Dnevnik sa putovanja

Prikazani su postovi s oznakom dolina Loire. Prikaži sve postove

Postoji li među nama onaj koji se u jednome trenutku svoga života nije susreo sa Škrtcem ? Ili makar Tartuffeom? Umišljenim bolesnikom?

Jean-Baptiste Poquelin, javnosti svakako poznatiji kao Moliere, izravno je sudjelovao u obrazovanju desetine milijuna školaraca diljem Europe i svijeta , a njegova se djela s istim žarom čitaju gotovo četiri stoljeća nakon što je službeno pokopan.

U dvorcu Chambord i danas ima posjetiteljima otvorena stalna postava Moliereovog kazališta.Posjetili smo dvorac ovoga ljeta kao i grob godinu dana prije.

Postava Moliereovog kazališta u dvorcu Chmbord

Prije točno 397.godina rođen je jedan od najvećih francuskih i europskih književnika/dramatičara modernoga doba, koji se – sukladno onodobnoj praksi – školovao za odvjetnika.
Rekli bih zapravo ništa čudno, s obzirom na to da je isti posao obavljao njegov otac.

Iz zapisa koje znamo a kojim su mi u dvorcu Chambord pričali ljubazni domaćini Molière je rođen u Parizu. Bio je sin Jeana Poquelina i Marie Cressé, kćerke iz uspješne građanske obitelji.Majka mu je trgično preminula kada je imao 10 godina, a čini se da s ocem nije nikada uspostavio blizak odnos. Nakon majčine smrti, živio je s ocem iznad "Pavillon des singes" u ulici rue Saint-Honoré, tada izrazito imućnom dijelu Pariza.

Godine 1631. Jean Poquelin je od kralja Luja XIII. kupio položaj "osobni sluga Kraljeva dvora i čuvar sagova i tapeta" ("valet de chambre ordinaire et tapissier du Roi"). Njegov sin preuzeo je isti položaj 1641. Titula je zahtijevala samo tri mjeseca rada i početni trošak od 1200 livri, a donosila je godišnji prihod od 300 livri i omogućavala brojne unosne ugovore.
Temeljem tog očevog položaja vjerojatno je da je njegovo obrazovanje započelo u pariškim osnovnim školama, nakon čega je upisao prestižni isusovački "Collège de Clermont", gdje je završio školovanje u strogom akademskom okruženju.

Poquelin je učio za provincijskog odvjetnika negdje oko 1642., vjerojatno u Orléansu, ali nije nigdje zabilježeno da je i dovršio učenje. Do tada je Molière slijedio očev plan, družio se sa plemstvo na Collège de Clermont i činilo se da mu je predodređena karijera u uredu.

Postava Moliereovog kazališta u dvorcu Chmbord.

No praksa koja se u to doba odvijala diljem Europe nije zaobišla niti nadarenog mladog književnika, koji se odvjetničkog poziva odrekao vrlo brzo po svršetku formalnog obrazovanja. Dokaz je to uostalom i vremena u kojem su talent i znanje bili vrijedniji od papira kojim se dokazivao društveni status.

U lipnju 1643., kada je Molière bio star 21 godinu, napušta svoj socijalni stalež i odlučuje se za karijeru na pozornici. Napustivši oca, priključio se glumici Madeleine Béjart, sa kojom se i ranije susretao i osnovao kazališe "Illustre Théâtre". Kasnije su im se pridružili Madeleineini brat i sestra.
Nova kazališna skupina bankrotirala je 1645. Molière je postao vođa skupine, djelomično zbog glumačkog umijeća i djelomično zbog pravnog znanja. Skupina je nagomilala velike dugove, ponajviše zbog iznajmljivanja kazališta (igrališta za sport "jeu de paume", sport sličan tenisu), za što su dugovali 2000 livri.

