Nacionalni arheološki muzej u Napulju nije tek zbirka predmeta, već vremeplov koji nas vodi ravno u srce antičkog svijeta. No, pravo putovanje počinje tek kada vas kroz njegove prostore vodi stručnjak s dušom naš kustos kroz muzej.
S nevjerojatnom strašću i znanjem, ona nam je oživjela povijest i udahnula život u mramor, broncu i freske, pretvarajući običan posjet Muzeju u za nas nezaboravno iskustvo.
Ona je istaknula kako je ova zbirka, skupljana stoljećima od strane moćne obitelji Farnese, postala temelj i okosnica muzeja. Njezinim dolaskom u Napulj, grad je dobio jedne od najvažnijih antičkih skulptura ikad otkrivenih, a muzej je postao nezaobilazno odredište za sve ljubitelje umjetnosti i povijesti.
Kako smo i rekli njegovo stvaranje usko je povezano s likom Karla III. iz dinastije Burbona, koji je stupio na napuljsko prijestolje 1734. godine. Poticao je iskapanja rimskih gradova zatrpanih erupcijom 79. godine, kao i projekt osnivanja Muzeja Farnesiano, preselivši u Napulj dio bogate zbirke koju je naslijedio preko svoje majke Elisabeth Farnese.
Tek njegov sin, Ferdinand IV., odabrao je sadašnju zgradu za smještaj farnske zbirke i relikvija iz vezauvskih gradova, koje su i danas temeljne zbirke Muzeja. Palača, izvorno izgrađena za smještaj kraljevske konjičke vojarne krajem 16. stoljeća, postala je sjedište Sveučilišta u Napulju od 1616. do 1777. Kada je Sveučilište preseljeno negdje drugdje, arhitekti Fuga i Schiantarelli proširili su i obnovili zgradu.
S nevjerojatnom strašću i znanjem, ona nam je oživjela povijest i udahnula život u mramor, broncu i freske, pretvarajući običan posjet Muzeju u za nas nezaboravno iskustvo.
Ulaskom u sam muzej nismo ni znali koliko je velik i prostran, sastoji se od više katova na kojima se nalaze različite zbirke umjetničkih predmeta i dodatnog izložbenog prostora u podrumu.
Trebao bi vam zapravo cijeli dan da ih sve obiđete. U prizemlju su velike prostorije koje su ispunjene raznim kipovima, a u sredini se nalazi malo dvorište s prostorom za odmor u zelenilu, dok u podrumu možete vidjeti dio s egipatskim papirusima, skulpturama i raznim djelima egipatske civilizacije.
Povijest pod povećalom našeg kustosa kroz muzej
Naš kustos kroz muzej nas je na samom početku posjete uvela u samu genezu muzeja, objasnivši da zgrada u 17. stoljeću nije bila zamišljena kao muzej, već kao konjanička škola. Ovdje je, kako nam je ispričala, kralj Karlo III. Burbonski postavio temelje riznice, a ključan trenutak dogodio se nasljeđivanjem impozantne i nadaleko poznate zbirke Farnese.
Povijest pod povećalom našeg kustosa kroz muzej
Naš kustos kroz muzej nas je na samom početku posjete uvela u samu genezu muzeja, objasnivši da zgrada u 17. stoljeću nije bila zamišljena kao muzej, već kao konjanička škola. Ovdje je, kako nam je ispričala, kralj Karlo III. Burbonski postavio temelje riznice, a ključan trenutak dogodio se nasljeđivanjem impozantne i nadaleko poznate zbirke Farnese.
Ona je istaknula kako je ova zbirka, skupljana stoljećima od strane moćne obitelji Farnese, postala temelj i okosnica muzeja. Njezinim dolaskom u Napulj, grad je dobio jedne od najvažnijih antičkih skulptura ikad otkrivenih, a muzej je postao nezaobilazno odredište za sve ljubitelje umjetnosti i povijesti.
Kako smo i rekli njegovo stvaranje usko je povezano s likom Karla III. iz dinastije Burbona, koji je stupio na napuljsko prijestolje 1734. godine. Poticao je iskapanja rimskih gradova zatrpanih erupcijom 79. godine, kao i projekt osnivanja Muzeja Farnesiano, preselivši u Napulj dio bogate zbirke koju je naslijedio preko svoje majke Elisabeth Farnese.
