Radovi na povezivanju Via Arenula s Corsom Vittorio Emanuele II već su bili predviđeni starim Generalnim planom iz 1909., a ponovno su potvrđeni u novom iz 1919., s punom sviješću o uništavanju građevina od velike arheološke važnosti, o čemu već svjedoče neki ostaci okruglog i pravokutnog hrama.
Naravno, odmah je izbio rat između pristaša arheološkog područja i pristaša njegove izgradnje: 22. listopada 1928. sam Mussolini došao je na lokaciju i, nakon što je saslušao mišljenja dviju frakcija, izjavio se u korist spašavanja područja. Uređenje Svetog područja provedeno je pod vodstvom Antonija Muñoza, višeg inspektora za arheologiju i likovne umjetnosti, jednog od glavnih organizatora uništenja područja, kojemu se, kao što će se vidjeti i za druga područja, svaki oblik arheološkog poštovanja činio preprekom: zapravo je „orezao“ rimske ruševine ne samo od gotovo svih srednjovjekovnih ostataka već i od kasnocarskih građevina koje je smatrao sporednima. Radovi su izvedeni šest mjeseci, a 21. travnja 1929. Mussolini je otvorio „Foro Argentina“. U ovom Svetom području ( na slici ispod naslova ) nalaze se četiri hrama, a svi datiraju iz doba Republike. Kako bi ih se moglo identificirati, u prošlosti su ih nazivali slovima A , B , C i D , ali danas ih možemo identificirati s dovoljnom sigurnošću.
Hram A (onaj najbliži Corso Vittorio Emanuele II ) datira iz 3. stoljeća prije Krista i treba ga poistovjetiti s hramom Juturne, koji je osnovao Kvint Lutacije Katul nakon svoje pobjede nad Kartažanima 241. godine prije Krista. U srednjem vijeku na ovom hramu (nazvanom po plemićkoj rimskoj obitelji, vlasniku brojnih građevina na ovom području) izgrađena je mala crkva S. Nicola de' Cesarini : ruševine dviju apside vidljive su i danas .
Prostor između Juturninog hrama i kasnijeg hrama B zauzimao je Statio Aquarum, sjedište uprave rimskih voda, povjereno cenzoru (kustosu aquarumu ) koji je, uz pomoć arhitekata, tehničara, radnika i administratora, osiguravao da su sustavi učinkoviti, čisti i da imaju stalnu opskrbu.
Nakon toga slijedio je hram B , koji se može identificirati s Aedes Fortunae Huiusce Diei , Srećom sadašnjeg vremena, a osnovao ga je još jedan Kvint Lutacije Katul, konzul 101. godine zajedno s Marijem, nakon pobjede Vercellija nad Kimbri.
Pored ove građevine, između nje i hrama C , pronađeni su fragmenti kolosalnog ženskog akrolita od grčkog mramora, visokog otprilike 8 metara, od kojih je samo glava visoka 1,46 metara: to je božica Fortuna, kultni kip ovog hrama (na fotografiji , s lijeve strane otkriće, a s desne glava, danas sačuvana u Centrale Montemartini).
Zatim je slijedio hram C , najstariji od svih, koji datira iz 4. ili 3. stoljeća prije Krista, posvećen Feroniji, drevnom seoskom božanstvu podrijetlom iz Sabine. Hram je bio postavljen na visokom podiju, ispred kojeg se nalazio oltar, a unutar ćelije nalazio se bijeli podni mozaik s crnim kvadratima, koji je pripadao Domicijanovoj obnovi provedenoj nakon velikog požara 80. godine. Na južnom kraju područja nalazi se hram D ( prepoznatljiv s lijeve strane sa stepenicama i dijelom zida straga, dok je ostatak zakopan ispod Via Florida), najveći, koji datira s početka 2. stoljeća prije Krista, najstarije faze, dok rekonstrukcija, u cijelosti u travertinu, datira iz kasnog republikanskog razdoblja: treba ga identificirati sa Svetištem Lara Permarina , zaštitnika pomoraca.
