A sold-out crowd in Cannes witnessed the most heart-stopping Qualifying session in the history of the Red Bull Air Race World Championship on Saturday, as pilot after pilot jumped to the top of the standings. Finally, as the last to fly, Michael Goulian of the USA seized his first-ever pole. Another American, Kirby Chambliss, clocked the day’s fastest single lap in finishing second, with Australia’s Matt Hall in third. Sunday’s first-ever Red Bull Air Race in France will be one for the ages.
Cannes, France– The chance to make history as the pilot to win the Red Bull Air Race World Championship debut in France sparked a mind-bending Qualifying session on the Riviera, as the track record fell six times – including Goulian surpassing himself by an unbelievable one-thousandth of a second with 57.074 in his first Qualifying run and 57.073 in his second. Chambliss was 0.116 behind, Hall just off the pace by 0.121, and altogether the 12 pilots who completed their runs without a “Did Not Finish” (DNF) penalty were within a tight two seconds, to the delight of 38,000 spectators.
Look for high drama when the race takes off on Sunday: Goulian is the current leader in the World Championship after winning the season opener in Abu Dhabi, and in his 10th full season, he is on a mission to capture his first overall crown. Chambliss is looking for this third season title in the sport, while Hall is hungry after twice finishing second in the standings. Germany’s Matthias Dolderer, who placed fourth in Qualifying, is another former World Champion looking for a comeback, while nipping at his heels in fifth was France’s own Mika Brageot, who at 30 is the youngest pilot in the field and eager to shine for his home crowd. Not to be forgotten, reigning World Champion Yoshihide Muroya was just two-thousands of a second behind Brageot, and will undoubtedly be a powerful force in the race.
A happy Goulian stated, “To be honest, I didn’t expect to win Quali here today. It seemed to take longer to adjust to this track. I think if we can do this again tomorrow, we’ll be sitting pretty. That’s the goal – to keep everyone chasing us.”
Qualifying results determine the head-to-head matchups for Race Day’s opening Round of 14. As the day’s fastest, Goulian will meet British pilot Ben Murphy, who incurred a DNF in Qualifying for exceeding Maximum G. In a sure nailbiter, Chambliss, fourth overall in 2017, will face off with that season’s second-place finisher, the Czech Republic’s Martin Šonka. Another key matchup will be Muroya against Canada’s Pete McLeod.
In other Qualifying news, it was Chambliss who earned the DHL Fastest Lap Award. At each race, the award goes to the pilot who has clocked the fastest single lap among all of the two-lap Qualifying runs, and at the end of the season, the pilot with the most awards across the eight races is presented with the DHL Fastest Lap trophy.
Catch the action at the Croisette! Tickets for the 2018 Red Bull Air Race World Championship – including the historic race in Cannes, France on Sunday, 22 April 2018 – are on sale now. For more information on tickets, the Cannes start list, and all the latest, visitwww.redbullairrace.com
Results Master Class Qualifying, Cannes 2018:1. Michael Goulian (USA) 57.073, 2. Kirby Chambliss (USA) 57.189, 3. Matt Hall (AUS) 57.194, 4. Matthias Dolderer (GER) 57.396, 5. Mika Brageot (FRA) 57.454, 6. Yoshihide Muroya (JPN) 57.456, 7. Juan Velarde (ESP) 57.688, 8. Petr Kopfstein (CZE) 57.796, 9. Pete McLeod (CAN) 58.166, 10. Cristian Bolton (CHI) 58.797, 11. Nicolas Ivanoff (FRA) 58.824, 12. François Le Vot (FRA) 59.073, 13. Martin Šonka (CZE) DNF, 14. Ben Murphy (GBR) DNF
1987. godine sveučilište u Čeljabinsku je arheološkim istraživanjem otkrilo drevno utvrđeno naselje na ruskom južnom Uralu čiji postanak seže u 3. ili 2. tisućljeće prije Krista. Utvrda zvana Arkaim slovi kao ruski Stonehenge i smatra se starijom od samog Stonehengea.
Arkaim se često ocjenjuje kao najvažnije i najtajanstvenije arheološko nalazište u Istočnoj Europi. Nalazište je predmet mnogih sporova, što je opravdalo usporedbu sa Stonehengeom. Proteže se graničnim dijelom Čeljabinske oblasti na južnom Uralu, odnosno sjeverno od granice s Kazahstanom, ali ne radi se o kružnoj nakupini kamenja kao što je to Stonehenge.
Kod Arkaima je riječ o ostatcima drevnog naselja koje se sastojalo od sela opasanog dvama velikim kamenim zidovima u obliku kruga. Naselje se prostire površinom od 1800 m² i omeđeno je dvjema skupinama nastamba u kružnom rasporedu odvojenih ulicom i glavnim trgom u sredini. Ostatke je navodno otkrila 1987. godine nekolicina ruskih arheologa na oduševljenje čitave struke. Nalazište i tamošnji predmeti vuku porijeklo iz 17. stoljeća pr. Kr., a općeprihvaćeno je mišljenje da je izgrađeno prije četiri ili pet tisuća godina, što se podudara sa starošću Stonehengea.
Arkaim ima i drugi naziv – Grad svastike, ili još i Mandala grad. Nekoliko je razloga zašto se tako zove. Naime, raspored građevina oko centralnog trga ima oblik koji neumoljivo podsjeća na svastiku. Drugi razlog je taj što se vjeruje da je Arkaim bio dio Sintashta kulture, indo-iranskog porijekla davnih euroazijskih stepa, čiji žitelji su bili poznatiji još i pod nazivom Arijci.
Arkaim je uvelike zanimljiv i astronomima, kao i Stonehenge. Za Stonehenge se zna da je izgrađen za astronomsko promatranje, svojevrstan arhetip observatorija. Stonehenge je omogućavao promatranje 10 astronomskih fenomena koristeći 22 elementa, dok astronomi tvrdi da Arkaim omogućava promatranje čak 18 fenomena koristeći 30 elemenata, čime Arkaim dobiva i veću arheološko-astronomsku važnost od Stonehengea.
Prema tvrdnjama ruskog arheologa K.K. Bystrushkina, observatorij u Arkaimu pruža deset put veću preciznost od onog u Stonehengeu, preciznost koja je u tom vremenskog razdoblju bila nečuvena, a dostignuta je tek 2.000 godine kasnije u antičkoj Grčkoj.
Činjenica da su ovakve građevine namjerno građene kao astronomski observatoriji, pa čak i svojevrsni kalendari, prije nego je slično dostignuće ostvareno u velikih carstvima antike, poput Egipta ili Grčke, dovoljno govori o značaju ovih kultura te njihovoj sofisticiranosti.