Iako su prve galerije Muzeja osnovane tijekom francuskog desetljeća (1806.-1815.), s restauracijom Burbonaca na napuljskom prijestolju, 1816. godine, postao je Real Museo Borbonico. U početku zamišljen kao enciklopedijski muzej, uključivao je različite institute i laboratorije (Kraljevsku knjižnicu, Akademiju crtanja, Officina dei Papiri i astronomski opservatorij, koji nikada nije dovršen), koji su u različito vrijeme preseljeni na druge lokacije.
Foto:Gettyimages
Zahvaljujući ujedinjenju Italije 1860. godine, preimenovan je u Nacionalni muzej. Njegove su se zbirke postupno proširivale dvostrukim prikupljanjem nalaza s iskapanja u Kampaniji i južnoj Italiji, kao i iz privatnih zbirki. Prijenos svih slika u Muzej Capodimonte 1957. godine odredio je njegov jedini identitet Arheološkog muzeja.
Najvredniji i najzanimljiviji predmeti Arheološkog Muzeja u Napulju.
* Farneseov Herkul (Ercole Farnese): Još jedna monumentalna skulptura, koja prikazuje Herkula u rijetkom trenutku odmora. dr.Martucci je istaknula kako je to bio uzor mnogim umjetnicima, uključujući i Michelangela, te kako njegova predimenzionirana figura savršeno odražava antički ideal herojske snage.
* Gabinetto Segreto (Tajni kabinet): dr.Martucci nam je diskretno predstavila i ovu zbirku, nekada skrivenu od očiju javnosti zbog erotskog sadržaja. Objasnila nam je kako ova zbirka nije bila perverzna, već autentičan prikaz antičke seksualnosti i društvenih normi, te kako nudi jedinstven uvid u svakodnevni život i vjerovanja Rimljana.
No krenimo mi polako u čudnovati svijet zbirki muzeja.
Veliki dio njezine dekoracije s kraja osamnaestog stoljeća još je uvijek netaknut. Posebno, freska Pietra Bardellina (1781.), koja krasi strop, slavi slavu burbonskih vladara kao mecena umjetnosti, s kartušom koja nosi podsjetnik da će umjetnost propasti ako se ne izlaže i ne promovira: "Iacent nisi pateant".
Godine 1791. dvorana je obogaćena sunčanim satom, po kojem je i dobila ime, a koji i danas savršeno funkcionira. Sunčani sat postavljen je u jugozapadnom kutu kata, prema nacrtu arhitekta Pompea Schiantarellija i znanstvenim izračunima astronoma Giuseppea Caselle.
Trebao je to biti prvi korak sveobuhvatnog projekta koji bi u zgradi stvorio prvog astronomskog promatrača u Napulju, ali zbog niza razloga projekt je proveden negdje drugdje, na brdu Capodimonte, između 1812. i 1819. godine.
S vremenom je potreba za prostorom za smještaj stalno rastuće zbirke umjetnina rezultirala preseljenjem Knjižnice u Kraljevsku palaču na Piazza del Plebiscito (1926.).
Od tog trenutka, monumentalni prostor iz osamnaestog stoljeća, oslobođen drvenih polica koje su oblagale njegove zidove, integriran je u Muzej.
Na kraju dvorane, dva poznata mramorna svijećnjaka Piranesija ponovno su zauzela svoje mjesto: savršen su primjer vješte ponovne upotrebe antičkih fragmenata rekombiniranih u modernim djelima tijekom neoklasičnog razdoblja.
Farneseova kolekcija
Farneseova kolekcija vjerojatno je najpoznatija među rimskim zbirkama starina i u potpunosti je ukorijenjena u renesansnom miljeu. Nastala je zahvaljujući čvrstoj politici akvizicija koju je provodila moćna rimska obitelj na različite načine: trgovanje antikvitetima, konfiskacije i arheološka iskapanja, što se pokazalo važnim izvorima dragocjenog mramora i skulptura za ukrašavanje obiteljskih dvoraca.
Slijedeći vijugave puteve baštine, zbirka je završila u Napulju: Karlo III. Burbonski, kralj Napulja od 1734. do 1759., naslijedio ju je od svoje majke Elizabete, koja je bila supruga Filipa V. Španjolskog i posljednji potomak obitelji Farnese.
Daljnji dijelovi posvećeni su specifičnim temama, poput serije portretnih poprsja filozofa i slavnih ljudi ili važnim povijesnim trenucima poput kampanje iskapanja u Caracallinim termama, koja je započela 1545. godine i omogućila otkrivanje kolosalnih kipova poput Herkula i Bika, što je u to vrijeme izazvalo nevjerojatan interes. U zasebnoj galeriji izloženo je drago kamenje, prikazano prema raznim temama i različitim kolekcijama a koju smo posjetitli slijedeću.
