Archive for studenoga 2017

Prilikom posjeta Conciergerieu ,pored svih zanmljivosti koje pruža, a ima ih, jedna zatvorska ćelija nam je je izazvala popriličan interes,ćelija zatvorenice br. 280 ili “udovice Capet.

Da ni manje ni više zatvorska ćelija Francuske kraljice Marije Antoanete .

Koju smo dakako sa pozornošću pogledali, popratili sav multimedijalni materijal kao i sve izložke i izložbene predmete.

A u priči o Mariji Antoaneti jedno je i više nego sigurno,nikada narodu nije poručila: 'Ako nemate kruha, jedite kolače'

Nisu me slušali, o meni su svjedočili ljudi koje nikada nisam vidjela, a i oni koji su me poznavali lagali su – zapisala je poslije suđenja Marija Antoaneta u svoj tajni dnevnik.

A posljednje rečenice njezina dnevnika napisala je prijateljica: “Straža joj je odrezala kosu i ruke vezala na leđima. Sat vremena vukli su je po Parizu pred gnjevnom svjetinom. Kad je sišla s kola, prilazeći giljotini, svećenik joj je šapnuo: ‘Sad je trenutak, madam, da se naoružate hrabrošću.’ Marija Antoaneta se nasmijala: ‘Hrabrost? Trenutak kada moji problemi budu okončani neće biti i trenutak kada će me izdati hrabrost.’ Produžila je prema giljotini u bijeloj, jednostavnoj haljini kojom je željela pokazati da je nevina. Dok se uspinjala, gledale je u svjetinu i slučajno krvniku stala na nogu. Posljednje su njezine riječi bile: ‘Oprostite, gospodine.’”

Dnevnik se nalazi i može se vidjeti prilikom posjeta njenoj zatvorskoj ćeliji u Pariškoj Conciergerie .

https://dnevniksaputovanja.blogspot.hr/2017/03/conciergeriepariz.html

Pariška Conciergerie nalazi se u zapadnom dijelu pariškog otoka Île de la Cité u 1. arondismanu. Pripada dijelu Palais de la Cité, čiji noviji dijelovi danas služe kao Palača pravde i od 1914. godine je otvorena za posjetitelje.

Nama bitna činjenica u prči o Mariji Antoaneti je da je za vrijeme Francuske revolucije, Conciergerie je služila kao zatvor za oko 1200 zatvorenika.

Od 2. travnja 1793. do 31.svibnja 1795. godine u palači je bilo sjedište revolucionarnog tribunala, za čije je vrijeme oko 2600 ljudi bilo osuđeno na smrt. Među njima i Marija Antoaneta.

A tko je bila ona uopće ?

Francuska kraljica Marija Antoaneta tijekom povijesti prikazivana je kao površna osoba, odana hedonizmu. Međutim, suvremeni povjesničari tvrde da je činila mnogo više dobra nego što joj je priznato te da su joj brojne afere pripisali neprijatelji. Kako rekoh već i slavna rečenica “Ako nemate kruha, jedite kolače” navodno nije njezina. Kraljica je napisala: “Ljudi su se prema nama lijepo odnosili usprkos vlastitoj nesreći. Mi smo sada još više obvezni jače raditi za njihovu sreću.”

Djetinjstvo i brak s Louisom – Augustom

Marija Antoaneta rođena je 2. studenoga 1755. godine u Hoffburgu, Beču. Dan nakon rođenja Habsburška nadvojvotkinja krštena je kao Maria Antonia Josepha Johanna, najmlađa kći i petnaesto dijete Marije Terezije i cara Svetog Rimskog Carstva Franje I.

