Archive for listopada 2025

Home Archive for listopada 2025

Posjetili smo carsku ljetnu rezidenciju, UNESCO-vu svjetsku baštinu, od spartanskih odaja cara Franje Josipa do Velike galerije u kojoj je se plesao i vrtova koji skrivaju najstariji zoološki vrt na svijetu.

Postoji boja, jedinstvena nijansa žute, koja definira carski Beč. Poznata kao "Schönbrunnska žuta" (Schönbrunner Gelb), ona prekriva fasadu palače koja dominira zapadnim dijelom grada. Zakoračiti kroz vrata Schönbrunna nije samo ulazak u zgradu; to je uranjanje u 300 godina europske povijesti, u epicentar moći dinastije Habsburg.

Ovo nije samo palača; ovo im je bio ljetni svemir. Sa svojih 1.441 prostorijom, raskošnim parkovima, fontanama i vidikovcem Gloriette na vrhu brda, Schönbrunn je bio pozornica na kojoj su se rađali i umirali carevi, sklapali savezi i, doslovno, ispisivala povijest.

Od lovačke kuće do centra moći

Povijest Schönbrunna započinje skromno. Originalno, na ovom mjestu nalazio se lovački dvorac Katterburg. Legenda kaže da je car Matija, loveći ovdje 1612. godine, naišao na izvor vode i poviknuo: "Ah, welch’ schöner Brunnen!" (Ah, kakav lijep izvor!), dajući tako ime cijelom području.

No, transformaciju u barokni dragulj kakav poznajemo danas dugujemo jednoj ženi: carici Mariji Tereziji. U 18. stoljeću, ona je palaču pretvorila u carsku ljetnu rezidenciju i središte dvorskog života. Angažirala je arhitekta Nikolausa Pacassija da redizajnira interijere u raskošnom rokoko stilu, koji i danas dominira unutrašnjošću.

Schönbrunn je bio omiljena rezidencija i cara Franje Josipa, koji je ovdje proveo veći dio svog dugog, 68-godišnjeg vladanja. Ovdje je rođen 1830. i ovdje je umro 1916. godine, usred kaosa Prvog svjetskog rata.

Zanimljivosti i umjetnički vrhunci

Svaka soba u Schönbrunnu priča priču.

Zrcalna dvorana (Spiegelsaal): Jedna od najpoznatijih anegdota vezana je uz ovu dvoranu. Ovdje je 1762. godine šestogodišnji Wolfgang Amadeus Mozart održao svoj prvi koncert za caricu Mariju Tereziju. Priča kaže da je nakon nastupa mali virtuoz skočio carici u krilo i poljubio je, na zaprepaštenje dvorske svite.

Milijunska soba (Millionenzimmer): Smatra se jednom od najljepših rokoko prostorija na svijetu. Zidovi su obloženi dragocjenim palisandrom i ukrašeni s 60 rokoko kartuša koje uokviruju neprocjenjive perzijske i mogulske minijature. Ime je dobila, logično, zbog svoje tadašnje astronomske cijene izrade.

Velika galerija (Große Galerie): Srce palače, dugačko 40 metara i široko 10 metara. S visokim prozorima, kristalnim lusterima i stropnim freskama Gregoria Guglielmija, ova dvorana služila je za carske balove i prijeme. Ovdje su se održavali banketi tijekom Bečkog kongresa 1814./15., koji je prekrojio kartu Europe nakon Napoleonovog poraza.

Odaje Franje Josipa i Sissi: Fascinantan je kontrast između odaja carskog para. Sobe cara Franje Josipa su spartanske, gotovo skromne, s jednostavnim željeznim krevetom. One odražavaju njegovu vojničku disciplinu i reputaciju "prvog birokrata" monarhije. Nasuprot tome, odaje carice Elizabete (Sissi), opsjednute ljepotom i gimnastikom, opremljene su spravama za vježbanje i raskošnim toaletnim prostorom.

Vrtovi: Simfonija prirode i arhitekture

Schönbrunn se ne može doživjeti bez posjeta njegovim spektakularnim vrtovima, koji su 1996. godine, zajedno s palačom, upisani na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Gloriette: Na vrhu brda, s pogledom na palaču i cijeli Beč, nalazi se Gloriette – monumentalna kolonada izgrađena 1775. godine kao spomenik "pravednom ratu" (koji je doveo do mira). Danas se u njoj nalazi popularni kafić.

Neptunova fontana: Na dnu parka, monumentalna fontana prikazuje boga mora Neptuna okruženog svojim podanicima, simbolizirajući habsburšku kontrolu (ili barem ambiciju) nad morima.

Tiergarten (Zoološki vrt): U sklopu parka nalazi se Tiergarten Schönbrunn, osnovan 1752. godine, što ga čini najstarijim kontinuirano djelujućim zoološkim vrtom na svijetu.

Palmenhaus (Kuća palmi): Impozantna građevina od stakla i željeza, jedna od najvećih te vrste u Europi, dom je egzotičnim biljkama iz cijelog svijeta.

Zaključak

Posjet Schönbrunnu je putovanje kroz vrijeme. To je lekcija iz povijesti, umjetnosti i arhitekture, ali i intiman pogled na živote ljudi koji su krojili sudbinu Europe. Dok šetate kroz Veliku galeriju, gotovo možete čuti šuštanje svilenih haljina, a u skromnoj spavaćoj sobi Franje Josipa osjetiti težinu carstva koje je nestajalo. Schönbrunn nije samo muzej; to je živi spomenik jedne nestale ere.

Vodič za posjetitelje (Servisne informacije)

Kako doći do Palače Schönbrunn?

Adresa je Schönbrunner Schloßstraße 47, 1130 Beč. Najlakši način dolaska je javnim prijevozom:

U-Bahn (Podzemna željeznica): Linija U4 (zelena linija). Siđite na stanici Schönbrunn. Od stanice do glavnog ulaza u palaču ima oko 5-10 minuta hoda kroz park. Alternativno, možete sići na stanici Hietzing (U4), koja je bliža ulazu u Zoološki vrt i Kuću palmi.

Tramvaj (Tramvaj): Linije 10 i 60 (stanica Schönbrunn).

Autobus: Linija 10A (stanica Schönbrunn).

Turističke informacije (Cijene i radno vrijeme – podložno promjenama):

Radno vrijeme: Palača je otvorena svaki dan, uključujući ponedjeljak i praznike. Park obično otvara vrata već u 6:30 ujutro. Sama palača obično se otvara oko 9:00 i zatvara (ovisno o sezoni) između 17:00 i 17:30. Uvijek provjerite službenu web stranicu za točno radno vrijeme na dan vašeg posjeta.

Ulaznice: Postoji nekoliko vrsta ulaznica. Najpopularnije su:

Imperial Tour (Carska tura): Uključuje 22 sobe (privatne odaje Franje Josipa i Sissi). Cijena se kreće oko €24 - €29.

