Love it or hate it, the Paris subway system is a huge part of life in the City of Light.
Here are some rather intriguing facts about the Métro.
It first opened to the public in 1900
Which makes it the fourth oldest Metro system in Europe
It now has 303 stations
… and carries over 4 million passengers a day
Many stations are designed in a theme
… like Concorde, which has the words from the Declaration of the Rights of Man from the French Revolution.
… and Arts-et-Metiers, which looks like a submarine.
Bastille has historic scenes marking the start of the French revolution
In 1910 some stations flooded pretty, pretty, pretty badly.
Nowadays there are at least two ghost stations, one called Porte Molitor and another called Haxo.
The station of Porte de Lilas has an unused platform that is often used as a backdrop for French movies (but for some Hollywood ones too, including Julia and Julia with Meryl Streep).
Another ghost station, Saint-Martin, was closed because it’s just 100 metres from the next stop (Strasbourg Saint-Denis)
… and you can still go and see the entrance on Boulevard Saint-Martin. It’s a homeless shelter now.
Châtelet – Les Halles in central Paris is the world’s largest Metro station.
… and it serves five separate lines (1, 4, 7, 11, 14)
… and you will get lost there your first time. And probably the second time too.
The average distance between stations is 548 metres
… and if you’re above ground, you’re never further than 400 metres from a station.
A Metro trip between two stations takes, on average, 58 seconds
Abbesses is the deepest station at 36 metres underground.
… and it’s one of two stations with original glass-covered entrances by Hector Guimard (see it below).
… the other is at Porte Dauphine
The iconic art nouveau Metro entrances have been imitated abroad (that’s Chicago below)
Metro stations sometimes change names, especially during times of war
… did you know that Jaures was once Allemagne (the French word for Germany)?
… and there was even a station called Berlin, but it’s now Liege
… and they both changed after the outbreak of war in 1914.
Back in 1903, a fire at Couronnes station killed 84 people.
And in 2015, a British man redesigned the map to resemble a bike wheel. It never took off.
And lastly, the Metro system is expanding… two new stations will open in the suburbs 2019 (Bagneux and Verdun-Sud).
Želite li i izaći iz svakodnevne rutine i svoj doručak, ručak ili večeru učiniti čarobnim barem na tren?
Pripremiti stol, popiti čašu vina i doživjeti osjećaj kao da ste u Parizu, samo zbog malih sitnica kao što su jedan običan kroasan (croissant - "mlađak"), francusk( baguette) i kruh ili kuhani puževi. Male stvari koji mogu dan učiniti drugačijim samo na tren, i to na francuski način!
Kako je nastao kroasan ?
Bar kako su mi ispričali Parižani vrlo zanimljivo.
Prema predaji, kroasan je nastao zapravo u Austriji za vrijeme turske opsade Beča 1683. godine. Kako su se pekari, ujutro, prvi u gradu ustajali prvi su i primijetili da Turci organiziraju napad i alarmirali su grad. Tako su uvelike pridonijeli obrani i spašavanju Beča.A U znak sjećanja na taj događaj napravili su kroasan i oblikovali ga, prema turskom simbolu, kao polumjesec.
U Francuskoj je kroasan postao poznat zahvaljujući supruzi Luja XVI. Mariji Antoaneti, kćeri austrijske carice Marije Terezije.
To austrijsko pecivo su Francuzi zbog njegova oblika preimenovali u Croissant de lune. Kao i brioš, danas kroasan spada među klasične sastojke francuskog doručka. Kroasan je za razliku od brioša ipak postao mnogo popularniji i rašireniji. Kroasan danas nalazimo u različitim varijacijama, prepečen sa sirom, punjen sa šunkom itd., a mnoge razveseljava čokoladni kroasan u kojem nalazimo punjenje od čokolade ili lješnjaka.
Prehrana u Francuskoj ima mnoge rituale i na hranu se gledao kao na umjetnost. Francuska je zemlja koja ima duga tradiciju i neizmjerno je ponosna na svoju povijest oko jela, pripreme i konzumacije. Prva francuska kuharica bila je u srednjem vijeku, nedugo nakon pojave tiskarskog stroja, a najstariji restoran u Francuskoj, Le Tour d’Argent u Parizu, tvrdi da je izumio tanjur. To me zapravo i ne čudi, jer riječ “kuhinja” i “gurmanski” su francuske riječi.
Tipičan Francuski doručak obično se sastoji od kroasana, bol au Chocolat (slično kroasanu sa čokolodam iznutra) ili kruh, uz šalicu kave ili vruće čokolade.
Ručak je nekoć bio tradicionalni glavni obrok u danu, ali ovih dana mnogi ljudi, osobito u gradovima, imaju svoj glavni obrok u večernjim satima.
U Parizu, ručak je obično u 13:00 a večera u 21:00 sati ili čak i kasnije, dok u ruralnim područjima ljudi često imaju tedenciju jesti ranije.
Mnogi francuzi još uvijek kupuju svježe meso te ih svakodnevno proizvode i na tržištu. Svjež kruh, obično duge, tanke Baguette, jedan su od glavnih ideja francuske prehrane, i uobičajeno je vidjeti poslovne ljude i žene na putu ka svom domu s posla, kako u rukama nose kruh od metroa to ulice.Nešto što smo i mi prihvatili "zdravo za gotovo"!