Na dvoru je bila poznata kao Antonia, ili Madame Antoine pošto je francuski bio jedan od jezika dvora. Iako je odrasla u jeku sedmogodišnjeg rata njeno je djetinjstvo bilo sretno i bezbrižno, no ponešto drugačije od uobičajenog za europski dvor 18. stoljeća. Često su se oblačili građanski i bili poticani na igru s nekraljevskom djecom u prekrasnim vrtovima palače. Dvorski su sluge dolazili iz raznih slojeva društva. Napustili su stroge dvorske rituale te je privatni život bio mnogo opušteniji. Antonija nikada nije bila sama jer je imala mnogo braće i sestara, a najbliža je bila sa svojom najmlađom sestrom Mariom Carolinom s kojom je dijelila učiteljicu. Učila je pisati i čitati; osim njemačkog učila je talijanski i francuski kao i austrijsku i francusku povijest, no iz austrijske perspektive. Usprkos vrhunskom obrazovanju i najboljim učiteljima, Antonija s 10 godina nije znala dobro čitati, rukopis joj je bio nečitak i govorila je malo francuskog. Mnogo su je više zanimali ples i glazba za koje je bila iznimno nadarena pa je u njenom daljnjem obrazovanju naglasak bio na manirama i glazbi. Izvrsno je svirala harfu i još nekoliko drugih instrumenata, a ni ples nije za time zaostajao. „Problem je bio što je djevojčica uspjela više-manje izbjeći dosadu obrazovanja, osim u umjetnosti gdje je njezin ples i ukus za glazbu uvelike doprinio auri njezine gracioznosti. Pisala je polako, čitala rijetko, mlada nadvojvotkinja imala je problema s koncentracijom koji su rezultirali problemima nakon dolaska u Francusku.“

Antonia je bila bliska s ocem, dok je Marija Terezija zbog mnoštva kćeri koje je trebalo pametno udati često bila zauzeta tako zanemarujući mladu Antoniju. To strahopoštovanje prema majci, koje je kasnije priznala, vjerojatno je utjecalo na nepovjerenje prema mesdames na francuskom dvoru.

Marija Terezija je nakon Sedmogodišnjeg rata pridala još veću važnost dobroj udaji njezinih kćeri radi osiguravanja savezništva. Prilikom izbijanja epidemija kozica u Hoffburgu Antonijine sestre spremne za udaju su preminule te je ona ostala jedina kandidatkinja za udaju za mladog dafina Louisa – Augusta koji joj je ujedno bio bratić u drugo koljenu. Tako je njen brak s budućim francuskim kraljem bio odlučen kad je Antoniji bilo tek 12 godina. Pregovori francuske vlade i Hoffburga bili su dugi i mukotrpni. Antonia je navodno imala loše zube zbog čega je morala proći 3 mjeseca mukotrpnih operacija bez anestezije kako bi njen osmijeh postao pravilan. Prilikom odlaska iz svog obiteljskog doma prema Francuskoj gdje će po prvi puta upoznati svojeg muža imala je samo 15 godina. Joseph Weber, sin Antonijine medicinske sestre opisuje njen odlazak i posljednje trenutke s majkom: „Zbogom moja kćeri, odlaziš daleko, no budi odgovorna na svom položaju (…) učini puno dobra francuskom narodu kako bi mogli reći da sam im poslala anđela.

Službena predaja Madame Antonie Francuskoj dogodila se 7. svibnja 1770. na otočiću blizu mjesta Kehla na Rajni. Bilo je potrebno 7 dana za taj put prilikom čega je na Rajni sagrađen paviljon s 4 komore koji je trebao predstavljati simboličan prijelaz Antonije s austrijskog na francusko tlo.

U prvu sobu s istočne strane ušla je Madame Antonie. Tamo se morala lišiti svih veza sa svojom domovinom, skinuti odjeću i sav nakit kako bi na zapadnu, francusku stranu, došla potpuno spremna prihvatiti svoj novi identitet te postala Marie Antoinette, nama poznatija kao Marija Antoaneta. Nakon putovanja od 23 dana od Strasbourga do Compiegnea napokon je upoznala svog budućeg supruga Louisa- Augusta.

Usprkos činjenici da je brak bio nametnut, čini se da je Marija Antoaneta doista voljela mladog dafina, ili ga barem naučila voljeti: „ Ako bih morala odabrati između tri brata (unuka francuskog kralja) i dalje bih odabrala onoga kojeg mi je Bog dodijelio.“Taj se brak po mnogočemu razlikovao od uobičajenih kraljevskih brakova pošto je predstavljao sintezu dvije monarhije i svjetske velesile, do nedavno tradicionalno u lošim odnosima. Breme je uspjeha, ili neuspjeha ovog braka, te ujedno i savezništva, u potpunosti palo na leđa petnaestogodišnje Marije Antoanete s kojim se po izvještaju habsburškog ambasadora Mercy-Argentaua odlično nosila: „Zadobiva sve više povjerenja dafina, uz još malo truda mogla bi ga u potpunosti podvrgnuti svom utjecaju.“ Procjenjuje se da je 6000 ljudi prisustvovalo ceremoniji vjenčanja 16. lipnja 1770. u Versaillesu, u dvorani zrcala.

