… a ona su izgledala ovako:

Rimski gladijatori su postali vrlo popularni likovi u modernoj kulturi, a danas znamo relativno mnogo o ovim drevnim ratnicima. Nažalost, moderni filmovi su poprilično iskrivili pravu sliku o njima, i ubjedili nas da su gladijatorske igre bile orgije krvi i neizbježne smrti. Ali povijest nam priča sasvim drugu priču: one su bile pažljivo isplanirani događaji u koje je uloženo mnogo novca i truda. Previše da bi život jednog gladijatora bio tek tako izgubljen.

Nema nikakve sumnje da su gladijatori stavljali svoj život na kocku ulaskom u amfiteatar, no upravo je taj trenutak opasnosti i bio najvažniji dio igre. Prema riječima profesora Fritza Krinzingera iz austrijskog Arheološkog instituta, gladijatori su bili poput današnjih vozača Formule 1. antičkog svijeta”. Svaki put kada bi nastupali, izlagali su se ozbiljnoj opasnosti, ali su, poput današnjih (ekstremnih) sportaša, bili spremni riskirati život za svoj sport.

Moderna znanost  i arheologija nam danas pružaju detaljniji uvid u život jednog gladijatora. Pa tako danas znamo da su ovi slavni zatvorenici imali poprilično dobru medicinsku njegu. Njihove rane i lomovi su se liječili, a tokom oporavka čak su bili podvrgnuti i fizikalnim terapijama. Povijesni dokumenti potvrđuju da su neki gladijatori imali i vlastite privatne liječnike i masere, a njihova se ishrana pomno pratila.

Analizom 100 gladijatorskih borbi iz 1. stoljeća, utvrđeno je da je samo 19 od 200 gladijatora izgubilo život u areni. Oni su jednostavno bili previše dragocijeni da bi umrli.

Poput današnjih sportova, gladijatorskim borbama je vladao financijski interes. Lanistae, poduzetnici koji su kupovali, prodavali i novačili nove glaijatore bili su najvažniji faktor ovog krvavog sporta. On su gladijatore iznajmljivali za borbe, ali prije toga su ih vodili u gladijatorske škole, obučavali, dobro hranili… Lanistae su u svoje gladijatore ulagali jako mnogo sredstava.

Lanistae su bili toliko moćni da su uglavnom oni bili ti koji su odlučivali o životu gladijatora, a ne publika ili organizator (političar ili patricij). S obzirom da su ulagali novac u svoje borce, njima u interesu nije bilo da ih iznesu mrtve ili previše ranjene iz amfiteatra. Lanista je imao puno pravo da zatraži od sudaca (da, svaka borba je imala sudce) da poštedi borca ili da proglasi borbu neriješenom, kako bi se spriječilo nanošenje daljih ozlijeda.

Ako bi gladijatorska borba previše trajala, sami umorni borci su imali pravo predati se, a ovo bi učinili tako što bi bacili mač i štit na pod i zatim podigli ruku sa ispruženim kažiprstom. Ako je borba bila dobra i poštena, gomila bi uzviknula “misso” (milost), ali ako publika nije bila zadovoljna, urlala bi “lugula!” (zakolji ga!). U takvim momentima, organizator borbe bi imao posljednju riječ – zadovoljiti želju krvoločnih gledatelja, ili platiti Lanistai veliku odštetu za smrt njegovo borca. Kao i danas, novac je uglavnom odlučivao ishode.

Niko u Rimu nije želio vidjeti kako slavni gladijator gubi život u areni, pa tako ni Julije Cezar koji je čak i izdao zapovijed da se tokom gladijatorske predstave koju je organizirao za svoju kćer Juliju “Gladijatori koji ne izazovu oduševljenje publike trebaju na silu sačuvati i spasiti.” Povijesničar Svetonije je zapisao da čak ni krvoločni Neron nije želio gledati kako gladijatori umiru, pa je i on zapovijedio da ni jedan gladijator ne bude ubijen tokom predstave u Campusu Martiusu.

Sve ovo govori o statusu gladijatora u Rimskom Carstvu, a to da su bili slavni i bogati sportaši potvrđuju i činjenice da su pobjednici bili i jako dobro nagrađivani nakon borbi. Poslije borbe, pobjednik se smio popeti do lože u kojoj su sjedili dostojanstvenici, a tu bi i dobio nagradu – palminu granu i vrećicu sa novcem koju je smio zadržati, uprkos tome što je bio rob. Za izanredne nastupe, gladijatori su mogli dobiti i lovorov vjenac, koji je ekvivalent današnjoj zlatnoj medalji. Neki "slobodni ljudi","Rimski građani" su postajali gladijatori upravo radi ovih nagrada.

S obzirom da je većina gladijatora dolazila iz niže staleži – bili su robovi, kriminalci ili zarobljeni vojnici, ove nagrade su im pružale priliku da steknu veliko bogatstvo – i najvažnije, slobodu. Svaki slobodni gladijator bi dobio pločicu u kojoj je bilo urezano njegovo ime, a njegov sponzor bi dobio značajnu naknadu za izgubljenog borca.

Mješavina mišićavog tijela i odvažnosti uvjek je posebno dobro porlazila kod gledateljica. Umjetnička imena gladijatora, poput Narcis ili Eros, su govorila o tome kako oganizatori žele privući pažnju ženskog dijela publike, a zapis o jednom gladijatoru, Celadu, govori kao je on izazivao uzdah svim djevojkama.

