Archive for 2017-08-27

Home Archive for 2017-08-27

Danas možete čitati i pogledati kako izgleda jedna od tri najzanimljive zgrade na Passeig de Gracia od kojih je jedna obnovljena po projektu Antonia Gaudia što se vidi po prepoznatljivom i izuzetnom izgledu koji imaju svi njegovi projekti.

Više o Gaudiju čitajte na linku o Gaudiju .

Pošto smo Casu Milu već pogledali više na Casa Mila ,pogledali smo i Park Guel

Pa počnimo sa slijedećom a to je Casa Batlló.

A pošto smo to sve uredno i lijepo prošetali i danju ali i noći, nekako mi se čini da je Casa Batllo ljepša u noćnom okružju.

Ono ima nešto ,ono.

Pa krenimo onda mi malo o njoj.

Zgrada je građena od 1904. do 1906. godine

Casa Batlló je izgrađena 1877. godine za obitelj iz srednje klase, a tijekom 1905. – 1907. godine, Gaudi i Josep Maria Jujol napravili su projekt za njenu obnovu. Većinom ju je preuredio sam Gaudí u svom ekstremnom osobnom stilu. Što se i danas vidi. Kući je obnovio fasadu, interijer, ali i namještaj.

Salvador Dalí je nazvao njegovu fasadu: "snažan i besmislen sjaj raznobojnog mozaika koji isijava iz neobičnih vodenih oblika.

A zapravo toranj s križnim cvijetom simbolično predstavlja svetog Jurja, zaštitnika Barcelone, koji ubija zmaja (simbol kraljevske Španjolske) prikazanog krljuštima krovnog crijepa, dok su balkoni oblikovani kao lubanje njegovih žrtava, a stupovi njihove kosti.

Nalazi se u dijelu grada znanom kao "Jabuka nesklada" (katalonski: Manzana de la discordia) jer je prepuna primjera katalonske modernističke arhitekture (Art Nouveau).

Kako "manzana" znači i "jabuka", ali i "stambena četvrt", radi se zapravo i o igri riječi.

Lokalni naziv zgrade je Casa del Ossos (Kuća kostiju) i njena fasada ima u sebi nešto kostursko u balkonskim potpornjima i lukovima. One već spomenute lubanje.

Takvom izgledu doprinosi i činjenica da na cijeloj zgradi ne postoji ni jedna jedina ravna površina što je posebno naglašeno na fasadi prizemlja koja je išarana nepravilnim ovalnim prozorima u kamenu isklesanom poput vala.

Teško je dobro opisati tekući izgled, teško je i zamisliti zgradu koja djeluje kao tok rijeke; na slikama to možete vidjeti...

U Gaudievom stilu, velik dio fasade je pokriven mozaicima lomljenih keramičkih pločica (ono kao, čovjek je popločavao podove, šeprtljavo porazbijao gomilu pločica, pa da se ne baci...) koji se prelijevaju od zlatnonarančaste do plavozelenih nijansi.

Krov je zaobljen pa podsjeća na leđa zmaja ili dinosaura. Postoji teorija po kojoj zaobljeno pročelje s lijeve strane koje na vrhu završava izdignutom kupolom i križem, predstavlja mač katalonskog zaštitnika zaboden u zmajeva leđa.

Na kraju priče o fluidnoj kući, moram se osvrnuti na poteškoće prilikom fotografiranja cijele fasade zbog nemogućnosti da se odmaknem dovoljno daleko; pomogao bih svakako širokokutni objektiv koji je u Hotelu ostao, pa se morate zadovoljiti samo fotografijama mnogobrojnih detalja sa teleobjektivom...

Treba napomenuti da je ulaz 23,50 EU a za djecu 20,50 EU, puno ili malo procijenite sami.No svakako treba ju pogledati bar iz vana a unutra je neka druga priča i neki drugi doživljaj.

Pa svakak preporučam posjetu.A i prethodnu on line kupovinu karata da ne morate čekati.

Dakle, vidjeli ste barem donekle kako treba graditi, pa sad krenite u akciju stvaranja svojih bar šeststotinjak kvadrata za svakog člana obitelji. Samo da ipak pripazite uskoro je porez na sve to.

I da mali savjet, ako žbuku nabacate kuhačom, dobit ćete grbe i obline, čista apstrakcija.

A ako u sve to pozabadate dna razbijenih staklenih boca, svjetlosni efekt će biti čudesan.

Obiđite prodavaonice građevinskog materijala, pokupujte oštećene pločice za trećinu cijene i ostatke različitih boja pa lijepite, nabacujte, bez smisla i reda...

I eto vam kućica iz snova...

A možda i postane atrakcija i u vašem mjestu i vjetar u leđa turističkoj ponudi.

Naravno, javite mi kako radovi napreduju i šaljite slike obavezno..

Napisah nekoliko članaka o djelima Gaudija

Više na Casa Mila, Park Guell, Casa Batlo

A tko je uopće bio Gaudi ?

Za početak moram napisati da me njegovo ime, tj, mnogobrojna imena i prezimena, neodoljivo podsjećaju na slavnog Chicu (sjećate li se okruglog Zagorovog prijatelja?) i njegovo «ja sam Chico Gomez Martinez Lopez...», zaboravio sam ostala...
Moram priznati, kada razmišljam o Chicovim ludorijama kojima sam se smijao kao klinac i genijalnoj ludosti arhitekta čija djela svojim šarenilom i razigranim oblicima vraćaju u djetinjstvo i daju dašak razigranog veselja sasvim običnim ulicama, nameće mi se misao kako strip junaku i arhitektu nije zajedničko samo ime duljine rečenice...No to je moje mišljenje.

Rođen je u malom gradu Reus u španjolskoj provinciji Taragona (južna Catalonia) 25. lipnja 1852. godine. Većina biografa smatra ovaj grad mjestom njegovog rođenja, iako i Riudoms (selo 5 kilometara daleko od Reusa) prisvaja taj događaj.

