Jedan od najpoznatijih drevnih sportova (za koji ste sigurno čuli) su bile gladijatorske borbe – naoružani muškarci, obično robovi ili kriminalci, u areni jedni protiv drugih, ili protiv tigrova, lavova, krokodila…

Iako ozljede i smrtni slučajevi nisu bili rijetka pojava, gladijatori su ipak mogli steći veliko bogatstvo, slavu pa čak i slobodu kroz pobjede. Ali ovo nije bio jedini krvavi sport u povijesti, a u nastavku pišemo o 5 manje poznatih a jednako (ili više) nasilnih drevnih sportova.

Danas je polo omiljena zabava engleskih plemića i uglavnom gornje klase, a igra se s malom loptom veličine biljarske kugle, i nikad s ljudskom glavom ili glavom mrtve koze. No, to su ‘lopte’ s kojima je sve započelo… samo pod drugim imenom: bughazi.

Kada se polo prvi put počeo igrati početkom 5. stoljeća, bio je sve samo ne sport koji su igrali plemići, već konjanici perzijske vojske koji su našli zabavan način da poboljšaju svoje vještine. Izvorni polo se razlikovao od današnjeg u dvije stvari – lopta je bila glava mrtve koze, a timovi su se sastojali od po nekoliko stotina ili hiljada igrača na obje strane (za razliku od današnjih četiri vs četiri).

Vjeruje se da su prvi turnir osvojili turski konjanici koji su pobijedili Perzijance (igrali su sa glavom mrtve koze), a mongolski osvajač Genghis Khan je kasnije uveo popularnu promjenu: prije početka meča se odrubi glava protivničkog vojnika, i umjesto glave mrtve koze ona bude ‘lopta’.

Ullamalitzli je bio ceremonijalni sport koji su Asteci igrali nekoliko stotina godina prije evropskog otkrića Amerike. Igrala se tako što se dvije ekipe natječu koja će prva provući malenu gumenu lopticu kroz kameni obruč, a prilikom toga su za manevriranje loptom mogli koristit samo svoje kukove, koljena i kose kamene zidove. Kada jedna od ekipa postigne prvi gol, igra bi odmah završavala.

Igra je bila popularna među narodima Meksika i Središnje Amerike i prije Asteka, a poznato je da su je igrali i Maye. Sam sport nije bilo toliko krvav… sve do samog kraja, kada se kapetan gubitničkog tima žrtvovao bogovima…

Mnogi oblici vikinških običaja i kultire i danas ostaju nepoznati, pa tako i o njihovom popularnom sportu knattleikru znamo poprilično malo. No, jedno je sigurno – bio je brutalan i nasilan, jer im je zapravo sport služio kao dodatni trening za borbu.

Iz nejasnih opisa u islandskoj “sagi”-povijesti Vikinga koja se prenosila usmeno stotinama godina prije nego što je konačno zapisana u 13. stoljeću,  njihov sport najbliže možemo opisati kao nasilan kriket. Glavna razlika između današnjeg i vikinškog kriketa je u tome što danas  igrači mogu očekivati ​​da će preživjeti do kraja utakmice. Vikinzi, s druge strane, nisu uvijek bili te sreće. Nekoliko zapisa govori o tome kako su u toku utakmica igrači ubijali jedni druge bez nekog posebnog razloga (vjerovatno su bili loši gubitnici…).

Drevnim Grcima možemo zahvaliti za Olimpijadu, najpopularniji sportski događaj na svijetu, ali im također možemo zahvaliti i što jedan od njihovih popularnih sportova nije preživio do danas. Pankration je bio jednostavan sport. Pravila su bila jasna – sve je dozvoljeno osim ubijanja protivnika, jer se to smatralo prekršajem, i mrtvi protivnik bi bio proglašen pobjednikom.

Dakle, ideja cijelog sporta je bila da toliko izudarate protivnika (nogama, rukama, glavom… čim god stignete) da ga što više približite smrti, a da ga pri tome ne ubijete. Najbolja opcija je bila da protivnički igrač od silnih udaraca izgubi svijest.

I da… natjecatelji su bili goli.

Jedan od najčudnijih (i opasnih) sportova u povijesti (koji se igra i dan danas) je sasvim sigurno godišnje natjecanje u kotrljanju sira koje se održava na Cooper Hill-u u Gloucestershireu, Engleska.

Pravila sporta su jednostavna: do 20 natjecatelja trči niz strmu, neravnu padinu za 3 kilograma teškim kolutom sira, pokušavajući ga uhvatiti prije nego što dođe do dna, 300 metara ispod. Tokom dana se odigraju četiri utrke, tri za muškarce i jedna za žene, a brojni povijesni zapisi, kao i moderni video zapisi svjedoče o opasnostima koje ovaj sport nosi sa sobom: desetine slomljneih kostiju i razbijenih glava – i to ne samo među natjecateljima, već i među publikom u koju se natjecatelji ‘zabiju’.