Grand Tour (Velika tura): Uključuje 40 soba (Imperial Tour + veličanstvene sobe iz doba Marije Terezije, poput Velike galerije i Milijunske sobe). Toplo se preporučuje. Cijena se kreće oko €29 - €34.

Sissi Ticket: Kombinirana ulaznica koja uključuje Grand Tour u Schönbrunnu, posjet palači Hofburg (Carske odaje, Muzej Sissi) i Carskoj zbirci namještaja (Hofmobiliendepot).

Korisni savjeti:

Kupite karte online: Schönbrunn je najposjećenija atrakcija u Austriji. Kupnjom karata unaprijed online birate točno vrijeme ulaska i izbjegavate izuzetno duge redove na blagajnama.Link na kraju teksta.

Audio vodič: Uključen je u cijenu ulaznice i dostupan na mnogim jezicima (uključujući hrvatski), pružajući izvrstan kontekst za svaku prostoriju.

Vrtovi: Ulaz u glavne dijelove parka Schönbrunn (parter, Neptunova fontana, brdo Gloriette) je besplatan. Posebne atrakcije unutar parka (Gloriette vidikovac, Vrt Oranžerije, Labirint, Zoološki vrt, Kuća palmi) naplaćuju se zasebno ili su dio kombiniranih ulaznica.

Između 200.000 povijesnih svezaka, carskih statua i veličanstvenih fresaka, Državna dvorana Austrijske nacionalne knjižnice ostavlja posjetitelje bez daha, nudeći putovanje ne samo kroz književnost, već i kroz carsku povijest.

Onog trenutka kada zakoračite kroz teška drvena vrata u Prunksaal (Državnu dvoranu) Austrijske nacionalne knjižnice, svijet izvan njenih zidova nestaje. Prvo što vas pogodi nije tišina, već miris: slatka, teška aroma tisuća starih knjiga, ulaštenog orahovog drveta i stoljeća nakupljene povijesti.

A onda podižete pogled.

Gotovo 80 metara dugačka dvorana uzdiže se u monumentalnu kupolu oslikanu freskama, dok pozlaćeni balkoni i police od tamnog drveta čuvaju blago koje seže stoljećima u prošlost.

Ovo nije samo knjižnica; ovo je barokna katedrala posvećena znanju, remek-djelo arhitekture smješteno u krilu bečke palače Hofburg.

Povijest uklesana u mramor i papir

Priča o Prunksaalu započinje u prvoj polovici 18. stoljeća. Car Karlo VI. (otac Marije Terezije) naručio je izgradnju ove dvorane kao središnjeg dijela tadašnje Carske knjižnice (Hofbibliothek). Viziju je započeo legendarni arhitekt Johann Bernhard Fischer von Erlach, a nakon njegove smrti, dovršio ju je njegov sin Joseph Emanuel, između 1723. i 1726. godine.

Namjera nije bila samo stvoriti skladište za knjige. Dvorana je osmišljena kao demonstracija carske moći i bogatstva, spomenik vlastitom prosvjetiteljstvu. I danas, u samom središtu dvorane, ispod veličanstvene kupole, stoji mramorna statua Karla VI. u liku rimskog cara, okruženog drugim habsburškim vladarima.

Umjetnost koja oduzima dah

Umjetnički, Prunksaal je cjelovito djelo (Gesamtkunstwerk).

Kupola: Središnji ovalni prostor okrunjen je kupolom čije je freske oslikao dvorski slikar Daniel Gran. One prikazuju apoteozu (uzdizanje u božanstvo) Karla VI. Car je prikazan s Herkulom i Apolonom, okružen alegorijama znanosti i umjetnosti, čime se jasno poručuje da car nije samo vladar, već i zaštitnik znanja.

Police i knjige: Dvorana je dom za više od 200.000 svezaka tiskanih između 1501. i 1850. godine. Originalne police od orahovine, bogato ukrašene pozlatom, same su po sebi umjetnička djela. Među najvrjednijim zbirkama je knjižnica princa Eugena Savojskog, koja broji oko 15.000 svezaka uvezanih u crvenu, plavu i zlatnu kožu, smještenih u središnjem ovalu.

Venecijanski globusi: Jedan od najfascinantnijih detalja su četiri ogromna venecijanska globusa koji dominiraju središtem dvorane. Promjera su preko jednog metra, a izradio ih je čuveni kartograf Vincenzo Coronelli. Dva prikazuju Zemlju, a dva nebeski svod, precizno bilježeći znanje svijeta kakvo je bilo poznato u kasnom 17. stoljeću.

Zanimljivosti iz hodnika znanja

Posjet Prunksaalu prepun je "wow" efekata. Mnogi posjetitelji komentiraju kako bi ovdje mogli provesti sate samo promatrajući detalje.

Iluzija prostora: Iako su police visoke nekoliko katova, knjige na gornjim policama su autentične, ali se do njih dolazilo skrivenim stubištima i galerijama koje nisu vidljive javnosti.

"Ratno" i "Mirno" krilo: Dvorana je simbolično podijeljena. Krila koja se protežu od središnjeg ovala tematski su posvećena "Ratu" (Kriegsflügel) i "Miru" (Friedensflügel), što se odražava i na freskama na stropovima tih dijelova.

Privremene izložbe: U bočnim dijelovima dvorane redovito se održavaju fascinantne privremene izložbe koje koriste građu iz golemog arhiva knjižnice (koji ukupno broji preko 12 milijuna jedinica), poput starih mapa, rukopisa ili plakata.

Zaključak: Više od knjižnice

Posjet Prunksaalu nije samo turistički obilazak; to je uranjanje u eru kada su znanje i moć bili neraskidivo povezani. To je mjesto gdje se osjećate maleno pred veličinom ljudske povijesti i kreativnosti.

U užurbanom Beču, ova dvorana ostaje tihi, veličanstveni spomenik ideji da su knjige i znanje najvrjednije carsko blago.

Vodič za posjetitelje

Kako doći do Prunksaala?

Državna dvorana (Prunksaal) dio je kompleksa palače Hofburg, s ulazom na trgu Josefsplatz (adresa: Josefsplatz 1, 1010 Beč).

Javni prijevoz (U-Bahn):

U1 (stanica Stephansplatz), zatim oko 8-10 minuta hoda.
U3 (stanica Herrengasse), zatim oko 5-7 minuta hoda.

Tramvaj:

Linije 1, 2, D ili 71 (stanica Burgring), zatim kratka šetnja kroz Hofburg.

Turističke informacije:

Radno vrijeme:

Utorak – Nedjelja: 10:00 – 18:00
Četvrtak: 10:00 – 21:00

Ponedjeljkom zatvoreno (osim ako je praznik).

Napomena: Uvijek je dobro provjeriti službenu web stranicu za moguće izmjene.

