Prilikom zadnje posjete Parizu posjetili smo Orsay gdje je bila izvrsna izložba Picasso Modro i ružičasto razdoblje.


A kako je počelo? Zapravo remek-djelom. 

Modro razdoblje počeo je slikom "Sjećanje,pokop Casagemasa“.Obilježila je kraj jednog prijateljstva i početak novog stvaralačkog razdoblja u Picassovu životu. Na ovoj slici, kao i u idućih šest godina njegova rada, nema ničega što bi nas moglo podsjetiti na prvotno oduševljenje slobodnim životom u Parizu. Godinama prije toga, kad su Picasso i njegov prijatelj iz Barcelone Carlos Casagemas prvi put posjetili Pariz, obojica su bili prilično šokirani. Doživjeli su svojevrsno oslobođenje kad su vidjeli, za konzervativnu Španjolsku, nezamislive stvari ljubavne parove koji se grle na ulicama ili strastvene plesove u noćnim klubovima. 

Dva mlada umjetnika podlegla su iskušenjima i čarima neobuzdanog života metropole. Sada, kad se u Pariz vratio bez prijatelja, Picassa je prošla opijenost pa je njegovo oduševljenje ustupilo mjesto trijeznom rasuđivanju. 

Njegov prijatelj Casagemas ubio se u jednom pariškom baru zato što ga je odbacila djevojka koju je volio, model Germaine. 
To se dogodilo u veljači 1901. godine, a Picassovo modro razdoblje počinje u ljeto te godine. 

U međuvremenu je pokušao, pomoću umjetnosti, pomiriti se s gubitkom prijatelja. Picassu je umjetnost bila važnija od jezika kojim je govorio, a govorio je mnogo, jer se umjetnošću izražavao, jer je njom razumijevao svijet i mirio se s njim, jednostavno kroz umjetnost je prihvaćao svijet. 
A "razumjeti“ značilo je "promatrati“. Zato su nam jasnije njegove riječi: "Počeo sam slikati modrom kad sam shvatio da je Casagemas umro.“ 
Modro razdoblje je, dakle, bilo izravna posljedica prijateljeve smrti. Ali to razdoblje nije počelo prije nego što je Picasso spoznao neshvatljivo kao stvarno i istinito. Kad je napokon kroz umjetnost došao do te spoznaje, nastale su tri skice za sliku prijatelja na odru. One će dugo godina biti jedine slike svijetlih, sjajnih boja. Rabio ih je kao da su neka vrsta citata: citirao je istim tragičnim stilom velikana 19. stoljeća Vincenta van Gogha koji je, kao i Casagemas, izvršio samoubojstvo. 

Ubrzo nakon nastanka ovih crteža Picasso počinje skice za sliku "Casagemasov pogreb“. Prikazani pogreb dostojan je jednog sveca, iako je sam prizor prije svjetovan, čak ateističan. Umjesto zborova anđela, koji obično okružuju bijelog konja koji vodi dušu umrloga u nebo, na oblacima se nalaze prostitutke obučene jedino u čarape. Picasso je svojem prijatelju darovao ovaj ekstatičan nebeski prizor koji mu je nedostajao za života. 
Oko umrloga okupljeni su bliski i dragi koji ga oplakuju uz patetične geste; Picasso je jedan od njih. Tuga ga je nagnala da stvori ovaj prizor. Susret sa smrću bio je odlučujući preokret u njegovu životu: u svim slikama modrog razdoblja provlačit će se nenametljiva prisutnost smrti. 

Casagemasovo samoubojstvo poklopilo se s Picassovim posjetom Toledu, gdje je vidio El Grecovo remek-djelo "Pogreb grofa Orgaza“. Ta mu je slika poslužila kao uzor. Ali, El Grecov utjecaj na Picassa nadilazio je samo pitanje kompozicije. Određene stilističke idiosinkrazije El Grecovih slika zrcalile su identične osjećaje koje je i Picasso želio prikazati. 
Ljudska tijela svojom istegnutošću i izduženošću pokazuju kako su prešla u neki drugi svijet. El Greco, kršćanin, rabio je nepravilne, izdužene proporcije tijela da naglasi svetost likova na slikama te da scenama podari nadnaravni karakter. 
S druge strane, u Picassovu djelu udaljavanje od normalnih proporcija ne upućuje ni na kakvo područje božanskog, nego prije na to da su ljudi iz ovog svijeta prognani jer su siromašni i bolesni. Picasso je posudio još jednu stilsku osobitost uznemirene obojene trake neba u stražnjem planu slike. One daju dramatičan ton prizoru i stvaraju dojam nestvarnog prostora u koji su smješteni likovi. 