Galerija „Farnese Gems“
Nakon toga naš kustos kroz muzej nas je provela kroz čuvenu zbirku dragulja koju čuva Nacionalni arheološki muzej Napulja, a koja se može pohvaliti s više od 2000 artefakata, jasno dokumentira s jedne strane profinjenu vještinu drevnih obrtnika, a s druge strane entuzijazam koji je animirao kolekcionare talijanskih i europskih dvorova od renesanse.
Jezgra zbirke, s vremenom obogaćena s oko tristo pedeset dragulja pronađenih na raznim nalazištima drevne Kampanije, sastoji se od jedne od najneobičnijih zbirki gliptičke umjetnosti ikad formirane u Italiji: Farneseove zbirke. Oblikovala se u Parmi sredinom 17. stoljeća, uključujući donacije i ostavštine već postojećih zbirki koje su pripadale Lorenzu de' Medici i venecijanskom kardinalu Pietru Barbu, budućem papi Paolu II., kojima su se dodali dragulji koje su prikupili kardinali Ranuccio i Alessando Farnese te njihov knjižničar Fulvio Orsini.
Zbirku je naslijedio kralj Karlo Burbonski, a zatim je preseljena u Napulj, gdje je, otprilike dva desetljeća kasnije, smještena u Vili Capodimonte. Kada je 1806. godine započela francuska vladavina, kralj Ferdinand IV. Burbonski pobjegao je u Palermo i poveo zbirku sa sobom. Tek 1817. godine zbirka je vraćena u Napulj i smještena u Kabinet dragocjenosti Kraljevskog muzeja Burbona.
Današnja galerija „Farnese Gems“ u dvije sobe u prizemlju Muzeja prikazuje izbor od 491 predmeta, među najznačajnijim modelima kameja i graviranih dragulja.
Soba IX (9) prikazuje korpus dragulja povezanih s Ranucciom i Alessandrom Farneseom, organiziranih prema različitim ikonografskim temama.
Soba X (10) izlaže druge dvije povijesno važnije zbirke: Barbove dragulje i Blago Lorenza de' Medicija, izložene prema različitim majstorima i razdobljima. Ostavština Fulvija Orsinija također je organizirana prema različitim temama, kako bi se naglasio interes za mitove i ikonografiju antikvara obitelji Farnese.
Najneobičniji komad je takozvana Farnese zdjela, najpoznatija i najveća kameja antike, isklesana od sardoniks ahata i proizvedena u Aleksandriji u Egiptu, između kraja 2. stoljeća i 1. stoljeća prije Krista. Zdjela nam je došla iz antike kroz intrigantan niz prijelaza od jednog vlasnika do drugog.
Zbirka također uključuje mnoga druga remek-djela, prave minijaturne skulpture, koje evociraju poznate ikonografske uzore.
Tajna soba
Tajna soba jedinstvena je zbirka s 250 predmeta seksualne tematike, uglavnom iskopanih tijekom iskapanja Pompeja i Herkulaneuma. Zbirka je, zbog neugodnosti uzrokovane izlaganjem „opscenih“ i „pornografskih“ predmeta tijekom stoljeća, naizmjenično cenzurirana i fizički odvojena od ostalih zbirki, odražavajući manje-više liberalan stav političke scene, kao i raznih ravnatelja Muzeja.
Godine 2000. konačno je ponovno otvoren za javnost, s novo uređenim galerijskim postavom, temeljenim na najnaprednijim kriterijima, koji iscrpno ilustrira različite aspekte seksualnosti u antičkom svijetu. Izložba slijedi kronološki i kulturni redoslijed, a predmeti su organizirani prema svojoj funkciji i materijalu. Predsoblje i mali vestibul, odmah nakon ulaznih vrata, domaćini su predrimskim predmetima koji ne potječu iz Pompeja.
U sljedećim sobama, erotska tema se razvija prema porijeklu i kontekstu predmeta, stoga se obilazak nastavlja s mitološkim freskama, odvojenim od originalnih zidova privatnih kuća u Pompejima u Trećem i Četvrtom stilu, gdje su imale funkciju pravih slika. U sljedećoj sobi, vrt sa svojim ukrasima je protagonist, dok su dalje izložene manje profinjene, ali realističnije freske iz lupanara, bordela, namještaj za bankete (uljane svjetiljke i tintinabule, brončana vjetrena zvona) i simboli sreće. Obilazak se nastavlja predmetima u obliku falusa koji se obično nalaze uz ulicu i završava pogledom na antičku vitrinu, u kojoj su izloženi erotski predmeti iz kolekcije Borgia, koji se odlikuju sumnjivom autentičnošću.