Kako su mi ispričali tijekom posjete dvorcu Chambord, Francuski povjesničari zapravo dvoje da li je njegov otac ili ljubavnik jedne od članica skupine platio dugove, jer se Molière nakon samo 24 sata provedena u zatvoru vratio u glumačke krugove,što je za ono vrijeme zapravo nevjerojatno brzo. Tada je i počeo koristiti pseudonim Molière, moguće inspiriran mali selom istog imena u Midi (kolokvijalni naziv za južnu Francusku) u blizini naselja Le Vigan. Moguće je da je promijenio ime kako bi zaštitio oca od sramote što ima glumca u obitelji (glumce država više nije omalovažavala tek pod vladavinom Luja XIV.).

Nakon zatvaranja, on i Madeleine započeli su kazališnu turneju po provinciji sa novom kazališnom skupinom; to je trajalo oko 12 godina, tijekom kojih je u početku nastupao u trupi Charles Dufresne, a kasnije je osnovao i svoju skupinu, koja je bila dovoljno uspješna i zadobila sponzorstvo Filipa I., vojvode od Orléansa.

Iz toga vremena sačuvano je nekoliko predstava, od kojih su najznačajnije "L'Étourdi, ou le Contretemps" i "Le Docteur amoureux", u kojima se Molière udaljio od velikog utjecaja talijanske improvizacije Commedia dell'arte, i pokazao svoj dar izrugivanju.

Tijekom svojih putovanja susreo se sa Armandom, princom Contija, guvernerom Languedoca, koji je postao njegov sponzor, te je skupinu prozvao po sebi. Prijateljstvo je prekinuto kada se Conti, zaražen sifilisom, pokušao izliječiti religijom. Vjerski savjetnici govorili su mu protiv podržavanja Molièreove kazališe skupine te mu savjetovali da se pridruži njegovim suparnicima, skupinama "Parti des Dévots" i "Compagnie de Saint Sacrement".

U Lyonu, Mademoiselle Du Parc (Marquise-Thérèse de Gorla), znana kao Marquise, pridružila se skupini. Marquise se je neuspješno udvarao Pierre Corneille, a kasnije je postala ljubavnica Jeana Racina.

Racine je ponudio Molièreu svoju tragediju "Théagène et Chariclée" (jedno od njegovih prvih dijela nakon što je napustio studij teologije), ali je Molière nije htio izvoditi iako je podržavao Racinea u nastavku njegove umjetničke karijere. Smatra se da je Molière ubrzo postao ljut na Racinea kada je saznao da je tragediju ponudio i kazališnoj skupini "Hôtel de Bourgogne".

Molière je nakon toga bio prisiljen nevoljko nastupati i u Parizu. Prvotno je nekoliko tjedana bio izvan grada kako bio promovirao sebe među gospodom i kako bi njegov ugled u Parizu porastao.

U Pariz je došao 1658. te pred Kraljem u Louvre (koji se tada iznajmljivao kao kazališe) izveo Corneilleovu tragediju "Nicomède" i farsu "Le Docteur amoureux" sa ponešto uspjeha. Dodijeljena mu je titula "Troupe de Monsieur" (monsieur je bila počasna titula za kraljevog brata Filipa I., vojvodu Orléansa). Uz pomoć Monsieura njegovoj skupini je dozvoljeno dijeliti kazalište u velikoj dvorani Petit-Bourbon sa poznatom talijanskom skupinom Commedia dell'arte, Tiberio Fiorelli, nazvan Scaramouche, (lik klauna u talijanskim predstavama Commedia dell'arte). Skupine su nastupale u različitim večerima. Premijera "Les Précieuses ridicules" ("Smiješne kaćiperke") dogodila se u Petit-Bourbonu 18. studenoga 1659. Djelo je bilo prvi pokušaj Molierea da ismije određene društvene navike i odnose tada prisutne u Francuskoj.

Opće je prihvaćeno da je radnja zasnovana na djelu Samuela Chappuzeaua "Le Cercle des femmes" iz 1656. Primarno izruguje "Académie Française", skupinu koju je oformio Richelieu pod kraljevskom odredbom da utvrdi pravila slabašnog francuskog kazališta. Académie je zagovarala jedinstvo vremena, radnje i stila stiha. Molierea se često povezuje sa izrazom da komedija "castigat ridendo mores" ili "kritizira običaje kroz humor", koji je skovao njegov suvremenik Jean de Santeuil, te se često krivo smatra klasičnom latinskom poslovicom.