Casagemasova smrt potakla je Picassa na izradu ove monumentalne slike. Izbor teme objašnjava zašto je upotrijebio dominantnu modru gamu. Čini se da je plava boja bila posebno prikladna za izražavanje njegove tuge i boli. Rabio ju je i tijekom iduće četiri godine, a njegove su slike postajale sve monokromnije. 
Kasnije slike pokazuju samo lagani "dodir“ zelene ili crvene boje. Izbor boje postao je samostalno stilsko sredstvo, prije svega označavajući da slika nije puko oponašanje stvarnosti. Boja daje jedinstvo cijeloj skupini slika, ali i aludira na brojne tematski povezane serije Claudea Moneta. Završene su stalne promjene stila u razdoblju Picassova oblikovanja. On više nije reagirao na svaki novi poticaj.Pronašao je vlastiti stil. Plava boja postala je prvi i nepogrešiv zaštitni znak njegove umjetnosti. 

Ali, još nije bio slavan. Malo je ljudi znalo za ovog dvadesetogodišnjeg Španjolca. Živio je i radio u bijednom potkrovlju koji mu je pronašao Mafiach. Ovdje je svojedobno slikao i Casagemas, i ovdje je nastala slika njegova pogreba. Prostor je bio vrlo malen pa je dovršena slika služila kao paravan. Iza nje se skrivao Picassov kreativni nered kojim se okruživao gdje god je boravio. 

Bio je to način da ovlada prostorom. Nije se promijenio čak ni kad je živio u prostranim vilama. Nered ga je poticao. Napravio je filozofiju od svojih priča o pravilnoj organizaciji kaosa. 

U to vrijeme nije nastalo mnogo slika. Često ga je obuzimao nemir. Tijekom cijelog života bio je u pokretu, iako to kasnije nije bilo pitanje opredjeljenja između doma i samonametnutoga progonstva. Ponovno je otišao u Barcelonu, ostao vrlo kratko te se vratio u Pariz, a potom, u proljeće 1903. godine, iznova odlazi u Španjolsku. Konačno se na godinu dana skrasio u Barceloni te je počeo raditi pun nove snage. 



Jedna od prvih slika je alegorija "La Vie“(Život), nastala iz brojnih skica. U slici nema ničeg spontanog, ničeg površnog, sve je dobro promišljeno, iako to na prvi pogled nije vidljivo. Uvjerljivost kojom Picasso priopćuje temu promatrača čini nesigurnim. 
Gdje se odigrava taj prizor? 

Možda u umjetnikovu ateljeu, kako se čini na jednoj od skica? Čini se da je štafelaj koji se vidi na skici nestao sa završne slike. Zgrčeni lik koji čuči na donjoj polovici slike može se shvatiti kao slika u slici koja upućuje na prostor umjetnikova ateljea.Manje scene iz središta slike, smještene u drugu razinu stvarnosti, rastavljaju Velike stojeće likove. Tako Picasso stvara dojam razjedinjenosti; individualni elementi nisu međusobno povezani, likovi samo stoje jedan pokraj drugog kao da su dodavani jedan po jedan. Slika se sastoji od četiri velike cjeline koje simboliziraju četiri oblika postojanja. To su sljedeće: usamljeni nevoljeni čovjek, zagrljeni par, majka s djetetom okrenuta prema muškarcu i ženi, utjelovljenju tjelesne ljubavi. (Muškarac ima Casagemasov lik.) Život se pojavljuje između gubitka ljubavi i njezina ispunjenja. 

Modro razdoblje počelo je Casagemasovom smrću, koji se ubio zbog neuzvraćene ljubavi. Iako slike koje su uslijedile nisu otvoreno govorile o smrti, ipak su govorile o usamljenosti ili o neprisutnosti ljubavi. 


Takva je i slika ,,Tragedija“. Prikazuje obitelj bez bliskosti, beživotnu i skamenjenu. Ništa u njihovu okruženju ne ulijeva nadu da će ikada postati bliski. Jedino se dijete, koje još nije klonulo, pokušava približiti gestikulacijom ruku. Likovi su potpuno umotani kao da se kriju u ljušturama. Ipak ne mogu skriti bose noge, znak njihove bijede. Ovakvom vrstom slike Picasso pokazuje duboku i potištenu zabrinutost. 