No, Arkaim nije jedino takvo nalaziše u ruskim prostranstvima. Slične lokacije nepovratno su izgubljene industrijalizacijom nekadašnjeg SSSR-a, poput kamene tvrđave Sarkel, djelo kazarske kulture iz 830.-e godine, koja je potopljena zbog izgradnje umjetnog jezera Tsimyansk 1952. godine.
Mnoga slična nepoznata mjesta i dalje postoje, no nažalost nedovoljno istražena, ponajviše zbog nezainteresirane nekadašnje komunističke vlasti, te zbog nedovoljne suradnje akademske zajednice.
Danas je veoma popularna fraza prema kojoj „ne postoje rase; postoji samo ljudska rasa.“
Tehnički zapravo gledano, to je sasvim netočno, budući da su ljudi biološka vrsta, a definicija određuje vrstu kao:
… grupu prirodnih populacija rasplodno izoliranih od drugih grupa. Rasplodna izoliranost znači da se jedinke tih populacija iz nekog razloga međusobno spolno ne razmnožavaju, odnosno da njihovo eventualno potomstvo nije plodno.
Međutim, početkom 20. stoljeća u tadašnjem Sovjetskom Savezu, došlo je do pokušaja dokazivanja da je ljudska vrsta mnogo više uključiva nego što se to smatralo.
Ilya Ivanovič Ivanov
Profesor i istraživač biologije, Ilya Ivanovič Ivanon, bio je specijalist za životinjsku reprodukciju te je prvi izvršio umjetnu oplodnju. Ta tehnika bila je osnova za njegov daljnji cilj – hibridizaciju. Ivanov je uspio križati nekoliko različitih tipova životinja: govedo i bivola, govedo i antilopu, zebre i magarce, štakore i miševe, miševe i zamorce, zamorce i zečeve itd.
Takvi eksperimenti poprilično su zamutili definiciju onoga što se smatralo „udaljenim vrstama“. Ipak, pod prirodnim nagonom, ove životinje unatoč mogućnosti međusobnog razmnožavanja, preferirale su to činiti isključivo unutar svoje vrste, osim pod djelovanjem neprirodnih utjecaja. Tu je svoju ulogu odigrao upravo Ivanov.
Godine 1910., na Svjetskom kongresu zoologa objavio je ideju spajanja ljudi i majmuna, što je mnoge poprilično šokiralo.
Je li to moguće? Ljudi i čimpanze imaju 98 posto sličnosti DNK. Dok ljudi imaju 23 para kromosoma, čimpanze imaju 24. Ipak, Ivanov je unatoč različitim brojevima parova kromosoma već uspio križati pojedine tipove životinja, pa je tim slijedom odlučio pokušati.
Majmunska posla
Usprkos neslaganju tadašnje znanstvene zajednice, Ivanov je krenuo naprijed te počeo prikupljati sredstva za ekspediciju u Afriku, gdje je namjeravao prikupiti nekoliko majmuna. Dokumenti pokazuju da su odluku podržali tadašnji vodeći ljudi boljševičkih vlasti.
Ivanov je u veljači 1926. otišao u Pariz. Slijedećeg mjeseca otputovao je u francusku koloniju Gvineju, u istraživačku postaju Kindia. Ipak, tamo nisu imali odraslih čimpanzi sposobnih za razmnožavanje, pa se Ivanov vratio u Pariz, gdje je usporedio svoje bilješke sa francuskim kirurgom imenom Serge Voronoff. Dotični je bio poznat po činjenici da je uspio presaditi tkivo s testisa majmuna na testise čovjeka.
U studenom iste godine, Ivanov se vraća u Afriku zajedno sa sinom, te su uspjeli okupiti nekoliko ženki čimpanza. Na otoku Conakry, pokušali su oploditi njih tri putem metode „turkey blaster“, odnosno ubrizgavanjem sjemena pomoću posebne šprice. Unatoč njihovim pokušajima, eksperiment nije donio nikakve rezultate.
Ovo je Ivanova navelo na pomisao da nešto radi krivu. Stoga se odlučio promijeniti pristup te je došao na ideju da žene ljudske vrste oplodi sjemenom čimpanze. To je namjeravao provesti na lokalnim ženama pod krinkom medicinskih pregleda. Ipak, kolonijalni guverner odbio je to dopustiti.
Više sreće nego pameti
Međutim, Ivanov nije želio odustati. Godine 1929., otvorio je istraživački laboratorij u gradu Sukhumi, u novoj politički nestabilnoj regiji Abhazija. Kasnije će upravo u tom laboratoriju biti provođena istraživanja utjecaja radijacije i cjepiva.
Za svoj eksperiment, Ivanov je dobio čak pet žena koje su se navodno dobrovoljno prijavile za oplodnju. Neki izvori tvrde kako je bilo riječ o zatvorenicama, pa je upitno koliko istine ima u „dobrovoljnom“ javljanju, posebice kad je riječ o Sovjetskom Savezu.
Jedini kandidat za oplodnju na strani majmuna, bio je orangutan imenom Tarzan. Međutim, on je uginuo, pa se Ivanov za pomoć obratio kubanskoj nasljednici Rosaliji Abreu. Abreu je bila prva osoba koja je uspješno parila čimpanze u zatočeništvu te je imala veliki zvjerinjak u okolici Havane. Ivanov ju je upitao bi li nekoliko njenih muških čimpanzi moglo poslužiti za oplodnju spomenutih žena.
Abreu se isprva složila. Međutim, Ivanov je učinio pogrešku upitavši Charlesa Smitha iz Američkog udruženja za napredak ateizma, da mu pomogne oko financiranja projekta. Smith je bio popriličan showman, pa je prijedlog Ivanova objavio u novinama.
Rezultat je bio takav da se u sve upleo tada snažni i utjecajni Ku Klux Klan, koji je zaprijetio odmazdom protiv Abreu ukoliko bude sudjelovala u eksperimentu, kojeg su nazvali „abominacijom Stvoritelja.“ Abreu se nakon toga povukla.
Kraj (koji to nije)
Eksperiment je bio magnet za nevolje od samog početka, a kasnije su se u sve umiješali i političari. Krajem 1920-ih, na političkoj sceni zavladao je Lysenkoizam – politička kampanje protivljenja genetici i znanstveno-osnovanoj poljoprivredi – koju je predvodio Trofim Lysenko, direktor Akademije za poljoprivredne znanosti. Ivanov je zbog svojih eksperimentiranja uhićen te je poslan u interni egzil gdje je umro 1932. od srčanog udara.
Usprkos svemu tome, Ivanova nisu smatrali nekakvim šarlatanom u ono vrijeme. Dapače, njegova ranija istraživanja, prije egzibicije s križanjima majmuna i ljudi, dala su dobre rezultate, a također ih je i tadašnja vlast poticala putem ne baš beznačajnog financiranja. Štoviše, tadašnji Sovjetski Savez bio je već poznat po izgladnjivanju svojih stanovnika.