Maketa Pompeja
Maketa Pompeja prvi je put javnosti prikazana 1879. godine, nudeći minijaturni prikaz grada, temeljen na dokazima arheoloških iskapanja provedenih do tada.
Daljnje intervencije na modelu dogodile su se u prvim desetljećima 20. stoljeća i preoblikovale su ga u ono što danas izgleda. Njegovo stvaranje vezano je uz dalekovidni um Giuseppea Fiorellija, voditelja iskapanja Pompeja od 1861. i kustosa Muzeja od 1863. do 1875. Fiorelli je rane radove na modelu povjerio Feliceu Padiglioneu, sinu Domenica Padiglionea, koji je bio prilično poznat po izgradnji, između 1820. i 1822., plutenih modela hramova iz Paestuma, zajedno s nekim Vezuvskim spomenicima, poput Diomedove vile, Izidinog hrama i kazališta Herkulaneum, koje je naručio Kraljevski muzej.
S obzirom na tehničke mogućnosti tog vremena, model je bio pravo čudo, budući da s milimetarskom preciznošću 1:100 reproducira urbanu mrežu Pompeja, sa svim njegovim zgradama, od kojih je svaka detaljno rekonstruirana sa svojim ukrasima i namještajem, koristeći uglavnom pluto, drvo i papir. Baza je izrađena od drveta, dok su zidovi izrađeni od pluta, koje se lakše modeliralo i moglo je bolje rekreirati drevne građevinske tehnike. Umjesto toga, papir se koristio za imitaciju mozaičnih podova, s njihovim karakterističnim sitnim teserama, a također i kao pozadina za zidne oslikane ukrase.
U ranim fazama proizvodnje, freske koje su ukrašavale unutarnje prostore, uključujući svodove i stropove, dobivale su se temperom nanesenom na tanki sloj vapnenca, dok su u kasnijim fazama oslikavane razrijeđenim bojama ili vodenim bojama. One savršeno reproduciraju podjelu zida, prema različitim stilovima, kao i prikazane teme, koje su još uvijek prepoznatljive, čak i u tako smanjenom mjerilu. Štukature i kreda korištene su za imitiranje mramornih ukrasa, poput fontana i malih stolića. Zahvaljujući konačnom rezultatu, posjetitelji mogu obuhvatiti veći dio drevnog grada iz ptičje perspektive i identificirati i raspodjelu urbanog prostora i unutarnje uređenje pojedinih javnih i privatnih zgrada. Konačno, model je nevjerojatan resurs za rekonstrukciju povijesti iskapanja Pompeja, kao i za stjecanje znanja o onome što je ovdje vidljivo, ali je vrijeme ispralo u pravim ruševinama.
MOZAICI
Posebno nas je zadivila zbirka mozaika, gdje se ističe legendarni Aleksandrov mozaik. Sastavljen od preko milijun sitnih kamenčića, on prikazuje epsku bitku Aleksandra Velikog i Darija III. Također nas je podsjetila da je to mozaik koji je nekoć krasio pod kuće u Pompejima, a danas je jedno od najcjenjenijih remek-djela antičke umjetnosti.Odjel je toliko bogat da može dokumentirati ukus i vještinu postignutu u umjetnosti mozaika, kao i najčešće korištene tehnike i teme, u razdoblju od 2. stoljeća prije Krista do 1. stoljeća poslije Krista. Uz nekoliko iznimaka, mozaici su bili podni ukrasi, često stvarajući figurativne ploče, čak i vrlo velike, zvane emblémata, svojevrsne medaljone umetnute u središte poda prostorije. Muzej posjeduje dobar izbor njih, poput tonda s lavovima i puttima, takozvanog 'Memento mori' i golubova koji piju iz zdjele i mnoge druge.
Cijeli dio odjeljka posvećen je mozaicima i namještaju iz Kuće fauna u Pompejima, počevši od brončane statue po kojoj je kuća dobila ime. Iskopana između 1830. i 1832. godine, Kuća fauna otkrila je jednu od najluksuznijih kuća u Pompejima, s dragocjenim mozaicima u boji, najvjerojatnije izrađenim u radionicama iz Aleksandrije u Egiptu. Izložba prikazuje neke jedinstvene primjere koji su karakterizirali različite prostore, od ulaznog praga s kazališnim maskama do malih mozaika, gotovo nalik malim slikama, koji su ukrašavali triklinije, alae i kubikule.
