Nakon što smo došli u Barcelonu odmah smo i više nego sretni preko Katalunjskog trga krenuli ostaviti stope i nabijati žuljeve na šetalištu Gracia gdje se nalaze dvije kuće koje je projektirao originalni arhitekt Gaudi.
Provjera slobodnih termina i on line ulaznice :
Kuća se nalazi službeno u poprečnoj ulici Provença, 261-265,
No, prije nego započnem priču i razgledavanje kuća, pogledali smo dok smo šetali nekoliko zanimljivih detalja sa šetališta koje obiluje interesantnim arhitektonskim rješenjima;
Vrlo inspirativno za one koji namjeravaju početi s gradnjom vlastitog doma... i same arhitekte dakako.
A rezime iz kataloga Turističke zajednice Barcelona bih bio.
Casa Mila, poznatija kao La Pedrera što na katalonskom znači Kamenolom, građena je tijekom 1906. – 1910. godine, a službeno je otvorena 1912.
Projektirana i sazidana za bračni par Rosario Segimon i Pere Mila, a gradnju je financirala udovica Rosario novcem prvog muža koji je bio bogati povratnik iz Amerike.
Inače, Katalonci povratnike koji su se obogatili u Americi nazivaju Indiano.
Njen drugi muž Pere Mila bio je građevinar kojega su kritizirali zbog razmetljivog načina života i ismijavali zbog ljubavi prema novcu i bogatstvu.
Njegovi sugrađani su se pitali da li više voli bankovni račun Pokojnog Guardiole ili njegovu udovicu.
Zanimljivo je svakako reći da se prilikom gradnje, Gaudiev projekt nije u potpunosti ispoštovao, jer se lokalna vlast bunila zbog nekih detalja.
Rezultat taga nezadovoljstva vladajućih bila je novčana kazna za bračni par zbog nepoštivanja građevinskih zakona, rušenje dijelova koji su nadvisivali standardnu visinu gradskih građevina, a također je odbijena instalacija goleme skulpture na krov.
Gaudi je taj kip opisao kao «Djevicu» (zbog poznate religioznosti arhitekta, pretpostavljam da se ovdje misli na Mariju), ali njegov biograf Gijs van Hensbergenemlje, tvrdi da je skulptura trebala predstavljati iskonsku boginju Zemlje, Geju.
Odmah sam povukao poveznicu kako je to u civiliziranom svijetu gdje vladajući brinu o izgledu urbane sredine i to kada još? Početkom onoga tamo stoljeća.
Ova zgrada je po mnogima najpotpunije Gaudíjevo djelo kao i njegovog koncepta prirodne arhitekture.
Početkom osamdesetih prošloga stoljeća, kuća je bila u jadnom stanju, zapuštena i obojana dosadnom smeđom bojom, a unutrašnji zidovi su izgubili živopisne boje koje su prekrivene ili izblijedjele, žalostan izgled originalne ljepotice.
Tijekom osamdesetih je renovirana i tom prilikom su zidovima vraćene izvorne boje i sjaj.
Na prvom katu se povremeno održavaju izložbe za koje je ulaz slobodan, a tu se može vidjeti i mali dio interijera. Za stan na drugom katu i posjet terasi na krovu se plaća ulaznica, a treći, četvrti i peti kat nisu otvoreni za javnost.
Treba dodati da je Casa Mila dio svjetske baštine i pod zaštitom je UNESCO-a, a smatra se pretečom nekih poznatih građevina sličnog BIOMORFNOG izgleda (Einsteinov toranj u Potsdamu, Guggenheimov muzej u New Yorku, Disneyeva koncertna dvorana u Los Angelesu...).
Casa Mila je korištena i kao kulisa u nekim filmovima i romanima. Tako je Michelangelo Antonioni snimao svoj «Zanimanje: reporter» na njenom krovu, a spominju je Trudi Aleksej i Eoin Colfer u svojim knjigama «Mezuzah u Madoninom stopalu» i «Artemis Fowl i izgubljena kolonija» (nisam čitao ove knjige i ne znam da li postoji prijevod na hrvatskom; ovo sam pročitao u katalogu turističke kao malu zanimljivost vezanu uz kuću Mila).
No, prije nego započnem priču i razgledavanje kuća, pogledali smo dok smo šetali nekoliko zanimljivih detalja sa šetališta koje obiluje interesantnim arhitektonskim rješenjima;
Vrlo inspirativno za one koji namjeravaju početi s gradnjom vlastitog doma... i same arhitekte dakako.
A rezime iz kataloga Turističke zajednice Barcelona bih bio.
Casa Mila, poznatija kao La Pedrera što na katalonskom znači Kamenolom, građena je tijekom 1906. – 1910. godine, a službeno je otvorena 1912.
Projektirana i sazidana za bračni par Rosario Segimon i Pere Mila, a gradnju je financirala udovica Rosario novcem prvog muža koji je bio bogati povratnik iz Amerike.
Inače, Katalonci povratnike koji su se obogatili u Americi nazivaju Indiano.
Njen drugi muž Pere Mila bio je građevinar kojega su kritizirali zbog razmetljivog načina života i ismijavali zbog ljubavi prema novcu i bogatstvu.
Njegovi sugrađani su se pitali da li više voli bankovni račun Pokojnog Guardiole ili njegovu udovicu.
Zanimljivo je svakako reći da se prilikom gradnje, Gaudiev projekt nije u potpunosti ispoštovao, jer se lokalna vlast bunila zbog nekih detalja.
Rezultat taga nezadovoljstva vladajućih bila je novčana kazna za bračni par zbog nepoštivanja građevinskih zakona, rušenje dijelova koji su nadvisivali standardnu visinu gradskih građevina, a također je odbijena instalacija goleme skulpture na krov.
