Jedan od najpoznatijih drevnih sportova (za koji ste sigurno čuli) su bile gladijatorske borbe – naoružani muškarci, obično robovi ili kriminalci, u areni jedni protiv drugih, ili protiv tigrova, lavova, krokodila…
Iako ozljede i smrtni slučajevi nisu bili rijetka pojava, gladijatori su ipak mogli steći veliko bogatstvo, slavu pa čak i slobodu kroz pobjede. Ali ovo nije bio jedini krvavi sport u povijesti, a u nastavku pišemo o 5 manje poznatih a jednako (ili više) nasilnih drevnih sportova.
5. Bughazi
Danas je polo omiljena zabava engleskih plemića i uglavnom gornje klase, a igra se s malom loptom veličine biljarske kugle, i nikad s ljudskom glavom ili glavom mrtve koze. No, to su ‘lopte’ s kojima je sve započelo… samo pod drugim imenom: bughazi.
Kada se polo prvi put počeo igrati početkom 5. stoljeća, bio je sve samo ne sport koji su igrali plemići, već konjanici perzijske vojske koji su našli zabavan način da poboljšaju svoje vještine. Izvorni polo se razlikovao od današnjeg u dvije stvari – lopta je bila glava mrtve koze, a timovi su se sastojali od po nekoliko stotina ili hiljada igrača na obje strane (za razliku od današnjih četiri vs četiri).
Vjeruje se da su prvi turnir osvojili turski konjanici koji su pobijedili Perzijance (igrali su sa glavom mrtve koze), a mongolski osvajač Genghis Khan je kasnije uveo popularnu promjenu: prije početka meča se odrubi glava protivničkog vojnika, i umjesto glave mrtve koze ona bude ‘lopta’.
4. Ullamalitzli
Ullamalitzli je bio ceremonijalni sport koji su Asteci igrali nekoliko stotina godina prije evropskog otkrića Amerike. Igrala se tako što se dvije ekipe natječu koja će prva provući malenu gumenu lopticu kroz kameni obruč, a prilikom toga su za manevriranje loptom mogli koristit samo svoje kukove, koljena i kose kamene zidove. Kada jedna od ekipa postigne prvi gol, igra bi odmah završavala.
Igra je bila popularna među narodima Meksika i Središnje Amerike i prije Asteka, a poznato je da su je igrali i Maye. Sam sport nije bilo toliko krvav… sve do samog kraja, kada se kapetan gubitničkog tima žrtvovao bogovima…
3. Knattleikr
Mnogi oblici vikinških običaja i kultire i danas ostaju nepoznati, pa tako i o njihovom popularnom sportu knattleikru znamo poprilično malo. No, jedno je sigurno – bio je brutalan i nasilan, jer im je zapravo sport služio kao dodatni trening za borbu.
Iz nejasnih opisa u islandskoj “sagi”-povijesti Vikinga koja se prenosila usmeno stotinama godina prije nego što je konačno zapisana u 13. stoljeću, njihov sport najbliže možemo opisati kao nasilan kriket. Glavna razlika između današnjeg i vikinškog kriketa je u tome što danas igrači mogu očekivati da će preživjeti do kraja utakmice. Vikinzi, s druge strane, nisu uvijek bili te sreće. Nekoliko zapisa govori o tome kako su u toku utakmica igrači ubijali jedni druge bez nekog posebnog razloga (vjerovatno su bili loši gubitnici…).
2. Pankration
Drevnim Grcima možemo zahvaliti za Olimpijadu, najpopularniji sportski događaj na svijetu, ali im također možemo zahvaliti i što jedan od njihovih popularnih sportova nije preživio do danas. Pankration je bio jednostavan sport. Pravila su bila jasna – sve je dozvoljeno osim ubijanja protivnika, jer se to smatralo prekršajem, i mrtvi protivnik bi bio proglašen pobjednikom.
Dakle, ideja cijelog sporta je bila da toliko izudarate protivnika (nogama, rukama, glavom… čim god stignete) da ga što više približite smrti, a da ga pri tome ne ubijete. Najbolja opcija je bila da protivnički igrač od silnih udaraca izgubi svijest.
I da… natjecatelji su bili goli.
1. Kotrljanje sira
Jedan od najčudnijih (i opasnih) sportova u povijesti (koji se igra i dan danas) je sasvim sigurno godišnje natjecanje u kotrljanju sira koje se održava na Cooper Hill-u u Gloucestershireu, Engleska.
Pravila sporta su jednostavna: do 20 natjecatelja trči niz strmu, neravnu padinu za 3 kilograma teškim kolutom sira, pokušavajući ga uhvatiti prije nego što dođe do dna, 300 metara ispod. Tokom dana se odigraju četiri utrke, tri za muškarce i jedna za žene, a brojni povijesni zapisi, kao i moderni video zapisi svjedoče o opasnostima koje ovaj sport nosi sa sobom: desetine slomljneih kostiju i razbijenih glava – i to ne samo među natjecateljima, već i među publikom u koju se natjecatelji ‘zabiju’.
Niko nije siguran kako je započelo kortljanje sira, a vjeruje se da vuče korijene iz drevnih poganskih rituala plodnosti ili žetve.