Baš kao i njegov španjolski suvremenik Lope de Vega, Moliere je bio uvelike neshvaćen i nedovoljno iskorišten (svakako pogledati izvrsni film Lope), premda je čak i u svoje doba priznat kao inicijator komedije intrige i jedan od predstavnika klasicizma kakvim ga poznajemo danas i što smo učili u školi.

Moliereovo kazalište u dvorcu Chmbord

Zapravo nije prezao od ismijavanja ondašnjeg društva, pokvarenosti aristokracije i sveopće civilizacijske gramzivosti, a jedan je od prvih koji je u svoje umjetničko stvaralaštvo punopravno uveo elemente tragikomedije.

Moliereova djela većinom su klasificirana kao farse, ili rane komedije, no svakom će boljem poznavatelju kroatističke znanosti biti jasno da je upravo francuski književnik jedan od značajnijih popularizatora dijela kazališne umjetnosti koja će svoju punu afirmaciju doživjeti na Apeninskom poluotoku i u venecijanskom umjetničkom razdoblju, ali i uvelike djelovati na mnoge kasnije stvaratelje – primjerice lik Charlota (The Little Tramp) Charlijea Chaplina.

Postava Moliereovog kazališta u dvorcu Chmbord.

Moliere je među svojim suvremenicima bio možda i najpoznatiji kao osnivač kazališne družine L’Illustre Theatre (Čuveno kazalište), kojemu je posvetio mnogo vremena i truda, dvanaest godina obilazeći provinciju u želji da popularizira kazališnu umjetnost.

Uz to, Moliera se često stavlja u istu rečenicu sa Jeanom de Santeuilom, odosno internom skupinom francuskih intelektualaca koji su svojski agitirali za utvrđivanje pravila tadašnjeg francuskog kazališta, a koja je zagovarala jedinstvo vremena, radnje i stila stiha.

Postava Moliereovog kazališta u dvorcu Chmbord.

Život koji je vodio na samom njegovu kraju, idući svojim tokom, nije dopustio nikakva odstupanja od životne filozofije, te je čak i njegova smrt postala takoreći jedna od urbanih legendi. Bolovavši od terminalnog oblika plućne tuberkuloze (kojom se kao mladić vjerojatno zarazio u zatvoru), tijekom izvođenja jedne od svojih predstava, na pozornici je kolabirao i iskašljao veliku količinu krvi. Ironija je u tome što je predstava nosila naziv ‘Le malade imaginaire‘, to jest Umišljeni bolesnik, a Moliereu su samo nekoliko sati kasnije čak dva svećenika odbila pružiti posljednje, bolesničko pomazanje. Na koncu je preminuo prije no što je jedan od svećenika pristao pružiti mu posljednju počast, a iz toga razdoblja vuče se i ‘ukleta zelena boja’, za koju se tvrdi da glumcima donosi nesreću – Moliere je, naime, na tom posljednjem skupu bio obučen u zeleni kostim.

Po tada francuskim zakonima toga vremena glumcima nije bilo dopušteno da budu pokopani na svetom tlu groblja. Ipak je Molièreova udovica Armande zamolila kralja da njenom suprugu omogući uobičajen pogreb. Kralj se složio te je Molièreovo tijelo pokopano u dijelu groblja namjenjenom za nekrštenu dojenčad.

Godine 1792. njegovi ostaci su prenešeni u muzej, a 1817. je pokopan na groblju "Père Lachaise" u Parizu, u blizni groba La Fontainea.

Moliereva statua na Fontaine Molière, na samom uglu ulice
Rue de Richelieu i ulice Rue Molière u Parizu.