Obilazak kulminira vrlo poznatim mozaikom koji prikazuje trijumf Aleksandra Velikog nad Darijem III. Perzijskim, vjerojatno najpoznatijim antičkim mozaikom ikad, izvorno postavljenim na podu eksaedre, velike prostorije namijenjene primanju gostiju. Mozaik, inspiriran slikovnim modelom, izveden je krajem 2. stoljeća prije Krista, koristeći više od milijun sitnih komadića tehnikom opus vermiculatum. Izložbu obogaćuju i drugi primjeri mozaične umjetnosti, s različitim materijalima: geometrijskim i figurativnim mramornim intarzijama, kao i komadićima staklene paste, karakteriziranim sjajnim bojama, koje su odražavale sunčevu svjetlost i vodu u vrtovima i nimfeju.
Novi izložbeni projekt, koji se proteže kroz sedam soba (XVII do XXIII – 17 do 23), organiziran je u pet dijelova, od kojih je svaki posvećen jednom važnom aspektu egipatske civilizacije: sferi moći, svijetu mrtvih, kultovima i magiji, te društveno-ekonomskoj organizaciji.
Prve sobe galerije upoznaju posjetitelje s „Poviješću zbirke“, s odljevima egipatskih spomenika iz 18. stoljeća, i s fenomenom „Sakupljanja egipatskih starina“, s evokativnom reprodukcijom prvog egipatskog galerijskog postava muzeja, koji datira iz 18. i 19. stoljeća.
„Faraon i ljudi“ naziv je sobe XIX (19), gdje gotovo sve skulpture prikazuju faraone, civilne i vojne dužnosnike, pisare i svećenike (tzv. „Dama di Napoli“ iz Starog kraljevstva, kip batlera Nakta iz Srednjeg kraljevstva, spomenik Amenemone iz Novog kraljevstva, portretni kipovi iz Kasnog razdoblja).
S druge strane, neki drugi relikvije odražavaju evoluciju struktura političke moći i društva u različitim razdobljima tisućljetne egipatske povijesti.
Sljedeća dva odjeljka posvećena „Grobnici i grobnim prilozima“ i „Mumifikaciji“ usredotočena su na pogrebnu sferu, koja razvija vrlo osebujne sadržaje i oblike u egipatskoj civilizaciji.
Foto:GettyimagesNajvredniji i najzanimljiviji predmeti Arheološkog Muzeja u Napulju.
Naš kustos kroz muzej nas je s posebnim žarom vodila do najznačajnijih eksponata:
* Farneseov bik (Toro Farnese): Otkrila nam je tajnu iza najveće antičke skulpture na svijetu. Prikaz Dirke, vezane za bika, nevjerojatno je dinamičan i snažan. dr.Martucci nam je objasnila da je skulptura pronađena u ruševinama Karakaline terme u Rimu, a u Napulj je prenesena kao simbol moći i kulturnog nasljeđa.
No krenimo mi polako u čudnovati svijet zbirki muzeja.
Dvorana sunčanih satova
No vratimo se privremeno do samog početaka muzeja.Naš kustos kroz muzej nam je objasnila da kada je Kraljevski muzej Napulja osnovan 1777. godine, ova je zgrada, osim umjetničke zbirke, trebala biti dom i Kraljevskoj knjižnici i Akademiji likovnih umjetnosti. Namjera je bila stvoriti zgradu za njegovanje i širenje znanja, u skladu s prosvjetiteljskim idealima tog razdoblja.
U tom kontekstu, gotovo stoljeće i pol, Dvorana sunčanih satova bila je najreprezentativniji prostor Kraljevske burbonske knjižnice, kasnije Nacionalne knjižnice (1783. – 1926.).
Godine 1791. dvorana je obogaćena sunčanim satom, po kojem je i dobila ime, a koji i danas savršeno funkcionira. Sunčani sat postavljen je u jugozapadnom kutu kata, prema nacrtu arhitekta Pompea Schiantarellija i znanstvenim izračunima astronoma Giuseppea Caselle.
Trebao je to biti prvi korak sveobuhvatnog projekta koji bi u zgradi stvorio prvog astronomskog promatrača u Napulju, ali zbog niza razloga projekt je proveden negdje drugdje, na brdu Capodimonte, između 1812. i 1819. godine.
S vremenom je potreba za prostorom za smještaj stalno rastuće zbirke umjetnina rezultirala preseljenjem Knjižnice u Kraljevsku palaču na Piazza del Plebiscito (1926.).