Bio je najmlađi od petero djece u obitelji kotlara, a reumatska groznica ga je od rane mladosti sprječavala da hoda i prisiljavala da jaše na magarcu.

Te je bio prisiljen provoditi vegeterijansku dijetu i uzimati homeopatske ljekove, te puno vremena vježbati u vodi. Također, zbog bolesti je dosta vremena provodio u izolaciji i druženju s prirodom koja mu je kasnije bila vječna inspiracija. U školi je jedino volio geometriju, ostalo ga nije zanimalo.

Reuma ga je vjerovatno onemogućila da čvrsto drži pločice prilikom postavljanja, pa je zbog količine porazbijane keramike morao izmisliti svoj stil ili odustati od posla...

Sa 17 godina je došao u Barcelonu da bi studirao arhitekturu na La Escuela Técnica Superior de Arquitectura (Višoj tehničkoj školi arhitekture) gdje se školovao od 1873. do 1877. godine.
Studij si je financirao radeći kao tehnički crtač i dizajner namještaja, a kako se u tome pokazao jako dobar, dvojica arhitekata (Josep Fontsere i Joan Martoreli) su ga primili kod sebe za različite projekte.

Diplomirao je sa 26 godina (nakon završetka studija radio je još 4 godine prije diplome) kada počinje raditi kao dekorater i dizajner interijera.
Dok je potpisivao diplomu, Elies Rogent je rekao "Qui sap si hem donat el diploma a un boig o a un geni: el temps ens ho dirà" (tko zna jesmo li ovu diplomu dali fićfiriću ili geniju, vrijeme će pokazati). O da, vrijeme je itekeko pokazalo...

Presudna stvar za njegovu karijeru i život bila je vitrina koju je dizajnirao za radionicu Casa Cornella i koja je izabrana za Univerzalnu svjetsku izložbu u Parizu 1878. godine.

Nakon toga naprosto je počelo mijenjanje lica Barcelone, opća preobrazba grada;

Gaudi je krenuo sa svojim zgradama koje su činile glavninu njegovog rada.

Kao predani katolik, kasne godine je posvetio gradnji savršenog hrama, Sagradi Familii.

Kratko nakon početka rada na crkvi, Gaudia pogađaju tragedije, zaredalo se nekoliko smrti njegovih prijatelja i članova obitelji.

Sve to mijenja njegovo shvaćanje rada i dolazi do zastoja u gradnji. Poteškoće nastaju i zbog teške ekonomske situacije u Barceloni, a 1918. godine umire i njegov pokrovitelj, Eusebi Güel, što dodatno usporava radove.

Inače, Eusebi Güel bio je bogati industrijalac koji je prvi podržao mladog ekscentričnog arhitekta iako su ga kolege u to vrijeme ismijavali.

Gaudi je kao početnik počeo projektirati u gotičkom stilu kojeg je kombinirao sa elementima tradicionalne katalonske arhitekture.

Naravno, arhitekt čvrsto povezan i inspiriran prirodom, nije mogao izbjeći korištenje biljnih i životinjskih motiva. Rezultat su magične halucinantne građevine koje djeluju nestvarno i pomalo futuristički.
Dovoljno je reći da su njegove kuće moderne i za današnja mjerila gradnje, a zatim treba pokušati zamisliti koliko je sve to bilo revolucionarno u vrijeme kada je živio i stvarao.

Neophodno je spomenuti i njegov desetogodišnji rad na projektu Sagrade Familie tijekom kojeg je razvio nov način strukturnog proračuna kojeg je utemeljio na modelu napravljenom od konopca i malih kutija olovnih kugli (za punjenje sačmarice).

Vanjski rub crkve je označio na drvenoj ploči (u mjerilu 1:10) koju je zatim pričvrstio na plafon kuće nedaleko mjesta gradnje. Mjesta na koja su trebali doći stupovi, označio je obješenim kuglicama. Kutije za kuglice (koje su težile točno desettisućiti dio težine lukova koje stupovi trebaju nositi) objesio je na zamišljenoj krivulji koju su opisivale obješene kuglice.

Nastalu konstrukciju bi fotografirao iz različitih kuteva, a kada bi fotografiju okrenuo, linije zategnutih konopaca i pripadajuća težina obješena na njih pokazivali bi smjer pritiska potporne strukture.

Ovakav način projektiranja omogućio je Gaudiu da svoje djelo uskladi sa prirodom i njenim zakonima. Naravno, pomoglo mu je i to što je tijekom cijelog života proučavao prirodu, njene kuteve i krivulje, da bi ih mogao ukomponirati u svoje projekte i mozaike. Korištenje hiperboličnih i paraboličnih oblika kojima je kopirao okoliš, njegovim djelima daje mimikričan i bajkovit izgled. E pa kad počnete graditi svoje kućice, ispraznite sačmarice (nemojte ih kasnije ponovo napunit), kupite konac, prikucajte komad daske na plafon, i počnite projektirati..

U poznim godinama posvetio se isključivo izgradnji Sagrade Familie.
Toliko ga je privlačilo njegovo remek djelo da je nekoliko zadnjih godina života čak živio u kripti crkve.

Umro je zbog ozljeda tri dana nakon što ga je 7. lipnja 1926. godine pregazio tramvaj.
Zbog slabih izgleda za preživljavanjem i praznih džepova, taksisti su odbili da ga odvezu u bolnicu i nitko nije prepoznao najpoznatijeg arhitekta svog vremena dok ga prijatelji nisu pronašli sutradan u bolnici za siromašne. Odbio je premještaj u bolju bolnicu rečenicom «ja pripadam ovdje, među siromašne» i umro je dva dana kasnije, 10. lipnja 1926. godine.