Kao i likovi sa slike, i Picasso je doživio bijedu i samoću, premda one nisu dugo trajale. Zato se spakirao i četvrti put preselio u Pariz. Napokon je odabrao Francusku. Nastanio se u jednom ruševnom ateljeu u srcu pariške boemštine, u Rue Ravignan na Montmartreu, koju je Max Jacob, pjesnik i prijatelj, nazvao "Brod-praonica“ (Bateau-Lavoir). U tom čudnom prebivalištu upoznao je Fernande Olivier, prvu djevojku koja je s njim živjela. 



Iako nije učinila ništa kako bi smanjila njegove stalne troškove, ona je bila vrlo sposobna nabaviti hranu s odgodom plaćanja kod susjednog trgovca živežnim namirnicama. Premda nije mogao biti na jednom mjestu, Picasso se, zahvaljujući jedino Fernande, na neko vrijeme smirio. Priča se da je s "la belle Fernande“ bio sedam godina. I vjenčao bi se s njom da se ona tome nije odupirala. Čak ni Picassov otac, don José, nije vjerovao da je tako tvrdoglava pa je savjetovao sinu da bude uporniji. Međutim, nitko nije znao da je Fernande već udana. Pablo, Fernande i ostali stanari ,,Praonice“ družili su se u kavani Le Lapin Agile (Brzi zec). Povremeno bi im se pridružili pjesnici Guillaume Apollinaire i Max Jacob. Vlasnika su zvali Frédé. On i njegova kavana bili su popularni kod umjetnika zato što je umjesto novca primao slike. Tako je stekao poveću zbirku slika, među kojima je, naravno, bila i jedna Picassova: ,,Kod Lapin Agilea“, kompozicija iz vremena kad je bio nadahnut djelom Toulouse-Lautreca, s Picassom kao harlekinom i Frédéom kao gitaristom. Slika "Djevojka s gavranom“ prikazuje Frédéovu kćer. Djevojka ljubi pticu, a njezini dugi, tanki prsti je grle. Njezino svijetlo lice je samo crtež olovkom; bijeli papir nazire se ispod delikatnih poteza olovkom i tako sugerira.


Dakle. granična crta između modrog i ružičastog razdoblja mnogo je jasnija nego što bi se to očekivalo. Nisu se promijenila samo sredstva formalnog izranjanja.nego i teme. Klaunovi, žongleri, ekvilibristi i harlekini prcurcli su mjesta slijepaca i bogalja, prosjaka, bijede i depresije. Ipak se mora primati da su ti cirkuski ljudi uvijek odisali tugom, a tako su ih vidjeli i drugi umjetnici poput Antoinea Watteaua i Paulea Cézannea. No, oni nisu uvijek bili na tamnoj strani životu, nisu bili rođeni gubitnici. Nekoliko puta tjedno Picasso i prijatelji odlazili su u cirkus Médrano, čiji se sjajni ružičasti šator u podnožju Montmartrea vidio kilometrima uokolo. Tako je Picasso ušao u svijet blizak vlastitom.

Ovim je slikama Picasso dirnuo u srce jednog vrlo osjetljivog naraštaja. Apollinaire i mnogi drugi osjećali su bliskost s tim nomadima, njihovim neukorijenjenim, nesigurnim životom. Poznati njemački pjesnik Rainer Maria Rilke bio je jedan od njih. 


Dok je 1915. živio u Manchenu, svakodnevno je promatrao Picassovu sliku ,,Obitelj akrobata“ koja je pripadala Herthi Koenigs, Rilkeovoj domaćici. U njegovoj petoj "Devinskoj elegiji“, koju je posvetio akrobatima, Picassova slika dobiva dodatni smisao:

Al tko su oni, reci, lakrdijaši, ti malo brži još od nas, (...); ko iz nauljenog glatkog uzduha padaju na sag, istrošen, njihovim vječnim skakanjem istanjen, taj u svemiru izgubljeni sag, (...)

S akrobatima Picasso u sliku ponovno uvodi neke predmete: košara koju nosi djevojčica, harlekinova vreća prebačena preko ramena, bačva prebačena preko mladićevih leda i vrč pokraj djevojke u prvom planu. Iako ovi predmeti u stvari ne čine priču, oni ipak služe tome da likove preciznije odrede. Isto tako i odnos među likovima na slici postaje jednostavniji i lakši. To se vidi po ležernosti kojom harlekin djevojčicu drži za ruku. Ali, ni predmeti ni likovi ne dopuštaju učitavanje nikakva naknadnog značenja. Picasso pokazuje stanje, on ne priča priču.