Cijene ulaznica (Listopad/Oktobar 2025.):
Odrasli: €10
Snižena cijena: €7.50 (Studenti ispod 27 g., seniori iznad 65 g., osobe s invaliditetom)
Besplatan ulaz: Djeca i mladi ispod 19 godina.

Nositelji kartice "Vienna City Card" također ostvaruju popust.

Fotografiranje: Fotografiranje je dopušteno, ali isključivo bez bljeskalice kako bi se zaštitili neprocjenjivi rukopisi i freske.

Audio vodič: Dostupan je audio vodič na nekoliko jezika (uključujući engleski i njemački) koji pruža detaljne informacije o povijesti i umjetninama u dvorani.

Prijave za izlagače na jedanaestom “WineOS by Graševina Croatica” festivalu službeno su otvorene, a Gospodarski centar Osječko-baranjske županije spreman je za eno-gastro spektakl kojim ćemo otvoriti 2026. godinu. S čak 125 izlagačkih mjesta festival vina, delicija i ugodnog življenja nudi priliku za direktan susret s tisućama posjetitelja i poslovnih partnera iz Hrvatske, Slovenije, Mađarske, Srbije, Sjeverne Makedonije, BiH, Italije i šire.

Foto:Udruga Dekanter

- Prošlogodišnji WineOS u dva dana okupio je više od 4000 posjetitelja koji su imali priliku kušati više od 600 različitih vina i žestokih pića, posluženih u tisuće čaša i ohlađenih s više od tone leda, a uz vrhunsku gastro ponudu te brojne edukativne radionice. Manifestacija iz godine u godinu raste ne samo po broju izlagača, već i po kvaliteti ponuđenog sadržaja, što WineOS by Graševina Croatica potvrđuje i kao najvažniji vinski događaj regije u zimskom periodu – rekao je Vinko Ručević u ime organizatora.

WineOS by Graševina Croatica je više od vinskog sajma, s godinama je postao mjesto susreta i stvaranja novih poslovnih kontakata, razmjenu ideja, otkrivanje vinskih trendova i pokretanje novih suradnji.

Foto:Udruga Dekanter

- Ove se godine mjesta brzo popunjavaju, prijave smo otvorili prije manje od 24 sata, stoga pozivamo sve zainteresirane da na vrijeme rezerviraju svoj prostor – dodao je Ručević.

Sajam je postao nezaobilazna točka okupljanja vinske scene, pružajući izravnu promociju i priliku za umrežavanje s vlasnicima restorana, hotelskih kuća, turističkih agencija i širim potrošačkim krugom. Prijave za izlagače su otvorene putem online aplikacije na službenoj stranici festivala i zato nemojte čekati posljednji trenutak!

Ako želite da se vaša vinska priča i brend kušaju, vide i čuju, postanite dio festivala koji označava početak godine u Osijeku i cijeloj regiji. WineOS by Graševina Croatica je idealna pozornica na kojoj se rađaju najvažnije vinske priče i otvaraju vrata novim uspjesima.

Na veličanstvenom bečkom trgu Marije Terezije (Maria-Theresien-Platz), stoje dva brata blizanca, dvije gotovo identične neorenesansne palače koje se gledaju licem u lice. Jedna čuva remek-djela ljudske umjetnosti (Kunsthistorisches Museum), a druga čuva remek-djela same prirode. Danas ulazimo u ovu drugu – Naturhistorisches Museum (NHM) – golemu riznicu koja vas vodi na putovanje od Velikog praska do modernog čovjeka.
Ovo nije samo muzej; ovo je vremenska kapsula, katedrala posvećena znanosti i, bez sumnje, jedna od najvažnijih i najspektakularnijih prirodoslovnih zbirki na svijetu.

Palača izgrađena za Cara i znanost

Priča počinje u kasnom 19. stoljeću, u zlatno doba Beča. Car Franjo Josip I. želio je smjestiti ogromne habsburške zbirke, čije srce datira još od 1750. godine kada je car Franjo I. Stjepan, suprug Marije Terezije, kupio tada najveću svjetsku zbirku prirodnih artefakata.

Arhitekti Gottfried Semper i Karl von Hasenauer dobili su zadatak stvoriti dostojan dom za te zbirke. Otvoren 1889. godine, sam muzej je umjetničko djelo.

Već pri ulasku, posjetitelj ostaje bez daha. Nalazite se u Kuppelhalle, glavnoj dvorani pod kupolom visokoj 60 metara, ukrašenoj alegorijskim freskama koje slave napredak znanosti. Mramorno stubište, kipovi slavnih znanstvenika i stotine slika na stropovima dvorana – sve je dizajnirano da ulije strahopoštovanje prema prirodi i ljudskom naporu da je razumije.

Oči u oči s 30.000-godišnjom "Venerom"

Muzej broji nevjerojatnih 30 milijuna predmeta, no posjetitelji se slijevaju u jednu malu, mračnu sobu kako bi vidjeli njezinog najpoznatijeg stanara. Ona je "Mona Lisa" prapovijesti.

Riječ je, naravno, o Veneri iz Willendorfa.

Pronađena 1908. u Donjoj Austriji, ova sićušna vapnenačka figurica, visoka tek 11 centimetara, stara je gotovo 30.000 godina. Njezine naglašene obline simbol su plodnosti i remek-djelo paleolitske umjetnosti. Stajati pred njom je ponizno iskustvo; to je izravna veza s našim najranijim precima, opipljivi dokaz ljudske kreativnosti iz Ledenog doba.

Dvorana u kojoj vladaju divovi

No, prava atrakcija za mnoge je Dvorana dinosaura. Ovdje Prirodoslovni muzej pokazuje svoju modernu stranu. Kosti diplodoka, iguanodona i golemog morskog gmaza Archelona oduzimaju dah.

Ipak, zvijezda je animatronski alosaur. Ovaj "živi" model, izrađen u punoj veličini, kreće se, trepće i, što je najvažnije, zastrašujuće riče, na oduševljenje (i povremeni užas) mlađih posjetitelja.

To je savršen spoj znanosti i spektakla, koji oživljava svijet izgubljen desecima milijuna godina.

Priče iz svemira i izumrlog svijeta

Ono što NHM izdvaja jest nevjerojatna raznolikost. Jedan od vrhunaca je Dvorana meteorita (Saal V), koja se smatra najstarijom i najvećom takvom zbirkom na svijetu.

Posjetitelji mogu doslovno dotaknuti "goste iz svemira". Najveća senzacija je "Tissint", komad stijene koji je stigao – ravno s Marsa.

Nekoliko dvorana dalje, priča postaje tužnija. Tu leži impresivan kostur Stellerove morske krave, nježnog morskog diva kojeg su ljudi istrijebili u samo 27 godina nakon otkrića u 18. stoljeću. To je snažan podsjetnik na krhkost života i ljudski utjecaj na planet.

