Archive for 2025

Home Archive for 2025

Zrak u Grasseu ima teksturu. Čim izađete iz automobila koji vijuga provansalskim brdima, ne dočeka vas samo svježina planinskog zraka, već nevidljivi oblak jasmina, ruže i tuberoze. Ovdje, u svjetskoj prijestolnici parfema, na adresi 20 Boulevard Fragonard, stoji zgrada oker boje koja čuva tajne stare više od dva stoljeća. Ovo nije samo tvornica; ovo je "Usine Historique" – Povijesna tvornica Fragonard, katedrala mirisa gdje se umjetnost i kemija ljube još od doba kraljeva.

Od smrada kože do mirisa ruže: Mračna povijest

Malo posjetitelja zna da temelji ove elegantne zgrade kriju ironičnu povijest. Prije nego što je postala hram mirisa, ova građevina iz 1782. godine bila je – štavionica kože. Grasse u srednjem vijeku nije mirisao na cvijeće, već na ustajalu kožu i urin (tada korišten za štavljenje).

Upravo je ta smradna industrija rodila parfumeriju. Kako bi plemstvu, uključujući Katarinu Medici, učinili kožne rukavice podnošljivima, lokalni obrtnici počeli su ih natapati esencijama cvijeća. Tako je nastao ceh "Gantiers Parfumeurs" (Rukavičari-Parfumeri). Kada su porezi na kožu postali previsoki, Grasse se u potpunosti okrenuo cvijeću, a stara štavionica postala je tvornica parfema koju je 1926. godine preuzeo Eugène Fuchs.

Ime kao posveta: Tko zapravo je bio Fragonard?

Zanimljivo je da obitelj Fuchs nije nazvala tvornicu po sebi. Eugène, vješt poduzetnik, želio je odati počast najslavnijem sinu Grassea – slikaru Jean-Honoré Fragonardu (1732.–1806.).

Fragonard je bio majstor rokokoa, slikar frivolnih scena i zabranjenih ljubavi (njegova slika "Ljuljačka" je ikona). Iako slikar nikada nije živio u ovoj zgradi, njegov duh lebdi nad brendom kao simbol elegancije i francuske tradicije 18. stoljeća. Obitelj koja danas vodi kompaniju (obitelj Costa, potomci Fuchsa) veliki su kolekcionari njegovih djela, koja se mogu vidjeti u obližnjem Villa-Musée Fragonard.

Šetnja kroz tvornicu: Alambici i Tajne Zanata

Ulazak u Usine Historique (koji je besplatan, što je rijetkost u današnje vrijeme) vodi vas direktno u industrijsku prošlost.

1. Sala Destilacije (Salle des Alambics):

Ovdje dominiraju divovski bakreni kotlovi (alambici) s "labuđim vratovima".

Iako danas moderna industrija koristi superkritičnu ekstrakciju CO2, ovi kotlovi pričaju priču o parnoj destilaciji – procesu gdje para prolazi kroz tone latica ruža ili lavande kako bi "ukrala" njihovu dušu u obliku eteričnog ulja.

Zanimljivost: Za jednu litru esencije ruže potrebno je ubrati (ručno, u zoru) oko 3 do 5 tona latica. To objašnjava zašto je pravi parfem tekuće zlato.

2. Tehnika Enfleurage (Hladna Enfleurage):

Ovo je dio koji najviše podsjeća na scene iz filma/knjige "Parfem" Patricka Süskinda. Vidjet ćete staklene okvire premazane slojem životinjske masti (danas se koriste biljne zamjene). Cvjetovi poput jasmina, koji ne podnose toplinu destilacije, polagali su se na tu mast danima dok ona ne bi upila njihov miris.

Ta mirisna pomada se zatim ispirala alkoholom. Iako se industrijski rijetko koristi zbog cijene, Fragonard čuva alate kao dokaz ove fascinantne, gotovo alkemijske metode.

3. Radionica Sapuna:

U prizemlju možete vidjeti (i omirisati) proizvodnju legendarnih Fragonard sapuna u obliku jaja. Strojevi iz 19. stoljeća i dalje miješaju, režu i pečatiraju sapune pred vašim očima.

Mistikom obavijena figura: "Le Nez" (Nos)

Najveća intriga svijeta parfema vrti se oko osobe koju zovu "Nos". U Fragonardu (i cijelom Grasseu) postoji manje od 50 ljudi na svijetu koji nose titulu "Glavnog Nosa".

Eksponat "Orgulje Parfema" (Orgue à Parfums) prikazuje radni stol Nosa – polukružni stol s stotinama bočica esencija poslaganih poput tipki orgulja.

Mit i stvarnost:

Priča se da "Nos" mora živjeti kao redovnik – bez alkohola, bez cigareta, bez začinjene hrane kako ne bi otupio njuh. Iako moderni parfumeri nisu toliko rigorozni, činjenica je da mogu razlikovati do 3000 različitih mirisnih nota.

Oni ne "mirišu" parfem dok ga rade; oni ga "pišu" u glavi kao kompozitor simfoniju, znajući točno kako će bergamot reagirati s pačulijem prije nego što uopće otvori bočicu.

Muzej: više od tekućine

Na katu tvornice nalazi se privatni muzej koji sadrži 3000 godina povijesti.

Pomanderi: Metalne kugle iz srednjeg vijeka koje su se nosile oko vrata, punjene mošusom i ambrom, kako bi se vlasnik zaštitio od kuge i smrada ulica.

Putni neseseri: Raskošni setovi Marije Antoanete i plemstva, koji pokazuju da je parfem nekada bio statusni simbol moćniji od nakita.

Turistički vodič: Kako doći i što znati (Ažurirano za 2025.)

Posjet Fragonardu je hodočašće za ljubitelje povijesti i estetike. Evo ključnih logističkih informacija.

Adresa: 20 Boulevard Fragonard, 06130 Grasse, Francuska.
Radno vrijeme: Otvoreno svaki dan, uključujući nedjelje i praznike, obično od 9:00 do 18:00 (ljeti često i duže).

Cijena: Ulaz i vođene ture su besplatni. Nije potrebna rezervacija za individualne posjete, ture kreću svakih 20-30 minuta na raznim jezicima.

Kako doći do Grassea (iz Nice ili Cannesa)?

Oprez: Grasse je brdovit grad. Željeznički kolodvor je u dolini, a centar (i Fragonard) su visoko na brdu.

Autobusom (najbolja opcija):

Iz Nice: Potražite liniju 650 (Mreža ZOU!, bivša linija 500). Polazi s Gare Routière ili blizu aerodroma i vozi vas direktno do stanice Gare Routière Grasse koja je u samom centru, 5 minuta hoda od tvornice.

Iz Cannesa: Linija 660 (ZOU!, bivša 600) kreće s kolodvora u Cannesu i također vozi do centra Grassea. Cijena karte je oko 2,50 €.

Vlakom (Slikovito, ali zahtijeva presjedanje):
Vlak (TER) vozi iz Nice ili Cannesa do stanice Gare de Grasse.

Važno: Kada izađete iz vlaka, nemojte pokušavati pješačiti do centra ako niste u top formi (vrlo strm uspon, cca 20-30 min). Umjesto toga, koristite shuttle bus Navette Centenaire (ili linije 5, 6, A) koji vas za cijenu gradske karte (ili često besplatno s kartom vlaka) vozi do centra.

Automobilom:

Najbliži parking je Parking Indigo Honoré Cresp (17 Boulevard Fragonard), doslovno prekoputa tvornice.

Savjet za kraj

Nakon ture, put vas vodi kroz "boutique". Iako je to klasična turistička zamka, cijene su ovdje tvorničke (niže nego što smo vidjeli u u Parizu ili Nici).