U planu se zatim umjesto toga navode ostaci latrine koji pripadaju kompleksu Pompejskih trijemova . Arheološki kompleks Largo di Torre Argentina, počevši od 3. stoljeća, bio je izložen pljačkanju i devastaciji, toliko da su u 6. stoljeću na njegovim ruševinama počele nicati neke crkve i male kuće s povrtnjacima. U sljedećim stoljećima čvršće zidne mase korištene su za stvaranje utvrđenih logora s tornjevima na kojima su se nalazile moćne obitelji koje su se međusobno borile: kvadratna baza, pronađena između hramova Juturne i Fortune, mogla bi odgovarati tornju.
Papito toranj izvorno se nalazila u srušenoj ulici Via dell'Olmo, dok je danas izolirana usred Largo di Torre Argentina s pripojenom neosrednjovjekovnom zgradom, čiji stupovi datiraju još od srušene „Case dei Boccamazzi“, kasnijih vlasnika tornja. Za neke, izraz „Papito“ čini se da datira od drugog vlasnika tornja, Anakleta II. Pierleonija (1130.-1138.), ponosnog protupape u vrijeme Inocenta II., koji je zbog svog niskog rasta bio nazivan papetto ili papito , ali izraz, vjerojatnije, datira od kvarenja prezimena Papareschi, koji su također bili vlasnici tornja.
Etimologija Largo di Torre Argentina nema nikakve veze s argentinskom nacijom, već je djelo biskupa Giovannija Burckarda, papinskog ceremonijalnog majstora Kurije Aleksandra VI., koji je u 15. stoljeću, ne bez truda i borbi s Cesarinijima, sagradio toranj pripojen svojoj palači koji je nazvao Argentoratina , od latinskog naziva svog rodnog grada Strasbourga ( Argentoratátum ). Postupno je naziv „argentina“ zamijenio prethodni, Calcarario , od calcare, odnosno peći za pretvaranje mramora u vapnenac kojim je područje bilo opskrbljeno. Danas toranj, ugrađen u biskupsku kuću u ulici Via del Sudario , više nije vidljiv izvana jer mu je visina smanjena.
Unutrašnjost je bila napravljena od drveta, a dvorana je, iz akustičkih razloga, imala oblik potkove. Mnoge poznate opere debitirale su u ovom kazalištu: primjerice, 1816. godine postavljen je Rossinijev „Seviljski brijač“, tijekom kojeg je skladatelj uvrijedio neistomišljenog gledatelja koji ga je bijesan progonio ulicama Rima. Mnoga Verdijeva remek-djela također su ovdje prvi put izvedena: „Ernani“, „Duo Foscari“ i „Bitka kod Legnana“. Godine 1843. kazalište je, za 60 000 skudija, prešlo od vojvode Lorenza Sforze Cesarinija knezu Alessandru Torloniji, koji je odmah naredio radove na proširenju i podigao svoj grb na pročelje. Godine 1859. princ, nezadovoljan, naredio je arhitektu Carnevaliju da ga obnovi od nule: radovi su trajali dvije godine, a transformacija je bila radikalna.
Cijelo sveto područje Largo di Torre Argentina stoga je bilo u opasnosti od uništenja zbog izgradnje velikih zgrada od strane Istituto Romano dei Beni Stabili, vlasnika područja, na temelju sporazuma s Općinom. Rušenja su započela 1926. godine rušenjem crkve S. Nicola de' Cesarini iz šesnaestog stoljeća : tako je na vidjelo izašao arheološki kompleks četiriju sakralnih građevina koji je, ako ništa drugo, poslužio za obustavu radova.
Naravno, odmah je izbio rat između pristaša arheološkog područja i pristaša njegove izgradnje: 22. listopada 1928. sam Mussolini došao je na lokaciju i, nakon što je saslušao mišljenja dviju frakcija, izjavio se u korist spašavanja područja. Uređenje Svetog područja provedeno je pod vodstvom Antonija Muñoza, višeg inspektora za arheologiju i likovne umjetnosti, jednog od glavnih organizatora uništenja područja, kojemu se, kao što će se vidjeti i za druga područja, svaki oblik arheološkog poštovanja činio preprekom: zapravo je „orezao“ rimske ruševine ne samo od gotovo svih srednjovjekovnih ostataka već i od kasnocarskih građevina koje je smatrao sporednima. Radovi su izvedeni šest mjeseci, a 21. travnja 1929. Mussolini je otvorio „Foro Argentina“. U ovom Svetom području ( na slici ispod naslova ) nalaze se četiri hrama, a svi datiraju iz doba Republike. Kako bi ih se moglo identificirati, u prošlosti su ih nazivali slovima A , B , C i D , ali danas ih možemo identificirati s dovoljnom sigurnošću.