Više od izložbe

NHM nije samo mjesto za gledanje. To je dom za 60-ak znanstvenika koji aktivno rade na istraživanjima, od DNK analize do astronomije. Muzej je također dom spektakularnog Digitalnog planetarija, gdje posjetitelji mogu krenuti na virtualno putovanje do ruba galaksije.

Za one željne pogleda, tu je i "krovna tura". Uspon na krov muzeja nudi nezaboravnu panoramu Beča, gledajući ravno preko trga na svog "blizanca", Muzej povijesti umjetnosti, i carsku palaču Hofburg u daljini.

Bečki Prirodoslovni muzej nije tek gomila kostiju i kamenja. To je putovanje kroz vrijeme, palača znanja i umjetnosti koja priča najveću priču od svih – priču o planetu Zemlji i našem mjestu u njoj.

VODIČ ZA POSJETITELJE

Lokacija: Naturhistorisches Museum Wien Maria-Theresien-Platz, 1010 Beč, Austrija

Kako doći do muzeja:

Podzemna željeznica (U-Bahn):

Linije U2 ili U3 do stanice Volkstheater. Odavde je muzej udaljen 3-5 minuta hoda.

Tramvaj (Straßenbahn):

Linije D, 1, 2, 71 (tramvaji koji kruže Ringom). Siđite na stanici Dr.-Karl-Renner-Ring ili Volkstheater.

Autobus:

Linija 48A (stanica Volkstheater).

Radno vrijeme:

Četvrtak – Ponedjeljak: 9:00 – 18:30
Srijeda: 9:00 – 21:00

Utorkom zatvoreno. (Uvijek provjerite službenu stranicu za moguće izmjene, posebno tijekom praznika).

Ulaznice:

Cijene za odrasle se kreću oko €16 - €18 (provjerite aktualne cijene).

Postoje popusti za studente i umirovljenike.

SAVJET: Ulaz je besplatan za sve mlađe od 19 godina!

Ulaznice se mogu kupiti online kako biste izbjegli redove.

Na samo desetak minuta hoda od blještavila palače Belvedere, u monumentalnom kompleksu Arsenala, stoji zgrada koja čuva najburnije, najmračnije i najvažnije trenutke austrijske, ali i europske povijesti. To je Heeresgeschichtliches Museum (HGM) – Vojni muzej u Beču. No, ovo nije samo skladište topova i uniformi; ovo je kronika rađanja i umiranja carstava, ispričana kroz zapanjujuće artefakte, veličanstvenu umjetnost i priče koje su oblikovale svijet u kojem danas živimo.

Automobil koji je pokrenuo lavinu

Ulazak u dvoranu posvećenu Prvom svjetskom ratu izaziva tihe uzdahe. Prostorija je polumračna, a u središtu, pod sablasnim svjetlom, stoji on. Crni Gräf & Stift kabriolet. Ovo nije replika. Ovo je automobil u kojem se 28. lipnja 1914. vozio nadvojvoda Franjo Ferdinand kada je ubijen u Sarajevu.

Detalji lede krv u žilama. Na desnoj strani automobila još je vidljivo oštećenje od eksplozije bombe koju je bacio Nedeljko Čabrinović pri prvom, neuspjelom pokušaju atentata.

Nekoliko metara dalje, u staklenoj vitrini, visi svijetloplava uniforma nadvojvode. Mrlje na ovratniku su tamne i neizbrisive – mrlje krvi koje svjedoče o fatalnim hicima Gavrila Principa. Pored nje je i chaise longue na kojoj je Ferdinand izdahnuo.

To je vjerojatno najvažniji izložak u muzeju: okidač Prvog svjetskog rata, predmet koji simbolizira kraj jedne ere i početak krvavog 20. stoljeća.

Tvrđava povijesti i umjetnosti

Sama zgrada muzeja priča je za sebe. Izgrađena je između 1850. i 1856. godine kao središnji dio golemog kompleksa Arsenal, podignutog nakon revolucije 1848. kako bi car Franjo Josip I. kontrolirao "buntovni" Beč. Projektirao ju je slavni arhitekt Theophil Hansen, isti onaj koji je dizajnirao bečki Parlament, upečatljivim miješanjem bizantskog, maurskog i gotičkog stila.

Prije nego što uopće vidite prvi tenk, ulazite u Feldherrnhalle (Dvoranu vojskovođa). Pedeset i šest mramornih kipova u prirodnoj veličini gleda vas s postolja – svi najvažniji austrijski vojni zapovjednici. To je panteon habsburške moći.

Još impresivnije je stubište i Ruhmeshalle (Dvorana slave). Ovdje se umjetnost i vojna povijest spajaju u veličanstvenim freskama Karla von Blaasa, koje prikazuju ključne pobjede austrijske vojske. HGM nije samo vojni muzej; to je prvorazredni spomenik historicističke umjetnosti.

Od turskih šatora do pada Carstva

Muzej kronološki vodi posjetitelje kroz pet glavnih cjelina, počevši od Tridesetogodišnjeg rata.

Prva velika dvorana posvećena je ratovima protiv Osmanskog Carstva. Zvijezda postava je ogroman, raskošan turski šator zaplijenjen tijekom druge opsade Beča 1683. godine. Uz njega stoji i oklop te oružje princa Eugena Savojskog, čovjeka koji je preokrenuo tijek rata.

Slijede dvorane posvećene Napoleonovim ratovima, gdje se ističe jedan od prvih vojnih balona za izviđanje, te razdoblje cara Franje Josipa, koje savršeno postavlja scenu za kataklizmu 1914. godine.

Osim Prvog svjetskog rata, muzej detaljno pokriva i mračno razdoblje Austrofascizma i Drugog svjetskog rata, nudeći trijezan pogled na ulogu Austrije u Trećem Reichu.

Zanimljivost: Mornarica bez mora

Jedan od najzanimljivijih dijelova muzeja je Marinesaal (Dvorana mornarice). Postavlja se logično pitanje: Kakvu mornaricu ima zemlja bez izlaza na more?

Ova dvorana posvećena je moćnoj Austro-Ugarskoj ratnoj mornarici koja je nekoć patrolirala Jadranom iz svojih baza u Puli i Boki Kotorskoj. Nevjerojatno detaljni modeli bojnih brodova, poput gigantskog SMS Viribus Unitis (izgrađenog u Trstu), svjedoče o pomorskoj sili koja je nestala zajedno s carstvom koje ju je stvorilo.

Mjesto za učenje, ne za slavlje

Posjet Vojnom muzeju u Beču nije iskustvo koje slavi rat. Naprotiv, to je duboko potresno i edukativno putovanje.

Dok hodate pored masivnih oklopnjaka iz Drugog svjetskog rata ili gledate potresne umjetničke radove ratnih slikara, HGM postavlja ključno pitanje:

Zašto?