Iako priča sama po sebi nije bila neka velika tajna, ona je bila zaboravljena sve do početka 1990-ih, kada su se za javnost otvorile pojedine arhive.
Kineski znanstvenici su još 1981. ponovili eksperiment Ivanova, koji je bio uspješan. Tročlani tim znanstvenika uspio je oploditi ženku čimpanze, iako je nepoznato koja je metoda korištena. Slijedom Kulturne Revolucije, znanstvenici su poslani na rad na farmama, a oplođena čimpanza uginula je zbog zanemarivanja.
Motivi?
Većina će se logično zapitati čemu ovakvo igranje s prirodom. Prema nekim izvorima, Staljin je navodno izjavio jednom znanstveniku: „Želim novo nepobjedivo ljudsko biće, neosjetljivo na bol, otporno i indiferentno na kvalitetu hrane koju jede.“
U knjizi Reginalda Urcha, The Rabbit King Of Russia, spominje se nekoliko novinskih članaka iz Lenjingrada, koje je autor sažeo:
Zatadatak ekspedicije Ivanova bio je jednostavan. On je bio otići u Kongo i, ako je moguće, navesti francusku postaju Pasteur koja tamo djeluje pod vodstvom profesora Calmette da surađuje s boljševičkim znanstvenicima kako bi uhvatili nekoliko ženskih čimpanzi. Nakon toga, Ivanov i njegovo osoblje bi uložili napore da oplode te majmune umjetnim metodama i da majke s njihovim malim ljudskim majmunima dovedu u srce anti-božanskog društva u sovjetskoj Rusiji te dokažu da ‘Bog ne postoji’.
Prema drugim izvorima, „pozitivna eugenika“ trebala je poslužiti kako bi se dokazalo da se ljude može promijeniti na najradikalnije moguće načine, a s ciljem izjednačavanja svih ljudi u socijalističkom dizajnu sovjetskog društva.
Većina eugeničara tog vremena imali su za cilj poboljšati fizičke i psihičke osobine ljudi, te su svoje ideje promovirali upravo kroz porast inteligencije i uklanjanje bolesti. Komunistička verzija eugenike nije dijelila taj cilj, budući da bi križanje ljudi i majmuna evidentno rezultiralo stvaranjem nove manje intelektualne vrste čija bi svrha bila robovanje vlasti, a koja ujedno nikad ne bi dovodila u pitanje samu etiku te vlasti.
Sljedbenici triju najpoznatijih monoteističkih religija – judaizma, islama i kršćanstva – uvjereni su kako su njihove dogme iskonske, u načelu zato što su „oduvijek bile tu.” Ipak, ukoliko nam pogled ode malo dalje u prošlost, stvari se počinju bitno mijenjati.
Povijest i teološka učenja
Povjesničari općenito vjeruju kako je perzijski prorok Zarathustra (grč. Zoroaster) živio između 1500. i 1000. g.p.n.e. na području današnjeg Irana. Neki izvori navode kako je živio i kasnije, oko 600. g.p.n.e. Međutim, svi se slažu kako su prije njega drevni Perzijanci štovali razna božanstva indo-arijskih religija, a sam zoroastrizam poprilično je povezan s vedizmom i hinduizmom. Neki vjeruju kako je zoroastrizam zapravo postojao davno prije nego li je Zarathustra odlučio aktivnije proširiti njegova učenja. Tako se spominje i period od 3000. g.p.n.e.
Zarathustra je kritizirao tu mnogobožačku praksu te je propovjedao kako postoji samo jedno božanstvo – Ahura Mazda, Gospodar mudrosti – kojega bi trebalo štovati. Ovim potezom, Zarathustra je na određeni način doveo do razdvajanja indijskih i perzijskih Arijaca, ali je i pokrenuo prvu monoteističku religiju. Ipak, svojim djelima imao je utjecaj na bitne ličnosti tog doba, pa je tako perzijski vladar Vishtapa postao također sljedbenik zoroastrizma, nakon čega se religija brzo počela širiti carstvom.
Ideja postojanja jednog vrhovnog boga nije jedina značajka zoroastrizma koju su preuzele tri najpoznatije monoteističke religije judaizma, kršćanstva i islama. Isto se dogodilo s konceptom dobra i zla, pakla i raja, sudnjeg dana i konačnog otkrivenja. Anđeli i demoni također svoj iskon nalaze u učenjima Zarathustre. Čak je i ideja postojanja Sotone fundamentalno potekla iz zoroastrizma.
Zapravo, čitava ideja zoroastrizma vrti se oko borbe između Ahura Mazde, odnosno sila svjetlosti i dobrote, te Angre Mainyjua (Ahrimana), koji predstavlja sile tame i zla. Na čovjeku je da odabere stranu koju će slijediti, ne prisiljavajući ga ni na što. Razlog tome je taj što se vjeruje kako je čovjek dobar ili zao po vlastitom izboru, a ne po prirodi.
Ovisno o svojim životnim djelima, prema načelima zoroastrizma, on nakon smrti odlazi na Most suđenja – Cinvata, gdje se odvajaju dobre i loše duše, a tamo ih dočekuju suci. Čovjek tamo susreće svoje unutarnje biće koje predstavlja sva njegova djela, misli i riječi. Ukoliko to biće – daena, poprimi oblik lijepe djevojke, čovjek odlazi u raj; ukoliko se pretvori u vješticu, odlazi u pakao.
Za razliku od osuđujućeg učenja kršćanstva, prema kojem su svi ljudi rođeni kao grešnici, zoroastrizam poučava da čovjek rođenjem spada u svijet pravednosti, te je kao stvorenje boga dobra i svjetlosti zapravo poslan na svijet kako bi širio dobrotu, pratio Ashu – kozmički poredak sveopćeg postojanja, i borio se protiv sila zla koje predstavlja Angra Mainyu.
Temelji i učenja zoroastrizma zapisani su u četiri knjige koja se naziva Avesta, a napisana je na staroiranskom jeziku te sadrži drevnu indo-arijsku kozmologiju, pravo, liturgiju molitve te ostala učenja Zaratustre.
Naglo širenje, pa nagli pad
Zoroastrizam je više od tisuću godina bio službena religija carstava pod vladavinom dinastija Ahemenida i Sasanida te za vrijeme Partskog Carstva. Unatoč vrlo brzom širenju unutar carstava, zoroastrizam nikad nije prihvaćen kao državna religija izvan utjecaja Perzijskog carstva.
Zarathustra umire u 77. godini života, a njegova ostavština održala se sve do muslimanske najezde u 7. stoljeću nove ere. Nakon pokoravanja, sljedbenici zoroastrizma sve više bivaju ugnjetavani, zbog čega se povlače iz gradova te odlaze u Indiju.
Veliki broj sljedbenika zoroastrizma podčinio se islamu pod prijetnjom smrću, što je rezultiralo dodatnim padom njihova broja na području današnjeg Irana. Vjeruje se kako danas u svijetu postoji tek oko 150.000 do 200.000 vjernika, dok ih je u Iranu između 10.000 do 20.000.