Hram A (onaj najbliži Corso Vittorio Emanuele II ) datira iz 3. stoljeća prije Krista i treba ga poistovjetiti s hramom Juturne, koji je osnovao Kvint Lutacije Katul nakon svoje pobjede nad Kartažanima 241. godine prije Krista. U srednjem vijeku na ovom hramu (nazvanom po plemićkoj rimskoj obitelji, vlasniku brojnih građevina na ovom području) izgrađena je mala crkva S. Nicola de' Cesarini : ruševine dviju apside vidljive su i danas .
Prostor između Juturninog hrama i kasnijeg hrama B zauzimao je Statio Aquarum, sjedište uprave rimskih voda, povjereno cenzoru (kustosu aquarumu ) koji je, uz pomoć arhitekata, tehničara, radnika i administratora, osiguravao da su sustavi učinkoviti, čisti i da imaju stalnu opskrbu.
Nakon toga slijedio je hram B , koji se može identificirati s Aedes Fortunae Huiusce Diei , Srećom sadašnjeg vremena, a osnovao ga je još jedan Kvint Lutacije Katul, konzul 101. godine zajedno s Marijem, nakon pobjede Vercellija nad Kimbri.
Pored ove građevine, između nje i hrama C , pronađeni su fragmenti kolosalnog ženskog akrolita od grčkog mramora, visokog otprilike 8 metara, od kojih je samo glava visoka 1,46 metara: to je božica Fortuna, kultni kip ovog hrama (na fotografiji , s lijeve strane otkriće, a s desne glava, danas sačuvana u Centrale Montemartini).
Zatim je slijedio hram C , najstariji od svih, koji datira iz 4. ili 3. stoljeća prije Krista, posvećen Feroniji, drevnom seoskom božanstvu podrijetlom iz Sabine. Hram je bio postavljen na visokom podiju, ispred kojeg se nalazio oltar, a unutar ćelije nalazio se bijeli podni mozaik s crnim kvadratima, koji je pripadao Domicijanovoj obnovi provedenoj nakon velikog požara 80. godine. Na južnom kraju područja nalazi se hram D ( prepoznatljiv s lijeve strane sa stepenicama i dijelom zida straga, dok je ostatak zakopan ispod Via Florida), najveći, koji datira s početka 2. stoljeća prije Krista, najstarije faze, dok rekonstrukcija, u cijelosti u travertinu, datira iz kasnog republikanskog razdoblja: treba ga identificirati sa Svetištem Lara Permarina , zaštitnika pomoraca.
Ostaci stupova pored Juturninog hrama pripadaju velikom trijemu poznatom kao Hekatostilum, odnosno Trijem od 100 stupova , čak i ako je službeni naziv bio Porticus Lentulorum , po imenu njegovih graditelja, Lentula: ovaj trijem pratio je cijelu duljinu sjeverne strane Pompejevih trijemova i Svetog područja.
Kompleks smješten iza hramova Fortune i Feronije, prepoznatljiv po velikom podiju od blokova tufa, umjesto toga treba biti prepoznata kao Pompejeva kurija, gdje se sastao Senat i gdje je Julije Cezar ubijen 15. ožujka 44. pr. Kr. u podnožju velikog Pompejevog kipa pronađenog u Via dei Leutari , a sada sačuvanog u Palazzo Spada.
U planu se zatim umjesto toga navode ostaci latrine koji pripadaju kompleksu Pompejskih trijemova . Arheološki kompleks Largo di Torre Argentina, počevši od 3. stoljeća, bio je izložen pljačkanju i devastaciji, toliko da su u 6. stoljeću na njegovim ruševinama počele nicati neke crkve i male kuće s povrtnjacima. U sljedećim stoljećima čvršće zidne mase korištene su za stvaranje utvrđenih logora s tornjevima na kojima su se nalazile moćne obitelji koje su se međusobno borile: kvadratna baza, pronađena između hramova Juturne i Fortune, mogla bi odgovarati tornju.
