Datum 14. srpnja ostao je svakako upamćen u svjetskoj povijesti kao dan početka Francuske revolucije, odnosno kao dan pada tvrđave Bastille. Rušenje zidova Bastille, po svojoj simboličnosti i važnosti često uspoređivano s rušenjem Berlinskog zida, u kolektivnom povijesnom pamćenju predstavlja rušenje starog tiranskog, monarhističko-teokratskog poretka i uspostavljanje novog, građanskog, demokratskog poretka.
Kolektivno povijesno pamćenje sklono je ovakvim površnim generalizacijama.
A također je sklono i stvaranju mitova koji izmišljanjem ili izabiranjem i prenaglašavanjem pojedinih događaja kreiraju popularno, pojednostavljeno viđenje povijesti kakvu ljudi žele vidjeti.
Upravo povod pisanja ovog teksta je slabo poznavanje, mitologiziranje, nekritičko hvaljenje ili kuđenje onoga što se dešavalo za vrijeme Francuske revolucije, na kakvo sam nailazio i kod dobrog broja ljudi s kojima sam razgovarao ili čak pojedinaca čija sam predavanja znao poslušati.
Sve to me navelo na istragu i preispitivanje glavnih događaja i općeprihvaćenih činjenica Francuske revolucije.
A ponajviše nakon nekoliko posjeta Francuskoj i samom Parizu i razgovora sa nekolicinom kustosa mnogih Pariških muzeja.
Što zapravo možemo naučiti od proučavanja Francuske revolucije?
Mnogo toga, ali tek ako se najprije sruše neki mitovi, i ako se upoznaju stvarne činjenice o toj revoluciji. Tek onda je moguće nepristrano i neideologizirano odvagati što bi iz te revolucije moglo ljudima, i dan-danas na različite načine ugnjetavanima, poslužiti kao uzor, a što bi od metoda te revolucije svakako trebalo izbjegavati i gledati kao opomenu vlastitom ponašanju.
Priča o Bastilli, tvrđavi u pariškom predgrađu Saint Antoine, počinje s neiskrenošću kralja Luja XVI., koji je pod pritiskom trećeg staleža 17. lipnja 1789. pristao na proglašenje Narodne skupštine, ali je istovremeno potajno prikupljao vojna pojačanja i saveznike iz susjednih monarhija kako bi stanje u Francuskoj ponovno doveo pod kontrolu. Kad su vijesti o tome došle do pripadnika trećeg staleža, ovi su se ogorčeni odlučili na otvorenu oružanu pobunu, koja je planirana u pariškim kavanama, omiljenim okupljalištima naprednih intelektualaca i građana.
Upravo u jednom takvom klubu, novinar Camille Desmoulins je 13. srpnja 1789. uzviknuo: „Dosta rasprave! Naoružajmo se!“
Njegove su riječi očigledno ozbiljno shvaćene, jer već sutradan ujutro više od 30.000 pobunjenika provaljuju u oružarnicu Doma invalida i preotimaju zalihe oružja. Međutim, ne nalazeći dovoljno streljiva za oteto oružje, kreću prema tvrđavi Bastilli.
I sad tu u priču uskaču mnogi mitovi i tvrdnje iz općeprihvaćene povijesti koji zapravo nemaju mnogo veze sa stvarnim dešavanjima povijesne priče o Bastilli.
Najprije, netočno je da je napad 8.000 pobunjenika na Bastillu bio motiviran oslobađanje navodnih bezbrojnih zatvorenika koji su u njoj tobože čamili u teškim uvjetima, nego im je primarni cilj bila krađa zaliha oružja i baruta koje su se nalazile u tvrđavi (navodno je u skladištu Bastille bilo čak 13.600 kg baruta!). Barut im je trebao za punjenje pušaka mušketa, koje su (32.000 komada) prethodno istog dana napadom oteli u oružarnici Doma invalida.
Na kraju čak nisu ni oslobodili sve zatvorenike iz bastiljskog zatvora!
Netočne su i priče kako je Bastilla u to vrijeme bila zloglasni golemi zatvor prepun zatvorenika, „nevinih žrtava okrutnog režima koji ih je tlačio“, kako sam pročitao u jednom površnom članku o revoluciji.
Bastilla je zapravo bila relativno mala tvrđava u koju nikad nije moglo stati više od 40-50 zatvorenika.
Štoviše, u trenutku pada Bastille u tom su zatvoru bilo svega – sedmorica zatvorenika.
I to svakako ne političkih zatvorenika: od njih sedmorice četvorica su bili krivotvoritelji novca, dvojica su navodno bili mentalno poremećeni ubojice, a jedan je bio neki grof, zatvoren na inzistiranje njegove obitelji zbog njegove sklonosti seksualnim perverzijama.
Istina, u prošlosti je Bastilla bila ispunjena političkim zatvorenicima, posebno za vladavine Luja XIV.
Samoprozvanoga kralja Sunca ali u drugoj polovici 17. st., a krajem 18. st. u sumrak revolucije taj je zatvor bio skoro pa i prazan.
Čak se i u službenim krugovima raspravljalo o ukidanju zatvora u Bastilli iz financijskih razloga, zbog neisplativosti održavanja zatvora u kojem je u to vrijeme boravilo manje od deset zatvorenika. Navodno je tadašnji kralj Luj XVI. već imao plan da nakon rušenja Bastille tu napravi trg sa svojim imenom.
Spomenimo da ni uvjeti u zatvoru nisu bili strašni kako se pričalo. One koji zamišljaju ćelije u Bastilli kao sobice pune vlage, štakora i sprava za mučenje, iznenadit će činjenica kako su imućniji zatvorenici imali pravo da dovode i poslugu, unose namještaj, pa čak i da organiziraju manje gozbe unutar zatvora.