Niko nije siguran kako je započelo kortljanje sira, a vjeruje se da vuče korijene iz drevnih poganskih rituala plodnosti ili žetve.

Rane 1140. godine, Kralj Konrad III od Njemačke je nakon niza uspješnih vojnih kampanja stigao do dvorca Weinsberga kojim je vladao Vojvoda Welf VI, a nakon opsade, uspješno i zauzeo isti. Kako bi pokazao svoje milosrđe, Konrad je dozvolio svim ženama da slobodno napuste dvorac, te da sa sobom ponesu sve što mogu natovariti na leđa. A sve žene Weinsberga, umjesto da ponesu hranu i odjeću, pored začuđenog kralja su na leđima iznjele svoje muževe, sinove i braću kojima je prijetila sigurna smrt.

Kralj Konrad III, nećak Svetog Rimskog cara Henrika V, je 1140. godine stigao do dvorca Weinsberga u Bavarskoj u Njemačkoj. Iako nije imao naročito dobru odbranu, vladar dvorca Vojvoda Welf VI je ipak odlučio ne predati se tako lako, što je samo dodatno razljutilo kralja Konrada. Nakon kratkog vremena dvorac je pao u ruke njemačkog kralja koji je ovom pobjedom dodao još jednu regiju u svoje brzo rastuće carstvo.

Pošto nisu odmah pristali na predaju i udovoljili njegovim zahtjevima, Konrad je odlučio da ubije ili zadrži kao zarobljenike sve muškarce koji su se zatekli u dvorcu, kao i da zapali sve i jednu građevinu. Ovu prijetnju su svi shvatili ozbiljno, jer je kralj bio poznat kao čovjek od svoje riječi, a pored toga, kao i svaki drugi vladar iz tog perioda morao je demonstrirati šta se dogodi onima koji odbiju  poslušati njegovu kraljevsku zapovijed.

Kralj je ipak bio dovoljno milostiv da dozvoli nekoliko muškaraca, predstavnika Weinsberga, da ga zamole da makar pusti njihove žene na slobodu, jer one nisu imale nikakve veze sa donošenjem odluka. Konrad je odlučio da udovolji ovom zhtjevu jer žene nije smatrao krivcima, svojim neprijateljima, a još manje prijetnjom.

U daljnjem činu milosti, kralj je dopustio ženama da sa sobom ponesu svoje najdragocjenije stvari, rekavš im da mu nije namjera da na cesti umru od gladi. Zatim im je dao rok da pokupe sve što mogu ponijeti na leđima i napuste dvorac kako ne bi morale gledati smrt svih muškaraca u gradu.

Kada je došlo vrijeme da napuste grad, žene su se okupile na kapiji, a zapanjeni kralj je shvatio da je nadmudren: Žene su zaista na leđima nosile ono što im je najdragocijenije, baš kao što im je i dozvolio… samo, problem je bio u tome što to nisu bli predmeti, već muškarci. Muževi, sinovi i braća.

Ovaj prizor je toliko zapanjio kralja da je odmah odlučio da ih sve pusti da slobodno napuste Weinsberg, a čak je odlučio da poštedi i sam grad nepotrebne paljevine.

Vjerovatno ste se kao mali igrali potrage za izgubljenim blagom ispred zgrade, u vrtovima i parkovima, ali ovo ponekad i nije samo dječija igra… Mnogi odrasli i dan danas tragaju za izgubljenim blagom vrijednim i stotinu triliona dolara, blagom za koje se ne zna da li uopće i postoji… Ponekad ove potrage završe i uspjehom… a ponekad, i sami lovci izgube život tragajući…

Ovu su samo neka od izgubljenih blaga za kojima ljudi još uvijek tragaju:

Njemački i ruski arhitekti su 1701. godine počeli sa izgradnjom veličanstvene sobe ispunjene jantarom (ili ćilibar, fosilna smola, koja se upotrebljava za izradu nakita i lakiranje) i ostalim draguljima kako bi je predstavili pruskom Kralju. Soba je 1717. godine konačno završena i predstavljena Petru Velikom, čija je supruga naredila da se u nju doda još više dragulja, te da se ista prebaci u drugu palaču. Nakon toga, legendarna Jantarna soba je imala još nekoliko putovanja do Drugog svjetskog rata…

1941. godine soba je bila u Tsarskoye selu, koje su napali i opljačkali nacisti. Iako su postojali određeni napori da se  Jantarna soba sakrije, Njemački vojnici su je ipak pronašli, demontirali i odnijeli u Königsberg, u Njemačkoj – gdje joj se izgubio svaki trag.