Glavno jelo, što znači “ulaz”, odgovara s onime što Amerikanci nazivaju predjelo. Tipično glavno jelo može biti pašteta koja se posluži sa kruhom, zdjela juhe, tanjur mješane “charuterie” (dimljeno ili osušeno meso i kobasice) ili escorgo – puževi koji se kuhaju s češnjakom na maslacu.
No večinom glavno jelo je obično meso ili riba, poslužena sa povrčem. Jednostavna zelena salata dolazi nakon glavnog jela, a sir se poslužuje nakon obroka. Domaćini uobičajeno svojim gostima nude između tri i pet vrsta sira. Uz sve to vino prati večeru (najčešće je to crno), a čaša je ispunjena do tri četvrtine, nikada do vrha.
Kada gosti dolaze na večeru od njih se očekuje da će donjeti dar, ali skroman dar. Uobičajeno je to uvijek boca vina, cvijeće, ili unaprijed dogovoreni desert ili sir.
Također Bonton u Francuskoj kaže da je pristojno i trebalo bi svoje ruke zadržati uvijek iznad stola, a ne u krilu.
Nedavno istraživanje pokazalo je kako Francuzi najviše vremena provode za jelom više od bilo koje druge nacionalnosti. Čak se i poslovni ručkovi smatraju kao odlično vrijeme za izgradnju odnosa i uživanja u hrani, nego vođenje poslova.
Fast food je napravio veliku strku u Francuskoj u posljednjih nekoliko godina, a sa dolaskom globalizacije, neke od starih tradicija počele su gubiti svoju čar. Npr. dugi ručkovi i lagani izleti na otvorenom tržištu postaju sve rijeđi, jer ljudi koriste izreku “vrijeme je novac”, i time funkcioniraju bržim tempom, i ne pridodaju više pažnju stvarima koje su nekoć bila njihova svakodnevna rutina.
No sjesti ispod Eiffela ili u park kod Louvrea i jesti je vjerujte neprocjenjivo,što god golobalizacija forsirala.
Svakako želite li i vi odličnu večeru uz čašu vina, na francuski način?
Dakako ne morate ići u Pariz za to, dovedite Francusku u svoj dom!
Jednostavno je !
U Firenci je 13. travnja 1519. u sedam sati ujutro rođena djevojčica koja će pedeset tri godine kasnije, kao francuska kraljica biti zapamćena kao jedna od najomraženijih vladarica uopće. Katarina Medici. Samo petnaest dana poslije njenog rođenja umire joj majka, a nedugo nakon nje i otac, vojvoda Lorenzo II. Medici,a kojemu je Niccolò Machiavelli posvetio svoje poznato djelo Vladar. Smrću roditelja Katarina ostaje posljednji potomak u direktnoj lozi te kuće. A brigu o budućoj francuskoj kraljici preuzela je baka.
Svoj put prema francuskom prijestolju počela je kada se 28. listopada 1533. u katedrali u Marseilleu vjenčala s Henrikom de Valoisom, sinom kralja Franje I. Tri godine kasnije umire Henrik I., kraljev stariji sin i prijestolonasljednik, a kada je 1547. umro i stari francuski kralj Franjo I., dvadesetosmogodišnji Katarinin muž dolazi na prijestolje kao francuski vladar Henrik II. te Katarina postaje francuskom kraljicom.
Godine 1543. Katarina rađa prvog od trojice kraljeva iz loze Valois, Franju II., zatim Karla IX. (1550.) i Henrika III. (1551.), a onda Margaretu i Françoisa vojvodu od Alençona i Anjoua. Dvanaest godina nakon što je postala kraljicom, Katarina Medici ostaje udovica. Naime, 10. srpnja 1559. umire Henrik II., a nasljeđuje ga najstariji sin Franjo II., koji se na prijestolju zadržao samo četrnaest mjeseci. Umro je 5. prosinca 1560., a da još nije navršio ni osamnaest godina.
Francuskim kraljem tada postaje mlađi Katarinin sin Karlo IX., a kako je imao tek deset godina, majka mu je imenovana regenticom kraljevstva. Oduvijek je željela da njena obitelj uspostavi što veću moć, pa je deset godina kasnije svog sina oženila s Elizabetom Austrijskom, mlađom kćerkom cara Maksimilijana II. Habsburškog. Svi koji su Katarinu okruživali morali su joj priznati da je imala smisla za rukovođenje i da je izuzetno autoritativno vladala. Ono što je ona najviše željela bilo je, imati nadzor nad svim i svima, a naročito je htjela imati neograničenu moć. Sve što je radila bilo je u interesu očuvanja krune. Te njene karakterne osobine posebno će doći do izražaja u događaju po kojemu je Katarina Medici zauvijek ostala zapamćena u povijesti.
Bila je to dakako Bartolomejska noć, užas koji se dogodio noću s 23. na 24. kolovoza 1572. Kada god se govori o Katarini Medici ne može se izbjeći spominjanje na tu veliku tragediju u noći sv. Bartolomeja koja je zapravo bila strahovita drama odigrana u tri dijela.
Prvi dio bila je tzv. “krvava svadba” Margarete Valois, Katarinine kćeri, i Henrika Navarskog. Ona je bila katolkinja, a on hugenot. Drugi dio bio je atentat na admirala Gasparda de Colignyja, inače vođu hugenota, a treći dio bio je sam pokolj francuskih protestanata te kobne noći. Hugenoti su bili pristalice reformacije u Francuskoj od 16. do 18. stoljeća i podržavali su učenje Jeana Calvina, francuskog kršćanskog vjerskog reformatora, koji se ogradio od katolicizma, tj. protestirao je protiv odluka Katoličke crkve.