Od tog trenutka, monumentalni prostor iz osamnaestog stoljeća, oslobođen drvenih polica koje su oblagale njegove zidove, integriran je u Muzej.
Na kraju dvorane, dva poznata mramorna svijećnjaka Piranesija ponovno su zauzela svoje mjesto: savršen su primjer vješte ponovne upotrebe antičkih fragmenata rekombiniranih u modernim djelima tijekom neoklasičnog razdoblja.
Konačno, tu su i dva kipa koji predstavljaju Muze Uraniju i Erato iz Herkulaneja, a koji evociraju slavu umjetnosti, također prikazana na freski na stropu Bardellina, zajedno sa slavnim Farneseovim atlasom.
Farneseova kolekcija vjerojatno je najpoznatija među rimskim zbirkama starina i u potpunosti je ukorijenjena u renesansnom miljeu. Nastala je zahvaljujući čvrstoj politici akvizicija koju je provodila moćna rimska obitelj na različite načine: trgovanje antikvitetima, konfiskacije i arheološka iskapanja, što se pokazalo važnim izvorima dragocjenog mramora i skulptura za ukrašavanje obiteljskih dvoraca.
Zbirku je započeo Aleksandar Farnese, koji je 1534. postao papa Pavao III. Njegovi nećaci, kardinali Aleksandar i Odoard, značajno su doprinijeli njezinom obogaćivanju, uključujući i značajne ostavštine. Posebno se ističe poznata zdjela od sardoniksa, koja je došla u posjed Margarete Austrijske, udovice prvo Aleksandra Medicija, a kasnije Oktavija Farnesea, kao i zbirka koju je stvorio Fulvio Orsini, koji je bio numizmatičar, knjižničar i antikvar u ime obitelji Farnese, a i sam je bio amaterski kolekcionar dragog kamenja, poprsja, kovanica i antičkih knjiga.
Slijedeći vijugave puteve baštine, zbirka je završila u Napulju: Karlo III. Burbonski, kralj Napulja od 1734. do 1759., naslijedio ju je od svoje majke Elizabete, koja je bila supruga Filipa V. Španjolskog i posljednji potomak obitelji Farnese.
Ferdinand IV. Burbonski, nakon što je naslijedio oca na napuljskom prijestolju, organizirao je stvarni prijenos zbirke u Napulj, gdje su njezini mramori postali prepoznatljiva značajka muzeja, zajedno s nalazima s arheoloških nalazišta Vezuva.
Trenutni izložbeni projekt ističe dvije temeljne značajke povijesne evolucije zbirke: antikvarsku kulturu i želju za samoproslavom obitelji Farnese.
Trenutni izložbeni projekt ističe dvije temeljne značajke povijesne evolucije zbirke: antikvarsku kulturu i želju za samoproslavom obitelji Farnese.
U nekim slučajevima, izložba je usmjerena na reprodukciju izvornih dekorativnih konteksta u obiteljskim dvorcima: to vrijedi za palaču Farnese na Campo dei Fiori u Rimu, s njezinim galerijama carskih portreta i takozvanom galerijom Carracci, gdje antički kipovi dijalogiziraju s mitološkim slikama koje su oslikala braća Carracci, kao i za vile, poput Ville Farnesina, smještene na drugoj obali rijeke Tiber i Ville Madama u podnožju brda Mario, završavajući s Orti Farnesiani na Palatinu.
Galerija „Farnese Gems“
Nakon toga naš kustos kroz muzej nas je provela kroz čuvenu zbirku dragulja koju čuva Nacionalni arheološki muzej Napulja, a koja se može pohvaliti s više od 2000 artefakata, jasno dokumentira s jedne strane profinjenu vještinu drevnih obrtnika, a s druge strane entuzijazam koji je animirao kolekcionare talijanskih i europskih dvorova od renesanse.
Jezgra zbirke, s vremenom obogaćena s oko tristo pedeset dragulja pronađenih na raznim nalazištima drevne Kampanije, sastoji se od jedne od najneobičnijih zbirki gliptičke umjetnosti ikad formirane u Italiji: Farneseove zbirke. Oblikovala se u Parmi sredinom 17. stoljeća, uključujući donacije i ostavštine već postojećih zbirki koje su pripadale Lorenzu de' Medici i venecijanskom kardinalu Pietru Barbu, budućem papi Paolu II., kojima su se dodali dragulji koje su prikupili kardinali Ranuccio i Alessando Farnese te njihov knjižničar Fulvio Orsini.