L’ Autrichienne

Po dolasku na dvor Marija Antoanete reakcije su bile podijeljene. Narod ju je izuzetno volio, najviše zbog osobnosti i ljepote (blijeda put, plava kosa i oči), zbog čega joj je na prvom službenom pojavljivanju klicalo više od 50 000 ljudi. Prilikom jednog pojavljivanja u Parizu 1773. okupilo se čak 200 000 ljudi te je tom prigodom pariški upravitelj izjavio: „Madame, ovo su 200.000 vaših ljubavnika“. S druge strane, brak nije bio popularan među dvorskom svitom, najviše zbog višestoljetnog neprijateljstva prema Habsburškoj Monarhiji. Mladom dafinu su prije vjenčanja nudili brojne saske princeze samo kako ne bi uzeo ruku habsburške nadvojvotkinje. Kod mesdames, dvorskih dama, bila je poznata kao L’ Autrichienne, pogrdno ime za strankinju, što je kasnije bilo preoblikovano u L’ Autruchienne – mješavina noja i ženskog psa. Konstantno je optuživana od strane dvorjana da želi pridobiti budućeg kralja za vođenje politike na ruku Habsburške Monarhije. U pismima je govorila majci da joj nedostaje dom, iako je kasnije priznala kako se više bojala majke i njezine stalne kontrole nego što ju je voljela. Još jedan razlog nepopularnosti Marije Antoanete na dvoru bili su njeni maniri. Odgojena na liberalan način, koji je na francuskog dvoru bio nepoznat, nije bila upoznata s kompleksnošću dvorskih rituala i ceremonija pa ni strogim načinom života. Drugačije se oblačila od ostalih dama te uskoro počela nametati nove trendove. Pojednostavila je slojevite, teške i široke dvorske haljine i oblačila se u jednostavne muslin haljine. Uz nepopularnost na dvoru sve više ju je mučio pritisak njezine majke na konzumaciju braka. Louisa- Augusta nije zanimao dvorski život i provođenje vremena sa suprugom, već je slobodno vrijeme provodio u lovu. Marija Terezija je zamjerala kćeri na tome govoreći joj da je izgubila sav sjaj i ljepotu. Svoju tugu često je liječila kockanjem i kupovanjem skupe odjeće kao i čestim izlascima u grad.

U to doba počela je formirati svoj društveni krug. Njezine prve prijateljice bile su Princesse de Lamballe, Yolande de Polastron i vojvotkinja Polignac – kasnije guvernerka kraljevske djece. Takvo neprihvatljivo ponašanje dafinkinje bio je razlog francuskih libelles da počnu pisati o navodnim homoseksualnim vezama Marije Antoanete s najbližim prijateljicama što je pokrenulo dugi trend pamfleta koji su sve češće izlazili u javnost i pomalo mijenjali sliku o Mariji Antoaneti.

U travnju 1774. situacija na dvoru se značajno promijenila smrću Luja XV. od zaraze vodenim kozicama. Madame Campan svjedoči trenutak u kojem je mladi kraljevski par saznao da će oni zavladati zemljom: „ … spontano se baceći na koljena, oboje su u suzama zavapili: Bože, vodi nas, zaštiti nas, premladi smo da bi vladali.“ Uskoro će se ova izjava pokazati istinitom. Novi kralj bio je okrunjen u lipnju 1775. u katedrali Rheimsu. Marija Antoaneta nije bila okrunjena kad i Louis – August, već ga je samo pratila u ceremoniji. Idućih godina živjeli su odvojenim životom: Luj se sve više bavio lovom, dok se Marija Antoaneta zabavljala plesanjem, noćnim životom, kockanjem i modom. Ona je imala vrlo malo političkog utjecaja na Luja usprkos brojnim natpisima libellesa, što je potvrđivala i protuaustrijska politika ministara Vergennesa i Maurepasa.

Situacija za Mariju Antoanetu dodatno se pogoršala nakon poroda Lujeve sestre. Tada su počele glasine o impotenciji kraljice i kralja. Iako je nastojala djelovati hladno optužbe su je pogodile što je rezultiralo većom rastrošnosti i kockanjem, a brojni udvarači nisu pomagali njezinoj reputaciji. Kako bi je na neki način razveselio Luj XVI. dao je svojoj supruzi dozvolu za obnovu Petit Trianona na imanju oko Versaillasa. Ona je posebnu pozornost posvetila hortikulturi te je vrtove uredila na engleski način. Petit Trianon postao je simbol njene ekstravagancije. Dvorjani su često preuveličavali ovaj pothvat govoreći da je zidove obojala zlatom i ukrasila dijamantima. Ovaj je projekt trebao povećati njenu autonomiju, a njezinim se protivnicima nije svidio. Istina je bila da obnova Petit Trianona nije pomogla Francuskoj u vrijeme teške financijske krize izazvane velikim dugovima.