To je mjesto koje pokazuje kako se carstva uzdižu na oštrici mača i kako na istoj toj oštrici nestaju u prašini. Za svakoga tko želi razumjeti Europu 20. stoljeća, ovo nije samo preporučena stanica – ovo je obavezna lekcija.

VODIČ ZA POSJETITELJE

Lokacija: Heeresgeschichtliches Museum (HGM) Arsenal, Objekt 1, 1030 Beč, Austrija

Kako doći do muzeja:

Javni prijevoz (ujedno i najlakši način):

Tramvaj (Straßenbahn): Linija D (stanica Schloss Belvedere/Südbahnhof), Linija 18 (stanica Quartier Belvedere), Linija O (stanica Quartier Belvedere).

S-Bahn (Brza gradska željeznica): Sve linije koje staju na Wien Hauptbahnhof (Glavni kolodvor) ili Quartier Belvedere. Od Glavnog kolodvora (Hauptbahnhof) muzej je udaljen oko 10-15 minuta laganog hoda kroz park.

Autobus: Linija 69A (stanica Arsenal).

Automobilom:

Muzej se nalazi unutar kompleksa Arsenal. Parking je dostupan, ali se često naplaćuje i može biti ograničen. Preporučuje se dolazak javnim prijevozom.

Radno vrijeme:

Svaki dan (uključujući praznike): 9:00 – 17:00 sati.

Ulaznice:

Standardna cijena: Cijene se mogu mijenjati, ali se obično kreću oko €7 - €9 za odrasle.

Popusti: Postoje popusti za studente, umirovljenike i grupe.

SAVJET: Ulaz u muzej je besplatan svake prve nedjelje u mjesecu za sve posjetitelje.

U labirintu strmih, kamenom popločanih ulica Montmartrea, pariške četvrti koja je vječni sinonim za boemski život, umjetnost i romantiku, skriva se jedan moderni spomenik koji je postao tiho srce ovog brda. Daleko od vreve Sacré-Cœura, na malenom trgu Jehan Rictus, odmah pokraj kultne metro stanice Abbesses, nalazi se Le Mur des je t'aime – Zid "Volim te".

Ovo nije drevni spomenik, već djelo suvremene umjetnosti koje je brzo osvojilo srca posjetitelja i postalo nezaobilazna točka za sve zaljubljene.,a mi Vas vodimo do ovog jedinstvenog platna urbanog romantizma.

Od bilježnice do spomenika: Povijest jedne ideje

Priča o "Zidu ljubavi" započinje 1992. godine. Frédéric Baron, glazbenik i pisac, počeo je skupljati frazu "Volim te" na različitim jezicima. Kucao je na vrata veleposlanstava, pitao susjede, prijatelje i strance, ispisujući svaku frazu u svoju bilježnicu. Njegov cilj bio je prikupiti izjavu ljubavi na što više jezika, kao gestu pomirenja i univerzalnog zajedništva.

Njegova se opsesija pretvorila u umjetnički projekt kada je upoznao Claire Kito, kaligrafkinju i umjetnicu specijaliziranu za orijentalne jezike, koja je pomogla preobraziti te rukopise u vizualnu umjetnost. Kasnije im se pridružio i Daniel Boulogne, stručnjak za umjetničke murale, koji je ideju pretvorio u stvarnost. Zid je svečano otvoren 2000. godine.

Umjetnost i činjenice: "Platno" od emajlirane lave

Pred nama stoji impozantna površina od 40 četvornih metara (10 metara širine i 4 metra visine), sastavljena od 612 pločica izrađenih od emajlirane lave. Duboka, safirno plava boja pločica služi kao pozadina za bijele natpise.

Ključne brojke: Na zidu se fraza "Volim te" pojavljuje 311 puta na 250 različitih jezika i dijalekata. Ovdje ćete pronaći sve, od očitih (Je t'aime, I love you, Ti amo, Te quiero) do onih egzotičnih i manje poznatih, uključujući i natpise na znakovnom jeziku.

Skriveni Simbolizam: Među bijelim kaligrafskim natpisima ističu se crveni komadići. Na prvi pogled izgledaju kao apstraktni ukrasi, no oni predstavljaju dijelove slomljenog srca. Ideja autora bila je da zid simbolično ponovno spaja te slomljene dijelove čovječanstva kroz univerzalnu snagu ljubavi.

Priče sa zida: Više od riječi

Dok stojimo ispred zida, promatramo posjetitelje. Svaki od njih traži nešto drugo. Mladi par iz Japana s oduševljenjem pronalazi "Aishiteru". Grupa španjolskih turista glasno traži sve varijacije svog jezika. "Ovo je poput mape svijeta, ali ispisane osjećajima", komentira jedna posjetiteljica iz Njemačke.

Zanimljivo je da je Frédéric Baron, prilikom prikupljanja fraza, ponekad nailazio na neočekivane odgovore. Neki su mu jezici, kako je rekao, "pružali otpor", tvrdeći da u njihovoj kulturi ne postoji izravan prijevod za "Volim te" ili da se ljubav izražava na druge načine. Upravo ta raznolikost čini zid autentičnim prikazom globalne romantike.

Značaj u Gradu ljubavi

U gradu koji već ima Pont des Arts (nekadašnji most ljubavi s lokotima) i Eiffelov toranj kao simbol romantike, Le Mur des je t'aime nudi nešto drugačije. To je intimnije, prizemnije mjesto. To nije spomenik grandioznoj arhitekturi, već spomenik ljudskoj povezanosti. Postao je popularno mjesto za prosidbe, vjenčane fotografije ili jednostavno za trenutak tihe kontemplacije.

Turističke informacije: Kako doći

Lokacija: Zid se nalazi u malom, šarmantnom javnom parku Square Jehan Rictus, na trgu Place des Abbesses, u 18. pariškom arondismanu (Montmartre).

Kako doći:

Metro: Najlakši način je korištenje metroa. Stanica Abbesses (Linija 12) nalazi se doslovno na ulazu u park. Izlazak s ove stanice već je doživljaj – to je najdublja postaja u Parizu, a njen ulaz krasi jedna od najpoznatijih originalnih Art Nouveau nadstrešnica Hectora Guimarda.

Autobus: Linija 40 (Montmartrobus) također staje u blizini.

Cijena i radno vrijeme: Ulaz u park Square Jehan Rictus je potpuno besplatan. Park se otvara rano ujutro (oko 8:00 ili 9:00, ovisno o sezoni) i zatvara u sumrak.

Le Mur des je t'aime dokaz je da se i u 21. stoljeću u Parizu mogu stvoriti nove romantične ikone. To je mjesto gdje, barem na trenutak, cijeli svijet govori istim jezikom.