Preporuka za suvenir: njihov kultni "zlatni" aluminijski flakon (Estagnon) koji čuva parfem od svjetlosti i traje godinama.

Posjet Usine Historique Fragonard nije samo kupovina parfema; to je ulazak u svijet gdje je miris najjače sjećanje.

Musée océanographique de Monaco je jedan od najpoznatijih i najvećih muzeja oceanografije u svijetu, smješten na spektakularnoj lokaciji na stijeni Le Rocher, iznad Mediterana, u srcu Monaka. Ovaj muzej, poznat i kao „Hram mora“, osnovan je 1910. godine po inicijativi kneza Alberta I. i od tada je bio vodeći centar za istraživanje i popularizaciju znanja o moru.

Povijest i značaj

Muzej je osnovan kako bi se promovirala znanost i umjetnost, a knez Albert I. želio je stvoriti „palaču posvećenu umjetnosti i znanosti“. Tijekom više od jednog stoljeća, muzej je bio dom mnogih istraživača i znanstvenika, a najpoznatiji među njima bio je Jacques-Yves Cousteau, koji je bio direktor muzeja od 1957. do 1988. godine. Muzej je proslavio stogodišnjicu 2010. godine nakon opsežnih obnova.

Princ Albert I. od Monaka bio je ključna figura u osnivanju i razvoju Musée océanographique de Monaco, a njegova uloga u oceanografiji i znanosti bila je izuzetno važna za cijeli svijet. Rođen 1848. godine, Albert I. je bio poznat kao „morski knez“ i „knez istraživač“ zbog svoje strasti prema moru i znanosti.

Znanstveni doprinos i ekspedicije

Princ Albert I. nije bio samo knez, već i pomorac i oceanograf amater koji je organizirao više od dvadeset pomorskih ekspedicija na Atlantskom oceanu i u Sredozemlju. Na tim putovanjima istraživao je morske struje, dubine i otkrio nove vrste morskih životinja. Uz pomoć svojih brodova, poput L’Hirondelle i Princesse-Alice, prikupio je ogromnu zbirku artekafata, uzoraka i znanstvenih podataka.

Inovacije i oprema

Albert I. je bio pionir u razvoju oceanografske opreme i tehnike. Uveo je brojne inovacije, poput novih vrsta mreža za hvatanje planktona, dubinskih sondi i uređaja za uzimanje uzoraka vode. Također je bio prvi koji je koristio fotografiju i kinematografiju u znanstvenim istraživanjima mora.

Osnivanje muzeja

Godine 1910. princ Albert I. otvorio je Oceanografski muzej Monaka, u koji je smjestio sve artekafte i znanstvene rezultate svojih ekspedicija. Muzej je bio dio njegove vizije da promovira znanost i umjetnost, te da bude „palača posvećena umjetnosti i znanosti“. Uz muzej, osnovao je i Institut za okeanografiju u Parizu, što je dodatno utvrdilo njegovu ulogu kao pokrovitelja znanosti.

Međunarodni utjecaj

Princ Albert I. bio je priznat i po svojim znanstvenim radovima, a njegova karta oceanskih dubina bila je standard do 1944. godine. Također je bio prvi koji je upozorio na opasnosti prekomjernog ribolova i ekoloških problema mora, što je bilo vrlo progresivno za njegovo vrijeme.

Nasljeđe

Princ Albert I. ostavio je trajno nasljeđe u oceanografiji i znanosti, a njegova vizija i rad su osigurali da muzej i danas bude jedan od najvažnijih centara za istraživanje i popularizaciju znanja o moru.

Arhitektura i eksponati

Muzej se ističe monumentalnom barokno-revivalističkom arhitekturom, izgrađenom na 85 metara visokoj stijeni iznad mora. Na fasadi su urezana imena dvadeset poznatih istraživačkih brodova koje je osobno odabrao knez Albert I., uključujući HMS Challenger, SMS Novara, Fram, i druge.

U muzeju se nalazi preko 6.500 eksponata, uključujući:

Akvarij s preko 350 vrsta riba i 6.000 primjeraka, uključujući rijetke i ugrožene vrste.

Zbirke morskih životinja poput morskog konjića, kornjača, meduza, rakova, škorpiona, manta raža, nudibranki i drugih egzotičnih vrsta.

Zbirke modela brodova, morskih kostura, alata, oružja i ritualnih predmeta izrađenih od perle, školjaka i nacre.

Znanstvena laboratorija s opremom s broda L’Hirondelle, koju je koristio knez Albert I..

Zanimljivosti i mistika

Muzej je bio dom brojnih intrigantnih priča i zanimljivosti:

U muzejskom akvariju 1989. godine otkriven je invazivni plod Caulerpa taxifolia, poznat kao „morski krvavac“, što je izazvalo kontroverze i rasprave o ekološkim posljedicama.

Muzej je bio inspiracija za brojne umjetnike, a u njemu su izlagali Damien Hirst, Philippe Pasqua, Mark Dion i drugi.

Posebno zanimljiva je izložba „Oceanomania“, koja predstavlja kabinet čudotvornosti s prirodnim i umjetnim objektima vezanim uz more.

Povijesni i poznati stanari

Muzej je bio dom i radno mjesto brojnih istraživača i znanstvenika, a najpoznatiji je bio Jacques-Yves Cousteau, koji je svojim radom i televizijskim emisijama učinio muzej svjetski poznatim. Također, muzej je bio dom i brojnih morskih životinja koje su postale simboli muzeja, poput kornjača i manta raža.

Kako doći i turističke informacije

Muzej se nalazi na Le Rocheru, u samom centru Monaka, i lako je dostupan javnim prijevozom:

Najbolji način dolaska bez automobila je autobus linije 2 ili 6, koji vozi iz središta Monaka i Monte Carla.

Muzej je otvoren svaki dan osim Božića i vikenda Formule 1.

Radno vrijeme: siječanj – ožujak: 10:00 – 18:00; travanj – lipanj: 10:00 – 19:00; srpanj – kolovoz: 9:30 – 20:00; rujan: 10:00 – 19:00; listopad – prosinac: 10:00 – 18:00.

Preporučuje se posjet od najmanje 2 sata kako bi se moglo uživjeti u sve izložbe i akvarije.

Ulaznice se mogu kupiti online, a muzej nudi i virtualni posjet putem 360° kamere.

Posebne atrakcije i izložbe

Akvarij s mediteranskim i tropskim ekosustavima, uključujući veliki akvarij dubok 6 metara.

Interaktivne izložbe poput „Monaco i more“, „Oceanomania“ i „Imersija“ s audiovizualnim prikazima različitih ekosustava.

Restoran La Terrasse s pogledom na more i igralište za djecu.

Posebna izložba „L’Odyssée des Tortues Marines“ posvećena morskim kornjačama.

Musée océanographique de Monaco je neizostavan dio svakog posjeta Monaku, a njegova kombinacija znanosti, umjetnosti i prirode čini ga jedinstvenim i inspirativnim mjestom za sve ljubitelje mora.

Palace of Fontainebleau (Château de Fontainebleau) jedno je od najvažnijih francuskih kraljevskih rezidencija, povijesno bogata, mistična i puna intrigantnih priča, udaljena oko 55 km jugoistočno od Pariza, savršen primjer kombinacije renesansne i francuske klasične arhitekture, s impresivnim parkovima, muzejima i bogatom poviješću od 800 godina.

Povijest palače Fontainebleau

Prvobitno izgrađena kao lovačka kuća u 12. stoljeću, palača je dograđivana i preuređivana kroz stoljeća od strane 34 kralja i dva cara, uključujući dinastije Capétiens, Valois, Bourbons, Bonapartes i Orléans. Kralj Franjo I. je najzaslužniji za renesansnu obnovu pale, dovodeći talijanske umjetnike i arhitekte te transformirajući zgradu u monumentalni kompleks sa slavnom François I galerijom. Ovdje su boravili Henri II, Henri IV, Napoleon Bonaparte (koji je tu potpisao abdikaciju 1814.), Marie Antoinette, Louis-Philippe, Napoleon III i Eugenia.

