Dnevnik sa putovanja

Prikazani su postovi s oznakom Pariz znamenitosti. Prikaži sve postove

U nedjelju 12. rujna 2021.,prve su se bale srebrenog materijala počele spuštati Slavolukom pobjede. Prolaznici su zadivljeno gledali spretne alpiniste dok odmotavaju desetke tisuća kvadratnih metara reciklirane tkanine i njome omotavaju jedan od glavnih pariških spomenika.

Time je započela realizacija posljednjeg projekta umjetničkog dua Christa Javacheffa i Jeanne-Claude de Guillebon koji su zajedno radili pod imenom Christo, a koju je jučer po dovršetku javnosti predstavio predsjednik Emmanuel Macron.

Ne samo da nije neobično, već se podrazumijeva da velike umjetnike njihova djela nadživljavaju, a ipak je neočekivano da se to dogodilo Christu. Hrabrost njihovih radova, kako su sami objasnili, nije u tome da su trajna, već u tome da su prolazna što ovaj događaj čini još posebnijim. Na važnosti mu dodaje i vrijeme koje je prošlo otkako je projekt zamišljen. Christo je 60-ih napravio prve skice za zamatanje Slavoluka, ali tada ne samo da nije postojala šansa da mu vlasti dopuste da svoje ideju provede u djelo, bio je potpuno nepoznati umjetnik zbog čega ni buržujska obitelj njegove djevojke nije htjela da postanu par.

Christo i Jean-Claude 2005. ,Don Emmert/AFP

Christo i Jeanne-Claude rođeni su na isti dan, 12. lipnja 1935. godine u potpuno različitim okolnostima. Njegovi roditelji živjeli su u industrijskom gradiću u Bugarskoj, a on je proveo svoju mladost u teškim uvjetima staljinističke represije. Završio je likovnu akademiju u Sofiji i zatim se preselio u Prag, ali je nakon sloma Mađarske revolucije napustio Istočni blok i završio studij u Beču, zatim neko vrijeme živio u Švicarskoj da bi se naposljetku doselio u Pariz. Njezin otac bio je general u Maroku, obitelj se zatim preselila u Tunis da bi se na kraju i oni, otprilike u isto vrijeme kada i Christo preselili u glavni grad Francuske. Christo je u to vrijeme da bi preživio slikao portrete pa je majka Jeanne-Claude kod njega naručila svoj. Dok je boravio u kući de Guillebon njih dvoje su se zaljubili iako je Jeanne-Claude već bila zaručena. Za tog muškarca se i udala, ali ga je trudna s Christovim djetetom ostavila odmah nakon medenog mjeseca. Dobili su sina 1961. godine, a njihovo prvo zajedničko djelo rodilo se samo godinu dana poslije.
U blizini Christove samostalne izložbe u Parizu par je nekoliko sati blokirao uličicu poslagavši 240 limenih bačvi. Performans je nazvan 'Željena zavjesa' i bila je odgovor kriznim vremenima nakon izgradnje Berlinskoga zida. Ipak, govoreći o njemu, kao i o svim radovima koji će uslijediti, Christo nikada nije želio otkrivati što je imao na umu kada ga je stvarao. Slobodna interpretacija, svaka interpretacija njihova rada bila je dobrodošla i smatrali su je jednako točnom.

U 60-ima New York postaje, a u velikoj mjeri to i ostaje, centar za modernu umjetnost koji okuplja nekonvencionalne talente iz cijelog svijeta pa se Jeanne-Claude i Christo ondje sele sredinom desetljeća te grad postaje njihov doživotni dom. U početku ih se svrstava u umjetnički pravac Arte Povera koji preispituje umjetnički elitizam korištenjem svakodnevnih materijala, u njihovom slučaju uglavnom plastičnih boca, limenki i opet, bačvi koje počinju omatati tkaninama. Njihov rad, ponekad nastao uz odobrenja, ponekad gerilski, zapeo je za oko kritičarima koji ga nisu uvijek odobravali, ali sve se više čuje za ime Christo.

