Dnevnik sa putovanja

Postoji li među nama onaj koji se u jednome trenutku svoga života nije susreo sa Škrtcem ? Ili makar Tartuffeom? Umišljenim bolesnikom?

Jean-Baptiste Poquelin, javnosti svakako poznatiji kao Moliere, izravno je sudjelovao u obrazovanju desetine milijuna školaraca diljem Europe i svijeta , a njegova se djela s istim žarom čitaju gotovo četiri stoljeća nakon što je službeno pokopan.

U dvorcu Chambord i danas ima posjetiteljima otvorena stalna postava Moliereovog kazališta.Posjetili smo dvorac ovoga ljeta kao i grob godinu dana prije.

Postava Moliereovog kazališta u dvorcu Chmbord

Prije točno 397.godina rođen je jedan od najvećih francuskih i europskih književnika/dramatičara modernoga doba, koji se – sukladno onodobnoj praksi – školovao za odvjetnika.
Rekli bih zapravo ništa čudno, s obzirom na to da je isti posao obavljao njegov otac.

Iz zapisa koje znamo a kojim su mi u dvorcu Chambord pričali ljubazni domaćini Molière je rođen u Parizu. Bio je sin Jeana Poquelina i Marie Cressé, kćerke iz uspješne građanske obitelji.Majka mu je trgično preminula kada je imao 10 godina, a čini se da s ocem nije nikada uspostavio blizak odnos. Nakon majčine smrti, živio je s ocem iznad "Pavillon des singes" u ulici rue Saint-Honoré, tada izrazito imućnom dijelu Pariza.

Godine 1631. Jean Poquelin je od kralja Luja XIII. kupio položaj "osobni sluga Kraljeva dvora i čuvar sagova i tapeta" ("valet de chambre ordinaire et tapissier du Roi"). Njegov sin preuzeo je isti položaj 1641. Titula je zahtijevala samo tri mjeseca rada i početni trošak od 1200 livri, a donosila je godišnji prihod od 300 livri i omogućavala brojne unosne ugovore.
Temeljem tog očevog položaja vjerojatno je da je njegovo obrazovanje započelo u pariškim osnovnim školama, nakon čega je upisao prestižni isusovački "Collège de Clermont", gdje je završio školovanje u strogom akademskom okruženju.

Poquelin je učio za provincijskog odvjetnika negdje oko 1642., vjerojatno u Orléansu, ali nije nigdje zabilježeno da je i dovršio učenje. Do tada je Molière slijedio očev plan, družio se sa plemstvo na Collège de Clermont i činilo se da mu je predodređena karijera u uredu.

Postava Moliereovog kazališta u dvorcu Chmbord.

No praksa koja se u to doba odvijala diljem Europe nije zaobišla niti nadarenog mladog književnika, koji se odvjetničkog poziva odrekao vrlo brzo po svršetku formalnog obrazovanja. Dokaz je to uostalom i vremena u kojem su talent i znanje bili vrijedniji od papira kojim se dokazivao društveni status.

U lipnju 1643., kada je Molière bio star 21 godinu, napušta svoj socijalni stalež i odlučuje se za karijeru na pozornici. Napustivši oca, priključio se glumici Madeleine Béjart, sa kojom se i ranije susretao i osnovao kazališe "Illustre Théâtre". Kasnije su im se pridružili Madeleineini brat i sestra.
Nova kazališna skupina bankrotirala je 1645. Molière je postao vođa skupine, djelomično zbog glumačkog umijeća i djelomično zbog pravnog znanja. Skupina je nagomilala velike dugove, ponajviše zbog iznajmljivanja kazališta (igrališta za sport "jeu de paume", sport sličan tenisu), za što su dugovali 2000 livri.

Kako su mi ispričali tijekom posjete dvorcu Chambord, Francuski povjesničari zapravo dvoje da li je njegov otac ili ljubavnik jedne od članica skupine platio dugove, jer se Molière nakon samo 24 sata provedena u zatvoru vratio u glumačke krugove,što je za ono vrijeme zapravo nevjerojatno brzo. Tada je i počeo koristiti pseudonim Molière, moguće inspiriran mali selom istog imena u Midi (kolokvijalni naziv za južnu Francusku) u blizini naselja Le Vigan. Moguće je da je promijenio ime kako bi zaštitio oca od sramote što ima glumca u obitelji (glumce država više nije omalovažavala tek pod vladavinom Luja XIV.).