Arhitekt čiji rad je obilježen jakom individualnošću i originalnošću, pokopan je tamo gdje je i proveo posljednje godine života posvećenog neprekidnom stvaranju čuda, u Sagradi Familii.

Za kraj, evo kratak pregled svih njegovih radova od kojih ste samo mali broj mogli vidjeti u mojim prethodnim postovima.

Da, svakako bih bilo zanimljivo obići sve to i malo pažljivije prostudirati rad velikog umjetnika... Možda jednom...

1878–1879: lampe na Plaça Reial at Barcelona

1878: vitrina za radionicu Comella; ovaj rad mu je omogućio da upozna Güella

1878–1882: nekoliko projekata za Obrera Mataronense at Mataró, mali broj njih je i sagrađen, a već oni pokazuju njegovo korištenje paraboličnih lukova u drvetu.

1883–1885: Casa Vicens

1883–1885: Villa "El Capricho" u Comillas (Santander)

1884: Finca Güell: ulazni paviljon i konjušnica za palaču u Pedralbes (prva završena zgrada za Eusebi Güella)

1884–1891: završetak kripte Sagrade Familie

1885–1889: Palau Güell

1887–1893: episkopalna palača u Astorgi

1888–1890: Teresianski koledž

1898–1916: kripta crkve Colònia Güell

1899–1904: Casa Calvet

1900–1914: Park Güell

1905–1907: Casa Batlló

1906–1910: Casa Milà (La Pedrera)

1884 do kraja života: Sagrada Família, fasada «Rođenje» i kripta

Nalazi se na brdu Carmel en Gracia (Barcelona je cijela brežuljkasta i brdovita, što lijepo izgleda na razglednicama, no za pješačenje je ubitačno).

On line ulaznice možete kupiti na linku:

Zamišljen je zapravo kao kompleks vrtova ispresijecanih (ili povezanih) različitim građevinama (kuće, otkriveni platoi, natkriveni platoi...).

Gaudi ga je konstruirao i gradio od 1900. – 1914. (samo jedna napomena za one koji su dovoljno ambiciozni da pokušaju ovako srediti okoliš svoje vikendice; nije baš jednostavno napraviti bajkovit vrt, a financije ne treba ni spominjati,pa dozvole,privole ovo ono), a danas je pod zaštitom UNESCO-a kao dio svjetske baštine.

O Gaudiju više na linku O Gaudiju

Gaudi je u početku trebao urediti okoliš kuće koja Eusebiu Güellu nije donosila dobit i koji ju je na ovaj način htio učiniti ekonomski isplativom.

Neuređeno zemljište oko kuće bilo je kamenito, s rijetkom vegetacijom i tek nekoliko stabala. Prednost terena bila je udaljenost od tvornica i čist zrak te predivan pogled.

Güell je uz park namjeravao i na 60 trokutastih parcela sagraditi luksuzne kuće koje bi potom prodao.

No, i interes kupaca je potpuno izostao, pa su izgrađene svega dvije kuće i uspio je prodati samo jednu., a drugu je ponudio samome Gaudiu koji je za kupnju potrošio svoju ušteđevinu i tu smjestio svoju obitelj 1906. godine.

Zanimljivo je da je u jednoj od njih živio 20 godina Gaudi a da je nije ni projektirao i u toj kući svoj dom danas ima muzej posvećen upravo njemu (www.casamuseugaudi.org). La Torre Rosa .

Gaudi je današnji park projektirao kao privatni vrt, a kasnije je prostor pretvoren u javni park (ili vrt, različiti izvori navode i jedno i drugo ime).

Radovi na parku su zaustavljeni 1914. godine, kada je zapravo Gaudi sve svoje napore usmjerio na gradnju Sagrada Familije.

Posjed je naposljetku prodan gradskim vlastima i 1926. godine otvoren kao javni park, što je ostao sve do danas.

Dio parka je slobodan za razgled, a za dio koji obuhvaća Gaudijeve zgrade potrebna je ulaznica.

S obzirom da se radi o ograničenom prostoru, u park se svakog sata propuštaju samo brojčano strogo određene skupine posjetilja.

Naplaćuje se i ulaznica za posjet Gaudievoj kući La Torre Rosa u kojoj se može razgledati pokućstvo koje je dizajnirao Gaudi.

Inače, za one koji žele posjetiti ovu kuću i Sagradu, daje se ulaznice s popustom (korisna informacija za one koji planiraju uskoro krenuti)...

Također savjet, ukoliko želite izbjeći gužve i čekanja u redu, kupite ulaznice putem interneta za određeno vrijeme tijekom dana.

Mi smo ušli u park sa Barcelona press karticom bez problema i imali smo i što vidjeti.No o tome ću opširnije poslije.

Sve u parku Güell odiše mirom koji se očekuje od parkova. Zgrade koje stoje s obje strane ulaza svojim nadrealnim krovovima i tornjićima koji odišu dahom fantastike savršeno najavljuju ono što vas očekuje unutra.

Dio parka koji najviše zaokuplja pozornost posjetitelja velika terasa (djelimično natkrivena) koju okružuje kamena klupa u obliku morskog vala. Ako se uspnete do platoa iznad stubišta, odakle se pruža veličanstven pogled na park i velik dio grada, dočekat će vas zmijolika klupa, često zvana najduljom klupom na svijetu.

Ako je suditi po Guinnessovoj knjizi rekorda, to ipak nije točno, iako bi titulu najdulje među klupama u parkovima vjerojatno i dalje odnijela s lakoćom. Gledajući je, lako biste pomislili da se radi o još jednom genijalnom Gaudijevom djelu, ali ovoga puta zasluge pripadaju njegovom suradniku Josepu Jujolu, s kojim je radio i na brojnim drugim poznatim djelima, poput Case Mila.