Nakon teških zračnih napada 1945. godine, vjerovalo se da je soba spaljena u jednom dvorcu, jer je u službenim zapisima pisalo da su pronađeni ‘žuti’ izgoreni ostaci. Međutim, mnogi ljudi su nagađali da je soba možda preživjela, ali se samo izgubila. Jedna od najpopularnijih teorija kaže da su je nacisti prevozili preko Baltika, kada je brod potonuo i ostavio je na dnu mora.  Najmanje jedan dio prostorije je čak i pronađen, a navodno je bio ratni trofej koji se vratio u Rusiju.

Zbog svoje jedinstvene ljepote, Jantarna soba, čija se današnja vrijednost procjenjuje na cca 250 miliona dolara, se prije rata nazivala ‘osmim svjetskim čudom’, a iako njezina sudbina može zauvijek ostati tajna, mnogi lovci na blago još uvijek ne odustaju od potrage.

Uz pomoć originalnih crteža i starih crno-bijelih fotografija, Replika Jantarne sobe je napravljena 2003. godine, a posvećena je Vladimiru Putinu i njemačkom kancelaru Gerhard Schröderu tokom proslave 300-te godišnjice grada Sankt Peterburga.

Lost Dutchman’s Gold Mine je, prema legendi, vrlo bogat rudnik zlata skriven u jugozapadnom SAD-u. Rudnik je dobio ime po njemačkom imigrantu Jakobu Waltzu, koji ga je navodno otkrio u 19. stoljeću, i njegovu lokaciju sa sobom odnio u grob (“Nizozemac” je tada u Americi bio čest izraz za “Njemac”).

Oko 1845. godine, Jakob Waltz je stigao iz Njemačke u Ameriku i vrlo brzo ‘obolio’ od Zaltne Groznice (velike potrage za zlatom). Priča kaže da je radio kao obični rudar u rudnicima u Arizoni,  sve do 1870. godine kada je otkrio rudnik koji je bio izuzetno bogat zlatom. Prema legendi, Waltz je ostavio i nekoliko tragova na mjestu gdje se nalazi rudnik, a obećao je da će najmanje jednu osobu tamo dovesti dok je živ, iako to nikada nije učinio. Ovi maleni komadići zagonetke su inspisirali tisuće ljudi u potrazi za izgubljenim rudnikom ‘Nizozemca’, a ovaj lov na blago još uvijek traje.

Ako rudnik doista postoji, ili nikada nije pronađen ili je danas neki poznati rudnik sa drugim imenom. Bez obzira, na tisuće ljudi svake godine krene u potragu  u Superstition Mountains u Arizoni, uprkos činjenici da postoji šansa da se neki od njih nikada ne vrate kući…

Nije rijedak slučaj da lovci na ovaj rudnik jednostavno nestanu, ili da ih neko pronađe bez glave ili sa metkom u leđima (posljednji smrtni slučaj se desio 2010). Ovi bizarni slučajevi samo dodaju dozu misterije koja okružuje izgubljeni rudnik zlata, jer neki vjeruju da je uklet, a drugi opet da ga je neko već pronašao, te da je spreman čak i ubiti druge kako bi lokacija i dalje ostala tajna.

1795. godine, tri tinejdžera su otkrila da je je zemlja na jednom dijelu Oak otoka (Nova Scotia, Kanada) drugačija, to jest mekša nego na ostalim dijelovima. Pošto vjerovatno nisu imali šta drugo raditi, oni su odlučili da na tom mjestu počnu kopati i da vide šta će se desiti. Na njihovo iznenađenje, otkrili su niz kamenih ploča sa oznakama koje su jednostavno tu morale biti zakopane.

Nastavili su kopati, a na svaka 3 metra su nailazili na slojeve trupaca (od stabala), te konačno napustili svoj hobi na dubini od oko 10 metara.

Vijest o njihovom otkriću se brzo proširila i uskoro je počeo lov na zakopano blago, iako niko i nije znao da li ono uopšte i postoji. Nekoliko skupina se uputilo na otok kako bi okušali svoju sreću, a jedna od njih je toliko iskopala zemlje da je čak uzrokovala poplave i veliku štetu na otoku. No, prije nego što su odustali, otkrili su kamen sa čudnim simbolima koji su prevedeni kao kao “četrdeset stopa ispod leži zakopano 2.000.000 funti.”

Kamen sa simbolima je nestao u 20. stoljeću, niko nije siguran u njegovu autentičnost, niti u prijevod, ali potraga za zakopanim blagom na otoku Oak još uvijek traje.

Gotovo su svi čuli za bogato ukrašena Fabergéova jaja, kolekciju uskršnjih jaja koje je napravio Karl Petar Fabergé za ruske careve u periodu od 1885. do 1917. godine. No, da li ste znali da iz Carske kolekcije nedostaje 8 jaja… svako od njih vrijedno i više od 30 miliona dolara?