Palača je bila svjedok velikih povijesnih događaja: Napoleonova abdikacija, ubojstvo Marchese Monaldeschija po nalogu kraljice Kristine Švedske, i posjete najvažnijih europskih izaslanika i vladara. Okupljanja, dvorske ceremonije, intrigantne ljubavi i zavjere obilježile su njenu povijest.

Zanimljive priče i mistika

Legenda o duhu Fontainbleau: Mitovi govore o duhovima kraljeva, tajnim tunelima i skrivenim odajama. Povremeno se spominju paranormalna iskustva, osobito u starim dijelovima palače. Svaki hodnik, freska ili zlatna vrata skrivaju priču o ljubavi, izdaji ili sudbonosnim odlukama.

Fontainebleau je istinsko povijesno, umjetničko i kulturno blago Francuske, čije mistične priče, raskošni eksponati i veličanstveni parkovi čine ga jednom od najintrigantnijih europskih destinacija za ljubitelje povijesti, umjetnosti i luksuzne arhitekture

Poznati stanari, mistika i intrige

Fontainebleau je bila dom kraljevima i carima, ali i mjesto tajnih sastanaka, dvorskih spletki i skandala. Najpoznatiji stanar je Napoleon, koji je ovdje stvorio svoj legendarni ured te se dramatično oprostio od garde prije odlaska na Elbu. Kraljica Kristina Švedska je ovdje naredila ubojstvo svog ljubavnika, što je bio skandal koji je šokirao Europu. Marie Antoinette, Louis XIV, Henri IV, Catherine de Medici—svi povezani s romantičnim i intrigantnim pričama palače, a pojedini od njih su u Fontainebleauu skrivali ljubavnike i donosili važne političke odluke.

Fontainebleau obiluje mističnim pričama vezanim za kraljevske sobe, tajne hodnike i nemirne duhove, stvarajući jedinstvenu atmosferu među povijesnim zidovima.

Duh crvenog čovjeka

Jedna od najpoznatijih legendi palače je o “Crvenom Čovjeku”, duhu koji se navodno pojavljuje u parku i blizini palače. Prve susrete s njim iskusila je Catherine de’ Medici, koja je bila fascinirana mistikom te je sama naručivala gradnju skrivenih odaja i tajnih hodnika u palači za političke igre i ljubavne sastanke.

Legenda kaže da se ovaj crveni duh javljao prije velikih tragedija ili promjena u kraljevskoj obitelji, upozoravajući na nesreću ili izdaju.

Kraljevske sobe i tajni prolazi

Marie Antoinetteina spavaća soba nosi priču tragične sudbine—krevet je izrađen za nju, ali stigao je tek nakon njezine smrti. Kroz stoljeća su kraljice i princeze svjedočile neobičnim zvukovima i viđenjima u ovim odajama, za koje su vjerovali da pripadaju duhovima nesretnih članova kraljevskih porodica.

Catherine de’ Medici je poznata po gradnji skrivenih stepenica i privatnih prolaza u kraljevskim apartmanima, gdje je planirala dvorske spletke, susretala se s ljubavnicima i, prema legendi, organizirala tajne magijske rituale za zaštitu svoje obitelji.

Legenda o kraljevskom prokletstvu

Duh Filipa IV., poznatog kao Filip Lijepi, jedna je od najintrigantnijih legendi palače Fontainebleau. Prema pričama, Filip IV. navodno proganja kraljevske odaje nakon što je, kao vladar, izdao i progonio vitezove templare. Ključno mjesto ove priče je trenutak kada je veliki meštar templara, Jacques de Molay, čak i na lomači, prokleo kralja i njegove nasljednike, prorokujući im neslavnu sudbinu. Ubrzo nakon tog događaja Filip IV. je preminuo pod nerazjašnjenim okolnostima, a narod je to pripisivao de Molayjevu prokletstvu.

Legenda govori da se u posebnim noćima, osobito u godišnjicama progona templara, u kraljevskim sobama Fontainbleaua primjećuju snažni udari hladnog zraka, čuje se šapat, a osoblje i posjetitelji tvrde da povremeno vide sjenu visoke figure u odajama gdje je kralj boravio. Povjesničari i istraživači paranormalnog ističu da je Filipov duh nemiran zbog teške povijesti i nerazriješenih grijeha prema templarima te se njegov nemir osjeća posebice u prostorijama starog kraljevskog apartmana i hodnicima palače.

Ova mistična priča dodatno naglašava mračnu i fascinantnu auru koja okružuje dvorac Fontainebleau – mjesto gdje povijest, izdaja i mistika hodaju zajedno kroz vjekove.

Napoleonovi dani u Fontainebleauu

Napoleon Bonaparte ima posebno mjesto u povijesti palače Fontainebleau, koja je postala simbol njegovih trijumfa i padova te dobila nadimak „Dvorac careva“ upravo zbog Napoleona.

Nakon uspona na vlast, Napoleon je Fontainebleau pretvorio u svoju rezidenciju i mjesto političke moći, temeljito ga obnovio, uredio privatne apartmane i ured, te uveo carsku estetiku. Posebno je poznata „Dvorana abdikacije“, gdje je Napoleon 1814. potpisao svoju prvu abdikaciju, a zatim emotivno pozdravio gardu prije odlaska na Elbu. Taj prizor, poznat kao „Oproštaj u Fontainebleauu“, ostao je zabilježen u povijesti i umjetnosti kao dramatičan trenutak kraj jedne epohe.

Napoleonovi tragovi i muzejski eksponati

Njegova spavaća soba, privatni ured i dvorana za audijencije danas su autentično sačuvani s njegovim osobnim predmetima, elegantnim namještajem i militarističkim detaljima. U muzeju Fontainebleau izložene su Napoleonove vojne uniforme, kraljevski pečati, privatna pisma, portreti te raskošna prijestolja i carica Eugénie.

Napoleonova ostavština i mistika

Osim političke ostavštine, povijesni izvori bilježe da je Napoleon, u trenucima očaja nakon abdikacije, pokušao izvršiti samoubojstvo upravo u palači, koristeći otrov; pokušaj je bio neuspješan, a Napoleon je preživio—no to je dodatno obavilo njegov boravak aurom tragičnosti, patnje i „teške energije“, o kojoj danas kruže mnoge priče među osobljem i posjetiteljima.

Fontainebleau tako i danas evocira Napoleonovu epsku sudbinu—od slavnog vladara do prognanika, a svaki posjet dvorcu podsjetnik je na moć, ambiciju i odlučnost jednog od najutjecajnijih ljudi europske povijesti.

Tragične ljubavi i sablasti

Priče govore i o nesretnoj kraljici zatočenoj u tornju palače, čiji duh noću luta hodnicima u potrazi za slobodom, te o slomljenom srcu Gabrielle d’Estrées, koja je iznenada preminula prije nego je postala kraljica. Napoleonov pokušaj samoubojstva u privatnim apartmanima ostavio je “tešku energiju” koju su kasnije osjetili posjetitelji i osoblje.

Fontainebleau je tako, uz bogatu povijest, ostao zauvijek obavijen velom mistike, legendi i neobjašnjivih fenomena povezanih s kraljevskim sobama i njihovim stanovnicima.

Zanimljivosti, eksponati i muzeji

Fontainebleau je ponosan na nekoliko muzeja i iznimnih prostora:

François I galerija: 60 metara duga galerija slavnih freski i stucco ukrasa.

Opulentna bal dvorana s monogramima kralja Henri II.