U 2. stoljeću nove ere satiričar Juvenal ismijavao je jednog plemića kojeg je ostavila supruga kako bi pobjegla sa gladijatorom: “Na njegovom licu bilo je nekoliko deformacija: ožiljak od kacige, golema izraslina na nosu. Ali ono što žene vole je mač.”

Dobro je poznata činjenica da su gladijatori privlači žene, a čak su se i dame plemićkog porijekla borile za njihove ‘usluge’. No, erotska privlačnost gladijatora nije bila posebno draga muškarcima, pa je tako Car August, zabrinut da je ona previše snažna, naredio da žene smiju gledati gladijatore samo sa najudaljenijih pozicija u areni.

Danas znamo da su sve gladijatorske igre bile daleko iznad obične orgije krvi i neizbježne smrti. Ovi dvoboji su bili pažljivo isplanirani, a odvijali su se pod budnim okom sudaca. Gladijatori su bili borci koji su redovno trenirali, a vješta guranja, izmicanja i pariranja koja su izazivala oduševljneje publike nisu bila ništa drugo do dobro uvježbanih poteza. Povjesničari ove borbe uspoređuju sa današnjim boks mečevima – samo što su umjesto rukavica, borci imaju mačeve.

Postoje dokazi da su se neki natjecatelji ‘uvjeravali’ bičevima, bakljama i užarenim željezom da se bore, no većina povjesničara vjeruje da to nisu bili gladijatori, već bezvoljni vojnici ili kriminalci osuđeni na smrt.

Gladijatorske igre su bile cjelodnevni događaj. Dan bi uvijek počinjao predstavama sa životinjama koje su najviše podsjećale na iscenirani lov. Poslije toga, tokom pauze za ručak, obavilo bi se javno smaknuće kriminalaca osuđenih na smrt koji su mogli biti ubijeni na razne načine: od razapinjanja na križ, do bacanja lavovima. Nakon brutalnog smaknuća u kojem je publika jako uživala, došao bi predah uz neki komični akt, ili čak i plesnu točku.

Tek su se u poslijepodnevnim satima u areni počeli pojavljivati gladijatori, noseći bogato ukrašene oklope i štitove, popraćeni zvukovima bubnjeva i fanfara. Svi podaci o gladijatorima sudionicima su bili objavljeni, a posebno su bile istaknute njihove predhodne pobjede i nagrade koje su primili. Gladijatori su se prvo zagrijavali sa drvenim ili tupim oružjem, pokazujući publici svoje vještine. Unaprijed izvježbani potezi (poput današnjih hrvačkih mečeva) izazivali su uzvike i pljesak.

Na kraju ovog uvodnog zagrijavanja, svi gladijatori bi se povukli iz arene, a to je označavalo i početak pravih borbi. Igre su uglavnom obuhvaćale niz dvoboja koji su se odvijali prema dogovorenim pravilima, uz službenu potvrdu sudaca koji je imao pravo zaustaviti borbu u bilo kojem trenutku, te vratiti gladijatore na početne položaje. Suci su imali pravo i prekinuti borbe, te proglasiti neriješeni rezultat. Tokom Gladijatorskih igara, obično se događalo 12 -15 ovakvih duela, a relativno malo ih je završavalo smrću sudionika.

Malo je lokacija na svijetu koje nam mogu ovako bogato ispričati priču o evolucijskoj tranziciji jedne vrste kao što je to lokalitet udaljen 150 km jugozapadno od Kaira u egiptu – Wadi al-Hitan ili Dolina kitova koja je pružila dokaze za objašnjenje jedne od najvećih misterija u evoluciji kitova od kopnenih u oceanske životinje.

Na ovoj lokaciji je otkriveno na stotine fosila koji pripadaju davno izumrloj podvrsti kitova poznatih kao archaeoceti (‘drevni kitovi’). Ono što je izdvajalo ta drevna bića od današnjih kitova je jedna čudna, ali duboko važna, anatomska razlika – stražnje noge. Ovo otkriće je temelj za ideju da su kitovi, vodeni sisari kakve poznajemo danas, nekada živjeli kao kopnene životinje.

Od njihovog otkrića 1902. godine, fosili Wadi al-Hitana su postavljali više pitanja nego što su nudili odgovora. Dok su stotine dobro očuvanih archaeocete kostura pružali rijetku i vrijednu sliku kitova u završnoj fazi gubljenja njihovih stražnjih udova i tranziciju u morska stvorenja, evolucijski biolozi su i dalje ostajali zbunjeni oko identiteta najranijeg pretka kitova.

Tek je 2005. godine tim američkih i francuskih znanstvenika konačno otkrio kariku koja nedostaje između kita i njihovog najbližeg rođaka, nilskog konja. Ovo otkriće, podržano od strane druge zbirke fosila kitova pronađenih u Pakistanu, stavilo je kita u taksonomsku skupinu artiodactyls (papkari), koja uključuje neke poprilično neočekivane rođake, kao što su deve, svinje i žirafe.

Pored impresivnih archaeocete fosila, od kojih je najveći dugačak 21 metar, na ovoj lokaciji su otkriveni i fosili ostalih ranih životinja, kao što su morski psi, krokodili i kornjače.

Iako fosili u Wadi al-Hitanu sigurno nisu najstariji na svijetu, njihov sam broj i izvanredna zaštita (čak su neki sadržaji želuca još uvijek netaknuti!) predstavljaju neprocjenjivu vrijednost za paleontologe i evolucijske znanstvenike. Iz tog razloga, egipatska “Dolina kitova” je 2005. godine postala dio UNESCO-ve Svjetske baštine.