Dizajnirajući krivulju klupe, Gaudi se poslužio otiskom stražnjice koji je goli radnik ostavio nakon što je sjeo u neosušenu glinu (hm, nisam pronašla podatak je li Gaudi tražio radnika određene veličine delikatnog dijela tijela...).

Radi se o doista neobičnom mjestu, pa biste pri ulasku mogli pomisliti da ste došli na snimanje nekakve zanimljive bajke. Tako će vas već na ulazu dočekati dvije kuće čiji oblik neodoljivo podsjeća na ilustracije iz popularnih slikovnica. Nakon njih slijedi velebno dvostrano stubište, na čijem se vrhu nalazi Hipostilna dvorana, prostor izvorno namijenjen tržnici, u kojem se nalazi čak 86 dorskih stupova.

Strop natkrivenog dijela terase je posebno zanimljiv zbog ukrasa od lomljene keramike i dijelova staklenih boca (ovako nešto bih voljela imati u stanu). Pojedini stropni ukrasi su zaštićeni mrežom zbog golubova; oni nezaštićeni su iskorišteni za gniježđenje...

A među živopisnim stupovima možete guštati u etno glazbi i zvucima akustične gitare... Tu vlada posebna atmosfera puna mira i sreće...

Gaudi je u park ukomponirao mnogobrojne motive katalonskog nacionalizma i religijskog misticizma kao i elemente drevne poezije. Izvorno, posjetitelje parka dočekivalie su dvije mehaničke gazele u prirodnoj veličini (u srednjovjekovnoj poeziji one su simbol mladosti i ljubavi), ali tijekom rata im se gubi svaki trag.

Puteve i ceste po parku također je projektirao Gaudi i to na način da svojim diskretnim oblikom prate padine brda i provlače se ispod arkada. Za njihovu konstrukciju korišteno je kamenje iz neposrednog okoliša da bi se što bolje uklopile ne narušavajući izgled prirode.

Putevi djelimično prolaze ispod arkada i ako malo prolutate tamo, možete guštati u boleru...

Svojim opsesivnim uzimanjem motiva iz prirode i oponašanjem živog svijeta kamenim strukturama, Gaudi je postigao da njegove građevine djeluju kao sastavni dio okoliša. Promatrajući mnogobrojne nastambe tijekom svojih putovanja (od onih prapovijesnih zemunica pa do ultramodernih nebodera ), primijetio sam da građevine čistih linija i ravnih ploha uglavnom djeluju kao šaka u oko, dok se većina kompliciranih nadrealnih i pomalo kičastih zgrada prilično dobro stopi sa prirodnim okolišem i postane nerazdvojni dio njega.

Naravno, ovo se ne odnosi na hiperosvijetljene šarene fasade poput onih sa bliještećih razglednica Las Vegasa; vrišteća svjetla se ne uklapaju nigdje...

Na stubištu se nalazi Zmajeva/Gušterova fontana. Kao i sve kod Gaudija, pomalo je neobična, pa je tako skulptura zmaja obložena tisućama šarenih komadića keramike i čini vrlo zanimljiv mozaik.

Taj mozaik je najpopularniji motiv parka je Zmaj, ali bez obzira na ime, meni je izgledao kao daždevnjak ili neki sličan gušter... Inače, ulični štandovi i suvenirnice nude umanjenu kopiju u obliku magneta, figurica, privjesaka, sličica, naljepnica...

Uistinu je neizbježan motiv turističke ponude Barcelone...

Provjera dostupnosti i kupovina on line karata :

Nakon što smo došli u Barcelonu odmah smo i više nego sretni preko Katalunjskog trga krenuli ostaviti stope i nabijati žuljeve na šetalištu Gracia gdje se nalaze dvije kuće koje je projektirao originalni arhitekt Gaudi.

Provjera slobodnih termina i on line ulaznice :

Posjetili smo mi nju i dan poslije ipak treba vidjeti i danju, kada sam išao do Turističke zajednice Barcelona po papirologiju.Barcelona Turisme , visitbarcelona.com .

Kuća se nalazi službeno u poprečnoj ulici Provença, 261-265,

No, prije nego započnem priču i razgledavanje kuća, pogledali smo dok smo šetali nekoliko zanimljivih detalja sa šetališta koje obiluje interesantnim arhitektonskim rješenjima;

Vrlo inspirativno za one koji namjeravaju početi s gradnjom vlastitog doma... i same arhitekte dakako.

A rezime iz kataloga Turističke zajednice Barcelona bih bio.

Casa Mila, poznatija kao La Pedrera što na katalonskom znači Kamenolom, građena je tijekom 1906. – 1910. godine, a službeno je otvorena 1912.

Projektirana i sazidana za bračni par Rosario Segimon i Pere Mila, a gradnju je financirala udovica Rosario novcem prvog muža koji je bio bogati povratnik iz Amerike.
Inače, Katalonci povratnike koji su se obogatili u Americi nazivaju Indiano.
Njen drugi muž Pere Mila bio je građevinar kojega su kritizirali zbog razmetljivog načina života i ismijavali zbog ljubavi prema novcu i bogatstvu.

Njegovi sugrađani su se pitali da li više voli bankovni račun Pokojnog Guardiole ili njegovu udovicu.

Zanimljivo je svakako reći da se prilikom gradnje, Gaudiev projekt nije u potpunosti ispoštovao, jer se lokalna vlast bunila zbog nekih detalja.

Rezultat taga nezadovoljstva vladajućih bila je novčana kazna za bračni par zbog nepoštivanja građevinskih zakona, rušenje dijelova koji su nadvisivali standardnu visinu gradskih građevina, a također je odbijena instalacija goleme skulpture na krov.

Gaudi je taj kip opisao kao «Djevicu» (zbog poznate religioznosti arhitekta, pretpostavljam da se ovdje misli na Mariju), ali njegov biograf Gijs van Hensbergenemlje, tvrdi da je skulptura trebala predstavljati iskonsku boginju Zemlje, Geju.