Zbirku je naslijedio kralj Karlo Burbonski, a zatim je preseljena u Napulj, gdje je, otprilike dva desetljeća kasnije, smještena u Vili Capodimonte. Kada je 1806. godine započela francuska vladavina, kralj Ferdinand IV. Burbonski pobjegao je u Palermo i poveo zbirku sa sobom. Tek 1817. godine zbirka je vraćena u Napulj i smještena u Kabinet dragocjenosti Kraljevskog muzeja Burbona.
Današnja galerija „Farnese Gems“ u dvije sobe u prizemlju Muzeja prikazuje izbor od 491 predmeta, među najznačajnijim modelima kameja i graviranih dragulja.
Soba IX (9) prikazuje korpus dragulja povezanih s Ranucciom i Alessandrom Farneseom, organiziranih prema različitim ikonografskim temama.
Soba X (10) izlaže druge dvije povijesno važnije zbirke: Barbove dragulje i Blago Lorenza de' Medicija, izložene prema različitim majstorima i razdobljima. Ostavština Fulvija Orsinija također je organizirana prema različitim temama, kako bi se naglasio interes za mitove i ikonografiju antikvara obitelji Farnese.
Najneobičniji komad je takozvana Farnese zdjela, najpoznatija i najveća kameja antike, isklesana od sardoniks ahata i proizvedena u Aleksandriji u Egiptu, između kraja 2. stoljeća i 1. stoljeća prije Krista. Zdjela nam je došla iz antike kroz intrigantan niz prijelaza od jednog vlasnika do drugog.
Zbirka također uključuje mnoga druga remek-djela, prave minijaturne skulpture, koje evociraju poznate ikonografske uzore.
Tajna soba jedinstvena je zbirka s 250 predmeta seksualne tematike, uglavnom iskopanih tijekom iskapanja Pompeja i Herkulaneuma. Zbirka je, zbog neugodnosti uzrokovane izlaganjem „opscenih“ i „pornografskih“ predmeta tijekom stoljeća, naizmjenično cenzurirana i fizički odvojena od ostalih zbirki, odražavajući manje-više liberalan stav političke scene, kao i raznih ravnatelja Muzeja.
Godine 2000. konačno je ponovno otvoren za javnost, s novo uređenim galerijskim postavom, temeljenim na najnaprednijim kriterijima, koji iscrpno ilustrira različite aspekte seksualnosti u antičkom svijetu. Izložba slijedi kronološki i kulturni redoslijed, a predmeti su organizirani prema svojoj funkciji i materijalu. Predsoblje i mali vestibul, odmah nakon ulaznih vrata, domaćini su predrimskim predmetima koji ne potječu iz Pompeja.
Maketa Pompeja
Maketa Pompeja prvi je put javnosti prikazana 1879. godine, nudeći minijaturni prikaz grada, temeljen na dokazima arheoloških iskapanja provedenih do tada.
Pompeji i Herkulanej: Svijet zamrznut u vremenu
Najveći dio muzeja, naglasila je naš kustos kroz muzej, posvećen je artefaktima iz Pompeja i Herkulaneja. Hodajući pored staklenih vitrina, osjećali smo kao da prelazimo pragove kuća koje su nekada vrvjele životom. Vidjeli smo predivno očuvane freske s mitološkim i svakodnevnim motivima, poput onih iz Kuće Vettii, koje nam je naš kustos kroz muzej dočarala kroz priče o bogatim rimskim trgovcima.
Posebno nas je zadivila zbirka mozaika, gdje se ističe legendarni Aleksandrov mozaik. Sastavljen od preko milijun sitnih kamenčića, on prikazuje epsku bitku Aleksandra Velikog i Darija III. Također nas je podsjetila da je to mozaik koji je nekoć krasio pod kuće u Pompejima, a danas je jedno od najcjenjenijih remek-djela antičke umjetnosti.
Egipatska zbirka Muzeja je druga po važnosti izloženih starina, odmah iza Egipatskog muzeja u Torinu u Italiji. Nastala je između 1817. i 1821. godine, oslanjajući se na akviziciju poznatih privatnih zbirki (Borgia, Drosso-Picchianti, Hogg i Schnars), kao i na iskapanja koja je potaknula obitelj Bourbon u području Flegrejskog i Vezuvskog doba. Farneseova zbirka prisutna je s jednim izvanrednim djelom, Naoforom, kipom koji prikazuje klečećeg lika koji u rukama drži naos u kojem se nalazi lik boga Ozirisa.