Nakon zatvaranja, on i Madeleine započeli su kazališnu turneju po provinciji sa novom kazališnom skupinom; to je trajalo oko 12 godina, tijekom kojih je u početku nastupao u trupi Charles Dufresne, a kasnije je osnovao i svoju skupinu, koja je bila dovoljno uspješna i zadobila sponzorstvo Filipa I., vojvode od Orléansa.

Iz toga vremena sačuvano je nekoliko predstava, od kojih su najznačajnije "L'Étourdi, ou le Contretemps" i "Le Docteur amoureux", u kojima se Molière udaljio od velikog utjecaja talijanske improvizacije Commedia dell'arte, i pokazao svoj dar izrugivanju.

Tijekom svojih putovanja susreo se sa Armandom, princom Contija, guvernerom Languedoca, koji je postao njegov sponzor, te je skupinu prozvao po sebi. Prijateljstvo je prekinuto kada se Conti, zaražen sifilisom, pokušao izliječiti religijom. Vjerski savjetnici govorili su mu protiv podržavanja Molièreove kazališe skupine te mu savjetovali da se pridruži njegovim suparnicima, skupinama "Parti des Dévots" i "Compagnie de Saint Sacrement".

U Lyonu, Mademoiselle Du Parc (Marquise-Thérèse de Gorla), znana kao Marquise, pridružila se skupini. Marquise se je neuspješno udvarao Pierre Corneille, a kasnije je postala ljubavnica Jeana Racina.

Racine je ponudio Molièreu svoju tragediju "Théagène et Chariclée" (jedno od njegovih prvih dijela nakon što je napustio studij teologije), ali je Molière nije htio izvoditi iako je podržavao Racinea u nastavku njegove umjetničke karijere. Smatra se da je Molière ubrzo postao ljut na Racinea kada je saznao da je tragediju ponudio i kazališnoj skupini "Hôtel de Bourgogne".

Molière je nakon toga bio prisiljen nevoljko nastupati i u Parizu. Prvotno je nekoliko tjedana bio izvan grada kako bio promovirao sebe među gospodom i kako bi njegov ugled u Parizu porastao.

U Pariz je došao 1658. te pred Kraljem u Louvre (koji se tada iznajmljivao kao kazališe) izveo Corneilleovu tragediju "Nicomède" i farsu "Le Docteur amoureux" sa ponešto uspjeha. Dodijeljena mu je titula "Troupe de Monsieur" (monsieur je bila počasna titula za kraljevog brata Filipa I., vojvodu Orléansa). Uz pomoć Monsieura njegovoj skupini je dozvoljeno dijeliti kazalište u velikoj dvorani Petit-Bourbon sa poznatom talijanskom skupinom Commedia dell'arte, Tiberio Fiorelli, nazvan Scaramouche, (lik klauna u talijanskim predstavama Commedia dell'arte). Skupine su nastupale u različitim večerima. Premijera "Les Précieuses ridicules" ("Smiješne kaćiperke") dogodila se u Petit-Bourbonu 18. studenoga 1659. Djelo je bilo prvi pokušaj Molierea da ismije određene društvene navike i odnose tada prisutne u Francuskoj.

Opće je prihvaćeno da je radnja zasnovana na djelu Samuela Chappuzeaua "Le Cercle des femmes" iz 1656. Primarno izruguje "Académie Française", skupinu koju je oformio Richelieu pod kraljevskom odredbom da utvrdi pravila slabašnog francuskog kazališta. Académie je zagovarala jedinstvo vremena, radnje i stila stiha. Molierea se često povezuje sa izrazom da komedija "castigat ridendo mores" ili "kritizira običaje kroz humor", koji je skovao njegov suvremenik Jean de Santeuil, te se često krivo smatra klasičnom latinskom poslovicom.