Odmah sam povukao poveznicu kako je to u civiliziranom svijetu gdje vladajući brinu o izgledu urbane sredine i to kada još? Početkom onoga tamo stoljeća.

Ova zgrada je po mnogima najpotpunije Gaudíjevo djelo kao i njegovog koncepta prirodne arhitekture.

Ona predstavlja kamenu planinu napravljenu ljudskom rukom s brojnim nepravilnim prozorima koji izgledaju kao otvori špilja i balkonima od kojih svaki ima unikatnu ogradu od kovanog željeza.

Gaudí, kao usamljeni i introvertiran katolik, na ovoj je zgradi uspio ostvariti najznačajniju odliku art nouveaua – krajnju vitalnost. Njegova zgrada nije ni u kom slučaju statičan geometrijski prostor, ona nema nijednog pravog kuta, nego predstavlja prostor koji se stalno ponovno rađa i širi. Tlocrt prizemlja pokazuje osobitu organizaciju prostora oko unutarnjeg dvorišta. Između prostorija nepravilnog zakrivljenog plana prolazi uzak, krivudav hodnik neočekivanih usmjerenja. Stanovi se protežu od fasade do fasade obilazeći dvorišta, a vijugavi hodnik povezuje izolirane udaljene prostorije.

Tlocrt je oblikovan u nepravilnome konkavno-konveksnom ritmu koji se ponavlja i na fasadi.

Fasada je ostvarena u serijama valova koji prate kretanje cijele zgrade. S druge strane, sam Gaudí je rekao: "kutovi će jednog dana nestati i materijal će se manifestirati u zvjezdanim oblinama: sunce će prodirati sa sve četiri strane i bit će to slika raja … a moja palača će više zračiti od samoga svjetla".

Mekano oblikovanje i pokrenutost daju volumenu skulpturalni karakter, a upotrebom različitih materijala (željezo, fajansa) koji su ornamentalno obrađeni, i različitih boja, stvoreni su slikarski efekti.

Gaudí je namjesto krova zgrade ostvario potpunu umjetničku slobodu mašte u oblikovanju terase s vrtovima oko velikog dvorišta koje je ispunjeno zakrabuljenim mističnim čudovištima (unikatni dimnjaci).

U ovom apstraktnom ambijentu Gaudí je ostvario sve odlike nadrealizma koji će se kao umjetnički pravac pojaviti tek dvadesetak godina kasnije.

Početkom osamdesetih prošloga stoljeća, kuća je bila u jadnom stanju, zapuštena i obojana dosadnom smeđom bojom, a unutrašnji zidovi su izgubili živopisne boje koje su prekrivene ili izblijedjele, žalostan izgled originalne ljepotice.

Tijekom osamdesetih je renovirana i tom prilikom su zidovima vraćene izvorne boje i sjaj.
Na prvom katu se povremeno održavaju izložbe za koje je ulaz slobodan, a tu se može vidjeti i mali dio interijera. Za stan na drugom katu i posjet terasi na krovu se plaća ulaznica, a treći, četvrti i peti kat nisu otvoreni za javnost.

Treba dodati da je Casa Mila dio svjetske baštine i pod zaštitom je UNESCO-a, a smatra se pretečom nekih poznatih građevina sličnog BIOMORFNOG izgleda (Einsteinov toranj u Potsdamu, Guggenheimov muzej u New Yorku, Disneyeva koncertna dvorana u Los Angelesu...).

Casa Mila je korištena i kao kulisa u nekim filmovima i romanima. Tako je Michelangelo Antonioni snimao svoj «Zanimanje: reporter» na njenom krovu, a spominju je Trudi Aleksej i Eoin Colfer u svojim knjigama «Mezuzah u Madoninom stopalu» i «Artemis Fowl i izgubljena kolonija» (nisam čitao ove knjige i ne znam da li postoji prijevod na hrvatskom; ovo sam pročitao u katalogu turističke kao malu zanimljivost vezanu uz kuću Mila).

Svakako treba posjetiti La Pedreru jer je posebna na svoj način onaj Gaudijev način.

Spomenik Kolumbu (Colon, po španjolskom imenu Kolumba - Cristóbal Colón) je stup visok oko 60 metara na vrhu kojeg stoji pomorac prsta uperenog prema pučini. Navodno postoji lift kojim se može doći do vrha, ali to sam prekasno saznao i nismo imala prilike uživati u spektakularnom pogledu...

No i bilo je realno malo vremena. No iskreno nisam shvatio baš kako bih se to popeli na toliko uski Colon.

Prošli smo pored njega nakon posjete Pomorskom muzeju jer se nalazi odmah na trgu pored njega.

Više o njemu na https://dnevniksaputovanja.blogspot.hr/2017/08/pomorski-muzej-u-barceloni-maritime.html

O samom Colonu nisam uspio pronaći više podataka (čak nema puno ni u vodiču Turističke zajednice a koji je i više nego opširan, Barcelona Turisme , visitbarcelona.com ).

Ali zato sam o Kolumbovom životu pronašao dovoljno za omanji roman.

Pa da se podsjetimo što nam povijest kazuje o Kolumbu.

Slika i fotografija dakako nema pa će ih ilustracije zamijeniti.

Kolumbo je rođen u Genovi 1451. (točan datum se ne zna).

U mladosti je navodno učio tkalački zanat kod svog oca, ali se kasnije odlučio za život trgovačkog pomorca. Sredinom sedamdesetih godina 16. stoljeća zaplovio je na svom prvom trgovačkom putovanju na otok Khios.

1476. godine plovi u engleskom pomorskom konvoju, a po legendi su flotu napali gusari blizu portugalske obale. Kolumbov brod se potopio, ali je on sam uspio doplivati do obale i spasiti se.