Gaudi je taj kip opisao kao «Djevicu» (zbog poznate religioznosti arhitekta, pretpostavljam da se ovdje misli na Mariju), ali njegov biograf Gijs van Hensbergenemlje, tvrdi da je skulptura trebala predstavljati iskonsku boginju Zemlje, Geju.
Odmah sam povukao poveznicu kako je to u civiliziranom svijetu gdje vladajući brinu o izgledu urbane sredine i to kada još? Početkom onoga tamo stoljeća.
Ova zgrada je po mnogima najpotpunije Gaudíjevo djelo kao i njegovog koncepta prirodne arhitekture.
Ona predstavlja kamenu planinu napravljenu ljudskom rukom s brojnim nepravilnim prozorima koji izgledaju kao otvori špilja i balkonima od kojih svaki ima unikatnu ogradu od kovanog željeza.
Gaudí, kao usamljeni i introvertiran katolik, na ovoj je zgradi uspio ostvariti najznačajniju odliku art nouveaua – krajnju vitalnost. Njegova zgrada nije ni u kom slučaju statičan geometrijski prostor, ona nema nijednog pravog kuta, nego predstavlja prostor koji se stalno ponovno rađa i širi. Tlocrt prizemlja pokazuje osobitu organizaciju prostora oko unutarnjeg dvorišta. Između prostorija nepravilnog zakrivljenog plana prolazi uzak, krivudav hodnik neočekivanih usmjerenja. Stanovi se protežu od fasade do fasade obilazeći dvorišta, a vijugavi hodnik povezuje izolirane udaljene prostorije.
Gaudí, kao usamljeni i introvertiran katolik, na ovoj je zgradi uspio ostvariti najznačajniju odliku art nouveaua – krajnju vitalnost. Njegova zgrada nije ni u kom slučaju statičan geometrijski prostor, ona nema nijednog pravog kuta, nego predstavlja prostor koji se stalno ponovno rađa i širi. Tlocrt prizemlja pokazuje osobitu organizaciju prostora oko unutarnjeg dvorišta. Između prostorija nepravilnog zakrivljenog plana prolazi uzak, krivudav hodnik neočekivanih usmjerenja. Stanovi se protežu od fasade do fasade obilazeći dvorišta, a vijugavi hodnik povezuje izolirane udaljene prostorije.
Tlocrt je oblikovan u nepravilnome konkavno-konveksnom ritmu koji se ponavlja i na fasadi.
Fasada je ostvarena u serijama valova koji prate kretanje cijele zgrade. S druge strane, sam Gaudí je rekao: "kutovi će jednog dana nestati i materijal će se manifestirati u zvjezdanim oblinama: sunce će prodirati sa sve četiri strane i bit će to slika raja … a moja palača će više zračiti od samoga svjetla".
Mekano oblikovanje i pokrenutost daju volumenu skulpturalni karakter, a upotrebom različitih materijala (željezo, fajansa) koji su ornamentalno obrađeni, i različitih boja, stvoreni su slikarski efekti.
Gaudí je namjesto krova zgrade ostvario potpunu umjetničku slobodu mašte u oblikovanju terase s vrtovima oko velikog dvorišta koje je ispunjeno zakrabuljenim mističnim čudovištima (unikatni dimnjaci).
Mekano oblikovanje i pokrenutost daju volumenu skulpturalni karakter, a upotrebom različitih materijala (željezo, fajansa) koji su ornamentalno obrađeni, i različitih boja, stvoreni su slikarski efekti.
Gaudí je namjesto krova zgrade ostvario potpunu umjetničku slobodu mašte u oblikovanju terase s vrtovima oko velikog dvorišta koje je ispunjeno zakrabuljenim mističnim čudovištima (unikatni dimnjaci).
U ovom apstraktnom ambijentu Gaudí je ostvario sve odlike nadrealizma koji će se kao umjetnički pravac pojaviti tek dvadesetak godina kasnije.
Početkom osamdesetih prošloga stoljeća, kuća je bila u jadnom stanju, zapuštena i obojana dosadnom smeđom bojom, a unutrašnji zidovi su izgubili živopisne boje koje su prekrivene ili izblijedjele, žalostan izgled originalne ljepotice.
Tijekom osamdesetih je renovirana i tom prilikom su zidovima vraćene izvorne boje i sjaj.
Na prvom katu se povremeno održavaju izložbe za koje je ulaz slobodan, a tu se može vidjeti i mali dio interijera. Za stan na drugom katu i posjet terasi na krovu se plaća ulaznica, a treći, četvrti i peti kat nisu otvoreni za javnost.
Treba dodati da je Casa Mila dio svjetske baštine i pod zaštitom je UNESCO-a, a smatra se pretečom nekih poznatih građevina sličnog BIOMORFNOG izgleda (Einsteinov toranj u Potsdamu, Guggenheimov muzej u New Yorku, Disneyeva koncertna dvorana u Los Angelesu...).
Casa Mila je korištena i kao kulisa u nekim filmovima i romanima. Tako je Michelangelo Antonioni snimao svoj «Zanimanje: reporter» na njenom krovu, a spominju je Trudi Aleksej i Eoin Colfer u svojim knjigama «Mezuzah u Madoninom stopalu» i «Artemis Fowl i izgubljena kolonija» (nisam čitao ove knjige i ne znam da li postoji prijevod na hrvatskom; ovo sam pročitao u katalogu turističke kao malu zanimljivost vezanu uz kuću Mila).
Svakako treba posjetiti La Pedreru jer je posebna na svoj način onaj Gaudijev način.