Iz toga je i izveden naziv protestanti.
Naime, admiral Coligny bio je savjetnik Karla IX., koji je na sve načine mladoga kralja pokušao pridobiti na stranu hugenota, tj. kalvinizma uopće. Koliko je u tome uspio, govori i činjenica da je upravo Karlo IX. svoju sestru Margaretu obećao Henriku Navarskom, jednom od protestantskih prvaka, pritom izjavivši: “… da Margaretu ne zaručuje samo za Henrika, nego je u njegovoj osobi daje svim francuskim hugenotima”. Svadba je zakazana za 18. kolovoza 1572. u Parizu i tada na scenu stupa Katarina, koja je u dogovoru sa vođama katolika – vojvodom Henrikom Guiseom i mladim princem Henrikom Valoisom – svatove odlučila iskoristiti za konačan obračun s hugenotima. Plan je bio da se odjednom riješi problem vjerskih sukoba između katolika i protestanata u Francuskoj. Znajući da će mladoženjini prijatelji – svi viđeniji hugenoti – doći u Pariz, pala je odluka da se problem riješi na najjednostavniji način kada će svi biti na okupu. Vjerojatno je u tome veliku ulogu odigrala i taština Katarine Medici, jer je bilo neshvatljivo da joj sin više sluša savjete heretika Colignyja nego vlastite majke.
Plan je uspješno zadržan u tajnosti, pa su hugenoti, ništa ne sluteći u velikom broju došli u Pariz na zakazano vjenčanje. Sada su na svoju stranu još samo trebali pridobiti mladoga kralja Karla IX. Taj su zadatak prepustili kraljici majci.
Međutim, Katarina danima nikako nije uspijevala razgovarati sa sinom, a uzvanici su se polako već počeli razilaziti. Kraljica i njezini suučesnici postali su uznemireni, a da im plan polako izmiče kontroli uvjerili su se kada je jedan od slugu Henrika Guisa, bez ičijeg znanja, pucao na Colignyja i 21. kolovoza ga lakše ranio. Iako su admiralovi prijatelji predosjećali da će se nešto dogoditi, Coligny ih nije slušao. Bio je potpuno uvjeren u naklonost Karla IX., koji je atentatom bio ogorčen i odmah je naredio istragu. Tada konačno Katarina razgovara sa sinom i uvjerava ga da hugenoti koji su bili na svadbi nisu u Parizu s dobrim namjerama, već kako bi proveli urotu protiv njega i države. Karlo IX. povjerovao je majci.
Što se dalje događalo vrlo je teško istinito rekonstruirati. Postoji puno verzija zasnovanih na različitim povijesnim izvorima, koji su nepouzdani iz jednostavnog razloga što su previše subjektivni,dio priče sam čuo i od samih Parižana no kako rekoh i sami tvrde da je teško da su istiniti.
Naime, kako mi rekoše oni koji su opisivali događaje od 21. do 24. kolovoza 1572., uglavnom su bili ili na strani katolika ili na strani hugenota, pa su u različitim verzijama odgovornost svaljivali na protivnike. Uglavnom, kada je Karlo IX. prihvatio majčine sugestije, pokolj je mogao početi. U samo toj jednoj noći od 23. na 24. kolovoza 1572. u Parizu je ubijeno više od 3.000 hugenota. Nitko nije pošteđen, a što je najgore, mnogi su se francuski gradovi ugledali na pariški primjer te je sukladno tome rastao i broj žrtava. Različiti povijesni izvori, opet vrlo nepouzdani, govore između 10.000 i 100.000 ubijenih. Istina je, kao i uvijek, negdje u sredini, pa se može zaključiti da je bilo između 40 i 50 tisuća žrtava, a među njima i admiral Gaspard de Coligny.
Henrik Navarski preživio je pokolj jer je bio član kraljevske obitelji, a kasnije je prešao na katoličanstvo. Kao Henrik IV. 1589. postao je i francuskim kraljem, a iste je godine Nanteskim ediktom dao vjersku slobodu hugenotima. Na kraju ga je 14. svibnja 1610. ubio katolički vjerski fanatik Ravaillac.
Karlo IX. nakon pokolja slavljen je u cijeloj katoličkoj Europi kao junak koji je porazio heretike. Ipak, glavni organizator i krivac za masakr zauvijek je ostala Katarina Medici. Očito je majčin utjecaj na mladoga kralja bio velik s obzirom da je njegovo prihvaćanje Colignyja za savjetnika u stvarnosti bio pokušaj da se riješi tog utjecaja. Na kraju je ipak pobjednica bila kraljica majka.
Francuski kralj Karlo IX. umro je 30. svibnja 1574., ne navršivši 25 godina života. Naslijedio ga je brat i najmlađi Katarinin sin, Henrik III. Katarina je kasnije opisivana kao osoba bez osjećaja za bilo što osim za vlast, bez skrupula, bez ikakve grižnje savjesti. O njoj najbolje govori i sama Bartolomejska noć. Vjenčanje vlastite kćeri iskoristila je za masovno ubojstvo i po tome se pamti.
