Dok danas turisti mirno fotografiraju zlatnu krunu na tornju katedrale, stare kronike otkrivaju da su krunidbe u Bratislavi (tadašnjem Pressburgu) rijetko prolazile bez drame. Bilo je tu požara, političkih manipulacija, pa čak i fizičkih obračuna oko komada tkanine.

Ovo su najpoznatije priče iz "Zlatnog doba" (1563. – 1830.).

1. Zlokobni početak: Krunidba u plamenu (1563.)

Prva krunidba u Bratislavi, ona cara Maksimilijana II., trebala je biti simbol novog početka nakon gubitka dotadašnje prijestolnice od Osmanlija. No, kronike bilježe da je svečanost završila katastrofom koja se tumačila kao loš znak.​
Dok je u katedrali trajala svečana liturgija, a grad slavio, izbio je stravičan požar. Legenda kaže da su pijani vojnici ili neoprezni slavljenici izazvali iskru koja je, potpomognuta vjetrom, spalila dobar dio starog grada. Dok je novi kralj primao krunu, grad oko njega doslovno je gorio. Prazovjerni puk šaputao je da je to Božja kazna ili predznak teških vremena koja dolaze s Turcima.

2. "Vitam et Sanguinem": Kako je žena postala "Kralj"

Najpoznatija i najdramatičnija krunidba bila je ona Marije Terezije 25. lipnja 1741. godine.

Intriga oko titule: Budući da mađarski ustav tada nije predviđao da žena može vladati, Marija Terezija morala je pribjeći pravnoj gimnastici. Okrunjena je titulom "Rex Hungariae" (Kralj Ugarske), a ne "Regina" (Kraljica). Nosila je lažni mač, jahala konja kao muškarac i preuzela sve muške atribute moći.​

Legendarna scena: U trenutku najveće političke krize, kada su joj neprijatelji prijetili sa svih strana, mlada Marija Terezija pojavila se pred ugarskim plemstvom u Bratislavi (navodno držeći u naručju svog malog sina, budućeg cara Josipa II., iako neki povjesničari sumnjaju u taj detalj s bebom). Prizor je bio toliko emotivan da su mađarski plemići, poznati po svojoj buntovnosti, isukali sablje i povikali u jedan glas: "Vitam et sanguinem pro rege nostro!" ("Život i krv za našeg kralja!"). Taj trenutak, koji se dogodio u dvorcu, a ne u katedrali, spasio je Habsburško carstvo.​

3. Tučnjava za "crveni tepih"

Jedan od najbizarnijih običaja zabilježenih u kronikama bio je onaj vezan uz krunidbeni put. Kralj bi hodao po dugačkom platnu (često crvene, bijele i zelene boje) koje je bilo položeno od katedrale kroz grad.

Narodni običaj: Prema tradiciji, onog trenutka kada bi kralj prošao određenim dijelom puta, to platno više nije bilo "sveto". Puk bi tada navalio na cestu i trgao komade platna za uspomenu ili sreću. Kronike bilježe da su te scene često bile kaotične; ljudi su se tukli, gurali, a ponekad bi u gužvi bilo i ozlijeđenih, sve za komadić tkanine po kojoj je hodao pomazanik Božji.

​
4. Ritual na "Kraljevskom brijegu"

Krunidba nije završavala u crkvi. Najmističniji dio odvijao se na otvorenom, na mjestu koje se zvalo Königsberg (Kraljevski brijeg), blizu današnjeg Dunavskog nasipa.

Legenda o tlu: Brijeg je bio umjetno napravljen od zemlje donesene iz svih županija Ugarske (uključujući dijelove današnje Hrvatske, Slovačke, Mađarske, Rumunjske...).

Čin mača: Novi kralj morao je na konju u punom galopu izjahati na vrh tog brijega i zamahnuti Mačem sv. Stjepana prema četiri strane svijeta (sjever, jug, istok, zapad). Time se simbolično obvezivao da će braniti kraljevstvo od neprijatelja, s koje god strane došli. Zamislite Mariju Tereziju kako u teškoj krunidbenoj odjeći na konju izvodi ovaj manever – kroničari su zabilježili da je to učinila s iznimnom vještinom.

​
5. Tajna krune na tornju: Zlatna ili bakrena?

Oko goleme krune na vrhu tornja katedrale kruže mnoge priče.

Vremenska kapsula: Kada je kruna skidana radi restauracije (npr. nakon udara groma 1833.), u njoj su pronađeni dokumenti – svici koje su ostavili majstori kao poruku budućnosti.​

Preuveličavanje: Stara gradska legenda kaže da je kruna toliko velika da bi se unutar nje "mogao okrenuti konj s kolima". Iako je to pretjerivanje, dimenzije (promjer preko 1,5 metar) i težina (150-300 kg) su i dalje impresivne za objekt koji stoji na vrhu tankog tornja.​

Duhovi u notama: Zanimljivo je da za mnoge krunidbe nedostaju točni zapisi o glazbi. Iako znamo da su se održavale raskošne proslave, originalne partiture i zapisi o tome što se točno sviralo tijekom nekih ceremonija izgubljeni su u arhivima ili požarima, pa današnje rekonstrukcije često moraju nagađati te detalje.

​
6. Kletva izgubljene krune

Sama Kruna sv. Stjepana (Sveta kruna), kojom su kraljevi krunjeni, predmet je najvećih legendi. Ona nije bila samo nakit, već pravna osoba – u Ugarskoj se nije vladalo "u ime kralja", već "u ime Svete krune".
Postoji priča (koja se možda dogodila na putu za Bratislavu ili iz nje) da je kruna jednom prilikom ispala iz kočije i ostala ležati u blatu dok je pratnja nije panično pronašla. Zbog toga je križ na vrhu prave krune (ne one na tornju, već originala u Budimpešti) i danas nakrivljen – navodno je oštećen pri padu ili pri lošem zatvaranju željeznog kovčega u kojem se čuvala.
​