Unatoč vladavini islama, zoroastrizam je u Iranu službeno priznata religija, pa tako postoji i grad po imenu Yazd koji još uvijek sadrži takozvane „hramove vatre“. Ovdje vrijedi istaknuti kako štovatelji zoroastrizma nisu štovatelji vatre same po sebi, nego je ona dijelom njihove vjere iz jednostavnog razloga što simbolizira svjetlost i toplinu.
Veliki dio sljedbenika danas živi u Indiji, posebice u Mumbaiju. Tamo su poznatiji pod nazivom Parsi, a ujedno zauzimaju visoke pozicije u ekonomskim i političkim krugovima. Moć i bogatstvo stekli su tijekom 18. i 19. stoljeća, u eri ekspanzije trgovine.
Osim Indije i Irana, najveći broj zoroastrijanaca nalazi se u Londonu, ali i drugim dijelovima svijeta poput SAD-a i Australije.
Masivna statua muške figure, Kolos s Rodosa, bila je jedno od sedam čuda antičkog svijeta, izgrađena negdje oko 280. godine prije Krista.
Statua je ponosno stajala na grčkom otoku Rodos, a izgrađena je u čast boga sunca Heliosa. Ujedno je simbolizirala i uspješnu obranu otoka od opsade makedonskog vojskovođe Demetriusa Poliorketa u 305. godini prije nove ere. Prema legendi, narod Rodosa prodao je opremu koju su za sobom ostavili Makedonci, te su tim novcem financirali izgradnju Kolosa.
Statuu je dizajnirao grčki kipar Hares iz Lindosa, a ona sama je bila 33 metra visoka na 15 metara visokoj platformi.
Stari zapisi ne otkrivaju puno o Kolosu. Rad na statui započeo je 292. godine prije nove ere, a navodno je izrađena od željeznih šipki na koje su učvršćene mjedene ploče koje su tvorile oplošje njegovog tijela. Unutrašnjost kipa postepeno je ispunjavana kamenjem kako su napredovali radovi. Kip je stajao na postolju od bijelog mramora, na ulazu u luku Mandraki.
Trebalo je dvanaest godina da se Kolos izgradi. Kip je stajao na svom mjestu 54 godine, dok otok nije zadesio snažan potres 226. godine prije nove ere. Potres je bio tolike jačine da je izazvao velike štete na cijelom otoku, uključujući i luku.
Kip je također pretrpio ogromnu štetu, prelomio se u području koljena i čitav urušio. Prema zapisima grčkog geografa Straba, ostaci Kolosa ostali su ležati na tlu punih osam stoljeća.
Unatoč tome što je kip bio porušen, i dalje je predstavljao atrakciju, te su mnogi dolazili na Rodos da bi vidjeli njegove ostatke. Plinije Stariji, rimski filozof, komentirao je da su rijetki ljudi bili u stanju rukama obujmiti palčeve kipa, štoviše, sami prsti Kolosa bili su znatno veći od većine poznatih kipova iz tog vremena.
Rodos je 653. godine pao u ruke Arapa, koji su rastopili ostatke kipa i prodali ih židovskom trgovcu iz Edese. Trgovac je navodno došao s 900 deva kako bi odnio teret.
Planovi za izgradnju novog modernog kipa Kolosa postoje u Grčkoj već neko vrijeme. Vladini dužnosnici 2008. godine su najavili plan gradnje novog kipa, koji ne bi bio prava replika već sasvim novi kip.
Prema ideji skupine europskih arhitekata koji su 2015. godine najavili svoj projekt gradnje modernog Kolosa, „novi Kolos obuhvaćati će obje strane ulaza u luku. Okrenut prema Egejskom moru, na vrhu uzdignute ruke držati će svijetlo koje će biti vidljivo ne samo brodovima u prolazu, već skroz to turske obale, udaljene 70 kilometara. Brodovi će uplovljavati u luku prolazeći između njegovih nogu.“ Predviđeni projekt koštao bi 283 milijuna eura. Hoće li u skorijoj budućnosti doista doći do ostvarenja tog ili sličnih projekata povratka Kolosa na Rodos, tek ostaje za vidjeti.
Riječ runa dolazi od nordijske riječi run koja označava misterij ili tajnu. Malo je toga poznato o porijeklu runskog pisma, a nitko zapravo ne zna tko ga je, kada i gdje izmislio.
Rune su simboli najranijeg pisma kojeg su koristili germanski narodi Europe, a naziva se Futhark. Runsko pismo korišteno je unutar germanskih jezika, ali prije svega u sjevernim krajevima Europe. Natpisi s ovim pismom pronađeni su diljem Europe, od Balkana, preko Njemačke, Skandinavije, britanskog otočja, pa sve do Islanda, a rune su korištene u periodu između 100. i 1600. godine.
Natpisi s runama pronađeni su čak i u Sjevernoj Americi, što potvrđuje činjenicu da su Vikinzi tamo kročili davno prije Kolumba. Danas se u sjevernoeuropskim zemljama uglavnom koristi latinica, ali u nekada je pismo izgledalo sasvim drugačije.
Najstariji poznati natpis ispisan runama datira iz 160. godine, a pronađen je u danskom mjestu Vimose. Na natpisu jednostavno piše „HARJA“.
Pronađeno je više od 4000 runskih natpisa i nekoliko rukopisa, a od toga ih 2500 dolazi iz Švedske. Mnogi datiraju između 800-ih i 1000-ih godina, tijekom razdoblja vladavine Vikinga. Runska pisma pronađena su na različitim podlogama poput kamenja, drva i metala. Slova su urezivana u novčiće, nakit, spomenike i kamene ploče.
Rusnko pismo naziva se Futhark prema prvih šest runa, dakle f, u, t, h, a, r i k. Ono sadrži 24 slova, 18 suglasnika i 6 samoglasnika, a zapisano je po sustavu u kojem svako slovo označava određeni zvuk. Rune se mogu pisati u oba smjera te se također mogu okrenuti naopačke. Najranije rune sastojale su se gotovo isključivo od ravnih linija, dok su kasnije izgledale nešto kompleksnije, a neke od njih podsjećaju i na današnja moderna slova.
Porijeklo Futharka
Zbog sličnosti s mediteranskim pisanjem, mislilo se kako je Futhark adaptacija bilo grčke ili etruščanske abecede, a njegovo porijeklo počinje mnogo ranije od prapovijesti sjeverne Europe. Najraniji zapisi na Futharku nemaju fiksni smjer pisanja, već su napisani s lijeva na desno ili s desna na lijevo, što je bilo obilježje vrlo rane grčke ili etruščanske abecede prije trećeg stoljeća prije nove ere. Po jednoj teoriji, runsku abecedu razvili su Goti. Dva natpisa, Negau i Maria Saalberg, napisana su na etruščanskom pismu, ali na germanskom jeziku i datiraju iz drugog i prvog stoljeća prije nove ere, što daje obol teoriji o etruščanskom porijeklu.