Tako je dospio u Lisabon i tu ostao živjeti. A između ostalog i stoga što je njegov brat u Lisabonu radio kao kartograf.

U Portugalu se i vjenčao 1479. kćerkom guverneta otoka Porto Santo. Kao jedino dijete iz tog braka rodio se Diego Kolumbo 1480.

Da bi se shvatilo Kolumba, potrebno je reći nešto i o vremenu u kojem je živio, jer je upravo takvo vrijeme uvelike odredilo i njegov život.

Svakako treba reći da je 15. stoljeće bilo stoljeće velikih promjena koje su utjecale na europsko društvo, a najveći utjecaj su imali mnogobrojni i sve žešći sukobi kršćana i muslimana.Koji su zapravo ne izravno ali uzročno doveli zapravo do otkrivanja novoga svijeta.

Jedan od tih sukoba je rezultirao padom Carigrada pod vlast Osmanskog carstva što je uzrokovalo prekid trgovine između Europe i istoka.

Još uvijek se moglo posredno trgovati u Aleksandriji i u Egiptu, ali europski vlastodršci su težili direktnim trgovačkim putevima zbog velikog profita koji bi time ostvarili.

Zbog toga se pojavila potreba da se pronađe put do Azije koji bi zaobilazio Carigrad.

Portugalci su bili prvi koji su počeli tražiti taj put, a uskoro su i ostale nacije počele financirati različite ekspedicije s istim ciljem.

Dakle, Kolumbo je rođen i živio u vremenu punom uzbudljivih istraživanja i novih otkrića.

Prilikom svojih putovanja prikupljao je različite informacije, te je na temelju njih i proučavanja postojećih zemljopisnih karti, došao do zaključka da je Zemlja 25 % manja nego što se tada vjerovalo, te da se sastoji uglavnom od čvrstog tla.

Oslanjajući se na te pogrešne pretpostavke, zaključio je kako se do Azije može brže stići plovećina zapad.

Svoju je teoriju 1484. izložio portugalskom kralju Ivanu II moleći ga da novčano podupre njegovo putovanje na zapad preko Atlanskog oceana. Njegov je prijedlog odbacilo Kraljevsko pomorsko povjerenstvo zbog njegovih pogrešnih proračuna.

Kratko poslije tog neuspjeha preselio se u Španjolsku gdje je njegov plan podržalo nekoliko uglednih osoba i to mu je omogućilo prijem kod Kastiljske kraljice Isabelle 1486. godine.

I u Španjolskoj je Kraljevsko pomorsko povjerenstvo odbacilo njegov plan.

Nije se obeshrabrio te je nastavio tragati za financijerima i u travnju 1492. njegova upornost bila je nagrađena.

Kralj Kastilje Ferdinand V i kraljica Isabella složili su se da sponzoriraju ekspediciju.

Ugovor koji su potpisali jamčio je da će Kolumbo postati potkralj svih područja koje otkrije.

Druge nagrade uključivale su nasljednu plemićku titulu i jednu desetinu svih plemenitih metala pronađenih unutar područja pod njegovom jurisdikcijom.

Malo se pripremajući pred put i proučavajući Kolumba pronašao sam i pomalo čudan podatak kako su židovi financirali njegovu ekspediciju koja je rezultirala otkrićem Amerike, a zauzvrat su prvi dobili detaljan izvještaj o putovanju i otkrićima (nikad prije nisam čuo ni pročitao igdje nešto slično pa ne vjerujem previše,no Internet prostranstva su puna raznih informacija koje samo treba znati dobro isfiltrirati).

No ajmo mi natrag na Kolumba koji je tada udovac a dolaskom u Španjolsku i prije kretanja preko oceana, susreće Beatriz Enriquez koja je postala njegova ljubavnica i s kojom je dobio drugog sina, Ferdinanda.

Ekspediciju su činila tri broda. Brod Santa María (bio je jedno vrijeme usidren u barcelonskoj luci na ali ove godine nažalost nije pa ga nismo vidjeli,mada nam je bila namjera), dugačkog 30 m koji je bio pod njegovim zapovjedništvom, te od dvije male karavele, svaka od 15 metara (Pinta i Nina).

Njima su zapovijedali Martín Alonzo Pinzón i njegov brat Vicente Yánez Pinzón.

Flota je isplovila iz luke Palos 3. kolovoza 1492. s posadom od 90 ljudi,mahom zatvorenika i kriminalaca.

Tri dana kasnije jarbol karavele Pinta bio je oštećen u nevremenu i to je natjeralo flotu da se zaustavi na Kanarskim otocima dok jarbol ne bude popravljen.

Tako su 9. rujna tri su broda opet zaplovila prema zapadu.

Kolumbo je ovaj smjer plovidbe držao sve do 7. listopada kada je, na prijedlog Martína Pinzóna, okrenuo na jugozapad.

U međuvremenu je iskusna posada ogovarala stranog zapovjednika, ismijavala ga jer nije uspio pronaći svoj put, što je potrajalo sve dok nisu naišli na prve znakove kopna. 12. listopada, prije zore ugledali su kopno, a u rano jutro ekspedicija se iskrcala na otok Guanahaní u bahamskom arhipelagu.

Prije susreta s gostoljubivim domorocima Kolumbo je proglasio da otok na koji su stupili pripada Španjolskoj te ga je preimenovao u San Salvador (Sveti spasitelj) - danas otok Wotling u sklopu države Salvador.

U nekoliko narednih tjedana Kolumbo se iskrcao na još nekoliko okolnih otoka, uključujući Kubu, koju je nazvao Juana u čast španjolske princeze, te na otok koji je nazvao Espańola (kasnije krivo nazvanu Hispaniola, a danas Dominikanska republika i Haiti).