Skice i kolaž za projekt ,Andre Grossmann/AFP

Omatanje postaje jedan od njihovih zaštitnih znakova, kao i projekti na grandioznoj razini. Neki od njihovih najpoznatijih radova uključuju 'Surrounded Islands' u Floridi čime su obilježili svoj pravac kao okolišnu umjetnost s obzirom na to da je unutar njega po prvi put došla do izražaja neporeciva veza njihovih djela, prirode i prostora. U projektu iz 1991. godine par je instalirao 1.340 divovskih plavih kišobrana preko doline rijeke Sato u Japanu i 1.760 divovskih žutih kišobrana u prijevoju Tejon u Kaliforniji što je jedno od najvećih djela koje je ikad itko napravio. Četiri godine kasnije zamotali su Reichstag u Berlinu u metalnu srebrnu tkaninu, a 2005. su postavili sedam i pol tisuća žutih vrata preko 37 kilometara pješačke staze u Central Parku. Tim posljednjim zajedničkim projektom zadali su pečat svome larpurlartizmu objasnivši da instalacija nema baš nikakvu svrhu.
Cijelo to vrijeme svijet je fascinirala ne samo njihova umjetnost već i njihov romantični odnos. Christo i Jeanne-Claude nikad se nisu razdvajali osim kada su letjeli avionom za slučaj da jedan padne kako bi drugi mogao nastaviti provoditi njihove ideje u stvarnost. Oko toga se nisu trebali brinuti sve do 2009. kada Jeanne-Claude umire, a Christo zaista završava njihove projekte samostalno.
Priča kaže da je njena majka odala priznanje i čestitala Christu tek u trenutku kada je Jacques Chirac dopustio da omota Pont Neuf. Navodno su sjedili u restoranu nasuprot slavnoga mosta gledajući njihovu instalaciju i ona je priznala da je njena kćer vidjela ono što ona nije - da je riječ o genijalnom umjetniku. Do danas je taj projekt bio njihovo jedino ostvarenje u Parizu, a Christo nije ni maštao da će doći do realizacije njegove dugogodišnje ideje.
Svaki njihov projekt zahvalnost duguje velikom broju radnika i izvođača, ali i onih koji su trebali dati potrebne dozvole tako da je u svojoj suštini politički čak i kada ne nosi nikakvu poruku. Puno je instalacija koje su osmislili, a koje nikada nisu ostvarene, a to se zamalo dogodilo i sa Slavolukom pobjede.
Kada je Christo naposljetku ipak dobio pristanak za rad imao je samo 18 mjeseci da napravi savršen plan do zadnjeg detalja kako bi vizija mogla biti ostvarena čak i u slučaju njegove smrti. Pažljivo planiranje dovelo je do nebrojenih skica, a upravo su se njihovom prodajom prilikom ostvarivanja svih svojih zamisli financirali. Za potrebe instalacije koja se upravo postavlja u Parizu bit će potrošeno 14 milijuna eura u potpunosti prikupljenih putem njihove fondacije.
Kako su sami govorili, njihovu umjetnost unatoč tome, ne može posjedovati nitko, čak ni oni sami. Instalaciju će prolaznici moći gledati 20 dana nakon čega će se odvezati konopi, skinuti prvo srebrene zavjese, zatim teška željezna konstrukcija i Slavoluk pobjede će izgledati isto kao i prije, spreman za proslavu važnog francuskog blagdana. Christo je rekao da je umjetnost krik slobode, pa će se tako i ovaj nepovratno izgubiti u daljini.(Slobodna Dalmacija)

Broj posjetitelja koji je u 2020. zabilježilo stotinu inače najposjećenijih muzeja svijeta pao je, prema rezultatima istraživanja The Art Newspapera, za 77 posto, s 230 milijuna u 2019. na 54 milijuna, objavio je Muzejski dokumentacijski centar (MDC).

Sličan pad bilježi se i u hrvatskim muzejima koji su ostali bez gotovo četiri milijuna posjetitelja i imali pad od 72 posto – s 5,2 milijuna iz 2019. na 1,4 milijuna tijekom prošle godine.

Kako podsjećaju iz MDC-a, sve je počelo u Wuhanu – najveći muzej u tome gradu Hubei muzej zatvoren je već 23. siječnja, a njegov ravnatelj Fang Qin uselio je u muzej sa svojim jastukom i opremom za kuhanje te još sedamdeset djelatnika koji su mjesecima kampirali u muzeju-karanteni brinući o zbirkama.

Tjedan dana kasnije, MDC je na svojoj facebook stranici objavio da je virus “napao” kineske muzeje, a isti tjedan bio je zatvoren i “Zabranjeni grad” u Pekingu. U Europi su se prvo zatvorile Italija i Španjolska, do sredine ožujka WHO je proglasio pandemiju.