Stari Futhark – najstariji runski rukopis
Stari Futhark smatra se najstarijom verzijom runskog rukopisa,a korišten je u dijelovima Europe koji su bili dom germanskim narodima, uključujući Skandinaviju. Jezik koji je tada bio u upotrebi smatra se pretkom današnjih jezika Engleske, Nizozemske, Njemačke, Danske, Norveške, Švedske i Islanda. Kako su se jezici mijenjali, sve veći broj germanskih skupina ih je prihvaćao, a Futhartk je postao način prijenosa govora u pismo.
Najraniju verziju Futharka koristili su Goti, a to pismo poznato je kao gotske rune, te je korišteno sve 500. godine, kada ga je zamijenilo abeceda temeljena na grčkom pismu. Stari Futhark korišten je sve do 550. godine diljem baltičkog područja. Za razliku od ostalik oblika runa, vještina čitanja starog Futharka izgubljena je sve dok ponovno nije otkrivena dešifriranjem 1865., što je učinio Norvežanin Sophus Bugge.
Noviji oblik Futharka, razvio se na temelju starog tijekom dugogodišnjeg perioda, te se razvoj zaustavio oko 800. godine, početkom doba Vikinga. Umjesto prvotnih 24 slova, noviji Futhark imao ih je 16, jer je 9 izvornih slova izostavljeno. Novi Futhark je također podijeljen na dva tipa: kratki (švedsko-norveški) i produženi (danski). Takvo pismo bilo je glavna abeceda Norveške, Švedske i Danske tijekom vikinškog doba, a uvelike je zamijenjeno latinskom abecedom oko 1200. godine, što je bila posljedica preobraćenja skandinavskih naroda na kršćanstvo. Futhark se nastavio koristiti u Skandinaviji još dugi niz stoljeća, ali do 1600. godine postao je većim dijelom zaboravljen, uz iznimku pojedinih znanstvenika tog doba, koji su ga proučavali.
Tajna vjerska formula?
Budući da rune datiraju iz pretkršćanskog doba sjeverne Europe, one su postale povezane s „poganskom“ ne-kršćanskom povijesti, pa se uz njih veže i određena mističnost. Značenje riječi dovelo je do velikog broja teorija koje su povezivale porijeklo runa s upotrebom u kultovima. Kada je biskup i misionar Wulfila preveo Bibliju s grčkog na vizigotski u četvrtom stoljeću, također je riječ „mysterion“ preveo kao „runa.“ Dakle, po jednoj teoriji, jedno od najstarijih proto-nordijskih ili proto-germanskih značenja riječi bilo bi „vjerska misterija“ ili „tajna vjerska formula.“
U popularnoj kulturi, rune se mogu vidjeti kao znakovi koji posjeduju mistične ili magijske značajke. Najčešće se pojavljuju u određenoj literaturi, filmovima ili video igricama koje se bave fantastikom.
Pecunia non olet , latinski je izraz koji u prijevodu znači „novac ne smrdi.“ Stari Rimljani prenijeli su čitav niz tradicija i običaja na moderno društvo, ali su također imali i neke neobične prakse i poglede na recimo mokraću. Urin se u doba drevnog Rima smatrao mnogo korisnijim nego što je to danas. Koristili su ga za pranje odjeće, pranje zubi, kao i za štavljenje kože. Drevne praonice rublja čak su imale velike keramičke posude koje su se nalazile na javnim prostorima i u kojima se skupljao urin. Pomalo neočekivano, ali ljudi su skupljali toliko urina da su vladari Rima, Neron i Vespazijan, uveli porez na urin u 1. stoljeću.
Korištenje urina u starom Rimu
Dok danas bez razmišljanja puštamo vodu nakon obavljanja „male“ nužde, u drevna vremena urin se smatrao vrlo korisnom tvari. Naime, urin sadrži široku lepezu važnih minerala i kemikalija kao što su recimo fosfor i kalij. Rimljani su također vjerovali da će pranje zubi pastom načinjenom od urina i stijene poznate kao plavac, izbijeliti njihove zube i spriječiti njihovo truljenje. I doista, ovakva mješavina koristila se za pranje zubi sve do početka 18. stoljeća.
Javni WC u Rimu
Što se tiče Rima, najbolji i najskuplji urin na tadašnjem tržištu, bio je onaj iz Portugala. Navodno je to bio „najsnažniji“ urin na svijetu i stoga je bio i najčešći izbor za pranje zubi. Iako se mnogima vjerojatno gadi i sama pomisao na korištenje ovakve zubne paste, navodno je ona doista bila učinkovita.
Dakako, urin se nije koristio u svježem obliku, već bi se on ostavio vani na otvorenom kako bi se iz njega u kontaktu sa zrakom stvorio amonijak. U doba drevnog Rima, on se posebno koristio za pranje rublja jer je zbog amonijaka, bio također vrlo važan za tekstilnu industriju tog vremena. Urin se također koristio za izbjeljivanje vune i lana, ali i za štavljenje kože.
Porez za skupljače urina
U prvom stoljeću, rimski car Neron počeo je naplaćivati porez na urin ili na latinskom „vectigal urinae.“ Ovaj porez bio je usmjeren na skupljanje urina na javnim mjestima, budući da su se niže klase tadašnjeg društva „olakšavale“ u malim posudama koje su se onda praznile u veće. Urin se također skupljao i u javnim zahodima u koje su odlazili pripadnici viših klasa. Oni koji su kupovali urin plaćali su porez, a urin koji se skupljao potom se koristio i reciklirao kao sirovina za daljnje kemijske procese.
Iako je porez s vremenom ukinut, on je ponovno uveden oko 70. godine, s dolaskom cara Vespazijana, koji je postao carem nakon građanskog rata koji je zamalo potpuno uništio Rimsko Carstvo. Dakako, nakon rata, Rimljani su gotovo u potpunosti ostali bez srebra u svojoj riznici. Poznat po svojoj pohlepnosti za novcem, ali i beskompromisnim porezima, Vespazijan je započeo s obnovom carstva. Razni porezi ponovno su nametnuti kako bi se skupila sredstva, a jedan od njih također je bio onaj za trgovinu urinom. Prvi javni zahodi za svo građanstvo uvedeni su za vrijeme Vespazijana, 74. godine.