Privatni apartmani Napoleona Bonapartea, njegova spavaća soba, ured i dvorana za audijencije.

Boudoir Marie Antoinette i Papinske odaje.

Kineski muzej (Musée Chinois): kolekcija orijentalnih dragocjenosti što ih je skupila carica Eugenia, uključuje predmete iz Kine, Japana, raznih Buddha figura, kao i darove siamske ambasade.

Diana galerija preuređena u carsku knjižnicu Napoleona III s originalnim globusom Napoleona I.

Četiri stalna muzeja: Napoleonov, Kineski, umjetnički i povijesni muzej.

Izloženi su umjetnički radovi Francuske škole Fontainebleau, stilski namještaj, monumentalne stepenice, štukaturna i freskama oslikana ovalna dvorišta, stara dvorska kapela i soba sa zlatnim vratima.

Parkovi i vrtovi

Kompleks obuhvaća 130 hektara vrtova: formalnih vrtova koje je dizajnirao Le Nôtre, Engleski vrt, Vrt Diane, Grand Canal, jezera s velikim šaranima, ribnjaci, Avenue des Trente-Six-Fontaines, parkovi idealni za šetnje, bicikliranje i opuštanje.

Turističke informacije – kako doći

Najbolji način dolaska iz Pariza je vlakom s kolodvora Gare de Lyon do stanice Fontainebleau-Avon (40–60 minuta). Sa stanice Fontainebleau-Avon gradski autobus linije 1 vozi do centra grada i do samog dvorca svakih 15 minuta. Grad Fontainebleau izuzetno je pješački pristupačan, a bicikli su vrlo popularni način razgledavanja parkova i šume. Vozni redovi i cijene dostupni su na webu.

Transilien/SNCF.

Radno vrijeme: Dvorac je otvoren za javnost, uz organizirane ture, audio vodiče i posebne izložbe. Ulaznice se mogu kupiti online ili na ulazu, a preporučuje se rezervacija unaprijed, posebice vikendom i sezoni. Uz dvorac, moguće je posjetiti tematske muzeje, sudjelovati u raznim radionicama i kulinarskim programima te prošetati impresivnim vrtovima.

U srcu doline Loare, na uzvisini s koje se pruža veličanstven pogled na najdužu francusku rijeku, smjestio se dvorac Chaumont-sur-Loire, dragulj renesansne arhitekture i svjedok burne francuske povijesti.

Manje od 200 kilometara južno od Pariza, ovaj dvorac nije samo spomenik prošlosti, već i živahno središte umjetnosti i prirode koje svake godine privlači stotine tisuća posjetitelja. Chaumont nudi jedinstveni spoj gotičke obrambene arhitekture i renesansne elegancije, a njegova priča isprepletena je intrigama kraljevskih obitelji, umjetničkim vizijama i daškom mistike.

Burna povijest i arhitektonski dragulj

Temelje dvorca postavio je oko 1000. godine Odo I., grof od Bloisa, kako bi nadzirao granicu svoga posjeda. Stoljećima je bio u rukama moćne obitelji d'Amboise, koja ga je pet stoljeća nazivala svojim domom. Međutim, sudbina dvorca dramatično se promijenila kada se Pierre d'Amboise pobunio protiv kralja Luja XI., koji je iz osvete naredio njegovo uništenje.

Ipak, krajem 15. i početkom 16. stoljeća, Charles I. d'Amboise i njegov sin Charles II. obnavljaju dvorac, dajući mu današnji izgled koji spaja elemente gotike s renesansnim ukrasima, što svjedoči o prihvaćanju novog umjetničkog stila pristiglog iz Italije. Charles II. d'Amboise, maršal i admiral Francuske, bio je prvi koji je uočio genij Leonarda da Vincija te ga je 1507. godine prvi put doveo u Francusku.

Intrige kraljica i posjeti proroka

Najpoznatije poglavlje povijesti dvorca ispisale su dvije moćne žene – Katarina de' Medici i njezina suparnica, Diane de Poitiers. Nakon smrti svoga supruga, kralja Henrika II., Katarina de' Medici 1560. godine kupuje Chaumont. Poznata po zanimanju za astrologiju, u dvorcu je ugošćavala poznate proroke, uključujući i slavnog Nostradamusa.

No, njezina prava namjera bila je prisiliti Diane de Poitiers, dugogodišnju ljubavnicu njezina pokojnog muža, da joj prepusti bajkoviti dvorac Chenonceau. U zamjenu joj je dala Chaumont, čime je ispravljena povijesna nepravda, a priča o ovoj kraljevskoj intrigi i danas je jedna od najintrigantnijih priča vezanih uz dvorce na Loari.

Krajem 19. stoljeća, dvorac dobiva novi sjaj dolaskom princa Henri-Amédéea de Brogliea i njegove supruge, koji su ga pretvorili u raskošno mjesto za primanja na koja su dolazili članovi kraljevskih obitelji iz cijelog svijeta.

Kronološki pregleda ključnih događaja u bogatoj povijesti dvorca Chaumont-sur-Loire:

Oko 1000. godine: Odo I., grof od Bloisa, gradi prvu utvrdu na ovom strateškom položaju kako bi zaštitio svoje posjede od napada grofova od Anjoua.

10. - 15. stoljeće: Dvorac prelazi u vlasništvo moćne obitelji d'Amboise, koja će njime gospodariti sljedećih pet stoljeća.

1465. godina: Nakon pobune Pierrea d'Amboisea, kralj Luj XI. naređuje spaljivanje i uništenje dvorca iz osvete.

Kraj 15. i početak 16. stoljeća: Charles I. d'Amboise i njegov sin Charles II. obnavljaju dvorac, transformirajući ga iz srednjovjekovne utvrde u renesansnu rezidenciju.

1560. godina: Katarina de' Medici, moćna kraljica i udovica kralja Henrika II., kupuje dvorac. U njemu je navodno ugošćavala svog astrologa Nostradamusa, koji joj je u tornju dvorca predviđao budućnost francuske monarhije.

Nakon 1560. godine: U jednoj od najpoznatijih intriga s dvora, Katarina de' Medici prisiljava Diane de Poitiers, dugogodišnju ljubavnicu svog pokojnog muža, da joj prepusti raskošni dvorac Chenonceau u zamjenu za Chaumont.

1875. godina: Princeza Marie-Charlotte-Constance Say, nasljednica bogatstva od šećera, i njezin suprug, princ Henri-Amédée de Broglie, kupuju dvorac. Oni ga u potpunosti restauriraju, uvode modernu tehnologiju i grade luksuzne staje, pretvarajući ga u mjesto glamuroznih zabava za europsku aristokraciju.

1938. godina: Zbog financijskih poteškoća, obitelj de Broglie prodaje dvorac francuskoj državi, koja preuzima brigu o njemu.

Od 1992. godine: U sklopu imanja pokrenut je Međunarodni festival vrtova, koji svake godine privlači pejzažne arhitekte i umjetnike iz cijelog svijeta.

Umjetnost, priroda i Međunarodni festival vrtova

Danas je Chaumont-sur-Loire mnogo više od povijesnog spomenika; pretvoren je u Centar za umjetnost i prirodu koji svake godine ugošćuje petnaestak suvremenih umjetnika i fotografa međunarodnog ugleda. Njihova djela izložena su u samom dvorcu, gospodarskim zgradama i veličanstvenom povijesnom parku koji je dizajnirao pejzažni arhitekt Henri Duchêne.

Najveća atrakcija imanja svakako je Međunarodni festival vrtova, koji se održava od travnja do studenog. Ovaj festival već 30 godina okuplja pejzažne arhitekte i dizajnere iz cijelog svijeta koji svojim kreativnim instalacijama pretvaraju vrtove dvorca u pravu cvjetnu bajku. Posjetitelji mogu otkriti više od 26 jedinstvenih vrtova, svaki s vlastitom temom i pričom, što Chaumont čini nezaobilaznom destinacijom za sve ljubitelje prirode i hortikulture.