Prosječno su najposjećeniji europski muzeji koje je anketirao The Art Newspaper tijekom 2020. bili zatvoreni 112 radnih dana za razliku od hrvatskih koji su, osim potresom načetih zagrebačkih, prosječno bili zatvoreni 34 dana.

Najposjećeniji europski muzeji koji su 2019. imali 83 milijuna posjetitelja u 2020. uspjeli su ostvarili samo 24 milijuna posjeta, napominje se u tekstu.

Prema anketi koju je MDC proveo koncem prošlog ljeta najposjećeniji hrvatski muzeji u ljetnim, turistički najjačim mjesecima srpnju i kolovozu zabilježili su prosječni pad od 79 posto.

Najposjećeniji muzeji su žrtve svog uspjeha

Pariz je prošlog ljeta, prema podacima Svjetske turističke organizacije, imao tek pet posto uobičajenog broja turista, a tri najposjećenija pariška muzeja Louvre, Centre Pompidou i Musée d’Orsay zabilježili su pad posjećenosti od 73 posto – sa 16,5 milijuna 2019. na 4,5 milijuna posjetitelja 2020.

Zahvaljujući blockbuster izložbi Leonarda Louvre je na svjetskoj razini ostao najposjećeniji te godine, s 2,7 milijuna posjetitelja, iako je zabilježio pad broja posjetitelja od čak 72 posto i financijski gubitak od 90 milijuna eura.

Kako bi se prilagodio novoj situaciji Louvre je gotovo cijeli fundus objavio u novome mrežnom katalogu, čime je njegova građa prvi put okupljena na jednome mjestu, a njime se namjerava riješiti pitanje podrijetla i vlasništva dijela građe koja je dospjela u muzej nakon Drugoga svjetskog rata, više na https://www.louvre.fr/en/online-tours

I najveći španjolski i talijanski muzeji puno su izgubili zbog pada turističkog prometa i lockdowna – Prado 76 posto, a Muzej kraljice Sofije 72 posto ili 6 milijuna posjetitelja, a još su gore brojke tradicionalno najposjećenijih talijanskih muzeja – Vatikanski su ostali bez 81 posto, firentinski Uffizi i Galerija Akademije bez 72 i 81 posto posjetitelja.

Od britanskih muzeja najteže su pogođeni oni najposjećeniji koji su, kako je rekao ravnatelj Victoria & Albert muzeja postali žrtve svojeg uspjeha jer, kao i u ostalim metropolama, strani turisti čine gotovo tri četvrtine posjetitelja.

Britanski muzej bio je zatvoren čak 208 dana, a broj posjetitelja mu je pao 80 posto. Prosječni pad od 77 posto koji bilježe britanski muzeji odrazio se i na njihove prihode – grupacija Tate muzeja pala je s 94 milijuna funti vlastitog prihoda na 38 milijuna dok je V&A pao sa 64 na 24 milijuna funti.

Muzeji u SAD-u bili prošle godine zatvoreni od 75 do 293 dana, a milijunski gubitci penju se do 150 milijuna dolara bez kojih je ostao njujorški Metropolitan. U Brazilu 19 najvećih muzeja je bilo prosječno 203 dana zatvoreno za posjetitelje.

“Prema previđanjima ravnatelja muzeja trebat će dvije do tri godine da se dostigne neka vrsta normalnog djelovanja, a oni najveći poput V&A-a misle da bi se u predkovid visine mogli vinuti tek za pet godina”, istaknula je autorica teksta Maja Kocijan, ravnateljica MDC-a.

“Vrijeme natjecanja u uspješnosti privlačenja rekordnog broja posjetitelja zamijenit će godine u kojima će se više govoriti o kapacitetu muzeja da se nose s izazovima, a u slučaju onih koji nisu priključeni na proračun – bit će to gola borba za opstanak”, zaključila je.

Portret Napoleona u Fontainebleauu, 31. ožujka 1814. godine, Paul Delaroche

Nakon što je uspostavio kontrolu nad gotovo cijelom Europom, Napoleon je smatrao da je Rusko Carstvo zaprijetilo njegovim planovima za dominaciju, pa je pokušao baciti ovu zemlju na koljena.

Napoleon je 1812. napao Rusiju, što se na kraju pokazalo njegovom kobnom pogreškom. Ispostavilo se da je Rusija daleko nepredvidljivija no što su to francuski vojni i politički geniji mogli pretpostaviti.