Novac ne smrdi
Ubrzo nakon ponovnog oporezivanja trgovine urinom, rimski šaljivci počeli su zahode nazivati „vespazijancima.“ To je možda i jedan od razloga zašto je Vespazijanov sin, Titus, inače budući car, smatrao takav porez gnusnim. Rimski povjesničari Dio Cassius i Suetonius tako su zabilježili nepopularnost Vespazijanovog poreza navodeći u svojim povijesnim knjigama kako je uvijek kada bi Titus prigovarao na ovaj porez, Vespazijan uzeo zlatni novčić i rekao „Pecunia non olet,“ ili „Novac ne smrdi.“ Dakako, značenje te uzrečice bilo je da nije bitno odakle dolazi novac.
Vespazijanovi zahodi su unatoč prigovorima njegova sina ipak dobro došli Rimljanima. Možda je i najbolji dokaz tome moguće vidjeti u jednom od spomenika. Naime, jedan dio poreza na urin utrošio se i na izgradnju rimskog Koloseuma, koji je izgrađen za vrijeme desetogodišnje vladavine Vespazijana.
„Vespazijanac“ u Montrealu, Kanada, 1930.
Arhitektonska umijeća Rimljana ostavila su duboki pečat na svjetsku povijest, a tome je doprinjela i malo poznata priča o urinu i porezu na trgovinu istim. Iako je Vespazijanov porez svakako bio nepopularan među skupljačima urinom, proizvođačima tekstila i kožarima, taj isti porez doprinjeo stabilizaciji i razvoju carstva.
Današnji javni zahodi također naplaćuju uslugu korisnicima, pa bi se i to moglo smatrati jednim vidom „poreza na urin.“ Ipak, neki takav službeni porez danas bi vjerojatno bio pristojno ismijan. Ili možda ne?
Tunguska eksplozija je naziv za nerazjašnjenu eksploziju koja se dogodila 1908. godine u Rusiji, u blizini rijeke Tunguske. Događaj se katkad spominje i kao Velika sibirska eksplozija.
30. lipnja 1908. godine, očevici su vidjeli vatrenu kuglu kako leti nebom i unutar nekoliko trenutaka dogodila se snažna eksplozija u atmosferi.
Oko 7:17 ujutro po mjesnom vremenu, domicilno stanovništvo i ruski doseljenici u brdima sjeverozapadno od Bajkalskog jezera promatrali su snop jakog svijetla, gotovo jakog poput Sunca, kako se kreće po nebu. Desetak minuta kasnije, dogodio se bljesak i čuo zvuk sličan topničkoj paljbi.
Očevici bliže eksploziji iznijeli su iskaz da se zvuk kretao od istoka prema sjeveru. Zvuk su pratili udarni valovi koji su odgurnuli ljude na pod i razbili stakla prozora.
Eksploziju su registrirale seizmološke stanice diljem Europe i Azije. U nekim mjestima podrhtavanje tla je bilo jednako snažno kao potres jačine 5.0 na Richterovoj ljestvici. Također se kao nuspojava pojavila fluktuacija u atmosferskom tlaku koja je bila dovoljno jaka da se uočila u Velikoj Britaniji. Tijekom sljedećih dana, noćno nebo u Aziji i Europi je bilo tako osvijetljeno da su ljudi u Londonu mogli čitati novine po tom svijetlu.
Eksplozija je bila toliko jaka da je pobila većinu populacije velikih životinja kilometrima od zone udara, a stabla su bila sva porušena. Procjene o oslobođenoj energiji tijekom eksplozije sežu od 5 megatona, pa čak i do 30 megatona TNT-a, iako je 10 do 15 megatona najvjerojatnija stvarna jačina eksplozije, oko 185 puta jače o eksplozije atomske bombe u Hirošimi.
Tek dvadeset godina kasnije, 1927. godine, Leonid Kulik predvodio je prvu sovjetsku istraživačku ekspediciju kako bi istražio okolnosti ekspolzije u Tunguskoj.
Pri dolasku na mjesto eksplozije, prizor sa kojim je Kulik bio suočen, bio je zastrašujući.
Čitavih dvadeset godina nakon eksplozije, čitavo područje koje je sezalo kilometrima u daljinu, bilo je devastirano.
Nije bilo kratera, već se u epicentru eksplozije nalazilo mnoštvo ogoljenih i spaljenih stabala, bez grana, koja su stajala uspravno, što je dodatno potvrdilo sumnje da do eksplozije nije došlo uslijed udara tijela u tlo, već da je leteća kugla, za koju se predpostavljalo da je meteor, eksplodirala u zraku.
Sljedeće ekspedicije došle su u Tungusku tek u 50-im i 60-im godinama prošlog stoljeća. Pronađeni su mikroskopski komadi silikata i magnetita sa velikim udjelima nikla u tlu i na stablima, što je upućivalo na to da se radi o tijelu izvanzemaljskog porijekla.
Godine 1930., britanski astronom F. J. W. Whipple iznio je teoriju da se radi o kometu, a ne meteoru, jer se komet sastoji od leda i zaleđenih plinova koji izgaraju pri ulasku u Zemljinu atmosferu i ne ostavljaju očite tragove.
No niti nakon više od sto godina stručna javnost i dalje nema egzaktan odgovor što se zapravo točno dogodilo tog dana u Tunguskoj.
Kada netko spomene Križare i križarske pohode, većina odmah pomisli na ratove protiv muslimana na području današnjeg Izraela tijekom 11. i 13. stoljeća. Međutim, križarski pohodi odvijali su se također i na sjeveru te sjeveroistoku Europe, a posljednji su poznatiji kao Baltički križarski pohodi.
Tema ovih pohoda na Baltiku još je uvijek relativno slabo poznata upravo zbog rijetkih prezentacija o njima u europskoj povijesti. Razlog tome vjerojatno leži u činjenici da su Križari često mačevima i sjekirama prisiljavali starovjerce na „preobraćenje“, te nisu donosili „ljubav, milost i prosvjetljenje“ kako se to pokušava predstaviti.
Okupacija baltičkih zemalja uglavnom je provedena od strane Križara iz bogatijih i većih zemalja Europe, a samim time nitko od njih nije govorio o sramotnim pokoljima nedužnih ljudi, kao niti o prijetnjama istim takvim pokoljima svima onima koji su odbijali prihvatiti novu religiju. Na ovim pohodima nije bilo herojstva, niti legendarnih bitaka u ime slobode i časti te bolje budućnosti.
Baltičke zemlje jedne su od posljednjih bastiona stare europske kulture, koja je ostala poprilično netaknuta unatoč prisilnom pokrštavanju, a zbog prirodne izoliranosti tih krajeva. Baltički narodi tradicionalno su vrlo konzervativni te ih je unatoč brzom širenju kršćanstva bilo teško promijeniti.
Početak sukoba
Slijedeći javnu opsjednutost ratovima i križarskim pohodima u središnjoj Europi, zajedno s nekoliko neuspješnih misija na Bliskom istoku, Katolička crkva i vladajuće militantne sile uskoro su otkrile da u Europi još uvijek postoj nepokrštene „poganske“ zemlje.