Od 65 poznatih Fabergéovih jaja, 57 ih je preživjelo do današnjih dana; a od 50 poznatih jaja iz ‘Carske kolekcije’, za 42 su poznate lokacije i vlasnici, a od preostalih 8 imamo samo slike i dokumentaciju.

Tokom Drugog svjetskog rata japanska vojska je redovno pljačkala Aziju kao bi prikupili dodatno bogatstvo za financiranje rata. Vojnici su pljačkali kuće, banke i hramove u potrazi za bilo kakvim dragocijenim predmetima.

1944. godine, viceadmiral Takehita je prevozio plijen iz Singapura na Filipine. Međutim, Amerikanci su napali Filipine, zbog čega  je veliki dio blaga ostao ‘zarobljen’ na kopnu jer su Japanci morali brzo pobjeći i spasiti živu glavu. Svi oni koji su ostali i pomogli da se blago zakopa su poginuli. Ovo je ujedno i dio priče koji nam govori da je Yamashitino blago možda ipak samo legenda – jer, zašto bi Japanci prevozili blago na Filipine kada su već tada znali da Amerikanci spremaju veliki napad?

Ipak… u cijeloj priči možda i ima istine. Jedan filipinski vojnik je pronašao pećinu ispunjenu sanducima sa zlatnim polugama i draguljima. On je uzeo nekoliko poluga zajedno sa zlatnim kipom Buddhe, a ubrzo je nakon toga i uhićen. Prije nego što je suđenje završeno, vojnik je pronađen mrtav.

Dok neki tvrde da su Filipinci pronašli blago i još uvijek ga drže u tajnosti, drugi su opet skeptici i tvrde da ono uopće ne postoji… treći ga još uvijek traže i njegovu vrijednost procjenjuju na 100 triliona američkih dolara.

Vražiji Toranj (Devils Tower), koji se na sjeveroistoku države Wyoming, SAD, naglo uzdiže iznad obala rijeke Belle Fourche, pravi je primjer tzv. kratera u obliku kruške. Sastoji se od fonolita, tvrdog eruptivnog kamenja koje je tu oblikovalo okomite stupove.

Ovaj prvi proglašeni Nacionalni Spomenik Sjedinjenih Država se uzdiže 386 metara iznad okolnog terena, a sam vrh se nalazi na 1.559 m iznad razine mora. Indijanci su za njega imali brojna imena, od kojih je možda i najpoznatije bilo “medvjeđi brlog”, ipak, 1875. godine pukovnik Richard Irving Dodge je pogrešno protumačio jedan od naziva “Toranj Zlog Boga”, i preveo ga kao “Vražiji Toranj”.

Jedna poznata legenda o nastanku Vražijeg Tornja kaže da su se dvije djevojke igrale kada su primijetile divovskog medvjeda. Pokušavajući pobjeći od njega, popele su se na vrh obližnje stijene, gdje su molile da budu spašene. Stijena je odjednom porasla visoko u zrak, a medvjed je na kraju otišao, ostavljajući na njoj tragove svojih oštrih pandži.

Vražiji Toranj već dugo vremena privlači ljubitelje prirode i planinare, a u posljednjih nekoliko godina, oko 1% posjetitelja (od 400.000 godišnje) se popnu na njegov vrh, uglavnom koristeći tradicionalne tehnike penjanja.

Casa Terracota je neobična kuća izgrađena od gline ispečene na visokim temperaturama kako bi postala otporna na vodu i štetu od potresa, a pri tome zadržavala ugodnu klimu u gotovo svim vremenskim uslovima. Izgradio ju je kolumbijski arhitekta Octavio Mendoza koji je naziva “najvećim komadom keramike na svijetu.”

Kuća, mještanima poznata kao “Casa de Flintstones” (Kuća Kremenka) se nalazi u Villa de Leyvau, kolonijalnom planinskom selu, 150 km sjeverno od Bogote u Kolumbiji. Octavio Mendoza (64), arhitekta, umjetnik i aktivist za zaštitu okoliša je proveo većinu svog života projektujući razne kuće, zgrade i crkve, a na planiranju i konstrukciji Casa Terracote je radio punih 14 godina.

Casa Terracota koristi solarne panele, opremljenja je kupatilom kao i svaka druga kuća, ima dvije etaže, a sav namještaj je izrađen od gline. Čak je i posuđe napravljeno od blata koje je Mendoza iskopao u blizini kuće, a zatim ispekao u keramičkoj peći.

U kući niko ne živi, jer je arhitekt zamislio da ona bude isključivo ‘model’ koji može ljudima pokazati da je moguće koristiti prirodne resurse, kao što je glina, i napraviti savršeno udoban dom bez uobičajenog cementa, drveta ili čelika. Svi posjetitelji su dobrodošli, a cijena posjete košta oko 3.50 dolara.