1. Lukava vojska

Neuobičajeno ponašanje ruskih trupa bilo je prvo neugodno iznenađenje koje je dočekalo Napoleona. U nadi da će osigurati brzu pobjedu, francuski je car okupio svoju golemu i multinacionalnu Grand Armée i ušao u Rusiju bez ikakvog otpora. Kasnije se, u izgnanstvu na otoku Sveta Helena, Napoleon prisjetio da je imao "vojsku brojniju od svih koje su se ikada borile u Europi... Uz pojačanje trupa iz Pruske, Austrije i Rajnske Konfederacije, imao sam pod svojim zapovjedništvom do 480 000 vojnika..."

Budući da je bilo jako teško opskrbljivati tako veliku vojsku dugo vremensko razdoblje, Napoleon se nadao da će se ubrzo nakon preslaska granice, negdje na području današnje Litve, održati tradicionalna bitka na bojnom bolju.

Međutim, dogodilo se nešto neočekivano. Dok se ruska vojska (oko 240 tisuća vojnika) ljuto odupirala francuskim osvajačima, izbjegavala je veliku bitku. Svaki put bi se povukla nakon što bi izvela podmukli brzi napad. Napoleon je sveobuhvatni osjećaj Francuza opisao kada je sredinom kolovoza, nakon ljute bitke, ušao u grad Smolensk (385 kilometara zapadno od Moskve).

"Čitava vojska je mislila da će to biti kraj naše kampanje... Moje pukovnije su bile zaprepaštene time što su, nakon toliko teških i smrtonosnih marševa [dva mjeseca nakon invazije], rezultati njihovih nastojanja bili sve dalje, i počeli su biti zabrinuti oko udaljenosti koja ih dijeli od Francuske", napisao Napoleon u progonstvu.

2. "Skitska" vatra

Na kraju je francuski vladar dobio svoju veliku bitku na bojnom polju: dvije su se vojske susrele u selu Borodino, nedaleko od Moskve. Unatoč činjenici da su se ruske trupe povukle noć nakon bitke, Napoleon nije postigao svoj strateški cilj. Ruska vojska je još uvijek bila netaknuta. Suprotno tome, Napoleonova vojska je pretrpjela teške udarce te joj je trebalo vremena da se oporavi. Nadao se da će francuske trupe to moći učiniti u Moskvi, u koju su ušli tjedan dana kasnije.

"Ovaj je požar uništio sve", rekao je Napoleon.Getty Images

Još je jednom, međutim, Napoleonov plan osujetio podivljali požar koji je uništio drevnu rusku prijestolnicu, požar koji su izazvali sami Moskovljani. "Ovaj je požar uništio sve. Bio sam spreman na sve, ali ne i na ovo. Tko bi mogao pomisliti da će ljudi zapaliti vlastitu prijestolnicu? Da nije bilo tog sudbonosnog požara, imao bih sve potrebno za vojsku. Sljedeće godine bi ili [ruski car] Aleksandar zaključio mir, ili bih ja bio u Sankt-Peterburgu", rekao je Napoleon britanskom liječniku tijekom svog progonstva. Tada je u Moskvi Napoleon navodno izjavio: "Kakva užasna scena! Spaljuju ga sami... Kakva odluka! Kakvi ljudi! To su Skiti!"

3. Nepodnošljiva hladnoća

Napoleon se kasnije žalio na preuranjenu i žestoku hladnoću koju je doživio u Rusiji. "Bio sam u krivu za samo nekoliko dana. Proučio sam rusko vrijeme unazad 50 godina... Niske temperature su uvijek započinjale 20 dana kasnije [nego 1812.]. Kada smo bili u Moskvi, bila su minus 3 stupnja [Celzija] i Francuzi su to dobro podnijeli. No na putu [tijekom povlačenja] je bilo minus 18 i gotovo su svi naši konji umrli... Vojnici su postali demoralizirani... Raštrkali su se i završili kao žrtve neprijatelja. Neki su samo legli, zaspali i umrli", kasnije je jadikovao svrgnuti car.

Marš iz Moskve, Laslett John PottGetty Images

Napoleon je kasnije govorio da su glavni faktor u uništenju njegove vojske bili upravo teški vremenski uvjeti.

4. Prekrasni gradovi

Unatoč ponižavajućem porazu, Napoleon je cijenio ljepotu ruskih gradova. "Pogled na Smolensk, koji se u obliku amfiteatra smjestio na obalama rijeke Dnjepar, prekrasan je prizor", napisao je francuski car o mjestu na kojem je, prema nekim stručnjacima, sakrio blago ukradeno iz Moskve.