Veliki Nostradamus za nju je rekao: “Ona bi mogla biti jako zanimljivija prijateljica, netko s kime bi se zaista moglo i izmjenjivati misli, da nije bilo njezinog položaja”.
Katarina zapravo nije bila religiozna, vjeru je koristila samo za upravljanje događajima oko sebe, a zapravo je vjerovala astrolozima, čarobnjacima, gatarama te navodno je prakticirala i crnu magiju te osmislila obrede crnih misa. Vjerovala je u proročanstva i koristila je baš Nostradamusove astrološke usluge. On je napravio horoskope za nju i njenu djecu. Oslanjala se na Nostradamusove savjete i u svim državnim poslovima. Dala mu funkciju kraljevog savjetnika i liječnika. Osim ljubavi prema okultnom bila je veliki pokrovitelj umjetnosti, pogotovo arhitekture. Njezina osobna knjižnica sadržavala je rijetke rukopise, glasovite u cijelom renesansnom svijetu.
Tri njena najstarija sina postali su kraljevi Francuske jedan za drugim ali su sva trojica umrli mladi i bez zakonitih muških potomaka. Najmlađa živuća Katarinina kći bila je poznata kraljica Margot a najstarija Katarinina kći, pak, postala je španjolska kraljica.
Unatoč velikom broju djece, Katarina je nadživjela sve svoje potomke osim spomenute kraljice Margot i sina Henrika III. koji je bio francuski kralj ali je i on umro samo sedam mjeseci nakon majke. Dinastije Valois izumrla je u muškoj liniji, a prijestolje je naslijedio njihov daleki rođak spomenuti Henrik IV. iz dinastije Bourbon(od tada do ukidanja monarhije su Burbonci na vlasti u Francuskoj), a suprug kraljice Margot.
Brutalna i beskrupulozna - povijest je uglavnom tako opisuje no Katarina je, smatraju se neki povjesničari, bila tek možda majka koja je u nezahvalnom vremenu i okolnostima učinila sve kako bi zaštitila one koje voli.
Katarina Medici, francuska kraljica, umrla je u Bloisu 5. siječnja 1589. godine.
Sajam automobila u Parizu tradicionalno je mjesto gdje proizvođači prikazuju novitete koji tek što nisu zagazili u serijsku proizvodnju, a među njima je ove godine bilo sve više onih s električnim ili hibridnim pogonom
Pariz Motor Show ili kako bi domaćini rekli "Mondial De L'Auto" ove godine slavi 120. obljetnicu što uz glamurozni sjaj noviteta koje nudi auto industrija prolazi gotovo nezapaženo, ali zato nije teško zapaziti kako sve više velikih svjetskih marki javnosti nudi svoje električne ili hibridne modele.
Dok su Mercedes i Audi nedavno prikazali svoje uzdanice u SUV segmentu električnih automobila, o čemu smo već pisali, bilo je tu nekoliko novih vozila vrijednih pažnje s tim da se među njima bez dvojbe izdvaja Peugeot e-Legend Concept kao zvijezda ovogodišnje manifestacije u Parizu.
Dizajn ovog automobila možemo definirati kao "retro-futuristički" uz jasnu asocijaciju na Peugeot 504 Coupe s kraja šezdesetih godina. Privlačnosti vremešnih linija savršeno laska korištenje aktualnih tehnologija, kako za električni pogon koji razvija 340 kW tako i za detalje poput kamera umjesto retrovizora. U unutrašnjosti isti kontrast modernog i vremešnog nalazimo u kombinaciji nostalgičnih materijala i sučelja preko kojeg vozač može odabrati način vožnje, a u ponudi je i autonomni način rada gdje neveliki upravljač posve nestaje, a ostaje tek ekran. Ako doživi serijsku proizvodnju E-Legend bi ipak mogao biti prava jurilica jer mu ne treba više od četiri sekunde za ubrzanje od nula do 100 km/h. Proizvođač navodi mogući doseg od 380 km s jednim punjenjem baterija, a prazna baterija bi se trebala moći napuniti do 80% kapaciteta za samo pola sata.
Osim ove poslastice, novost iz Peugeota su benzinsko-električne hibridne pogonske grupe s pogonom na dva odnosno četiri kotača znane kao Hybrid te Hybrid4 koje će biti dostupne u modelima 3008 SUV, 508 te 508 SW.
I BMW je u Parizu izlažio konkretne novitete, kao što je posve nova serija 3 najavljena u izvedbi s hibridnim pogonom, a tu je i novi model i3, ni po čemu srodan sa serijom 3, da ne bude zabune. Ovaj kompaktni električni automobil dobio je novu bateriju pa će novi primjerci umjesto dosadašnjih 180 km s jednim punjenjem moći prevaliti i do 320 km.
Već uobičajena pojava, BMW i3 po novom će imati osjetno veći doseg s jednim punjenjem baterija
Koristeći prednost domaćeg terena i rad razvojnog odjela koji smo već opisali, Citroen je javnosti otkrio C5 Aircross Hybrid Concept koji djeluje kao da ga od prodaje dijeli tek formalnost otklanjanja sufiksa "Concept" iz naziva. Riječ je o luksuznom SUV modelu koji se od običnog modela razlikuje po dvobojnoj vanjštini, a ispod lima (i plastike) krije se benzinsko-električna pogonska grupa sposobna osloboditi 225 ks. Oni ekološki osviješteni biti će sretni što doseg uz korištenje samo električnog pogona iznosi do 50 km.