‘Sokrat je rekao da je najveća sreća ne roditi se, ali ja ne znam tko je tu sreću doživio’, izjavio je jednom prigodom Moliere. Kralj svih francuskih klasicističkih i prosvjetiteljskih dramatičara zaslužio je da se svake godine u sjetimo nezaboravnih sentenca i događaja iz njegovih najprepoznatljivijih djela, a Škrtac i Umišljeni bolesnik svakome će školarcu, vjerujem, zauvijek ostati štivo kojem su se radovali unatoč odbojnosti zadanih lektira i nenaučenosti na klasike svjetske književnosti.

Nezaobilazan dvorac u području rijeke Loire je Chenonceau smješten uz njezin pritok, rijeku Cher. Kroz svoju cjekolupnu povijest je uređivan prema zamislima brojnih kraljica i dvorskih dama, pa ga zato i zovu damskim dvorcem.

Stari svijet… Jedan od detalja kojim najviše privlači stanovnike takozvanog Novog svijeta, odnosno Amerike i Australije su građevine od kojih su mnoge starije od njihove civilizacije, koje su postojale dok Europljani još nisu ni otkrili nove kontinente. Najimpozantniji među njima su dvorci i palače.A koje i danas pojećuju u velikom broju.Zapravo ne sjećam se gdje sam toliko Amerikanaca susretao do li ovog ljeta u području Loire i Normandiji.

U Europi, u središtu Francuske, u dolini rijeke Loire proteže se dugačak niz brojnih dvoraca nevjerojatne ljepote i neprocjenjive kulturne, povijesne i estetske vrijednosti. Ima ih toliko da se nameće pitanje bi li na ovim web stranicama bilo dovoljno prostora i da ih samo nabrojimo pa smo odlučili izdvojiti samo neke.
Chenonceau je, nakon Versaillesa, najposjećeniji dvorac u Francuskoj. Henrik II. kupio ga je za svoju, već spomenutu, ljubavnicu Dianu de Poitiers.

Dolina Loire i njeni dvorci svakako spadaju u dobro poznate rutae za putovanja.A za prvi posjet ovom području preporučujem upravo jedan takav, putujete li u vlastitom aranžmanu, imajte na umu da biste mogli i proširiti putovanje u odnosu na ponudu turističkih agencija a što smo mi u učinili.Jer je i više nego zanimljivo voziti se preljepom dolinom Loire u svom aranžmanu,posjećivati živopisne gradiće i seoska imanja nego se voziti busom autoputm od točke A do točke B. Posjetite jedan, najviše dva dvorca na dan, pa začinite s malo francuske kuhinje, malo enologije i malo plovidbe po Loirei. Pretrpate li itinerar dvorcima, vrlo brzo doći će do zamora materijala – previše informacija, antiknog namještaja, komoda, salona, portreta, previše gužvi i sudaranja s brojnim turistima(onim amerikancima sa početka)…

Vaša čula bit će tada preopterećena i putovanje će odjednom zapravo izgubiti smisao. Nećete ni približno uspjeti obuhvatiti sve pa bolje primijenite načelo – manje je više.

Kraljevi, geniji, ljubavnice…

Prvi dvorac koji izdvajamo je Chaumont. Krasi ga raskošna elegancija, a poznat je, među ostalim, po Nostradamusu koji je neko vrijeme u njemu prebivao. Dvorac je obilježilo i vrijeme princeze de Broglie, Marie Say, u čije vrijeme su se u dvorcu odvijale dekadentne zabave, bolje reći tulumi u kojima je sudjelovala ondašnja glumačka krema. U daljoj prošlosti dvorac su obilježavale svojeglave žene, pa je tako Katarina Medici, nakon smrti Henrika II., njegovu ljubavnicu Diane de Poitiers deportirala u Chaumont. Danas je Chaumont najpoznatiji po vrtnom festivalu koji se ondje održava svake godine na drugu temu.