Europa je u to vrijeme bila preplavljena vojnicima, plaćenicima i drugim ljudima koji su tražili svoju sreću u materijalnim bogatstvima, a bili su spremni boriti se bilo gdje i s bilo kime za materijalnu nagradu. Postojale su također i vojne formacije poput Teutonskog reda, koji nije baš uspješno prošao u Svetoj zemlji u usporedbi s Templarima i Hospitalcima. Stoga su mnogi od njih odlučili okušati sreću u novoj sredini – na Baltiku.
Baltička „poganska“ plemena u to vrijeme bila su odvojena od ostatka Europe gustim šumama i močvarama te su živjeli svojim načinom života dugi niz generacija. Iako su se ratni sukobi često pojavljivali, oni nisu imali značajan utjecaj na tamošnju kulturu i život općenito.
TIjekom mnogih desetljeća, Vikinzi su pokušavali osvojiti baltičke zemlje i tamo uspostaviti svoju vlast. Međutim, njihovi napori nisu urodili plodom jer su ubrzo bili zbačeni ili prognani, a oni koji su ostali, izmiješali su se s lokalnim stanovništvom.
Ruska pravoslavna crkva također je željela osvojiti ova područja te pokrstiti baltičke starovjerce, ali i njihove misije su završile neuspješno. Bilo je također i ruskih vojskovođa koji su željeli prisvojiti baltičke zemlje kako bi mogli prikupljati porez, ali ni oni nisu uspjeli u svojoj nakani.
Poljski vojskovođe također su izveli broje napade protiv naseljenika na području Pruske, s ciljem proširenja vlastitih zemalja, dok su istovremeno pokušavali preobratiti neke od Prusa na katoličanstvo.
Sve u svemu, baltički narodi su često morali voditi bitke sa susjednim zemljama davno prije križarskih pohoda. Lokalna plemena ponekad su i međusobno ratovala zbog stjecanja imovine ili robova. Nerijetko su i brojni ratnici s Baltika upadali u susjedne zemlje kako bi pljačkali Poljake, Ruse, pa čak i Dance ili Šveđane.
Međutim, sve se to počelo mijenjati kada je 1193. papa Celestin III. pozvao na novi križarski pohod protiv „poganih“ na Baltiku te baltičkih Finaca.
Križarski pohod na Latviju
Prvi katolički propovjednici došli su u Latviju 1180., u pratnji njemačkih plaćenika koji su slijedili stare vikinške trgovačke putove duž rijeke Daugave. Istovremeno su započeli sa svojim misijama preobraćenja i pokrštavanja među lokalnim narodom, gdje su počeli uspostavljati zajednice i graditi prve crkve.
U početku je cijela procedura tekla prijateljski te im je iskazana topla dobrodošlica od strane „poganskih“ plemena. Međutim, kada su Latvijci odbili preobratiti se na novu vjeru, svećenici su otkrili svoje prave namjere te su pozvali naoružane vojnike da im pomognu u ostvarivanju ovog cilja.
Godine 1189., Albert od Buxhoevedena bio je postavljen od nadbiskupa Hartwiga II. u Bremnu, za provođenje pokrštavanja baltičkih naroda. Kroz nekoliko godina, u Njemačkoj je okupio Križare kako bi krenuo u osvajanje, a u tome mu se pridružila i novoosnovana vojna formacija pod nazivom Bratstvo mača, koja je osnovana 1202.
Početkom 14. stoljeća, nakon godina bezbrojnih krvavih bitaka, današnja Latvija i Estonija osvojene su od strane njemačkih sila te su službeno preobraćene na katoličanstvo. Slijedećih nekoliko desetljeća ove zemlje nosile su naziv „Livonia“.
Međutim, unatoč službenom statusu „kršćanske“ zemlje, lokalni stanovnici nastavili su slijediti svoje drevne tradicije sve do početka 20. stoljeća! Budući da kršćanstvo nije bilo u potpunosti revno provedeno i uvedeno među baltička plemena, ona su bila u mogućnosti nastaviti s prakticiranjem svojih običaja. Iako su pokršteni uz prijetnju mačem, svećeničke propovijedi imale su slab učinak u pogledu usvajanja ove strane religije i posve drugačijih vrijednosti. Štoviše, latinski koji se tada službeno koristio kao jezik Katoličke crkve bio je također nepoznat među baltičkim narodima.
Dobar dio latvijskih plemena koja se nisu željela niti službeno odreći svojih starih vjerovanja, preselila su se u susjednu Litvu, gdje su nastavili pružati otpor Križarima.
Križarski pohod na Prusiju
Godine 1226., poljski grof Konrad zamolio je za pomoć njemački Teutonski red da mu pomogne u osvajanju Pruske, a zauzvrat im je ponudio dio osvojene zemlje.
Osvajanje Pruske završeno je tek nakon 50 godina bezbrojnih krvavih bitaka. Tijekom tog vremena izvorni Prusi koji su ostali nepokršteni završili su kao robovi ili su bili ubijeni te prognani. Borbe Prusa i Teutonaca bile su iznimno brutalne; neka od područja bila su u potpunosti istrijebljena!
Slično latvijskim i estonskim plemenima, Prusi se nisu tako lako predali i odrekli svojeg načina života i svojih vjerovanja. U mnogim slučajevima odabirali su prije smrt nego predaju.
Oni Prusi koji su se odvažili na pružanje otpora, otišli su u novo uspostavljeno Litvansko kraljevstvo te su se nastavili boriti protiv Križara zajedno s tamošnjim starovjercima.
Prazna Prusija uskoro je naseljena Nijemcima, dok su stari Prusi uglavnom ostali živjeti kao kmetovi te su se asimilirali u društvo i tako nestali iz povijesti. Kasnije su ovi njemački doseljenici sebe počeli nazivati Prusima te su oformili Kraljevinu Prusku koja je u potpunosti nestala nakon Drugog svjetskog rata.
Križarski pohod na Litvu
U međuvremenu, dok su Litvanci, Estonci i Prusi vodili krvave bitke protiv Križara, susjedni Litvanci imali su šansu oformiti svoje vlastito kraljevstvo. Uskoro se ono izdiglo do velike moći i postalo ozbiljna prijetnja i znak otpora prema križarskim okupatorima.
Nakon mnogih oružanih sukoba između Križara i Livonskih redova, neki od litvanskih grofova odabrali su pokrštavanje i prijelaz na kršćanstvo, u nadi da će zaustaviti krvoproliće. Međutim, napadi križara nisu prestali te su Litvanci ubrzo shvatili koliko su lažna i licemjerna bila kršćanska obećanja, te da su Križari isključivo željeli njihovu zemlju i dragocjenosti.
Veliki grofovi poput Mindaugasa i Gedeminasa u ogorčenju i gađenju odbacili su novu vjeru i vratili se staroj.