Novi izložbeni projekt, koji se proteže kroz sedam soba (XVII do XXIII – 17 do 23), organiziran je u pet dijelova, od kojih je svaki posvećen jednom važnom aspektu egipatske civilizacije: sferi moći, svijetu mrtvih, kultovima i magiji, te društveno-ekonomskoj organizaciji.
S druge strane, neki drugi relikvije odražavaju evoluciju struktura političke moći i društva u različitim razdobljima tisućljetne egipatske povijesti.
Soba XX (20) nudi opis metoda pokopa i „knjige mrtvih“, prikazujući stele (poput one koja pripada Hatu i Amenhotepu), oslikane i ugravirane reljefe i veliki niz šabtija (tipične male figure koje predstavljaju sluge koji obavljaju razne svakodnevne zadatke u ime mrtvih, pronađene u najuglednijim grobnicama), zajedno s posudama i ukrasima, koji su tipični predmeti grobnih priloga.
Soba XXII (21) sadrži neke primjerke ljudskih mumija (u sarkofazima od drveta ili drugih materijala, upotpunjenih kartonskom kutijom i amuletima), pečata u obliku buba i tipičnih kanopskih posuda.
Soba XXII (22) naglašava ulogu „Religije i magije“, izlažući figure glavnih božanstava velikog egipatskog panteona, poput kamenih i brončanih statueta, s amuletima i ukrasnim predmetima, tri mumije krokodilskog boga Sobeka te daljnje reference na hramove, mitologije, religijski sinkretizam i magična vjerovanja.
Soba XXII (21) sadrži neke primjerke ljudskih mumija (u sarkofazima od drveta ili drugih materijala, upotpunjenih kartonskom kutijom i amuletima), pečata u obliku buba i tipičnih kanopskih posuda.
Soba XXII (22) naglašava ulogu „Religije i magije“, izlažući figure glavnih božanstava velikog egipatskog panteona, poput kamenih i brončanih statueta, s amuletima i ukrasnim predmetima, tri mumije krokodilskog boga Sobeka te daljnje reference na hramove, mitologije, religijski sinkretizam i magična vjerovanja.
Soba XXIII (23), posljednja soba galerije, pod nazivom „Pisanje, umjetnost i obrti“, istražuje jezik i hijeroglife, kulturu i organizaciju rada, usredotočujući se na najčešće poslove (poput pisara i kipara), a također ističe gustu mrežu razmjena koja se odvijala na Mediteranu, između Egipta i drugih drevnih civilizacija, a datira od 9. stoljeća prije Krista do rimskog razdoblja.
I tako nakon neaboravnih tri sata intenzivnog i uzbudljivog obilaska, zahvaljujući našem kustosu kroz muzej, iz muzeja smo izašli bogatiji za znanje, ali i s osjećajem da smo doista dotakli povijest na najbolji mogući način.Iiznimno se zahvaljujemo na posjetu i svemu što nam je omogućeno i pruženo tijekom posjeta.
Korisne informacije za buduće posjetitelje.
Za sve koji planiraju posjetiti ovu neprocjenjivu riznicu povijesti, evo nekoliko praktičnih savjeta:
Radno vrijeme: Muzej je otvoren od srijede do ponedjeljka, od 9:00 do 19:30. Posljednji ulaz je u 18:30. Utorkom je zatvoren, kao i 1. siječnja i 25. prosinca.
Cijena ulaznice: Puna cijena ulaznice iznosi oko 20 €. Za građane EU u dobi od 18 do 25 godina postoji snižena cijena od 2 €, a za mlađe od 18 ulaz je besplatan. Preporučuje se kupnja ulaznica online kako bi se izbjegle gužve.
Powered by GetYourGuide
Kako doći: Muzej se nalazi u povijesnom centru Napulja a najlakše je doći podzemnom željeznicom(Metro):Metro linija 1: siđite na stanici Museo, koja je praktički ispred ulaza u sam muzej a u zgradi muzeja.
Metro linija 2: siđite na stanici Cavour, od koje je muzej udaljen 5-10 minuta hoda.
Savjeti:
Odvojite barem 4 sata za posjet jer je zbirka izuzetno bogata i opsežna.
Iako je putovanje kroz muzej sa našim kustosom kroz muzej bio neprocjenjivo, na raspolaganju su i audio vodiči na nekoliko jezika.Ako ste u Napulju dulje vrijeme, razmislite svakako o posjetu ovom izuzetno zanimljivom muzeju
Hoćete li i vi krenuti na ovo putovanje kroz vrijeme?
Powered by GetYourGuide
Powered by GetYourGuide