Turističke informacije: Kako doći i što vidjeti

Lokacija: Dvorac se nalazi u regiji Centre-Val de Loire, između gradova Blois i Amboise, na oko 180 km od Pariza.

Kako doći:

Automobilom: Iz Pariza se do dvorca najbrže stiže autocestom A10, a putovanje traje oko dva sata.

Vlakom: Najbliža željeznička postaja je Onzain - Chaumont-sur-Loire, odakle do dvorca ima oko 20 minuta hoda. Postoje i vlakovi iz Toursa, a vožnja traje oko 40 minuta.

Organiziranim turama: Brojne agencije nude jednodnevne izlete iz Pariza koji uključuju posjet dvorcu Chaumont i drugim dvorcima u dolini Loare. Moguće je unajmiti i električne bicikle za obilazak okolice.

Ulaznice i radno vrijeme: Dvorac je otvoren za posjetitelje tijekom cijele godine. Ulaznica omogućuje pristup dvorcu, koji je jedan od najbolje opremljenih dvoraca na Loari, Centru za umjetnost i prirodu te Međunarodnom festivalu vrtova (tijekom njegova održavanja). Preporučuje se kupnja ulaznica online kako bi se izbjegle gužve.

Smještaj i gastronomija: U sklopu imanja, na samo 300 metara od ulaza, nalazi se hotel Le Bois des Chambres te gurmanski restoran Le Grand Chaume, koji nude jedinstveno iskustvo boravka u okruženju umjetnosti i prirode.

Njemačka nogometna reprezentacija elegantno je po 19. put zaredom, a ukupno po 21. put izborila plasman na svjetsko prvenstvo pobijedivši u utakmici za prvo mjesto u skupini A reprezentaciju Slovačke sa 6-0 (4-0).

Foto:Uefa media

Neizvjesnost je, ako je uopće postojala, na Red Bull Areni u Leipzigu raspršena nakon pola sata igre. Tada je momčad Juliana Nagelsmanna već imala dva pogotka prednosti, a do nje je došla golovima Nicka Woltemadea (18) i Sergea Gnabryja (29). Do kraja prvog poluvremena Slovaci su još dvaput popustili pod njemačkim pritiskom, a oba puta je mrežu zatresao Leroy Sane (36, 41).

U drugom poluvremenu su Nijemci malo popustili pritisak, ali su postigli još dva pogotka nakon vrlo lijepih akcija. Za 5-0 je strijelac bio Ridle Baku (67), a za konačnih 6-0 je mrežu pogodio Assan Ouedraogo (79).

Slovacima ostaje lijepo sjećanje na pobjedu protiv “Elfa” u Bratislavi i mogućnost da se do Svjetskog prvenstva probiju kroz dodatne kvalifikacije.

Nizozemska je postala 34. reprezentacija koja je potvrdila nastup na SP-u, a to je učinila pobijedivši u Amsterdamu Litvu s 4-0. Tijani Reijnders (16) je bio jedini stijelac u prvom poluvremenu, a onda su Nizozemci od 58. do 62. minute postigli još tri gola. Cody Gakpo (58) je realizirao kazneni udarac, a iz igre su mrežu zatresli Xavi Simons (60) i Donyell Malen (62).

I Poljska je slavila na Malti, ali će u dodatnim kvalifikacijama tražiti put do Svjetskog prvenstva. Poljaci su poveli u 32. minuti golom Roberta Lewandowskog, ali je samo četiri minute poslije Irvin Cardona izjednačio. Poljska je opet povela u 59. minuti, a strijelac je bio Pawel Wszolek. I opet su Maltežani uspjeli izjednačiti u 68. minuti, a realizator kaznenog udarca bio je Teddy Teuma. Piotr Zielinski (85) se pobrinuo da Poljaci pobjedom završe nastup u kvalifikacijama.

Igor Pajač je predvodio hrvatsku sudačku ekipu na ovoj utakmici, a podijelio je po dva žuta kartona na obje strane i dosudio kazneni udarac na intervenciju iz VAR sobe u kojoj su bili Ivan Bebek i Fran Jović.(Hina)

U susretu posljednjeg kola L skupine kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2026. godine, hrvatska nogometna reprezentacija je u Podgorici nakon preokreta pobijedila Crnu Goru sa 3-2 potvrdivši plasman na World Cup.

Crna Gora je povela 2-0, no Hrvatska je u nastavku susreta okrenula rezultat s tri gola. Golove za Hrvatsku zabili su Ivan Perišić (37-11m), Kristijan Jakić (72) i Nikola Vlašić (87), dok su domaćine strijelci bili Milutin Osmajić (3) i Nikola Krstović (17).

“Vatreni” su tako kvalifikacije završili bez poraza, u osam susreta upisali su sedam pobjeda i remi što je naš najbolji učinak u svim kvalifikacijama do sada.

Hrvatska je još u petak na Rujevici proslavila plasman na Svjetsko prvenstvo, treće pod vodstvom Zlatka Dalića, a ukupno sedmi put od neovisnosti naše države. “Vatrenih” jedino nije bilo u Južnoj Africi 2010. godine. U dosadašnjih šest nastupa Hrvatska je osvojila čak tri medalje – srebro 2018. u Rusiji, te bronce 1998. u Francuskoj i 2022. u Katru.

Međutim, bodovi iz Podgorice bili su važni u borbi za status nositelja u ždrijebu koji je na rasporedu 5. prosinca u Kennedy Centru u Washingtonu. Trebala nam je pobjeda u slučaju njemačkog kiksa protiv slovačke, no “elf” je slavio sa čak 6-0.

Dalić je napravio sedam promjena u odnosu na sastav koji je igrao protiv Farskih Otoka. Na vratima je ostao Livaković, stoperski par činili su Šutalo i Ćaleta-Car, dok su na bekovima bili Gvardiol i Jakić. U vezi su od prve minute zaigrali Moro, Mario Pašalić i Vlašić, na krilima su startali Perišić i Ivanović, a u vrhu napada Matanović. Kapetan Modrić je ostao na klupi.

Dalić je odustao i od formacije s trojicom u zadnjem redu, vrativši se na “tvorničke postavke” sa četvoricom u obrani ispred Livakovića. S druge strane Crnu Goru su predvodili napadači Jovetić, te Krstovićem.

Hrvatska je već u drugoj minuti opasno zaprijetila. Sjajno je po desnoj strani prošao Pašalić, ubacio u šesnaesterac za Matanovića, ali je napadač “Vatrenih” glavom pucao preko vrata. Nažalost, samo 30-tak sekundi kasnije domaćin je poveo.

Ćaleta-Car je nespretno reagirao i loše ispucao loptu, omogućivši priliku crnogorskom napadaču Osmajiću, koji se sjurio prema Livakoviću i sjajno pogodio za 1-0. U 11. minuti opasnio je zaprijetio i Jovetić, ali je Livaković odbio u korner.

U 17. minutu uslijedio je novi šok za Dalićevu momčad. Jovetić je uposlio Krstovića koji se dobro zagradio, te potom opalio sa 18 metara svladavši Livakovića. Napadač Atalante uputio je siloviti, prizemni udarac koji je završio u hrvatskoj mreži.

Hrvatska je ipak uspjela smanjiti u 37. minuti golom Ivana Perišića iz kaznenog udarca. Bio je to njegov 38. gol u 150. nastupu u hrvatskom dresu. Kazneni udarac je skrivio Rubežić “pokupivši” Jakića. Turski sudac Halil Umut Meler prvotno nije pokazao na bijelu točku, ali je nakon poziva iz VAR sobe pogledao video snimku i promijenio svoju odluku.