Bitno je naglasiti da su cijelo to vrijeme Kolumbo kao i posada vjerovali da se nalaze u vodama Azije.

U siječnju 1493. brodovi Pinta i Nina (Santa Maria je u međuvremenu doživjela brodolom) pod Kolumbovim zapovjedništvom zaplovili su prema Španjolskoj.

Nakon što je oluja skrenula brod sa smjera plovidbe ka Azorima i potom ka Lisabonu, Kolumbo je konačno pristao u Palos u ožujku 1493.

Španjolski kralj i kraljica oduševljeno su ga dočekali i potvrdili časti zajamčene ugovorom.

Odmah nakon dolaska Kolumbo je počeo planirati slijedeće putovanje sa 17 brodova i oko 1500 ljudi. Isplovili su iz Španjolske 1493. godine i tijekom tog putovanja otkrio je niz antilskih otoka (Dominica, Guadeloupe, Santa Cruz, Jamajka...).

Kada je pristao u Dominikanskoj republici, utemeljio je grad Isabella (danas napušten) koji je time postao prvo naselje Europljanja u Novome svijetu.

Odlazeći na istraživačko putovanje u ljeto 1494. godine, pristao je na obalu Kube gdje je zaključio da je to dio azijskog kontinenta.

Kada se vratio u Isabellu 29. rujna 1494. naišao je na nelsogu koja se razvila među kolonistima jer se dio njih želio vratiti u Španjolsku. Jedan od najvećih problema s kojima se Kolumbo susretao bili su domoroci koji su u početku bili otvoreno prijateljski ali su kasnije postali izrazito ratoborni zbog brutalnosti Europljana.

U okviru tih sukoba Kolumbo je u ožujku 1495. porazio velik broj domorodaca te zarobljene prevezao u Španjolsku s namjerom da ih proda kao robove.

Kraljica Isabella tome se usprotivila i preživjeli domoroci su vraćeni u Novi svijet.

U listopadu 1495. Kraljevsko istražiteljsko povjerenstvo pristiglo je u Isabellu, zbog učestalih kritika na Kolumbov račun. Do tada je Kolumbo već utemeljio novi grad nazvan Santo Domingo i otplovio prema Španjolskoj imenujući svog brata Bartolomeja zapovjednikom mjesta.

Kasnije će se Kolumbo vratiti u Španjolsku gdje će mu kraljevski par obećati novčanu potporu za novu flotu. No, kako je zanos za neisplativim poduhvatima iščezao prošlo je skoro osam godina dok Kolumbo nije opet zaplovio ka Novom svijetu. Ovaj put s osam brodova.

Na svoje treće putovanje preko Atlantika krenuop je 30. svibnja 1498., a 31. srpnja se iskrcao na Trinidad kojeg je tako prozvao po Svetom Trojstvu. Potom je plovio uz kopno današnje Venezuele uplovivši u zaljev Paria. U svom je dnevniku tada zapisao da je otkrio Novi svijet, dosad nepoznat Europljanima. Ploveći dalje otkrio je još nekoliko otoka, uključujući otok Margarita, a potom je pravac plovidbe usmjerio ka Espańoli.

U Santo Domingo je stigao 31. kolovoza gdje pola kolonije bilo u ratu protiv njegova brata. Kolumbo je smirio pobunjenike i posvetio se pokrštavanju domorodaca.

U međuvremenu, njegovi neprijatelji u Španjolskoj uvjerili su kraljevski par kako je Espańoli potreban novi guverner. U svibnju 1499. Kolumbo je smijenjen s mjesta guvernera, a novi je guverner postao Francisco de Bobadilla koji je u Novi svijet stigao u kolovozu 1500. te je odmah dao uhititi, okovati u lance i poslati za Španjolsku Kolumba i Bartolomeja.

Prije dolaska pred kraljicu htjeli su skinuti lance Kolumbu ali je on ustrajavo na tome da ih nosi dok ih sama kraljica ne ukloni.

Kraljevski se par ispričao braći, nagradio ih ali je odbio vratiti Kolumba u službu.

Ipak Kolumbo se uspio izboriti za kraljevsku potporu za njegovo četvrto putovanje u potrazi za zapadnim putem do Azije. Na raspolaganje su mu stavljene samo četiri poluraspadnute karavele i zabranjeno mu je zaustaviti se u Espańoli. Ekspedicija je isplovila iz luke u Cádizu u svibnju 1502. Nakon 21 dana plovidbe brodovi su očajnički trebali popravak.

Kolumbo se usidrio ispred Santo Dominga, ali mu nije dano dopuštenje da uplovi u luku unatoč orkanu koji se približavao.

Kolumbov brod je u oluji zadobio velika oštećenja te je morao biti popravljan. Nakon potpunog popravka broda zaplovio je ka vodama Hondurasa, i potom plovio duž južne obale Srednje Amerike narednih šest mjeseci u potrazi za prolazom.

U siječnju 1503. pristao je u Panami i tamo utemljio naselje, ali pobuna posade i problemi s domorocima natjerali su ga da napusti naselje.

Ekspedicija, koja se svela na dvije karavele, zaplovila je ka Espańoli, ali su se trošni brodovi potopili u blizini Jamajke 23. lipnja 1503.

Stoga je Kolumbo poslao dio svojih ljudi u Espańolu kako bi potražili pomoć. Pomoć je napokon stigla sa skoro godinu dana zakašnjena.

Prema Španjolskoj je zaplovio 23. lipnja 1504. uplovljavajući u Sanlúcar de Barrameda 7. studenog iste godine. Nakon toga više nikada nije zaplovio.

Umro je u Valladolidu 20. svibnja 1506. godine. Posljednji mjeseci njegova života bili su obilježni bolešću i pokušajima da mu se vrati oduzet ugled i sve njegove privilegije.