Ulazak Francuza u Moskvu, 14. rujna 1812. godine, Edme BovinetGetty Images

Njegovi komentari o drevnoj ruskoj prijestolnici bili su još laskaviji: "Izgrađena poput Rima na sedam brežuljaka, Moskva izgleda pitoreskno. Trebali biste vidjeti pogled na ovaj grad, poluistočnjački i polueuropski, s 200 crkava i tisuću kupola različitih boja koje se uzdižu, iskusiti osjećaj koji smo mi doživjeli kada smo ga gledali s visina Poklone gore."

5. Odlučan otpor

Napoleona je duboko pogodio masivan otpor njegovoj invaziji, kao što je već pokazala njegova reakcija na moskovski požar. "Ni najopasnija vojska ne može uspješno voditi rat protiv cijelog naroda koji je odlučio ili pobijediti ili umrijeti. Nismo imali posla s Litavcima, indiferentnim promatračima događaja koji se zbivaju oko njih. Svi ljudi koji su etnički bili Rusi napustili su svoje domove kada smo napredovali. Na putu smo nailazili samo na napuštena ili spaljena naselja čiji su se stanovnici ujedinjavali u bande koje su djelovale protiv našh furažera."

preneseno sa :Russia Beyond

Ruska vojska ulazi u Pariz 1814. (nepoznati umjetnik)Wikimedia

Nakon sloma francuske vojske u pohodu na Rusiju, novoformirana Koalicija gotovo ujedinjenih europskih sila s Rusijom krenula je u pohod na Francusku. Bez obzira na strateški geniji Napoleona i niz manjih pobjeda, ljudski se resursi Francuske nisu mogli mjeriti s nastupajućim snagama Šeste koalicije. Nakon poraza kod Leipziga 1813. Napoleon je bio prisiljen odstupiti i braniti samu Francusku. Ipak, posljednji trzaji carstva nisu prošli bez krvavih bitaka. Sam Pariz se nije predao bez borbe.

U prvim danima siječnja 1814. vojske Saveznika, sastavljene od Rusa, Austrijanaca i Prusa, stupile su na teritorij Francuske s ciljem svrgavanja Napoleona s vlasti. Nakon što su razbili Napoleona kod Leipziga u listopadu 1813., saveznici su nastupali s dvije vojske: rusko-pruskom, na čelu s feldmaršalom Blücherom, i rusko-njemačko-austrijskom, koju je vodio austrijski feldmaršal Schwarzenberg.

Prilikom nekoliko manjih bitaka na teritoriju Francuske Napoleon je uspio održati nekoliko pobjeda, no nijedna iz bitaka nije bila odlučujuća ili velika po obimu. Napoleon zbog masovne pogibije u prethodnim ratovima nije pod svojim zapovjedništvom mogao skupiti više od 40 tisuća vojnika u vrijeme kada su snage Koalicije stupale na teritorij Francuske s vojskama od 150 do 200 tisuća ljudi. Nekoliko pokušaja koncentriranja dijelova vojski za nastupanje na Pariz Napoleon je uspio odbaciti na početne pozicije. Saveznici su se spremali za generalno nastupanje.

Napoleon se odlučio na pogrešan korak te je s vojskom krenuo na sjeveroistočne granice da bi deblokirao opkoljene francuske garnizone i popunio mobilni dio vojske deblokiranim trupama. Međutim, suprotno Napoleonovim kalkulacijama, monarsi Koalicije odlučili su se za direktan napad na Pariz, nakon dobivanja informacija da je populacija Francuske sve manje raspoložena za rat zbog užasnih gubitaka tijekom prethodnih ratova, 24. ožujka je odobreno generalno nastupanje. Kao mamac Napoleonu je u napad s konjičkim korpusom i 40 topova isturen generala Wintzingerode. Napoleon mu je krenuo u susret te je uspio razbiti njegovu vojsku 26. ožujka, no time je napravio stratešku pogrešku.

Početak gradnje fortifikacija oko Pariza započeo je tek 23. ožujka, dok su Savezničke vojske počele generalno nastupanje na Pariz 25. ožujka. Istog dana kod mjesta Fère-Champenoise razbili su francuski korpus pod zapovjedništvom dvojice maršala Marmonta i Mortiera koji su krenuli spojiti se s Napoleonom. Već 29. ožujka Saveznici su bili pred vratima Pariza. Napoleon je bio zaprepašten: "To je šah-mat potez. Nikada ne bih povjerovao da među saveznicima ima generala sposobnih na takav potez." Napoleon se sa svojom vojskom udaljenom 180 km istočno od Pariza krenuo ka prijestolnici, no došao je kasno.