Baš kao i njegov španjolski suvremenik Lope de Vega, Moliere je bio uvelike neshvaćen i nedovoljno iskorišten (svakako pogledati izvrsni film Lope), premda je čak i u svoje doba priznat kao inicijator komedije intrige i jedan od predstavnika klasicizma kakvim ga poznajemo danas i što smo učili u školi.

Moliereovo kazalište u dvorcu Chmbord

Zapravo nije prezao od ismijavanja ondašnjeg društva, pokvarenosti aristokracije i sveopće civilizacijske gramzivosti, a jedan je od prvih koji je u svoje umjetničko stvaralaštvo punopravno uveo elemente tragikomedije.

Moliereova djela većinom su klasificirana kao farse, ili rane komedije, no svakom će boljem poznavatelju kroatističke znanosti biti jasno da je upravo francuski književnik jedan od značajnijih popularizatora dijela kazališne umjetnosti koja će svoju punu afirmaciju doživjeti na Apeninskom poluotoku i u venecijanskom umjetničkom razdoblju, ali i uvelike djelovati na mnoge kasnije stvaratelje – primjerice lik Charlota (The Little Tramp) Charlijea Chaplina.

Postava Moliereovog kazališta u dvorcu Chmbord.

Moliere je među svojim suvremenicima bio možda i najpoznatiji kao osnivač kazališne družine L’Illustre Theatre (Čuveno kazalište), kojemu je posvetio mnogo vremena i truda, dvanaest godina obilazeći provinciju u želji da popularizira kazališnu umjetnost.

Uz to, Moliera se često stavlja u istu rečenicu sa Jeanom de Santeuilom, odosno internom skupinom francuskih intelektualaca koji su svojski agitirali za utvrđivanje pravila tadašnjeg francuskog kazališta, a koja je zagovarala jedinstvo vremena, radnje i stila stiha.

Postava Moliereovog kazališta u dvorcu Chmbord.

Život koji je vodio na samom njegovu kraju, idući svojim tokom, nije dopustio nikakva odstupanja od životne filozofije, te je čak i njegova smrt postala takoreći jedna od urbanih legendi. Bolovavši od terminalnog oblika plućne tuberkuloze (kojom se kao mladić vjerojatno zarazio u zatvoru), tijekom izvođenja jedne od svojih predstava, na pozornici je kolabirao i iskašljao veliku količinu krvi. Ironija je u tome što je predstava nosila naziv ‘Le malade imaginaire‘, to jest Umišljeni bolesnik, a Moliereu su samo nekoliko sati kasnije čak dva svećenika odbila pružiti posljednje, bolesničko pomazanje. Na koncu je preminuo prije no što je jedan od svećenika pristao pružiti mu posljednju počast, a iz toga razdoblja vuče se i ‘ukleta zelena boja’, za koju se tvrdi da glumcima donosi nesreću – Moliere je, naime, na tom posljednjem skupu bio obučen u zeleni kostim.

Po tada francuskim zakonima toga vremena glumcima nije bilo dopušteno da budu pokopani na svetom tlu groblja. Ipak je Molièreova udovica Armande zamolila kralja da njenom suprugu omogući uobičajen pogreb. Kralj se složio te je Molièreovo tijelo pokopano u dijelu groblja namjenjenom za nekrštenu dojenčad.

Godine 1792. njegovi ostaci su prenešeni u muzej, a 1817. je pokopan na groblju "Père Lachaise" u Parizu, u blizni groba La Fontainea.

Moliereva statua na Fontaine Molière, na samom uglu ulice
Rue de Richelieu i ulice Rue Molière u Parizu.

‘Sokrat je rekao da je najveća sreća ne roditi se, ali ja ne znam tko je tu sreću doživio’, izjavio je jednom prigodom Moliere. Kralj svih francuskih klasicističkih i prosvjetiteljskih dramatičara zaslužio je da se svake godine u sjetimo nezaboravnih sentenca i događaja iz njegovih najprepoznatljivijih djela, a Škrtac i Umišljeni bolesnik svakome će školarcu, vjerujem, zauvijek ostati štivo kojem su se radovali unatoč odbojnosti zadanih lektira i nenaučenosti na klasike svjetske književnosti.

Follow

Pages

Support donation