Teutonski vitezovi neuspješno su osvajali Litvu koja je tek 1386. službeno prihvatila kršćanstvo nakon što se veliki grog Jogaila oženio 11-godišnjom kraljicom Jadwigom od Poljske.
Litvanci su stupili u savez s Poljskom i konačno porazili Teutonski red u bitci kod Grunwalda 1410., čime su i službeno završili križarski pohodi protiv baltičkih naroda.
Gabrielle Bonheur Chanel, svima mnogo poznatija kao „Coco“, jedna je od najzapaženijih modnih ikona 20. stoljeća, a ujedno i vrlo uspješna poslovna žena.
Ona je bila jedna od začetnica u svijetu dizajna, koja je promijenila stil ženskog odijevanja. Iako je umrla 1971., njeno ime i brand ostali su u vrhu svjetske mode.
Coco Chanel vjerojatno je ostala najzapaženija po takozvanoj „maloj crnoj haljini“, koja je postala svjetski modni hit, a isti odjevni predmet u raznim varijacijama nosi se i danas. Ona je ujedno bila tema mnogih filmova, biografija i povijesnih novela, od kojih su se svi fokusirali na njen neobičan karakter i dostignuća.
Međutim, iza njenog imena stoje i sumnje da je bila suradnik nacional-socijalista te njemačka špijunka za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Prema istraživanju pariškog novinara i autora Hala Vaughana, slavna dizajnerica navodno je bila žestoki anti-semit te simpatizerka nacional-socijalizma, te je radila za Abwehr – njemačku obavještajnu službu.
Vaughan je prošao kroz čitave američke i europske arhive, skupljajući informacije koje je 2012. objavio u knjizi Sleeping With the Enemy: Coco Chanel’s Secret War. Ova biografija opisuje Coco i njen put da postane najbogatija žena svijeta, a to je navodno brže ostvarila kroz oduzimanje židovske imovine i poslovnih poduzeća tijekom Drugog svjetskog rata. Mnogi drugi kritičari i teoretičari također su pokušali istražiti i potvrditi ovu teoriju.
Prema nekim dokumentima francuskog ministarstva, kao i dokumentima nacional-socijalista, Coco je bila njemačka špijunka s kodnim imenom „Westminster“ te dijelom obavještajne službe Abwehr, pri čemu je dobila i broj agentice: F-7124. Kodno ime bilo je povezano s njenom ranijom vezom s Vojvodom od Westminstera, najbogatijeg čovjeka Engleske u to doba, a čija je Coco bila ljubavnica tijekom 1920-ih. Coco je uživala u raskošnom životu takvog društvenog kruga, kao i u druženjima i prijateljstvu s mnogim značajnim osobama iz britanske elite, među kojima je bio i Winston Churchill.
TIjekom rata, Coco je najviše vremena provela u hotelu Ritz u Parizu, gdje je živjela u luksuzu. U samom hotelu boravili su mnogi agenti Trećeg Reicha, kao i vojno-političko osoblje, poput Hermanna Göringa ili Josepha Göbbelsa.
Nesumnjivo je danas da je Coco bila i ljubavnica njemačkog obavještajnog zapovjednika Gunthera von Dincklagea, koji je već 1920-ih špijunirao francuske vojne snage u Parizu kao „posebni ataše“ njemačke ambasade. Tada je zamolio i Coco da mu se pridruži u regrutiranju novih agenata s čime se ona izgleda složila.
Godine 1943., Coco je otputovala u Madrid s Dincklangeom, kako bi dostavili osobno pismo njenom poznaniku, Winstonu Churchillu, tada premijeru Engleske. Pismo je Churchilla trebalo uvjeriti da obustavi neprijateljske odnose prema Trećem Reichu.
Mnogi se pitaju zašto je Coco surađivala s nacional-socijalistima. Pretpostavka je da je razlog tome njen anti-semitizam, što opet propitkuje, ali i podržava činjenica da je bila u prijateljskim odnosima sa židovskom obitelji Wertheimer. Godine 1924., Coco je zatražila financijsku potporu od Pierrea Wertheimera, kako bi proširila svoje dizajnersko carstvo. Iako joj je dao financijska sredstva, ona je ipak ostala s manje od 10 posto udjela u vlastitoj tvrtki. Tenzije su pritom nepobitno rasle jer je Coco prigovarala da ju se iskorištava.
Nacional-socijalisti su 1930-ih uveli rasne zakone, koji su se tijekom rata provodili na svim okupiranim područjima, pa je stoga za sve židove postalo nemoguće poslovati u Njemačkoj. Stoga je do 1941. dvije trećine poduzetništva u vlasništvu židova prodano ne-židovima za male svote.
Coco je ove zakone vrlo pomno iskoristila kako bi se osvetila Wertheimeru, koji je u vlasništvu imao veliki dio Chanel parfema u to doba. Wertheimer je u konačnici pobjegao u SAD. Dana 5. svibnja 1941., Coco je napisala pismo dužnosnicima Trećeg Reicha, u kojem je zatražila da joj se vlasništvo Chanel parfema vrati u potpunosti: „Parfemi Chanel pravno su ‘napušteni’ od njegovih vlasnika. Ja imam neporecivo pravo na prednost. Profiti koje sam ostvarila od svojih kreacija od osnivanja poduzeća … su neproporcionalni.“
Prema Vaughanu, Coco je bila „savršena oportunistica“. Nacional-socijalisti su bili na vlasti, a Coco je težila ka položaju moći. To je bila priča njenog života. Ona nije vjerovala ni u što drugo osim mode i prelijepe odjeće; vjerovala je u svoje poduzetništvo i nije ju previše zanimao niti Hitler, niti politika.
Međutim, napori Coco Chanel bili su relativno neuspješni, budući da je Wertheimer prebacio veliki dio svojeg poduzeća drugom ne-židovskom prijatelju. Stoga je čitav brend Coco Chanel i danas u rukama židovske obitelji Wertheimer.
Coco je zbog svoje navodne suradnje s nacional-socijalistima bila ispitivana, ali nikad sudski procesuirana. Prema jednoj teoriji, razlog tome je navodno intervencija Churchilla i drugih britanskih aristokrata. Naime, svjedočenja Coco Chanel mogla su otkriti neugodne tajne koje je bilo najbolje ostaviti u ormaru.
Po završetku Drugog svjetskog rata, Coco je sedam godina provela u Švicarskoj sa svojim ljubavnikom Guntherom von Dincklangeom.
Godine 1954., ponovno je uspostavila poslovanje uz pomoć Pierrea Wertheimera, čovjeka kojeg je željela poslovno uništiti u vrijeme rata, a koji se ipak odlučio na pomoć. Modni biznis Coco Chanel procvao je kao nikad prije.
Coco Chanel je u 87. godini umrla u siječnju 1971. u hotelu Ritz u Parizu, čija je stanovnica bila sveukupno 30 godina.