Na uglu Trga Saint-Germain-des-Prés, pod legendarnom zelenom tendom, nasuprot jedne od najstarijih crkava u Parizu, nalazi se mjesto koje je mnogo više od kavane. To je Les Deux Magots, institucija,pozornica i spomenik jednoj eri kada su se revolucije kovale uz zvuk žličica i miris vruće kave. Sjesti danas za jedan od njezinih okruglih stolova na terasi znači udahnuti ne samo pariški zrak, već i duhove Picassa, Hemingwaya, Sartrea i de Beauvoir. Posjetili smo ovu legendarnu kavanu kako bismo otkrili priču o tome kako je postala epicentar intelektualnog i umjetničkog života 20. stoljeća.

Od trgovine svilom do hrama intelektualaca

Priča o Les Deux Magots ("Dva Magota") ne počinje s kavom, već sa svilom. Godine 1812. otvorena je kao trgovina novotarijama i luksuznom robom, a ime je dobila po tada popularnoj kazališnoj predstavi "Les Deux Magots de la Chine" (Dva Magota iz Kine). "Magot" je francuski izraz za figuru kineskog mandarina.

Kada se trgovina 1873.preselila na današnju lokaciju, sa sobom je ponijela i dvije velike, drvene figure mandarina koje i danas, s počasnog mjesta, nadgledaju goste i svjedoče o podrijetlu imena.

Godine 1885. posao se preorijentirao na prodaju likera i kave, a mjesto je brzo postalo omiljeno sastajalište pariške umjetničke elite. Pjesnici poput Verlainea i Mallarméa bili su među prvim redovitim gostima, postavljajući temelje za ono što će Les Deux Magots postati – neslužbeni klub najvećih umova svoga vremena.

Zlatno doba – Sartre, de Beauvoir i Izgubljena generacija

Ipak, svoje mjesto u povijesti Les Deux Magots je zacementirala u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Postala je epicentar egzistencijalističkog pokreta. Ovdje, za svojim stolom, Jean-Paul Sartre je pisao svoje filozofsko djelo "Bitak i ništavilo" i promatrao svijet. Pored njega, Simone de Beauvoir je pisala "Drugi spol", djelo koje će postati kamen temeljac modernog feminizma. Njihov prijatelj (i često suparnik u raspravama), Albert Camus, također je bio redovit gost. Kažu da je ova kavana bila njihov ured, dnevni boravak i ispovjedaonica, mjesto gdje su se rađale,razvijale i branile ideje koje su oblikovale poslijeratnu misao.

No, lista slavnih gostiju tu ne staje. Prije egzistencijalista, nadrealisti predvođeni Andréom Bretonom ovdje su kovali svoje umjetničke planove. U međuratnom razdoblju, američki pisci iz "Izgubljene generacije", poput Ernesta Hemingwaya i F. Scotta Fitzgeralda, liječili su svoje rane i pisali o njima uz čašu apsinta. Slikari poput Pabla Picassai Fernanda Légera skicirali su na salvetama, a pisci kao što su James Joyce i Bertolt Brecht ovdje su nalazili inspiraciju.

Umjetnost pariškog života i okus povijesti

Sjediti u Les Deux Magots danas je lekcija iz "umjetnosti življenja" na pariški način. Interijer je ostao gotovo nepromijenjen: crvene sjedalice od umjetne kože, tamni drveni namještaj i, naravno, dva magota koja promatraju sve.Konobari, odjeveni u tradicionalne crno-bijele uniforme s dugim pregačama, kreću se s efikasnošću i dostojanstvom koje priliči mjestu s takvom poviješću.

Iako je jelovnik bogat, doći ovdje znači isprobati klasike. Njihova gusta, starinska topla čokolada, "chocolat chaud à l'ancienne", koja se poslužuje u posebnom vrču uz zdjelicu tučenog vrhnja, nije samo piće, već doživljaj. Promatranje prolaznika s terase, s pogledom na crkvu Saint-Germain-des-Prés, postalo je kvintesencijalno pariško iskustvo.

Zanimljivosti i priče

Književna nagrada: Kako bi zadržala svoju vezu s književnošću, kavana je 1933. godine utemeljila vlastitu književnu nagradu, Prix des Deux Magots, kao svojevrsnu pobunu protiv prestižne, ali tada smatrane previše konzervativnom, Goncourtove nagrade. Nagrada se dodjeljuje i danas.

Vječno Rivalstvo: Tik do Les Deux Magots nalazi se njezin vječni rival, Café de Flore. Cijela intelektualna scena Pariza bila je podijeljena – bili ste ili "čovjek od Magotsa" ili "čovjek od Florea". Prelazak iz jedne u drugu kavanu bio je znak promjene savezništva ili raspoloženja. Sartre i de Beauvoir su, na primjer, bili poznati po tome što su se selili iz jedne u drugu ovisno o dobu dana ili inspiraciji.

Turističke informacije: Vaše mjesto za stolom povijesti

Lokacija: 6 Place Saint-Germain-des-Prés, 75006 Pariz, Francuska.

Kako doći:

Metro: Najlakši način. Postaja Saint-Germain-des-Prés (linija 4) izlazi izravno na trg, ispred kavane. U blizini je i postaja Mabillon (linija 10).

Cijena i radno vrijeme:

Cijena po danu (cijena doživljaja): Ovo nije mjesto s ulaznicom, već s cjenikom. Cijene su osjetno više nego u prosječnoj pariškoj kavani, ali ovdje plaćate za povijest, lokaciju i atmosferu. Očekujte da ćete za klasični pariški doživljaj – kavu (espresso ili café crème) i croissant – izdvojiti između 15 € i 25 €.

Radno vrijeme: Les Deux Magots je otvorena gotovo cijeli dan, svakog dana u tjednu, obično od 7:30 ujutro do 1:00 iza ponoći.

Savjet: Najljepše je doći u prijepodnevnim satima, zauzeti stol na terasi i promatrati kako se pariško jutro budi.

Postoje mjesta u sportu gdje se slavlje i tragedija isprepliću tako snažno da postaju svetišta. Jedno takvo mjesto, tiho i puno poštovanja, nalazi se unutar legendarnog trkališta Autodromo Enzo e Dino Ferrari u Imoli. Ovdje, s unutarnje strane zloglasnog zavoja Tamburello, stoji spomenik koji nije samo umjetničko djelo, već vječni podsjetnik na život, nasljeđe i tragični odlazak jednog od najvećih vozača Formule 1 – Ayrtona Senne.

Tam

1. Svibanj 1994: Dan kada je Formula 1 zadrhtala

Da bi se razumjela dubina emocije koju ovaj spomenik izaziva, potrebno je vratiti se u najcrnji vikend u povijesti modernog motorsporta. Velika nagrada San Marina 1994. godine trebala je biti samo još jedna utrka, no pretvorila se u trodnevnu moru.

Nakon teške nesreće Rubensa Barrichella u petak i pogibije Rolanda Ratzenbergera u subotu, svijet je u nedjelju, 1. svibnja, svjedočio trenutku koji je zauvijek promijenio sport.