Pogođena natpisima u libellesima Marija Terezija odlučila je poslati svoga sina Josipa, ujedno i suvladara, u Versailles kako bi pridobio kralja i kraljicu na konzumaciju braka. Brak je po prvi puta konzumiran u kolovozu 1777., a osam mjeseci nakon Marija Antoaneta očekivala je svoje prvo dijete. Trudnoću su obilježila dva važna događaja koji ponovno neće doprinijeti statusu Marije Antoanete u Francuskoj. Prvi je bio povratak Count Axela de Fersena na dvor, a drugi su pretenzije na bavarsko prijestolje Josipa II. zbog čega je Marija Antoaneta bezuspješno morala tražiti pomoć Francuske. Premda se njena navodna afera s Fersenom pretvorila u javni skandal koji joj nije pomogao prilikom suđenja, ona nikada nije dokazana. Ministri su kraljičine molbe za pomoć bratu jednoglasno odbili što još jednom potvrđuje gotovo nikakav politički utjecaj koji je imala na supruga i francusku politiku.

Maria Theresa Charlotte prva kći Marije Antoanete i Luja XVI. rođena je 19.12.1778. nakon teškog poroda. Unatoč kraljevskoj prinovi koju je francuski narod željno iščekivao, radost su ponovno pokvarili pamfletari propitkivanjem očinstva djeteta. Dodatne su glasine narušile zdravlje Marije Antoanete pa je njezina druga trudnoća prekinuta, a zahtjevi za muškim potomkom i budućim kraljem sve su više rasli.

Nakon tog pobačaja situacija na dvoru se promijenila. Napušten je stari običaj odvojenog blagovanja što se nije svidjelo starijim generacijama. Napuštena je teška šminka i velike haljine koje su zamijenile jednostavne gaulle- muslin haljine za što ženstveniji i prirodniji izgled. Takvu jednu haljinu nosila je Marija Antoaneta na portretu iz 1783. Kako bi se zaokupila vrijeme počela je sudjelovati u amaterskim kazališnim predstavama i mjuziklima u svom privatnom kazalištu. Njenoj popularnosti nije doprinjela glasina da su njezinim lobiranjem postavljeni ministri rata i mornarice Marquis de Castries i Comte de Segur. Istina je ponovno bila daleko od tih glasina- presudan utjecaj na taj odabir imao ministar financija Jacques Necker. Dodatne probleme i brige za Mariju Antoanetu prouzročila je smrt njezine majke 1780. koja je mogla ugroziti habsburško – francusko savezništvo. Ipak, Marija Antoaneta dobila je obećanje od brata i novog cara Josipa II. da odnosi dviju sila neće biti narušeni. Tom prigodom Marija Antoaneta bila je optužena za slanje državnog blaga i novaca bratu.

Prve dobre vijesti stigle su 22.10.1781. rođenjem Louisa Josepha Xaviera François novog francuskog dafina. Veselje zbog rođenja prestolonasljednika je bilo ogromno, najsretniji je bio Luj XVI. koji je u svom lovačkom dnevniku zapisao: „Madame, ispunili ste naše želje i želje Francuske, majka ste dafina.“Javnom veselju dodatno je doprinijela pobjeda Francuza nad engleskom vojskom kod Yorktowna kojim su de facto osigurali slobodu engleskim kolonijama u Sjevernoj Americi.

Marija Antoaneta nije imala sreće da njezina djeca dožive odraslu dob, dafin je umro već 1789. od tuberkuloze, Louis – Charles poznatiji kao Luj XVII. umro je u dobi od samo 10 godina. Sophie-Bellatrix, najmlađa kćer, rođena 1786. umrla je u dobi od 11 mjeseci, dok će najdulje poživiti njezina prvorođena kćer koja je preminula s 11 godina. Marija Antoaneta bila je dobra i brižna majka koja je željela djecu odgojiti da pravilan način kako bi ih pripremila za vladanje. Prilikom jednog od svojih posjeta Madame Campan donosi priču o važnoj lekciji davanja i pomaganja drugih kojom je Marija Antoaneta htjela osvijestiti djecu o neimaštini i problemima puka. Naime, nedugo prije Nove godine okupila je djecu u sobi punoj darova i objasnila im da iako je namjeravala ove darove pokloniti njima to nije mogla učiniti jer je teška zima 1783./1784. donijela veliku glad te je novac namijenjen darovima potrošen na kruh i tople deke. Premda lutkar nije prodao igračke Marija Antoaneta odlučila mu je pokriti troškove putovanja.