Citroenu srodna marka DS u glavnom gradu domovine izložila je model 3 Crossback koji će konkurirati Audiju Q2 te Mini Countrymanu u segmentu malenih SUV vozila luskuzne klase. Značajna novost je da je ovaj DS najavljen i u posve električnoj izvedbi uz "pristojan" doseg. Iako ne premijerno na sajmu u Parizu, DS je nedavno prikazao nešto veći DS 7 Crossback E-Tense s hibridnim pogonom ukupne snage 224 kW s do 50 km dosega u električnom načinu rada, ali i pogonom na četiri kotača za one situacije kada ništa drugo ne bi dostajalo.
Da je SUV segment financijski privlačan svjedoči nam Kia Niro EV. Posve električni maleni SUV čiji doseg s jednim punjenjem je deklariran na 385 km, a zabava je naoko zagarantirana uz pogonsku grupu koja razvija 200 konjskih snaga. Ova osobina uz prostranu unutrašnjost Niro EV čini privlačnim obiteljskim automobilom s time da se od običnog modela izvana razlikuje tek po prednjoj maski.
Nešto manje glamura, nešto više praktičnosti, Kia vrlo uporno širi paletu svojih posve električnih vozila
Iz Azije dolaze i novosti koje potpisuje Toyota, ali dok smo naviknuti da u njihovoj paleti stoji znatan postotak modela s hibridnim pogonom, za tržište Europe su možda značajnija imena novih modela. Na Stari kontinent tako ponovno dolaze vozila sa značkom "Corolla" (najprodavaniji model u svijetu) na mjesto Aurisa koji je okončao svoj staž na tržištu. Novost je i luksuzna limuzina Camry koja je već polučila uspjeh na tržištima Sjeverne Amerike i Azije, a osim ovih noviteta s hibridnim pogonom će se nuditi i novi SUV modeli C-HR te RAV4. Honda je također ponudila hibridni pogon prikazan u SUV modelu CR-V.
Ako je stil ono što stavljate ispred praktičnosti zasigurno će vam biti zanimljiv Smart koncept nazvan Forease. Riječ je o električnom roadster modelu lišenom krova, a zasnovanom na aktualnom EQ Fortwo Cabrio Smart proizvodu.
Kome topless Smart nije dovoljno egzotičan u Parizu se mogao vidjeti Infiniti Project Black S sportski kupe opremljen naprednim sustavima regeneracije energije te hibridnim pogonom srodnim s onima koji jure u Svjetskom prvenstvu F1. Okosnica svega je trolitreni V6 benzinski agregat s dva turba preuzet iz Q60 Red Sport 400 modela, ali su tu i tri elektro motora-generatora što uz 400 benzinskih daje još 163 električne konjske snage. Dok možda nema nekog ekološkog smisla, Project Black S svakako je impresivno pokazivanje tehnoloških mišića od strane Renault-Nissan-Mitsubishi savezništva.
Ukoliko se veselite danu kada vozači uopće neće biti potrebni, barem ne u iteraciji od krvi i mesa Renault promišlja ne tako daleku budućnost u vidu robotskog vozila EZ-Ultimo. Jasno, ovaj koncept ne zamišlja pristupačno riješenje za odlazak "po špeceraj" već način kako premostiti jaz između leta zrakoplovom u luksuznoj klasi i boravka u hotelu s pet zvjezdica. Ovo i slična vozila trebali bi konkurirati na tržištu taksi usluga sutrašnjice.
Prilikom zadnje posjete Parizu posjetili smo Orsay gdje je bila izvrsna izložba Picasso Modro i ružičasto razdoblje. A kako je počelo? Zapravo remek-djelom. Modro razdoblje počeo je slikom "Sjećanje,pokop Casagemasa“.Obilježila je kraj jednog prijateljstva i početak novog stvaralačkog razdoblja u Picassovu životu. Na ovoj slici, kao i u idućih šest godina njegova rada, nema ničega što bi nas moglo podsjetiti na prvotno oduševljenje slobodnim životom u Parizu. Godinama prije toga, kad su Picasso i njegov prijatelj iz Barcelone Carlos Casagemas prvi put posjetili Pariz, obojica su bili prilično šokirani. Doživjeli su svojevrsno oslobođenje kad su vidjeli, za konzervativnu Španjolsku, nezamislive stvari ljubavne parove koji se grle na ulicama ili strastvene plesove u noćnim klubovima. Dva mlada umjetnika podlegla su iskušenjima i čarima neobuzdanog života metropole. Sada, kad se u Pariz vratio bez prijatelja, Picassa je prošla opijenost pa je njegovo oduševljenje ustupilo mjesto trijeznom rasuđivanju. Njegov prijatelj Casagemas ubio se u jednom pariškom baru zato što ga je odbacila djevojka koju je volio, model Germaine. To se dogodilo u veljači 1901. godine, a Picassovo modro razdoblje počinje u ljeto te godine. U međuvremenu je pokušao, pomoću umjetnosti, pomiriti se s gubitkom prijatelja. Picassu je umjetnost bila važnija od jezika kojim je govorio, a govorio je mnogo, jer se umjetnošću izražavao, jer je njom razumijevao svijet i mirio se s njim, jednostavno kroz umjetnost je prihvaćao svijet. A "razumjeti“ značilo je "promatrati“. Zato su nam jasnije njegove riječi: "Počeo sam slikati modrom kad sam shvatio da je Casagemas umro.