U sedmom krugu utrke, plavo-bijeli Williams-Renault Ayrtona Senne, pri brzini većoj od 300 km/h, neobjašnjivo je izletio s putanje u zavoju Tamburello i silovito udario u betonski zid. Nekoliko sati kasnije, bolnica u Bologni potvrdila je ono čega su se svi bojali: trostruki svjetski prvak, brazilski "Kišni čovjek", bio je mrtav.

Umjetnost koja hvata suštinu: Brončani vozač u vječnom razmišljanju

Vijest je potresla svijet, a Imola, grad koji je do tada bio sinonim za brzinu, postao je mjesto hodočašća. Ubrzo se rodila ideja o trajnom spomeniku. Rad je povjeren umjetniku Stefanu Pierottiju, koji je odlučio izbjeći klasičnu herojsku pozu. Umjesto toga, stvorio je djelo koje odražava Senninu kompleksnu osobnost – njegovu duboku introspektivnost i filozofsku prirodu.

Otkriven 26. travnja 1997. godine, spomenik prikazuje Sennu u sjedećem položaju, odjevenog u trkaći kombinezon, ali bez kacige. Njegova glava je pognuta, pogled uprt u tlo, a izraz lica je mješavina tuge, koncentracije i mira. Visok 1,60 metara, izrađen od bronce, spomenik je postavljen točno na mjestu s pogledom na točku gdje se njegov život ugasio. Pierotti je uspio uhvatiti ne samo fizičku sličnost, već i duh čovjeka koji je bio puno više od vozača – bio je mislilac, filantrop i nacionalni heroj.

Mjesto hodočašća i tihih poruka

Ograda iza spomenika postala je zid sjećanja. Navijači iz cijelog svijeta ostavljaju brazilske zastave, krunice, pisma, fotografije, kacige i osobne poruke. To je dirljiv i neprestano promjenjiv mozaik ljubavi i poštovanja.

Mnogi posjetitelji ovdje provode vrijeme u tišini, sjedeći na travi pored brončanog Senne, kao da mu prave društvo. To nije samo turistička atrakcija, već mjesto duboke emotivne povezanosti, gdje se osjeća težina povijesti i veličina Senninog nasljeđa koje je inspiriralo milijune.

Praktične Informacije za posjetitelje

Lokacija: Spomenik se nalazi unutar Parco delle Acque Minerali, javnog parka koji je dio kompleksa trkališta Autodromo Internazionale Enzo e Dino Ferrari.

Adresa staze je Piazza Ayrton Senna da Silva, 1, 40026 Imola.

Kako doći?

Pješice iz centra Imole: Najugodniji način je šetnja. Od glavnog željezničkog kolodvora u Imoli do ulaza u park kod zavoja Rivazza treba otprilike 20-25 minuta (oko 2 km). Put je ravan i vodi kroz grad.

Automobilom: Oko staze postoji nekoliko parkirališta. Najbolje je ciljati parking kod zavoja Rivazza (Piazzale Ayrton Senna da Silva) ili Tosa.

Vlakom: Imola je dobro povezana vlakovima s Bolognom (oko 20-30 minuta vožnje) i drugim većim talijanskim gradovima, što je čini lako dostupnom za jednodnevni izlet.

Kako pronaći spomenik?

Najlakši ulaz je kroz kapiju kod zavoja Rivazza. Kada uđete u park, pratite stazu koja ide uz unutrašnjost trkališta u smjeru suprotnom od smjera vožnje utrke. Nakon otprilike 10-15 minuta hoda, prolazeći pored zavoja Tosa i Piratella, doći ćete do unutrašnjeg dijela zavoja Tamburello, gdje se spomenik jasno vidi. Pristup parku i spomeniku je besplatan kada na stazi nema utrka ili drugih događanja.

Posjet spomeniku Ayrtonu Senni u Imoli nije samo turistički obilazak; to je hodočašće. To je prilika da se oda počast ikoni čija je strast, talent i humanost nadišla granice sporta. Stojeći pred njegovim brončanim likom, dok tišinu remeti tek povjetarac koji nosi duhove brzine, čovjek ne može a da ne osjeti duboko poštovanje prema legendi koja i danas, desetljećima nakon svoje smrti, nastavlja inspirirati.

Unutar masivnih zidina Château de Vincennes, jedne od najočuvanijih i najimpozantnijih srednjovjekovnih tvrđava u Europi, krije se arhitektonski dragulj iznimne ljepote i povijesnog značaja – Sainte-Chapelle de Vincennes. Iako često u sjeni svoje slavnije imenjakinje na pariškom Île de la Cité, ova kapela predstavlja jedinstveno remek-djelo kasne, "plamteće" gotike i priča fascinantnu priču o kraljevskoj ambiciji, umjetničkoj evoluciji i dramatičnim povijesnim prevratima.

Naručena 1379. godine od strane mudrog kralja Karla V., Sainte-Chapelle de Vincennes bila je kruna njegovog velikog projekta – pretvaranja dvorca u administrativno i duhovno središte kraljevstva, svojevrsnu drugu prijestolnicu uz Pariz. Njena primarna svrha bila je dostojno pohranjivanje fragmenata svetih relikvija Kristove muke, koje je stoljeće ranije pribavio njegov predak, Sveti Luj.

Arhitektura: Evolucija stila

Iako inspirirana pariškim originalom, kapela u Vincennesu jasno pokazuje evoluciju gotičkog stila. Za razliku od dvokatne strukture na Île de la Cité, ova je kapela zamišljena kao jedinstven, prostran i visok prostor, što joj daje osjećaj prozračnosti i monumentalnosti. Gradnja, započeta pod vodstvom arhitekta Raymonda du Templea, prekinuta je Stogodišnjim ratom i trajala je gotovo dva stoljeća. Dovršena je tek u doba renesanse, pod kraljem Henrijem II. i vodstvom slavnog arhitekta Philiberta Delormea.

Upravo ta duga gradnja omogućila je stilski prijelaz. Dok osnova slijedi principe "zračeće" (Rayonnant) gotike s naglaskom na visini i svjetlosti, fasada i unutrašnji detalji pripadaju "plamtećoj" (Flamboyant) gotici. Ovaj stil, nazvan po kamenim ukrasima koji podsjećaju na plamen, vidljiv je u složenim, čipkastim uzorcima iznad prozora i na veličanstvenoj zapadnoj rozeti.

Umjetnost koja oduzima dah: Prozori apokalipse

Najveće blago kapele su njeni veličanstveni vitraji. Dok su srednjovjekovni prozori većinom uništeni, renesansni vitraji iz 16. stoljeća, izrađeni po narudžbi Henrika II., preživjeli su i danas dominiraju korom.