Slučaj je bio u u zatvoru koji se nalazi na Pariškom Ille de la Cite, u Conciergerie, a koji je dijelom muzej te su vjerno prikazane ćelije.
Naravno, ovo se odnosilo na imućnije zatvorenike. Tretman zatvorenika je bio veoma različit, ovisno o imovinskom stanju i tituli.
Mit o užasnim uvjetima u zatvoru Bastilli stvorili su uglavnom i vjerojatno revolucionari, kako bi opravdali i uljepšali svoje postupke pri osvajanju Bastille.
Tako je za potrebe stvaranja revolucionarnih mitova izmišljen grof de Lorges, dugogodišnji zatvorenik Bastille, oslijepio od mraka u tamnici, s dugom gandalfovskom bijelom bradom, a stari stroj za tisak pronađen u podrumu tamnice osvajači Bastille su opisivali ostatku naroda kao spravu za mučenje!
Naknadna fikcija je i uloga markiza de Sadea u organiziranju napada na Bastillu iznutra (tobože je on u to vrijeme bio u tom zatvoru): on je zapravo u vrijeme pada Bastille boravio u duševnoj bolnici u predgrađu Pariza.
Priča se i da je u bici za Bastillu poginulo na stotine ljudi. Zapravo su poginula dva redara i manje od sto pobunjenika.
Ni priča kako je nalet pobješnjelih revolucionara doveo do rušenja zidova Bastille ne odgovara istini.
Jer zapravo tvrđava je srušena tek nakon četiri mjeseca, u režiji profesionalnog tima za demoliranje.
Netočna je i tvrdnja kako je Bastilla 1789. prvi put pala.
U povijesti je Bastilla, naime, još tri puta padala, a 1649. je, poput slavne 1789., također pala u ruke naroda, koji je idućih nekoliko godina birao upravitelja zatvora.
Nije čak ni istina da je Bastilla osvojena.
Zapravo se predala. Guverner Bastille markiz Bernard-René de Launay je nakon tri runde bezuspješnih pregovora, a onda i nekoliko sati krvavih borbi u 17h kapitulirao s uvjetom da se sačuva život njegov i njegovih vojnika.
Međutim, kad je guverner izašao iz tvrđave, vođe pobunjenika nisu mogli (a možda nisu ni željeli) spriječiti mučenje i linč guvernera i njegovih vojnika. Nesretnog zapovjednika Bastille markiza de Launaya svjetina je tukla i vukla po ulicama.
Kad je zavikao: „Dosta! Pustite me umrijeti!“, ubili su ga, a onda mu odrezali glavu i nabili ju na kolac. Svakako ne baš najuzornije ponašanje boraca za slobodu a protiv okrutnosti i tiranije.
Nije baš najtočnija ni općeprihvaćena činjenica da je baš pad Bastille datum početka narodne pobune. Vjerojatno bi točniji datum bio 26.-28. travnja, kada je u velikom štrajku radnika, a kasnije i u sukobu s represivnim organima vlasti, stradalo oko 300 pobunjenika.
S tim su događajem počeli sve učestaliji sukobi građana i kralju lojalnih represivnih organa vlasti.
Uostalom, kao datum početka revolucije može se uzeti i 17. lipnja, kada je treći stalež na sazivu državnih staleža samoinicijativno preuzeo zakonodavnu vlast i pridobio dio svećenstva i plemstva na svoju stranu, a protiv kralja.
Kao početak revolucije može se nadalje uzeti i 11. srpanj, dan nasilnih demonstracija i krvavih sukoba na ulicama Pariza zbog kraljeve odluke o smjeni narodu naklonjenog reformističkog ministra financija Jacquesa Neckera. Tog dana je i dobar dio vojske prešao na stranu naroda, zbog čega je i shvatljivo lako osvajanje Bastille i oružarnice Doma invalida 14. srpnja, kada je namjerno zakazao pariški vojni operativni sustav koji je trebao izdati naredbe za pucanje topovima po pobunjenom narodu.
Po nekima, odgovornost za zakazivanje sigurnosnog sustava u Parizu tog dana leži na Luju XVI. koji je navodno tog dana bio u lovu, i koji je, nesvjestan opasnosti koja se sprema, tog dana u svoj dnevnik napisao svega jednu riječ: „Ništa“. Ni ovo nije najtočnije.
Luj XVI. i njegova žena Marija Antoaneta su bili itekako zabrinuti stanjem u Francuskoj i poduzeli su mnogo (pokazalo se neuspješnih) sigurnosnih mjera u Parizu.
Na kraju su poprilično neslavno završili rekao bih više spletom nesretnih okolnosti.
Riječ „ništa“ u Lujovom dnevniku ipak se najvjerojatnije ne odnosi na njegovu bahatost i ignoriranje pada Bastille, nego ili na broj ubijenih životinja u kraljevskom lovu ili na zabilješku da taj dan uopće nije bilo lova. Luj XVI. je bio strastven lovac i svoj dnevnik je posvećivao zapisima iz lova, i nikad nije u njega bilježio stvari političke ili državničke prirode.
Već sutradan nakon pada Bastille Luj XVI. je zapravo priznao skupštinu i revoluciju i prihvatio prijelaz iz apsolutističke u parlamentarnu monarhiju.
A točno godinu dana nakon pada Bastille, 14. srpnja 1790., proslavljeno je pronađeno jedinstvo naroda i pomirenje, a kralj i predstavnici svih staleža u društvu položili suprisegu na Oltaru domovine na Marsovom polju u Parizu, i taj dan je nazvan Praznikom federacije.
Tako da Francuzi danas zapravo 14. srpnja obilježavaju kao dan državnosti (utemeljen točno godinu dana nakon Bastille), a ne kao dan pada Bastille.