Na startu drugog dijela Dalić je napravio dvije izmjene. U svlačionici su ostali Gvardiol i Ćaleta-Car, a ušli Pongračić i Stanišić. Već u 48. minuti Hrvatska je opasno zaprijetila, pucao je Pašalić, ali je Nikić bio spreman.

Uzvratila je Crna Gora brzom kontrom u 51. minuti, na kraju akcije pucao je Juvetić, ali je Livaković obranio. U 58. minuti imali smo mnogo sreće, Krstović je sjajno pucao s ruba kaznenog prostora pogodivši okvir gola.

U 70. minuti vidjeli smo lijepi udarac More s više od 25 metara, ali je Nikić zaustavio udarac veznjaka Bologne. Samo dvije minute kasnije Musa je pucao pogodivši stativu, a Jakić pospremio odbijanac. Pogodak se provjeravao zbog mogućeg zaleđa, no sve je bilo čisto.

Posljednjih 12 minuta i sudačku nadoknadu dobio je Luka Modrić, kao što je i hrvatski izbornik najavio na konferenciji za medije. Veznjak Milana je dočekan pljeskom domaće publike. Pobjedu hrvatskoj vrsti donio je Vlašić sjajnim golom u 87. minuti. Iskoristio je pogrešku crnogorskog stopera, uzeo loptu i sjurio se prema Nikiću i fantastičnim udarcem pogodio za pobjedu.

U drugom susretu iz ove skupine Češka je pobijedila Gibraltar sa 6-0. Strijelci su bili Doudera (5), Chory (18), Coufal (32), Krabec (39), Souček (44) i Hranač (51).

Na koncu je Hrvatska osvojila prvo mjesto u skupini sa 22 boda, Češka je druga sa 16 bodova, slijede Farski Otoci s 12 bodova, Crna Gora ima devet, dok je Gibraltar upisao svih osam poraza.(Hina)

CRNA GORA – HRVATSKA 2-3

PODGORICA. Gradski stadion Pod Goricom. Sudac: Halil Umut Meler (Turska);

Strijelci: 1-0 Osmajić (3), 2-0 Krstović (17), 2-1 Perišić (37-11m), 2-2 Jakić (74), 2-3 Vlašić (87)

Žuti kartoni: Lončar, Rubežić, Osmajić / Pašalić

Crveni kartoni: –

CRNA GORA: Nikić – Vešović (od 78. Šipčić), Tući, Rubežić (od 46. Perović), Marušić – Janković, Bulatović (od 78. Brnović), Lončar (od 62. Adžić), Osmajić – Krstović, Jovetić (od 62. Vukotić)

HRVATSKA: Livaković – Jakić, Šutalo, Ćaleta-Car (od 46. Pongračić), Gvardiol (od 46. Stanišić) – Pašalić, Moro – Ivanović (od 55. Kramarić), Vlašić, Perišić (od 78. Modrić) – Matanović (od 59. Musa)

Smješten na stjenovitoj uzvisini s koje puca veličanstven pogled na rijeku Loire i slikoviti istoimeni gradić, dvorac Amboise (Château Royal d'Amboise) stoji kao monumentalni svjedok burne francuske povijesti, moći kraljevske dinastije Valois te genijalnosti renesansnih umova. Ovo nije samo tvrđava, već raskošna rezidencija koja je ugostila kraljeve, kraljice i najveće umjetnike svoga doba, a čiji zidovi i danas šapuću priče o intrigama, ljubavi i smrti. Godišnje privuče oko 400.000 posjetitelja, što ga čini jednim od ključnih dragulja u kruni dvoraca doline Loire.

Burna povijest i kraljevski sjaj

Povijest Amboisea seže duboko u prošlost, od keltskog opiduma i rimske utvrde do prvog kamenog zdanja iz 11. stoljeća. Ključni trenutak dogodio se 1434. godine kada dvorac, zbog izdaje tadašnjeg vlasnika Louisa d'Amboisea, prelazi u vlasništvo krune i kralja Karla VII. Od tada postaje omiljena rezidencija francuskih monarha.

Njegov sin, Luj XI., ondje je proveo dio djetinjstva, no pravu transformaciju dvorac doživljava pod vlašću Karla VIII., koji je u njemu rođen i tragično preminuo. Očaran talijanskom renesansom tijekom svojih vojnih pohoda, Karlo VIII. dovodi talijanske arhitekte i umjetnike poput Domenica da Cortone, koji su gotičku strukturu obogatili prvim renesansnim motivima u Francuskoj. Pod njegovom palicom izgrađeno je gotičko krilo s pogledom na rijeku i raskošni vrtovi.

Dvorac je svoj vrhunac doživio za vrijeme vladavine Franje I., koji je odrastao u Amboiseu i pretvorio ga u središte dvorskog života. Franjo I. bio je veliki mecena umjetnosti, a njegov najslavniji gost bio je Leonardo da Vinci, kojeg je pozvao da posljednje godine života provede u Francuskoj.

Intrige, zavjere i slavni stanari

Zidovi Amboisea svjedočili su brojnim povijesnim ličnostima i dramatičnim događajima.

Leonardo da Vinci: Na poziv mladog francuskog kralja Franje I., koji ga je iznimno cijenio, Leonardo da Vinci stigao je u Francusku 1516. godine. U dobi od 64 godine, prešavši Alpe na leđima mazge, slavni umjetnik i izumitelj donio je sa sobom tri svoja remek-djela: "Mona Lisu", "Svetog Ivana Krstitelja" i "Svetu Anu, Bogorodicu i dijete", kao i brojne bilježnice i skice. Time je započelo posljednje, ali iznimno plodno poglavlje njegova života, usko povezano s kraljevskim dvorcem Amboise.

Posljednje godine genija

Kralj Franjo I. imenovao je Leonarda "prvim kraljevim slikarom, inženjerom i arhitektom" te mu na korištenje darovao dvorac Clos Lucé (tada poznat kao Château de Cloux), smješten svega nekoliko stotina metara od kraljevske rezidencije u Amboiseu. Podzemni prolaz navodno je povezivao dva dvorca, omogućujući kralju da često i neometano posjećuje svog cijenjenog gosta.

Leonardo nije dobio specifične slikarske narudžbe, već je uživao potpunu slobodu i izdašnu mirovinu kako bi mogao nesmetano raditi na svojim brojnim projektima. Tijekom te tri godine u Francuskoj, posvetio se organiziranju kraljevskih proslava, dizajniranju idealnog grada Romorantina i radu na hidrauličkim projektima za rijeke doline Loire. Postao je blizak prijatelj i savjetnik mladog kralja, koji je bio fasciniran njegovim enciklopedijskim znanjem i genijalnošću.

Smrt i turbulentna povijest grobnice

Leonardo da Vinci preminuo je u dvorcu Clos Lucé 2. svibnja 1519. godine u 67. godini života, vjerojatno od posljedica moždanog udara. Nekoliko dana prije smrti sastavio je oporuku u kojoj je, između ostalog, izrazio želju da bude pokopan u crkvi sv. Florentina, unutar kompleksa dvorca Amboise. Njegovoj posljednjoj želji je udovoljeno, te je njegovo tijelo položeno u grobnicu unutar te crkve.

Međutim, povijest nije bila blagonaklona prema njegovu vječnom počivalištu. Tijekom Francuske revolucije, krajem 18. stoljeća, crkva sv. Florentina teško je oštećena. Početkom 19. stoljeća, Napoleonov Senat odlučio je srušiti ruševnu crkvu, a njezini ostaci, uključujući i kosti pokopanih, razbacani su i izgubljeni.