Djelo su majstora Nicolasa Beauraina, a prikazuju dramatične i živopisne scene iz Knjige Otkrivenja (Apokalipse) svetog Ivana. Intenzivne boje – duboke plave i crvene u kontrastu sa svijetlim žutim i sivim tonovima – stvaraju nevjerojatnu igru svjetlosti i pričaju priču o posljednjem sudu s renesansnom snagom i detaljima. Ovi prozori smatraju se jednim od najljepših primjera francuskog staklarstva 16. stoljeća.

Priče unutar zidina: Od revolucije do tragičnog vojvode

Povijest kapele nije bila mirna. Tijekom Francuske revolucije, pretrpjela je značajna oštećenja; unutrašnjost je devastirana, a originalni namještaj uništen. Služila je kao skladište, što ju je vjerojatno i spasilo od potpunog rušenja.

U 19. stoljeću, kapela postaje poprište sjećanja na jedan od najkontroverznijih događaja Napoleonove ere. Godine 1804., Louis Antoine, vojvoda od Enghiena, otet je po Napoleonovom naređenju pod lažnom optužbom za urotu te je nakon kratkog suđenja strijeljan u jarcima dvorca Vincennes. Nakon restauracije monarhije, kralj Luj XVIII. naređuje da se posmrtni ostaci vojvode prenesu u kapelu. Godine 1825. ondje je postavljen impresivan mramorni spomenik, djelo kipara Louis-Pierrea Deseinea, koji i danas stoji kao svjedočanstvo tog tragičnog događaja i podsjetnik na turbulentnu francusku povijest.

Vojvoda d'Enghien i prokletstvo

Posebno dramatična anegdota vezana je uz vojvodu d'Enghiena. Njegovo tijelo sahranjeno u kapeli, a predaja među lokalnim stanovnicima govori kako se za vrijeme olujnih noći iz kapelice čuju koraci, što se smatra njegovim "nemirnim duhom" koji čuva mjesto.

U Sainte-Chapelle de Vincennes kroz stoljeća su se širile brojne zanimljive anegdote i legende koje su obogatile njezin povijesni značaj.

Legenda o svetim relikvijama

Prema staroj predaji, kralj Luj IX. (Sveti Louis) je 1239. iz Venecije donio dragocjenu relikviju — krunu od trnja Kristove muke. Legenda kaže da je prije nego što su relikvije stigle u Pariz, kralj osobno povukao nekoliko trnova i ostavio ih na posebnom čuvanju u Vincennesu. To je kapelu kasnije učinilo mjestom posebnog štovanja i hodočašća.

Priča o misterioznim skulpturama

Jedna lokalna priča govori da su tijekom obnovnih radova nakon oluje 1999. godine radnici ispod svoda pronašli nepoznate glave, isklesane u kamenu, koje nisu bile dokumentirane u službenim arhivima. Smatralo se da je riječ o srednjovjekovnoj simbolici — lokalna legenda tvrdi da one štite kapelu od duhovnih napada i nesreća.

Tajna elitne kraljevske lože

Postoji još jedna zanimljivost — tijekom kraljevske vladavine kapela je imala poseban balkon skriven od pogleda, rezerviran isključivo za članove kraljevske obitelji i visoke goste. Mnogi su smatrali da su se s tog mjesta donosile najvažnije političke odluke, daleko od očiju javnosti, pa je kapela bila ne samo duhovno, već i strateško utočište.

Ove priče i legende čine Sainte-Chapelle de Vincennes još privlačnijom za znatiželjne posjetitelje željne ne samo umjetničke ljepote, već i malo mistike i tragova prošlosti.

Kronologija glavnih događaja

1379. — Kralj Karlo V. započinje gradnju Sainte-Chapelle de Vincennes radi čuvanja relikvija Kristove muke; arhitekt je Raymond du Temple.

1380. — Smrću Karla V. izgradnja kapelice privremeno zastaje.

Prva polovica 16. st. — Izgradnju dovršava Philibert Delorme za kralja Henrika II.; vitraji u koru postavljeni su između 1556. i 1559. godine.

1754. — Vincennes prestaje biti kraljevska rezidencija, a kapela gubi svoju stalnu liturgijsku funkciju.

1787. — Ukida se kolegij kanonika koji je molio za zdravlje kralja.

1791.-1793. — Tijekom Francuske revolucije kapela je devastirana: uništena je skulpturalna dekoracija, dio vitraja i unutarnjeg inventara.

1804. — U jarku tvrđave pogubljen je vojvoda d'Enghien; njegovi posmrtni ostaci sahranjeni su u kapeli.

1853. — Sainte-Chapelle de Vincennes prva je zgrada u kompleksu Château de Vincennes proglašena povijesnim spomenikom.

1854. — Napoleon III. naručuje restauraciju zapadnog pročelja pod vodstvom Viollet-le-Duca.

1999. — Oluja ozbiljno oštećuje ružu od vitraja; započinju radovi na rekonstrukciji.

2015.–2018. — Provedena je najnovija velika restauracija vitraja, svodova i kamenih skulptura kako bi se sačuvala umjetnička baština.

Danas — Kapela služi kao povijesni spomenik, otvorena je javnosti i turistima te nije više sakralna građevina.

Ovi datumi obuhvaćaju ključne povijesne prekretnice — od kraljevog začetka ideje, gradnje, renesansnih dogradnji, revolucionarnih razaranja, do moderne zaštite i uključenosti u kulturnu ponudu Pariza i Francuske

Turističke informacije: Kako doći do Sainte-Chapelle de Vincennes

Kapela se nalazi unutar kompleksa Château de Vincennes i posjećuje se s istom ulaznicom.Preporuka je kupnja unaprijed iz linka dolje.

Adresa: Avenue de Paris, 94300 Vincennes, Francuska.

Javni prijevoz:

Metro: Najjednostavniji način je korištenje linije 1 (žuta) do njene posljednje istočne stanice, Château de Vincennes. Izlaz iz stanice je direktno ispred ulaza u dvorac.

RER: Može se koristiti i linija RER A do stanice Vincennes, od koje do dvorca ima desetak minuta hoda.

Radno vrijeme i ulaznice:

Dvorac je otvoren svakodnevno, s radnim vremenom koje se mijenja ovisno o sezoni (ljeti dulje, zimi kraće).

Važna napomena: Sama Sainte-Chapelle ima specifično radno vrijeme i zatvorena je svaki dan tijekom pauze za ručak (obično između 13:00 i 14:00 sati). Preporučuje se provjeriti točno vrijeme na službenim stranicama prije posjeta.

Cijena ulaznice za cijeli kompleks (dvorac i kapela) u 2025. godini iznosi oko 13 €. Ulaz je besplatan za mlađe od 18 godina i građane EU do 25 godina.

Posjet Sainte-Chapelle de Vincennes nudi jedinstven uvid u kasnu gotičku umjetnost i manje poznate, ali ključne trenutke francuske povijesti, sve to u spektakularnom okruženju moćne srednjovjekovne tvrđave.

Pretplati se na: Komentari ( Atom )

Follow

Pages