Žarko je željela učiniti dobro za svoj narod i obitelj, ali u tome većinom nije bila uspješna. Pri tome je učinila i neke pogreške koje joj Francuzi neće oprostiti. Ljudi su joj sve manje vjerovali zbog brojnih natpisa libellesa i glasina. Nedugo nakon rođenja dvoje najstarije djece, umjesto majčinstvu sve više se posvetila ekstravaganciji i zabavama. Glavni odgovorni za njezinu lošu reputaciju su bili pamfletari koji su uništili njen ugled i mnogo prije najpoznatije afere dijamantne ogrlice. U toj je aferi lažno optužena za krađu skupocjene dijamantne ogrlice. Premda je većinu dana bila zatvorena u palači te nije bila u direktnom kontaktu s vanjskim svijetom neprivrženost je osjetila prilikom posjeta Parizu. Nakon rođenja drugog sina građani su je dočekali u muku, tada nije mogla da se ne zapita „Što sam to pogrešno učinila?“. Običaji koje je promijenila u Versaillesu nisu bili prihvaćeni s oduševljenjem. Nije voljela komplicirane dvorske rituale i velike pratnje. Njezino nastojanje bilo je približiti život onom kakvoga je imala u Beču.

U međuvremenu zaoštrili su se odnosi između Habsburške Monarhije i Francuske. To je bilo uzrokovano pretenzijama Josipa II. na bavarsko prijestolje i pokušaju otvaranja rijeke Scheldt za brodove. Marija Antoaneta usprkos molbama brata nije uspjela postići značajniji utjecaj na kralja koji je zbog anti – austrijskog obrazovanja i odgoja imao malo povjerenja u Antoanetino vođenje državne politike. Jedini način koji je preostao je bio da sazna korisne informacije od ministara pretvarajući se da je upućena u određen problem, ili događaj u nadi da će joj ministri otkriti neku korisnu informaciju.

Za razliku od politike, više utjecaja u Francuskoj imala je u odgoju djece i kulturi. Zaokupila se gradnjom Petit Hameaua u vrtovima Petit Trianona. Taj model francuskog sela sadržavao je mlin i 12 seoskih kućica, po uzoru na engleske. Bila je to idealizirana verzija životnih uvjeta na francuskom selu. Uz ponovni povratak Fersena točno 9 mjeseci prije rođenja drugog sina, koji je ponovno pokrenuo lavinu pamfleta i optužbi, gradnja ovog kompleksa dodatno je narušila njen ugled. Saznavši koliki su ukupni troškovi ovog kompleksa narod je razvio veću mržnju prema Mariji Antoaneti gledajući je kao nacionalnog neprijatelja. Još jedna nepopularna odluka bila je kupnja Chateaua de Saint- Clouda koji je namjeravala ostaviti djeci u nasljeđe, a koji je vrijedio više od 6 milijuna zlatnih lira. Francuzima, niti dvorjanima nije se svidjela ideja kraljičinog privatnog imanja jer je takva praksa do tada bila nezamisliva.

Sumnje u očinstvo djeteta zajedno s konstantnim napadima libellesa, dvorskih intriga, akcija Josipa II., kao i veliki izdaci za Petit Hameau i Chateau de Saint-Cloud u najvećoj su mjeri pridonijeli oblikovanju slike rastrošne i razuzdane kraljice.

Pred revoluciju

Sve gora financijska situacija u Francuskoj natjerala je kralja da sazove skupštinu plemića na kojoj se raspravljalo o porezima i pokušavala riješiti loša situacija u državi. Marija Antoaneta nije prisustvovala prvim sjednicama 1787. godine pa je zbog toga optužena da zanemaruje značaj skupštine. Bilo je to doba kada se svaki krivi potez mogao protumačiti kao izdaja naroda i monarhije. Nakon prvotne nezainteresiranosti počinje se sve više angažirati u politiku. Shvatila je da je njezina budućnost i budućnost njezine djece mnogo bitnija od udovoljavanja želja njezina brata. Jedan od razloga tog preokreta mogao bi biti nedostatak autoriteta Josipa II. koji nije pritiskao Mariju Antoanetu kao što je to činila njihova majka. Ipak, kralj je zapadao u sve veću depresiju i postao politički pasivan pa je ona odlučila uzeti stvari u svoje ruke. Pobuđeni politički interes i novi utjecaj koji je stekla iskoristila je u zapošljavanju Brienna za novog financijskog ministra, no njegov se neuspjeh uvelike odrazio na kraljičin politički položaj.