Zanimljivost oko Kolumba je svakako i njegovo seljenje tj.njegovih ostataa koji su kasnije premješteni u Sevillu, a potom u Santo Domingo da bi poslije bili prenešeni u Havanu, te 1899. vraćeni u Sevillu.

Postoji mišljenje da kosti koji su premještene iz Santa Dominga nisu njegove već da su one i dan danas tamo.

2004 je objavljena fotografija kutije koja sadrži ostatke Kristofora Kolumba s ugraviranim tekstom na starom španjolskom "Ovdje počivaju kosti Kristofora Kolumba, prvog admirala i pronalazača Novog Svijeta".

Posmrtni ostaci oca i sina, kao i brata glasovitog pomorca, Diega Kolumba koji su iskopani u Santiponceu, nedaleko Seville, preneseni su na sveučilište u Granadi, gdje će se ispitivati kako bi se potvrdilo da truplo koje se čuva u katedrali u Sevilli doista pripada Kristoforu Kolumbu.

Nadam se da nisam sa ovim postom bio naporan ali to je najmanje što se može o Kolumbu pisati i reći.

Dakako treba posjetiti njegov spomenik kao i pogledati brod Santa Mariu u luci a u Pomorskom muzeju ,o kojemu sam već pisao više na https://dnevniksaputovanja.blogspot.hr/2017/08/pomorski-muzej-u-barceloni-maritime.html ,pogledati sve one izloške vezane uz vrijeme otkrića Novog svijeta i samoga Kolumba.

,

A treba se i slikati što smo dakako odradili..

Slijedeće je na redu bio Aquarij u Barceloni,no malo smo promjenili planove i završili na tržnici La Bocheria te u Disney shopu,što će biti možda i presudno u pa možda i izbjegavanju terorističkog napada na La Rambli.No o tome ću poslije.

Els Quatre Gats ( "The Four Cats") is a café in Barcelona, Catalonia, Spain that famously became a popular meeting place for famous artists throughout the modernist period in Catalonia. The café opened on June 12, 1897 in the famous Casa Martí, and served as a hostel, bar and cabaret until it eventually became a central meeting point for Barcelona’s most prominent modernist figures, such as Pablo Picasso and Ramon Casas I Carbó. The bar closed due to financial difficulties in June 1903, but was reopened and eventually restored to its original condition in 1989.

www.airbnb.com.au/c/danielt182

This story starts in Paris at the end of the 19th century.

Pere Romeu worked as an entertainments presenter and waiter in the cabaret Le Chat Noir.

Seduced by this environment, he decided to create a similar restaurant in Barcelona.

It had to be like a tavern: cheap food and piano music.

Some friends backed him up financially, among other, Ramon Casas and Santiago Rusiñol.

Els Quatre Gats opened on June 12th 1897 in the Montsió Street in a building designed by the architect Puig i Cadafalch. It drew attention because it was unusual, refined and artistic details combined with objects could be seen as characteristic of a traditional hostel. It was a little more than an «imitation of Le Chat noir» as Rubén Darío, one of the first distinguished visitors, said; otherwise it would not have become a legendary place.

Everyone that came to Barcelona visited the place; the long list would be endless.

As we have have done.

They expected a different thing, not just a good food. As Rusiñol said, what was essential was «the food of the spirit». This was also the intention of Pere Romeu, who sat with his customers and presided over social gatherings in which «the world was fixed». Shows of Chinese shadows and of marionettes were also made and, to announce them, Ramon Casas painted posters following the fashion of the time.

In 1899, at age 17, Picasso started to frequent the place and carried out his first exhibition in the big room. Also he made the poster that was used as a title page of the menu of the house.

Musicians like Isaac Albéniz and his friends Enric Granados and Lluís Millet also visited the 4 Gats, as well as architects like Gaudí and draughtsmen like Ricard Opisso. The streets of Barcelona came off impregnated with the Bohemia that they left and the aroma of those that changed impressions about the future of their time can still be breathed today.

Those first years, the most luminous and expressive, have come off retained on the tables and are now hanged on the walls.

They are all there: Picasso, Casas, Opisso, Nonell, Rusiñol…; they certify what happened during those years in which the artistic feeling of Barcelona and that of a place full of inspiration vibrated.

But Pere Romeu was an idealist and not a businessman. It seems that if anybody did not have money to pay, Pere Romeu did not take the charge into account nor should the guest wash the dishes. Moreover, those that paid did it at a much reduced price.

Keeping this every day there was less income and more debts accumulated.

In June 1903, he closed the brewery that he had opened with so much enthusiasm in 1897.

The closing left everyone from Barcelona surprised. Pere Romeu dedicated himself to other activities like motoring, but he continued being poor until his death in 1908, from tuberculosis.

His friend, Santiago Rusiñol wrote: «that picturesque place, full of dreams, which frightened the artisan; those pictures on the walls that the girls of the house could not go to see because they liked them too much; that smoke of pipes that made the parishioners of the house drunk of ideas; friend, who you deserve you it, sleep in peace. You had only made the good, and you do not have sorrow of leaving! Yes, we will miss you, and in you we will miss a period in the one that the fantasy made us live».

Afterwards, the premises became the headquarters of the house of the artistic circle of Sant Lluc, until 1936, when the Spanish Civil War changed everything. Many years had to pass before Els Quatre Gats went out of its lethargy and its path started again. At the end of the 70s, three gastronomic businessmen: Pere Moto, Ricard Alsina and Ana Verdaguer, got associated, with new proposals for the cultural environment of Barcelona, for opening its doors again.

In 1989 the employer Josep Mª Ferré, with renewed enthusiasm, started to manage the restaurant and the «Casa Martí», where it is placed, was restored in 1991 within the framework of the campaign «Barcelona posa’t guapa». At present, personalities of all areas.

Pretplati se na: Postovi ( Atom )

Follow

Pages

Support donation