Tek 1863. godine, vođen povijesnim zapisima, pjesnik i arheolog Arsène Houssaye započeo je iskapanja na mjestu nekadašnje crkve. Pronašao je djelomično sačuvan kostur, fragmente nadgrobnog spomenika s natpisima "EO [...] DUS VINC" te medaljone koji su odgovarali dobu i Leonardovu statusu. Nakon detaljnog proučavanja, kosti su identificirane kao ostaci Leonarda da Vincija.

Današnja grobnica u kapeli sv. Huberta

Godine 1874. Leonardovi posmrtni ostaci svečano su preneseni u kapelu sv. Huberta, malo remek-djelo plamene gotike smješteno na samim zidinama dvorca Amboise. Danas se njegova grobnica nalazi unutar kapele, prekrivena jednostavnom kamenom pločom i brončanim medaljonom s njegovim likom. Dva epitafa, na francuskom i talijanskom jeziku, uklesana u zidove, podsjećaju posjetitelje na genija koji ovdje počiva, čineći ovo mjesto hodočašća za ljubitelje umjetnosti i znanosti iz cijelog svijeta.

Amboiška urota (1560.):Amboiška urota iz 1560. godine jedan je od najmračnijih i najkrvavijih događaja u povijesti dvorca Amboise, predstavljajući neuspjeli pokušaj hugenotskih (protestantskih) plemića da preotmu vlast od moćne katoličke obitelji Guise. Ovaj događaj nije bio samo dvorska spletka, već dramatičan uvod u Francuske vjerske ratove koji su uslijedili i desetljećima pustošili zemlju.

Pozadina sukoba

Nakon smrti kralja Henrika II. 1559. godine, na francusko prijestolje zasjeo je njegov petnaestogodišnji sin, Franjo II. Budući da je bio mlad i boležljiv, stvarnu vlast u državi preuzela su braća Guise: Franjo, vojvoda od Guisea, i Karlo, kardinal od Lorrainea. Kao ujaci mlade kraljice Marije Stuart, supruge Franje II., Guiseovi su iskoristili svoj položaj kako bi ojačali katolički utjecaj i pokrenuli sustavni progon hugenota. Njihova politika izazvala je golemo nezadovoljstvo među protestantskim plemstvom, koje je u njihovoj vladavini vidjelo prijetnju svojim pravima i vjerskoj slobodi.

Plan urote

Kao odgovor na represiju, skupina hugenotskih plemića, predvođena Godefroyem de Barryjem, gospodarom La Renaudiejem, skovala je plan. Njihov cilj nije bio svrgnuti ili ozlijediti kralja, već ga oteti i ukloniti iz utjecaja braće Guise. Namjeravali su "predstaviti" kralju svoje pritužbe i zahtjeve za vjerskom tolerancijom, vjerujući da će ih on, jednom oslobođen tutorstva Guiseovih, uslišiti. Plan je bio da se naoružane skupine hugenota iz različitih dijelova Francuske potajno okupe u blizini dvorca Amboise, gdje je boravio kraljevski dvor, te iznenadnim napadom preuzmu kontrolu nad kraljem.

Otkriće, propast i brutalna odmazda

Urota je od samog početka bila loše organizirana i osuđena na propast. Braća Guise su preko svojih doušnika na vrijeme saznala za zavjeru te su kraljevski dvor iz Bloisa premjestili u sigurniji i bolje utvrđeni dvorac Amboise. Kada su se u ožujku 1560. godine razjedinjene i slabo koordinirane skupine urotnika počele približavati dvorcu, dočekale su ih spremne kraljevske trupe.

Urotnici su lako poraženi, a vođa urote, La Renaudie, ubijen je u jednom od prvih sukoba. Uslijedila je stravična i javna odmazda koja je trebala poslužiti kao zastrašujući primjer svima. Stotine zarobljenih hugenota, bez suđenja, pogubljene su na najbrutalnije načine. Mnogi su obješeni izravno s balkona i zidina dvorca Amboise, dok su drugi utopljeni u rijeci Loire u vrećama. Krvavi prizori trajali su tjednima, a prema kronikama, kraljevski dvor, uključujući mladog kralja i dame, bio je prisiljen promatrati ta jeziva pogubljenja s prozora dvorca.

Amboiška urota ne samo da je propala, već je i produbila jaz i mržnju između katolika i protestanata, postavši izravan povod za početak Francuskih vjerskih ratova koji su izbili dvije godine kasnije, 1562. godine. Dvorac Amboise tako je, umjesto simbola renesansne raskoši, privremeno postao pozornica jedne od najkrvavijih epizoda francuske povijesti.

Kraljice i buduće kraljice: U dvorcu je kao dvorska dama kraljice Klaudije sedam godina provela Anne Boleyn, buduća supruga engleskog kralja Henrika VIII., gdje je usavršila vještine dvorskih intriga. Također, Marija Stuart, kraljica Škotske, provela je ovdje 13 godina svog djetinjstva kao zaručnica budućeg kralja Franje II., pod paskom Henrika II. i Katarine Medici.

Arhitektura i eksponati

Dvorac Amboise savršen je primjer prijelaza iz kasne gotike u renesansu. Posjetitelji danas mogu istražiti raskošno uređene odaje, kraljeve i kraljičine spavaće sobe, dvoranu za vijećanje te impozantne kule.

Kapela sv. Huberta: Remek-djelo plamene gotike, ukrašeno detaljnim rezbarijama koje prikazuju prizore iz lova, posvećeno svecu zaštitniku lovaca. U njoj se nalazi grobnica Leonarda da Vincija.

Kule Minimes i Heurtault: Ove monumentalne konjaničke kule bile su arhitektonsko čudo svoga vremena. Njihove spiralne rampe omogućavale su konjanicima i zapregama da se s razine rijeke popnu izravno do terase dvorca.

Interijer i namještaj: Unutrašnjost je opremljena vrijednom zbirkom gotičkog i renesansnog namještaja, tapiserija i umjetničkih djela koja dočaravaju život na kraljevskom dvoru.

Podzemni prolazi: Posebnu dozu misterije dvorcu daju podzemni prolazi i tamnice koji svjedoče o njegovoj obrambenoj prošlosti i tajnama koje je skrivao.

Turističke informacije

Posjet dvorcu Amboise nezaboravno je iskustvo, a sam grad Amboise nudi šarmantnu atmosferu s brojnim restoranima i trgovinama.

Kako doći: Amboise je udaljen oko 25 km istočno od grada Toursa. Najjednostavnije je doći automobilom (autoceste A10, A28, A85) ili vlakom. Postoje izravne linije iz Pariza (sa stanice Austerlitz) do Amboisea, a od željezničke stanice do dvorca ima 17 minuta hoda. Također, postoje veze preko brze željeznice (TGV) do stanice Tours/St. Pierre-des-Corps, odakle lokalni vlak vozi do Amboisea.

Ulaznice i radno vrijeme: Dvorac je otvoren za javnost tijekom cijele godine, osim 1. siječnja i 25. prosinca. Preporučuje se kupnja ulaznica online kako bi se izbjegle gužve. Dostupni su obilasci u trajanju od sat vremena i interaktivni eksponati.

Događanja: Tijekom ljeta u dvorcu se održava spektakularna noćna predstava "Proročanstvo iz Amboisea" (The Prophecy of Amboise), u kojoj sudjeluje 250 izvođača, kaskadera i konjanika, oživljavajući raskošni dvor Karla VIII. uz pomoć impresivnih projekcija na zidinama dvorca

Dvorac Chenonceau-Château de Chenonceau – “Dvorac dama” – jedan je od najprepoznatljivijih dragulja doline Loire, a njegova povijest, elegancija i vijugava galerija iznad rijeke Cher čine ga mitom isprepletenim s intrigama, umjetnošću i skandalima. Donosimo sve ključne činjenice, zanimljivosti, eksponate, povijesne likove i kako ga posjetiti.