Papito toranj izvorno se nalazila u srušenoj ulici Via dell'Olmo, dok je danas izolirana usred Largo di Torre Argentina s pripojenom neosrednjovjekovnom zgradom, čiji stupovi datiraju još od srušene „Case dei Boccamazzi“, kasnijih vlasnika tornja. Za neke, izraz „Papito“ čini se da datira od drugog vlasnika tornja, Anakleta II. Pierleonija (1130.-1138.), ponosnog protupape u vrijeme Inocenta II., koji je zbog svog niskog rasta bio nazivan papetto ili papito , ali izraz, vjerojatnije, datira od kvarenja prezimena Papareschi, koji su također bili vlasnici tornja.
Etimologija Largo di Torre Argentina nema nikakve veze s argentinskom nacijom, već je djelo biskupa Giovannija Burckarda, papinskog ceremonijalnog majstora Kurije Aleksandra VI., koji je u 15. stoljeću, ne bez truda i borbi s Cesarinijima, sagradio toranj pripojen svojoj palači koji je nazvao Argentoratina , od latinskog naziva svog rodnog grada Strasbourga ( Argentoratátum ). Postupno je naziv „argentina“ zamijenio prethodni, Calcarario , od calcare, odnosno peći za pretvaranje mramora u vapnenac kojim je područje bilo opskrbljeno. Danas toranj, ugrađen u biskupsku kuću u ulici Via del Sudario , više nije vidljiv izvana jer mu je visina smanjena.
Izgradnja Teatra Argentina datira iz 1732. godine , kojeg je naručio vojvoda Giuseppe Cesarini Sforza kako bi riješio financijske probleme koje je uzrokovala njegova obitelj i tako povećao prihod iskorištavanjem zemlje koja je ostala neproduktivna. Projekt je angažiran od strane arhitekta Girolama Theodolija, iako je pročelje gotovo stoljeće kasnije (datira iz 1826.) te ga je projektirao Pietro Holl, a izgradio arhitekt Gioacchino Ersoch. Rustikalno prizemlje ima pet lučnih ulaza na kojima se nalazi isti broj sličnih prozora: kruniše ga bareljef, lažni atik s natpisom UMJETNOSTIMA MELPOMENE, EUTERPE I TERSIKORE (to jest, muze tragedije, glazbe i plesa) na vrhu kojeg je zabat s prikazom trofeja okruženog dvjema Famama.
Unutrašnjost je bila napravljena od drveta, a dvorana je, iz akustičkih razloga, imala oblik potkove. Mnoge poznate opere debitirale su u ovom kazalištu: primjerice, 1816. godine postavljen je Rossinijev „Seviljski brijač“, tijekom kojeg je skladatelj uvrijedio neistomišljenog gledatelja koji ga je bijesan progonio ulicama Rima. Mnoga Verdijeva remek-djela također su ovdje prvi put izvedena: „Ernani“, „Duo Foscari“ i „Bitka kod Legnana“. Godine 1843. kazalište je, za 60 000 skudija, prešlo od vojvode Lorenza Sforze Cesarinija knezu Alessandru Torloniji, koji je odmah naredio radove na proširenju i podigao svoj grb na pročelje. Godine 1859. princ, nezadovoljan, naredio je arhitektu Carnevaliju da ga obnovi od nule: radovi su trajali dvije godine, a transformacija je bila radikalna.
Godine 1869. kazalište je prešlo u vlasništvo općine Rim za 100.000 skudija te je odlučeno da se provedu daljnje obnove: radovi su povjereni arhitektu Gioacchinu Ersochu, koji je između 1887. i 1888. obnovio parter, pozornicu, stepenice koje vode do loža, atrij, a stvorio je i moderni sustav grijanja. Obnovljeno između 1968. i 1971. godine, kazalište je od tada postalo dom „Teatra di Roma“. Daljnji restauratorski radovi, koji su započeli u listopadu 2011. i završili u rujnu 2012., vratili su pročelju izvornu boju: intervencijom su obnovljene vidljive površine triju pročelja okrenutih prema trgu, kao i štukature na prozorima, žbuka, frizovi, okviri prozora i kameni materijali.