“ Modro razdoblje je, dakle, bilo izravna posljedica prijateljeve smrti. Ali to razdoblje nije počelo prije nego što je Picasso spoznao neshvatljivo kao stvarno i istinito. Kad je napokon kroz umjetnost došao do te spoznaje, nastale su tri skice za sliku prijatelja na odru. One će dugo godina biti jedine slike svijetlih, sjajnih boja. Rabio ih je kao da su neka vrsta citata: citirao je istim tragičnim stilom velikana 19. stoljeća Vincenta van Gogha koji je, kao i Casagemas, izvršio samoubojstvo. Ubrzo nakon nastanka ovih crteža Picasso počinje skice za sliku "Casagemasov pogreb“. Prikazani pogreb dostojan je jednog sveca, iako je sam prizor prije svjetovan, čak ateističan. Umjesto zborova anđela, koji obično okružuju bijelog konja koji vodi dušu umrloga u nebo, na oblacima se nalaze prostitutke obučene jedino u čarape. Picasso je svojem prijatelju darovao ovaj ekstatičan nebeski prizor koji mu je nedostajao za života. Oko umrloga okupljeni su bliski i dragi koji ga oplakuju uz patetične geste; Picasso je jedan od njih. Tuga ga je nagnala da stvori ovaj prizor. Susret sa smrću bio je odlučujući preokret u njegovu životu: u svim slikama modrog razdoblja provlačit će se nenametljiva prisutnost smrti. Casagemasovo samoubojstvo poklopilo se s Picassovim posjetom Toledu, gdje je vidio El Grecovo remek-djelo "Pogreb grofa Orgaza“. Ta mu je slika poslužila kao uzor. Ali, El Grecov utjecaj na Picassa nadilazio je samo pitanje kompozicije. Određene stilističke idiosinkrazije El Grecovih slika zrcalile su identične osjećaje koje je i Picasso želio prikazati. Ljudska tijela svojom istegnutošću i izduženošću pokazuju kako su prešla u neki drugi svijet. El Greco, kršćanin, rabio je nepravilne, izdužene proporcije tijela da naglasi svetost likova na slikama te da scenama podari nadnaravni karakter. S druge strane, u Picassovu djelu udaljavanje od normalnih proporcija ne upućuje ni na kakvo područje božanskog, nego prije na to da su ljudi iz ovog svijeta prognani jer su siromašni i bolesni. Picasso je posudio još jednu stilsku osobitost uznemirene obojene trake neba u stražnjem planu slike. One daju dramatičan ton prizoru i stvaraju dojam nestvarnog prostora u koji su smješteni likovi. Casagemasova smrt potakla je Picassa na izradu ove monumentalne slike. Izbor teme objašnjava zašto je upotrijebio dominantnu modru gamu. Čini se da je plava boja bila posebno prikladna za izražavanje njegove tuge i boli. Rabio ju je i tijekom iduće četiri godine, a njegove su slike postajale sve monokromnije. Kasnije slike pokazuju samo lagani "dodir“ zelene ili crvene boje. Izbor boje postao je samostalno stilsko sredstvo, prije svega označavajući da slika nije puko oponašanje stvarnosti. Boja daje jedinstvo cijeloj skupini slika, ali i aludira na brojne tematski povezane serije Claudea Moneta. Završene su stalne promjene stila u razdoblju Picassova oblikovanja. On više nije reagirao na svaki novi poticaj.Pronašao je vlastiti stil. Plava boja postala je prvi i nepogrešiv zaštitni znak njegove umjetnosti. Ali, još nije bio slavan. Malo je ljudi znalo za ovog dvadesetogodišnjeg Španjolca. Živio je i radio u bijednom potkrovlju koji mu je pronašao Mafiach. Ovdje je svojedobno slikao i Casagemas, i ovdje je nastala slika njegova pogreba. Prostor je bio vrlo malen pa je dovršena slika služila kao paravan. Iza nje se skrivao Picassov kreativni nered kojim se okruživao gdje god je boravio. Bio je to način da ovlada prostorom. Nije se promijenio čak ni kad je živio u prostranim vilama. Nered ga je poticao. Napravio je filozofiju od svojih priča o pravilnoj organizaciji kaosa. U to vrijeme nije nastalo mnogo slika. Često ga je obuzimao nemir. Tijekom cijelog života bio je u pokretu, iako to kasnije nije bilo pitanje opredjeljenja između doma i samonametnutoga progonstva. Ponovno je otišao u Barcelonu, ostao vrlo kratko te se vratio u Pariz, a potom, u proljeće 1903. godine, iznova odlazi u Španjolsku. Konačno se na godinu dana skrasio u Barceloni te je počeo raditi pun nove snage. Jedna od prvih slika je alegorija "La Vie“(Život), nastala iz brojnih skica. U slici nema ničeg spontanog, ničeg površnog, sve je dobro promišljeno, iako to na prvi pogled nije vidljivo. Uvjerljivost kojom Picasso priopćuje temu promatrača čini nesigurnim. Gdje se odigrava taj prizor? Možda u umjetnikovu ateljeu, kako se čini na jednoj od skica? Čini se da je štafelaj koji se vidi na skici nestao sa