Radi krive percepcije javnosti koji su bili zaslijepljeni pamfletima i pričama libellesa, Marija Antoaneta je 1787. dobila nadimak Madame Deficit zato što je za mnoge bila glavna odgovorna za državni bankrot. Istina je naravno bila daleko od toga, glavni razlozi krize bili su skupi ratovi, prevelika rastrošnost dvora za koju nije zaslužna samo Marija Antoaneta jer se ostatak kraljevske obitelji nije trudio smanjiti troškove. Naprotiv, Marija Antoaneta prema Madame Campan nije bila nimalo rastrošna za svoj položaj: „Provodila je vrijeme uljepšavajući vrtove, no istovremeno je zabranila bilo kakve preinake na unutrašnjosti dvora, ili namještaju koji je bio star i otrcan. 1789. ostao je u istom stanju kao za vladavine Luja XV. Sve na dvoru bilo je očuvano, čak je i kraljica spavala u starom krevetu. Optužbe uperene protiv njezine ekstravagancije su najneobjašnjivije od svih koje su je pratile.“Još jedan od razloga teške situacije u kojoj se Monarhija našla je nesposobnost aristokracije da prihvati veće poreze i nove teritorijalne kontribucije za spas države. Ustvari, Marija Antoaneta bila je nemoćna i u velikoj mjeri nevina. Štoviše, ona nije podržavala supruga da se upusti u rat u Sjevernoj Americi:. „Kraljica je otvoreno govorila o svom negodovanju zbog uloge Francuske u Ratu za nezavisnost američkih kolonija. Naravno daleko je bila od predviđanja posljedica koje će ovaj rat imati za Francusku i njenu vlastitu sudbinu. Jednostavno je vidjela nešto sebično u načinu na koji je Francuska odlučila oslabiti Englesku.“Percepcija Marije Antoanete kao krivca za Francusku revoluciju je po mom mišljenju pogrešna, premda su uzroci francuske revolucije kompleksno pitanje koje zahtjeva podrobnije istraživanje i razlaganje. „Revolucija je bila sve samo ne nesreća. Istina iznenadila je svijet, ali je bila rezultat dugog procesa te naglog i nasilnog završetka kojem su pridonijeli deseci generacija.“Problemi u kojima se Francuska našla bili su mnogo dublje u njenoj društvenoj strukturi da bi Marija Antoaneta mogla na bilo kakav način direktno utjecati na njih, što ne znači da ona nije bila važan akter u Francuskoj revoluciji. Slika o njoj koju su oblikovali libelles definitivno je doprinijela mržnji i opoziciji prema kraljevskoj obitelji. Tako je na neki način postala simbol starog režima i pokvarenosti. Narod se u bijesu okomio na Mariju Antoanetu i kraljevsku obitelj u nadi da će nestankom i umanjivanjem njihove moći nestati svi državni problemi.

Marija Antoaneta je na nepopularnost i nove priče libellesa o navodnom homoseksualnom preljubu odgovorila portretima na kojima se dala prikazati kao brižna majka. Osim političkih problema mučili su je zdravlje dafina koje se iz dana u dan pogoršavalo te smrt njezine najmlađe kćeri. Zima 1788./1789. bila je vjerojatno najteža u njenom životu. Cijene kruha počele su rasti, zdravlje dafina se dodatno pogoršalo, a čak je i Luj XVI umalo izgubio život prilikom pada s krova. Bila je to pozadina turbulentnih događanja koja su pratila ponovno postavljanje Jacquesa Neckera za ministra financija, sazivanje skupštine generalnih staleža nakon 175 godina te zahtjevi naroda u Knjigama žalbi. Prilikom proslave sazivanja Skupštine generalnih staleža Marija Antoaneta poručila je svom ministru za modu i frizeru: „Dođi Leonard, uredi mi kosu, moram izaći kao glumica i predstaviti se publici koja će me izviždati.“Njen najveći neprijatelj bio je Duc de Orleans koji je za razliku od nje bio izuzetno popularan u narodu zbog dijeljenja kruha i novaca siromašnima. U lipnju 1789. preminuo je dafin što je shrvalo Mariju Antoanetu dok je francuski narod ovu tragediju u potpunosti zanemario ne sluteći da je revolucija pred vratima.