Pariz je bio najveći grad u Europi s populacijom od oko 714 tisuća ljudi, čiji se veći dio nalazio na desnoj obali rijeke Seine. Udaljenost od prednje obrane Pariza do centra kretala se od 5 do 10 km. Broj zaštitnika grada kretao se, prema raznim izvorima, od 28 do 45 tisuća. Od toga 26 000 vojnika i oko 12 000 dobrovoljaca i 150 topova. Branitelji su se oslanjali na visok moral i iščekivanje dolaska Napoleona i njegove vojske.

Saveznici su došli do Pariza sa sjeveroistočne strane u tri stupca s brojem od oko 100 000 ljudi (od kojih 63 000 Rusa). Ovu vojsku vodili su feldmaršal Blücher, general Barclay de Tolly i prijestolonasljednik Württemberga. Borbenim djelovanjima na lijevom i središnjem dijelu zapovijedao je ruski general Barclay de Tolly.

Saveznici su bili odlučni da zauzmu Pariz prije dolaska Napoleona i zbog toga nisu čekali koncentraciju svih snaga za napad iz više pravaca. U 6 sati ujutro 30. ožujka 1814. napad je počeo na pozicije francuske vojske kod sela Pantina 2. pješadijskim korpusom princa Eugena od Württemberga. U isto je vrijeme general Rajevski s 1. pješadijskim korpusom krenuo u juriš na uzvišenje Belleville, gdje su se mogle nalaziti artiljerijske baterije Francuza.

Francuzi su izvršili snažan protunapad na Pantin, nanijevši gubitke od 1500 poginulih 2. pješadijskom korpusu, nakon čega je Eugen od Württemberga tražio pomoć od Barclayja de Tollyja koji mu je poslao u pomoć dvije divizije 3. grenadirskog korpusa koji je riješio ishod bitke. Francuzi su odstupili.

Feldmaršal Blücher je svoje nastupanje na lijevom krilu započeo u 11 sati. Ka utvrđenom selu La Vallette približavali su se pruski korpus Yorcka i Kleista. Uvidjevši nadmoć saveznika, Joseph Bonaparte pobjegao je s bojišta ostavivši punomoć Marmontu i Mortieru za predaju grada radi spasenja.

U jedan sat popodne snage pod zapovjedništvom prijestolonasljednika Eugena prešle su Marnu i napale desno krilo francuske vojske s istoka prošavši Vincennesku šumu, nakon čega su zauzeli selo Charenton. Barclay de Tolly je obnovio nastupanje na centru nakon čega je zauzeto uzvišenje Belleville. Na visove je ruska vojska odmah koncentrirala artiljeriju koja je sada kao na dlanu imala francusku prijestolnicu.

Obrana Pariza 30. ožujka 1814. godineWikimedia

Nakon što je bitka već riješena, želeći spasiti prijestolnicu od bombardiranja i uličnih borbi, maršal Marmont je u pet sati popodne otpravio parlamentarce ruskom caru Aleksandru I., nakon čega je dobio povratni odgovor: "Car će narediti prekid djelovanja ako se Pariz preda, inače do večeri okolna mjesta neće više znati gdje je bila prijestolnica."

Popodne 31. ožujka s konjičkom svitom centrom Pariza se prošetao ruski car Aleksandar I. Po sjećanjima, stanovnici su znatiželjno izlazili na balkone i promatrali ruske i savezničke vojnike. Tek kada su se približavali centru, pristaše monarhije su stidljivo isticale bijele značke, simbol Bourbona. Francuskoj vojsci je dozvoljeno da se povuče iz grada. Posljednje neprijateljske postrojbe koje su stupile u Pariz bile su engleske u 15. stoljeću.

Gubici Savezničke vojske bili su veći od 8000, od čega 6100 ruskih vojnika, čija su imena bila upisana u katedralu Krista Spasitelja. Francuski gubici su ocijenjeni između 4500 i 5000, a pored toga je zarobljeno preko 150 francuskih topova. Nakon pada Pariza Napoleon se odlučio za odricanje od prijestolja i egzil.
preneseno sa : Russia beyond

Pretplati se na: Postovi ( Atom )

Dobro poznati setovi i rekviziti

Follow

Pages

Support donation