Sljedeći ljepotan je Amboise, jedan od najljepših dvoraca u regiji s jedinstvenim pogledom na dolinu Loire. Riječ je o jednom od omiljenih dvoraca kraljevske obitelji u kojem su obitavali mnogi kraljevi.A u kojem je 1431. godine rođen Charles VIII. koji ga je i renovirao: zdanje uzdignuto na klisuri je impresivno, a s njega se proteže pogled na cijeli istoimeni grad te rijeku. U njegovoj arhitekturi i uređenju jasno se vidi klasična podjela na krila dvorca - onog za javni život, rasprave, državnička primanja te ples, kao i onog za privatni život sa spavaćim sobama kralja i njegove supruge Ane od Bretanje.
Tragove talijanske renesanse u dvorcu je prvi ostavio umjetnik Pacello da Mercogliano, i to u dizajnu golemog vrta koji okružuje dvorac s unutarnje strane. Charles VIII. je bio profinjen eklektik koji je obožavao ljepotu te rado skupljao sve očaravajuće umjetnine koje je vidio na svojim putovanjima, što se odražava u dvorcu. Ipak, zdanje je popularnije po Leonardu da Vinciju koji je u dvorcu provodio astrofizička istraživanja i radio na svojim izumima. U tom je gradiću umjetnik i umro, zbog čega je u kapeli St. Huberta u sklopu dvorca Amboise njegov grob.

U blizini u susjednom dvorcu Clos Luce je pak posljednje godine života proveo spomenuti Leonardo da Vinci. Ondje možete razgledati makete prvih helikoptera, padobrana i ostalih izuma velikoga genija.

Kad ste već ovdje, predlažemo da posjetite (a možete i prenoćiti kao i mi) u gradiću Toursu, Balzacovu rodnom gradu koji zovu i mini Pariz. Možete obići Muzej likovne umjetnosti s djelima velikana kao što su Rembrandt, Rubens i Delacroix, a predlažemo i posjet trogloditskim vinskim podrumima u Vouvrayu, 10 kilometara od Toursa.

Nezaobilazan dvorac u području rijeke Loire je spomenuti već
Chenonceau smješten uz njezin pritok, rijeku Cher. Uređivan je prema zamislima brojnih kraljica i dvorskih dama pa ga i zovu damskim dvorcem. Chenonceau je, nakon Versaillesa, najposjećeniji dvorac u Francuskoj. Henrik II. kupio ga je za svoju, već spomenutu, ljubavnicu Dianu de Poitiers. Kažu da se voljela kupati u magarećem mlijeku, naredila je gradnju velebnih vrtova i mosta preko rijeke. Nakon što je iz njega protjerala Dianu, Katarina Medici je u dvorcu organizirala raskošne aristokratske zabave.
Svakako se tu prepustite dekadenciji.

Sljedeći biser je dvorac Blois. Kraljevi i kraljice koji su u njemu obitavali ostavljali su svoje tragove koji vas poput vremenske karte vode dok u pratnji digitalnog vodiča obilazite dvorac a noću uživate u igri svjetla koja u 45 minuta prikazuje burnu povijest dvorca Blois i Francuske.

Zatim slijede Chambord, možda i najimpozantniji od svih dvoraca Loire.

Nakon njih svakako treba posjetiti Cheverny predivan dvorac u obiteljskom vlasništvu već 700 g nama najpoznatiji po strip junaku TinTinu.

Zatim Valençay, Meung… I nižu se tako bez kraja raskoš i velebna ljepota.

Dok ih obilazite, možete biti pod snažnim dojmom, može vas obuzeti divljenje, no svakako imajte na umu naličje te raskoši. Nepravda, tiranija, spletke, intrige, taština, dekadencija, sve su to nezaobilazni dijelovi povijesti toga jedinstvenog područja dvoraca svakako povezanih sa poviješću Francuske drave.

Pa kad je već tako, nema druge nego da i taj aspekt povijesti iskusite sami na svojem putovanju kako što smo i mi i svakako prepustite se dekadenciji, uživajte i to ne samo u dvorcima, nego i u hrani, vinima, muzejima i ponajviše u laganom ritmu.

Aristokracija nikada nije bila u žurbi, zašto biste bili vi.

U nastavku čitajte posebnosti svakog dvorca.....

Pretplati se na: Postovi ( Atom )

Follow

Pages

Support donation