završne slike. Zgrčeni lik koji čuči na donjoj polovici slike može se shvatiti kao slika u slici koja upućuje na prostor umjetnikova ateljea.Manje scene iz središta slike, smještene u drugu razinu stvarnosti, rastavljaju Velike stojeće likove. Tako Picasso stvara dojam razjedinjenosti; individualni elementi nisu međusobno povezani, likovi samo stoje jedan pokraj drugog kao da su dodavani jedan po jedan. Slika se sastoji od četiri velike cjeline koje simboliziraju četiri oblika postojanja. To su sljedeće: usamljeni nevoljeni čovjek, zagrljeni par, majka s djetetom okrenuta prema muškarcu i ženi, utjelovljenju tjelesne ljubavi. (Muškarac ima Casagemasov lik.) Život se pojavljuje između gubitka ljubavi i njezina ispunjenja. Modro razdoblje počelo je Casagemasovom smrću, koji se ubio zbog neuzvraćene ljubavi. Iako slike koje su uslijedile nisu otvoreno govorile o smrti, ipak su govorile o usamljenosti ili o neprisutnosti ljubavi. Takva je i slika ,,Tragedija“. Prikazuje obitelj bez bliskosti, beživotnu i skamenjenu. Ništa u njihovu okruženju ne ulijeva nadu da će ikada postati bliski. Jedino se dijete, koje još nije klonulo, pokušava približiti gestikulacijom ruku. Likovi su potpuno umotani kao da se kriju u ljušturama. Ipak ne mogu skriti bose noge, znak njihove bijede. Ovakvom vrstom slike Picasso pokazuje duboku i potištenu zabrinutost. Kao i likovi sa slike, i Picasso je doživio bijedu i samoću, premda one nisu dugo trajale. Zato se spakirao i četvrti put preselio u Pariz. Napokon je odabrao Francusku. Nastanio se u jednom ruševnom ateljeu u srcu pariške boemštine, u Rue Ravignan na Montmartreu, koju je Max Jacob, pjesnik i prijatelj, nazvao "Brod-praonica“ (Bateau-Lavoir). U tom čudnom prebivalištu upoznao je Fernande Olivier, prvu djevojku koja je s njim živjela. Iako nije učinila ništa kako bi smanjila njegove stalne troškove, ona je bila vrlo sposobna nabaviti hranu s odgodom plaćanja kod susjednog trgovca živežnim namirnicama. Premda nije mogao biti na jednom mjestu, Picasso se, zahvaljujući jedino Fernande, na neko vrijeme smirio. Priča se da je s "la belle Fernande“ bio sedam godina. I vjenčao bi se s njom da se ona tome nije odupirala. Čak ni Picassov otac, don José, nije vjerovao da je tako tvrdoglava pa je savjetovao sinu da bude uporniji. Međutim, nitko nije znao da je Fernande već udana. Pablo, Fernande i ostali stanari ,,Praonice“ družili su se u kavani Le Lapin Agile (Brzi zec). Povremeno bi im se pridružili pjesnici Guillaume Apollinaire i Max Jacob. Vlasnika su zvali Frédé. On i njegova kavana bili su popularni kod umjetnika zato što je umjesto novca primao slike. Tako je stekao poveću zbirku slika, među kojima je, naravno, bila i jedna Picassova: ,,Kod Lapin Agilea“, kompozicija iz vremena kad je bio nadahnut djelom Toulouse-Lautreca, s Picassom kao harlekinom i Frédéom kao gitaristom. Slika "Djevojka s gavranom“ prikazuje Frédéovu kćer. Djevojka ljubi pticu, a njezini dugi, tanki prsti je grle. Njezino svijetlo lice je samo crtež olovkom; bijeli papir nazire se ispod delikatnih poteza olovkom i tako sugerira.
Dakle. granična crta između modrog i ružičastog razdoblja mnogo je jasnija nego što bi se to očekivalo. Nisu se promijenila samo sredstva formalnog izranjanja.nego i teme. Klaunovi, žongleri, ekvilibristi i harlekini prcurcli su mjesta slijepaca i bogalja, prosjaka, bijede i depresije. Ipak se mora primati da su ti cirkuski ljudi uvijek odisali tugom, a tako su ih vidjeli i drugi umjetnici poput Antoinea Watteaua i Paulea Cézannea. No, oni nisu uvijek bili na tamnoj strani životu, nisu bili rođeni gubitnici. Nekoliko puta tjedno Picasso i prijatelji odlazili su u cirkus Médrano, čiji se sjajni ružičasti šator u podnožju Montmartrea vidio kilometrima uokolo. Tako je Picasso ušao u svijet blizak vlastitom. Ovim je slikama Picasso dirnuo u srce jednog vrlo osjetljivog naraštaja. Apollinaire i mnogi drugi osjećali su bliskost s tim nomadima, njihovim neukorijenjenim, nesigurnim životom. Poznati njemački pjesnik Rainer Maria Rilke bio je jedan od njih. Dok je 1915. živio u Manchenu, svakodnevno je promatrao Picassovu sliku ,,Obitelj akrobata“ koja je pripadala Herthi Koenigs, Rilkeovoj domaćici. U njegovoj petoj "Devinskoj elegiji“, koju je posvetio akrobatima, Picassova slika dobiva dodatni smisao: Al tko su oni, reci, lakrdijaši, ti malo brži još od nas, (...); ko iz nauljenog glatkog uzduha padaju na sag, istrošen, njihovim vječnim skakanjem istanjen, taj u svemiru izgubljeni sag, (...)