Francuska revolucija, suđenje i smrt

Tijekom lipnja i srpnja situacija za kraljevsku obitelj nije bila bajna. U Parizu su vladali neredi i pobune, seljački ustanak bio je u punom jeku, francuska revolucija je počela. Mnogi rojalisti počeli su bježati iz Francuske radi straha zbog ubojstva. Najugroženija osoba u tom trenutku bila je Marija Antoaneta, tada jedna od najomraženijih osoba u Francuskoj. Za francuski narod ona je bila izdajica i bludnica koja je opljačkala državu, osiromašila stanovništvo i svojim šarmom zaludila kralja koji je vodio pro- habsburšku politiku. Nakon donošenja Deklaracije o pravima čovjeka i građanina 26. kolovoza 1789. Francuska je proglašena konstitucionalnom monarhijom.

Najgori dani tek su uslijedili, nakon nestašice kruha i juriša na Versailles 5. listopada kraljevska obitelj je odvedena u Pariz, u palaču Tuileries, u kućni pritvor. Marija Antoaneta tada se odlučila prestati miješati u politiku shvativši da će se svaka politička pogreška, pripisati njoj. I dalje je pohađala određene dvorske ceremonijale, najviše zbog svoje djece. Libelles su je počeli optuživati za novu aferu, ovaj puta s markizom La Fayettom, junakom američkog rata za nezavisnosti i načelnikom narodne garde. Kao i druge priče i ova je bila izmišljena, u stvarnosti ga je Marija Antoaneta mrzila pošto je La Fayette bio liberal. Osim toga optuživali su je i za incest s vlastitim sinom. Te optužbe bit će glavni dokazi za vrijeme njezinog suđenja. Nije imala nikakvog utjecaja u sastavljanju francuskog ustava kojim je kraljevski položaj dodatno oslabljen, no ipak je gajila nadu da će drugi sin jednoga dana naslijediti prijestolje. Postojali su brojni planovi za spas i bijeg kraljevske obitelji prije lipnja 1791., no svi su propali zbog neodlučnosti kralja. Nakon pokušaja bijega prilikom kojeg je kraljevska obitelj uhvaćena u Varennesu položaj rojalista i kraljevske obitelji se dodatno pogoršao. Jakobinci jačaju i traže demokraciju, dok Marija Antoaneta počinje tražiti pomoć brata Leopolda II. Konačno 20.4. 1792. rojalističke želje su se ostvarile te je Francuska objavila rat Habsburškoj Monarhiji. Francuzima je taj rat bio dokaz da su sve slutnje o Mariji Antoaneti – izdajnici naroda bile istinite. Ne može se reći da je Marija Antoaneta bila protiv ovog rata, ali treba imati na umu da joj je glavni cilj bio osigurati budućnost svojoj djeci. Tijekom ljeta 1792. revolucionari su prisilili kraljevski par na zakletvu vjernosti monarhiji nošenjem frigijske kape. Kasnije u kolovozu, nakon što su poubijali švicarski gardu kraljevska je obitelj odvedena u Temple Marais u kojem su živjeli u puno lošijim uvjetima nego u Tuileriesu. Mnogi članovi kraljevske obitelji odmah su odvedeni na ispitivanje i suđenje te su bili ubijeni za vrijeme velikog rujanskog masakra. Tom je prigodom ubijena Princesse de Lamballe jedna od najbližih osoba Mariji Antoaneti. 21. rujna iste godine, konvent je proglasio republiku te je kraljevski par postao par Capet.

Veoma brzo počelo je suđenje kralju. Prije suđenja Luj XVI. je izrazio svoju zabrinutost da ne želi ponoviti pogreške koje je učinio Charles I. u Engleskoj, smatrajući francusku revoluciju samo kopijom Slavne revolucije u Engleskoj. Kraljica je za to vrijeme bila zabrinuta za suđenje i sudbinu supruga: „Počinjem se bojati…. za mene ne, ja sam strankinja, pogubit će me, no što li će moja djeca?“Njezini strahovi su se obistinili te je kralj veoma brzo osuđen i 21. siječnja 1793. ubijen pod giljotinom.