Na slici se još primjećuje hladna atmosfera, djelomice zahvaljujući i oprečnosti između odjeće i okoline. Iako više nisu u cirkusu, likovi su još obučeni u cirkuske kostime. Nalaze se na praznoj i pustoj ledini. Oni na tom usamljenom mjestu, bez gledatelja i izvan okruženja cirkusa, izgledaju poput stranaca. Njihovi kostimi imaju još jednu ulogu: pripijeni, kakvi već jesu, oni su poput druge, šarene kože koja tako slikaru omogućuje isticanje njihovih lijepo oblikovanih tijela. Kakva razlika u odnosu na umotane likove skrivenih tijela s Picassovih ranijih slika. Picassovo zanimanje za trodimenzionalnost oblika na slici svakako je povezana s njegovim prvim kiparskim pokušajima iz istog vremena.

Na slici obitelji akrobata Picasso se ponovno približava klasičnom idealu ljepote. Nestali su izduženi likovi, njihovi su pokreti izgubili patetični manirizam i, kao svi likovi koje će ubuduće stvarati, stoje u izrazitom raskoraku, svako okrenut u drugom smjeru. U to je vrijeme Picasso često odlazio u Louvre te Dosiećivao sobe s grčkim i rimskim skulpturama. Kao da je želio podcrtati i pokazati koliko je dobro ovladao njihovim pravilima, prije nego što ih je odbacio i ušao u kubizam. 



Na slici "Dječak vodi konja“,Picasso kao da želi pokazati poznavanje zakona klasične ljepote. A što je za to prikladnije od tijela nekog mladića? On je, naravno, gol jer tako umjetnik može naglasiti njegove skladne proporcije. Čak ni odnos između lika i njegove okoline više nije uznemirujući. Čovjek i priroda su iznova u potpunoj harmoniji. To pokazuje i izbor boja koji odgovara lokalnim bojama predmeta i povezuje sve elemente slike. 
Mladić i konj idu naprijed, usklađenih pokreta nogu i glava. Nedostaje jedino povodac, Zanimljivo je da to znači kako ne postoji nikakva stvarna motivacija za pokret unutar slike jer bi pokretu tada morala prethoditi nekakva akcija. 

Umjesto toga, postoji imaginarna veza između čovjeka i prirode uzrokovana harmonijom njihovih pokreta, gracioznošću i klasičnim proporcijama. Riječ je o prisjećanju na grčke skulpture čiji su najtanahniji dijelovi polomljeni, tako da se možemo diviti samo ljepoti. 

Godine 1906. Picassovi česti posjeti Louvreu imaju sve više utjecaja na njegove slike. ,,La Toillete“ prikazuje Fernande kako češlja svoju kestenjastu kosu. Ovo je slika intime, ali daleko od tipičnih prizora iz ženskih budoara. U to je vrijeme Fernande bila Picassova božica ljubavi, utjelovljenje ženske ljepote, njegova džepna Venera. Bilo je očito da se u ovom djelu pozvao na antičke statue Venere te je njihov tipičan oblik primijenio na vlastitu božicu ljepote. Rezultat je statua od krvi i mesa, kojoj se divimo s daljine, istodobno za njom strastveno žudeći. Sve na ovoj slici izgleda prirodno, ipak je to ljepota prikazana na klasičan način: kontrapost, ruke uzdignute nad glavom, glava ljupko okrenuta prema zrcalu. I to je tema slike: ne ljepota koja je sama sebi svrha, nego događanje ljepote na platnu. Fernande se češlja i pokušava naglasiti svoju bujnu privlačnost uljepšavajući se. Gleda se u zrcalu da bi mogla biti lijepa dok je Picasso slika slikajući je, on u stvari drži zrcalo, revno, poput sluškinje na samoj slici. 

U tom trenutku uporaba klasičnih elemenata došla je do vrhunca. Picasso je na zadivljujući način pokazao poznavanje antičkih izvora i način oživljavanja te tradicije. Kao usputni efekt vidi se kako lako i stručno ispunjava sve zahtjeve tehnike. Sljedeći korak koji se prirodno nametao je dovođenje u pitanje te iste tradicije. Ali kubizmom Picasso nije samo stidljivo izrazio svoju sumnju u tradiciju, on je uzburkao slikarstvo. Kubizam je označio kraj manje-više kontinuiranog razvoja zapadnoeuropske umjetnosti. 

U kubizmu nije bilo mjesta neumjerenoj ushićenosti modrog razdoblja ili umilnom estetizmu i melankoliji ružičastog razdoblja. Nešto tradicionalnijim motivima Picasso će se vratiti tek nakon kubističkog razdoblja, ali čak se ni tada nije koristio antičkim uzorima, nego je usvojio klasičan stil. 

Svakako izložba sa vrhunskim eksponatima koju treba vidjeti i posjetiti.