S akrobatima Picasso u sliku ponovno uvodi neke predmete: košara koju nosi djevojčica, harlekinova vreća prebačena preko ramena, bačva prebačena preko mladićevih leda i vrč pokraj djevojke u prvom planu. Iako ovi predmeti u stvari ne čine priču, oni ipak služe tome da likove preciznije odrede. Isto tako i odnos među likovima na slici postaje jednostavniji i lakši. To se vidi po ležernosti kojom harlekin djevojčicu drži za ruku. Ali, ni predmeti ni likovi ne dopuštaju učitavanje nikakva naknadnog značenja. Picasso pokazuje stanje, on ne priča priču. Na slici se još primjećuje hladna atmosfera, djelomice zahvaljujući i oprečnosti između odjeće i okoline. Iako više nisu u cirkusu, likovi su još obučeni u cirkuske kostime. Nalaze se na praznoj i pustoj ledini. Oni na tom usamljenom mjestu, bez gledatelja i izvan okruženja cirkusa, izgledaju poput stranaca. Njihovi kostimi imaju još jednu ulogu: pripijeni, kakvi već jesu, oni su poput druge, šarene kože koja tako slikaru omogućuje isticanje njihovih lijepo oblikovanih tijela. Kakva razlika u odnosu na umotane likove skrivenih tijela s Picassovih ranijih slika. Picassovo zanimanje za trodimenzionalnost oblika na slici svakako je povezana s njegovim prvim kiparskim pokušajima iz istog vremena. Na slici obitelji akrobata Picasso se ponovno približava klasičnom idealu ljepote. Nestali su izduženi likovi, njihovi su pokreti izgubili patetični manirizam i, kao svi likovi koje će ubuduće stvarati, stoje u izrazitom raskoraku, svako okrenut u drugom smjeru. U to je vrijeme Picasso često odlazio u Louvre te Dosiećivao sobe s grčkim i rimskim skulpturama. Kao da je želio podcrtati i pokazati koliko je dobro ovladao njihovim pravilima, prije nego što ih je odbacio i ušao u kubizam. Na slici "Dječak vodi konja“,Picasso kao da želi pokazati poznavanje zakona klasične ljepote. A što je za to prikladnije od tijela nekog mladića? On je, naravno, gol jer tako umjetnik može naglasiti njegove skladne proporcije. Čak ni odnos između lika i njegove okoline više nije uznemirujući. Čovjek i priroda su iznova u potpunoj harmoniji. To pokazuje i izbor boja koji odgovara lokalnim bojama predmeta i povezuje sve elemente slike. Mladić i konj idu naprijed, usklađenih pokreta nogu i glava. Nedostaje jedino povodac, Zanimljivo je da to znači kako ne postoji nikakva stvarna motivacija za pokret unutar slike jer bi pokretu tada morala prethoditi nekakva akcija. Umjesto toga, postoji imaginarna veza između čovjeka i prirode uzrokovana harmonijom njihovih pokreta, gracioznošću i klasičnim proporcijama. Riječ je o prisjećanju na grčke skulpture čiji su najtanahniji dijelovi polomljeni, tako da se možemo diviti samo ljepoti. Godine 1906. Picassovi česti posjeti Louvreu imaju sve više utjecaja na njegove slike. ,,La Toillete“ prikazuje Fernande kako češlja svoju kestenjastu kosu. Ovo je slika intime, ali daleko od tipičnih prizora iz ženskih budoara. U to je vrijeme Fernande bila Picassova božica ljubavi, utjelovljenje ženske ljepote, njegova džepna Venera. Bilo je očito da se u ovom djelu pozvao na antičke statue Venere te je njihov tipičan oblik primijenio na vlastitu božicu ljepote. Rezultat je statua od krvi i mesa, kojoj se divimo s daljine, istodobno za njom strastveno žudeći. Sve na ovoj slici izgleda prirodno, ipak je to ljepota prikazana na klasičan način: kontrapost, ruke uzdignute nad glavom, glava ljupko okrenuta prema zrcalu. I to je tema slike: ne ljepota koja je sama sebi svrha, nego događanje ljepote na platnu. Fernande se češlja i pokušava naglasiti svoju bujnu privlačnost uljepšavajući se. Gleda se u zrcalu da bi mogla biti lijepa dok je Picasso slika slikajući je, on u stvari drži zrcalo, revno, poput sluškinje na samoj slici. U tom trenutku uporaba klasičnih elemenata došla je do vrhunca. Picasso je na zadivljujući način pokazao poznavanje antičkih izvora i način oživljavanja te tradicije. Kao usputni efekt vidi se kako lako i stručno ispunjava sve zahtjeve tehnike. Sljedeći korak koji se prirodno nametao je dovođenje u pitanje te iste tradicije. Ali kubizmom Picasso nije samo stidljivo izrazio svoju sumnju u tradiciju, on je uzburkao slikarstvo. Kubizam je označio kraj manje-više kontinuiranog razvoja zapadnoeuropske umjetnosti. U kubizmu nije bilo mjesta neumjerenoj ushićenosti modrog razdoblja ili umilnom estetizmu i melankoliji ružičastog razdoblja. Nešto tradicionalnijim motivima Picasso će se vratiti tek nakon kubističkog razdoblja, ali čak se ni tada nije koristio antičkim uzorima, nego je usvojio klasičan stil. Svakako izložba sa vrhunskim eksponatima koju treba vidjeti i posjetiti.