Nakon njegove smrti zdravlje joj se dodatno narušilo. Neki izvore govore da je pred kraj života bolovala od tuberkuloze i raka mokraćnog mjehura. Prestala je jesti i piti i upotpunosti klonula duhom. Za to vrijeme je konvent raspravljao što učiniti s krlajicom, treba li joj suditi, ili je možda zamijeniti za nekog političkog zatvorenika. Od travnja 1793. konvent počinje pozivati na njezino suđenje. U srpnju je razdvojena od svoga sina i prijestolonasljednika poznatijeg pod imenom Luj XVII., koji je nedugo nakon umro., te u kolovozu zatvorena u La Conciergerie zatvor u Parizu.

Iako su se pripremali brojni planovi bijega za kraljicu ona se ipak odlučila suočiti sa svojom sudbinom. Sudilo joj se 14. listopada 1793. godine. Već iz samog suđenja je bilo jasno da je presuda unaprijed donešena. Za pripremu obrane imala je tek jedan dan, a svi su se natpisi libellesa, tračevi i njene izjave upotrijebile kao dokazi na sudu.

Nakraju je 16. listopada bila osuđena za: orgijanje u Versaillesu, slanje milijuna lira u Habsburšku Monarhiju, planove za ubojstvo vojvode od Orleansa, incest sa sinom, proglašenje sina novim kraljem Francuske, ubojstvo švicarske garde. Sve ove optužbe bile su pogrešne, ili barem ne dokazive. Čini se da ju je najviše pogodila optužba za incest s malodobnim sinom na što je odgovorila: „Ako odlučim ne komentirati na ovakve optužbe to je zato što majka priroda odbija odgovarati za ovakve optužbe protiv majke djeteta.“Ošišana na kratko na dan pogubljenja odlučila je obući jednostavnu bijelu haljinu.

Na putu od zatvora do Trga Revolucije( danas Trg Concorde) su je vozili u drvenim kolima uz mnoštvo koje je klicalo od oduševljenja,po nekim izvorima je bilo sasvim drugačije. Neki izvori također kažu da se kraljica držala dostojno i graciozno te da nikada nije zaboravila na manire, čak i trenutke prije smrti. Navodno je stala na nogu svom egzekutoru Henri Sansonu nekoliko trenutaka prije smrti te mu se ispričala: „Oprostite gospodine, nisam htjela to učiniti.“Nakon smrti tijelo joj je bačeno u masovnu grobnicu u crkvi Sv. Magdalene nedaleko od Trga revolucije.

Tek 1815. nakon pada Napoleona bila je prebačena zajedno sa suprugom u Baziliku St. Denis gdje počiva i danas.

Svakako je bitno napomenuti da je Marija Antoaneta važna ličnost za Francusku i Europsku povijest 18. stoljeća. Na svojoj je koži osjetila raskoš europskog dvora i brutalnost francuske revolucije.

A zbog svog položaja i lošeg glasa koji ju je pratio bila je nepopularna i neshvaćena, no upitno je da li je to ona mogla spriječiti. U vrijeme kada se na svaki korak kraljevske obitelji gledalo s negodovanjem Marija Antoaneta je bila glavna meta kritičara. Naravno razlog tome nisu bile samo društvene i gospodarske prilike u Francuskoj, koje se izazvale mržnju prema kraljevskoj obitelji, već i njezino porijeklo i rastrošno ponašanje.

Ipak, stavimo li troškove Marije Antoanete u perspektivu dvorskog života toga vremena ne može se reći da je bila puno rastrošnija od ostalih dvorjana i drugih europskih kraljica. Brojne neslavne izjave koje se pripisuju francuskoj kraljici trebale bi se uzeti s oprezom imajući na umu karakter i ciljeve tadašnjih libellesa i promidžbe.

S druge strane izabrani citati iz memoara Madam Campan također mogu biti subjektivni tako da se i njene izjave ne bi trebale shvatiti doslovno. Usprkos različitim mišljenjima Marija Antoaneta bila je i ostala jedna od najpoznatijih francuskih kraljica čija će kontroverzna priča još dugo pobuđivati interes mnogih.

A mi smo krenuli dalje u istraživanje Parza i prema Versajske palače, Dvorcu Versailles (fr. Château de Versailles) u kojemu je isto imala zapaženu ulogu.

A o tome više na
http://dnevniksaputovanja.blogspot.hr/2016/07/posjet-dvorcu-versailles-u.html

http://dnevniksaputovanja.blogspot.hr/2017/05/vrtovi-i-park-dvorca-versaillesles.html