Povijest i arhitektura: Od feuda do renesansne palače

Chenonceau se prvi put spominje u 13. stoljeću kao tvrđava obitelji de Marques, s malim renesansnim dvorcem izgrađenim početkom 16. stoljeća. Moderni Chenonceau svoje temelje duguje Thomasu Bohieru i njegovoj supruzi Catherine Briçonnet, koji od 1515. do 1521. podižu elegantnu palaču s naglašenim talijanskim utjecajima. Upravo Briçonnet vodi radove dok je muž na ratištima pa često kažu da je ona prva “dama” Chenonceaua.

Prava slavna epoha počinje oduzimanjem dvorca Bohierovim nasljednicima. Franjo I. uzima dvorac i pretvara ga u kraljevsku rezidenciju. Njegov nasljednik, Henrik II., poklanja Chenonceau svojoj ljubavnici Diani de Poitiers koja naručuje izgradnju impozantnog luka mosta – danas zaštitnog znaka dvorca – i aranžira prvi od slavnih vrtova. Nakon Henrikove smrti, njegova udovica Katarina Medici preuzima Chenonceau, tjera Dianu, dovršava galeriju nad rijekom i pretvara dvorac u poprište najspektakularnijih zabava – poput velikog vatrometa 1577. u čast kralja Henrika III..

Poznati stanari, dame i njihove priče

Chenonceau zovu i “dvorcem dama” jer su ga oblikovale i spasile snažne, karizmatične žene:

Catherine Briçonnet: nadgledala gradnju i unijela eleganciju talijanske renesanse.

Diana de Poitiers: inspirator mosta i vrtova te velika pokroviteljica umjetnosti. Nakon što ju je Katarina protjerala, Diana je uzela dvorac Chaumont.

Katarina Medici: “kraljica majka” renesanse, proširila dvorac galerijom, brižljivo vodila financije i političke intrige s ovog posjeda.

Louise Dupin: mudra vlasnica iz 18. stoljeća, održavala slavne umjetničke salone (gosti su bili Rousseau i Voltaire), spriječila radikalno uništenje dvorca tijekom Francuske revolucije.

Legende, misterije i ratovi

Prvi vlasnici Chenonceaua, obitelj de Marques, izgubili su ga nakon što su dopustili engleski garnizon u ratovima protiv Francuza, što je bio okidač za kasnije kraljevsko oduzimanje. Dvorac, premda uvijek elegantan, bio je i mjesto intriga na dvoru, ljubavnih suparništava, ali i političkih savezništava. U Prvom svjetskom ratu galerija iznad rijeke pretvorena je u vojnu bolnicu. Tijekom Drugog svjetskog rata dvorac je, kao jedan od rijetkih prijelaza preko Chera, imao stratešku i simboličku vrijednost.

Dvorac Chenonceau, zbog svoje bogate povijesti i dominantne ženske uloge u njenoj sudbini, kroz stoljeća je postao središte legendi i mističnih priča. Među hodnicima i odajama ovog “dvorca dama” prepliću se tajanstvene anegdote, sudbine, ljubomora, a povremeno se spominju i priče o duhima.

Legende o damama Chenonceaua

Najpoznatije priče vezane su uz Dianu de Poitiers i Katarinu Medici, čije su borbe obilježile stoljeće. Legenda kaže da noću u maglovitim šetnjama uz rijeku Cher posjetitelji mogu čuti šapat Diana de Poitiers, koja nikada nije oprostila što ju je Katarina izgnala iz dvorca i preotela joj najljepši dom, kao i pogled na njezine vrtove koji i danas odišu romantikom i tugom.

Katarina Medici navodno je priređivala tajanstvene zabave i kostimirane balove nakon smrti Henrika II., gdje se, tvrdi legenda, često konzultirala s astrolozima i alkemičarima. Tvrdi se da su tajna društva sastajala u galeriji nad rijekom, gdje su osmišljavane političke spletke koje su mijenjale sudbinu Francuske.

Mistične priče, duhovi i nevidljivi gosti

Iako Chenonceau nije najslavniji “ukleti” dvorac Francuske, lokalne priče kruže o ukazanjima. Posjetitelji i osoblje ponekad navode “hladne struje zraka” na stubištima, neobjašnjive sjene koje klize kroz galerije u sumrak i osjećaje da ih netko promatra dok šeću kroz vrtove, osobito oko fontana Diane i u dugoj galeriji preko mosta. U nekim noćima se, prema predaji, može navodno vidjeti silueta Katarine Medici kako promatra rijeku i dvorac s prozora njezina kabineta, razmišljajući o svojoj vlasti i intrigama.

Povijesne tajne i anegdote

Dvorac je kroz povijest “preživio” brojne ratove i revolucije upravo zahvaljujući ženama poput Louise Dupin, a lokalne priče govore kako su pojedini predmeti unutar dvorca skrovito sakrivali važne političke spise ili osobna pisma koja su mijenjala sudbine dvorca. Povijesna anegdota kaže da je za vrijeme Francuske revolucije Louise Dupin izradila lažnu natpisnu ploču “most spasa”, kako bi revolucionari povjerovali da galerija nije aristokratsko utočište, već javno dobro, čime je spasila dvorac od sigurne propasti.

Danas šetnja Chenonceauom često potiče maštu, pa se mnogi posjetitelji pitaju koliko je od tih priča istina, a koliko je samo odraz atmosfere mjesta gdje su legende još uvijek žive među zidinama, mostovima i beskrajnim vrtovima. Ove priče čine Chenonceau posebnim, jer svaki gost odlazi noseći dozu neizvjesnosti – možda su upravo oni u koracima osjetili duhove svoje slavne povijesti.

Eksponati i interijeri

Unutrašnjost oduševljava prikazima života kroz stoljeća: bogato namještene spavaonice dama i kraljeva, veliku galeriju s pogledom na rijeku, povijesnu kuhinju smještenu unutar nosećih stupova mosta, kapelu s vitrajima te zbirke flamanskih tapiserija, slika i antiknog namještaja. Svaka prostorija podsjeća na neko povijesno razdoblje ili stanovnika dvorca.

Vrtovi, vina i doživljaji

Vrtovi Diane de Poitiers i Katarine Medici danas su primjer francuske formalne hortikulture, s fontanama, geometrijski krojenim biljem i cvjetnim parterima.

U podrumima se može kušati lokalno Touraine Chenonceau vino, dok šetnja kroz park vodi posjetitelje do labirinta, voćnjaka i cvjetnih gredica.

Kako doći i turističke informacije

Automobilom: Iz Pariza je do Chenonceau oko 214 km, autom putem A10 (izlazi Blois/Amboise), oko 2 sata vožnje.

Vlakom: TGV iz Pariza (Gare Montparnasse ili Roissy-CDG) do Saint-Pierre-des-Corps (Tours); potom lokalnim vlakom Tours–Chenonceaux (oko 25 minuta). Željeznička stanica udaljena je samo 400 m od dvorca.

Radno vrijeme i ulaznice: Otvoreno cijele godine, s varijacijama termina po sezonama. Preporučljivo je provjeriti aktualno radno vrijeme i kupiti ulaznice online radi bržeg ulaska.

Što još posjetiti: Brojne vinske kelere, vožnja čamcem po Cheru, degustacije vina, izložbe i tematske šetnje vrtovima.

Zaključak

Chenonceau je dvorac koji je živio od ženske vizije, ljubavi, suparništava ali i umjetnosti, te bio raj umjetnika, intrigantnih dama i salonskog života. Danas savršeno spaja povijest, arhitekturu i eleganciju s modernim turizmom. Posjet ovom “ležernom Versaillesu” doline Loire iskustvo je koje dugo ostaje u sjećanju.

Pretplati se na: Komentari ( Atom )

Follow

Pages